Ajde, da ipak prenesem drugi dio "sretnog" članka, iako se baš i niste pretrgli od velike želje, al' svejedno, jedan glas ili njih sto... oni koje ne zanima, neće čitati, i vuk sit, i ovce na broju ...
Samo kratki podsjetnik, radi se o članku, koji sam u prethodnom postu predstavila, i prenijela samo njegov uvodni dio... a sada evo i nastavak:

Svakim danom u svakom pogledu sve više ovisimo o internetu, i već danas smo u mnogim sferama života postali potpuno ovisni o toj "svemoćnoj škatuli" ili "prozoru u svijet", kako vam drago... eto, upravo nam i liječnički recepti odlaze u ropotarnicu povijesti, i slušam nekidan na radiju emisiju u živo... pita čovjek, šta ako dođem u apoteku po lijek u petak, apotekarka kaže pao nam je sustav, dođite u ponedjeljak, a meni lijek hitno treba... i dobije odgovor kako bi trebao imati kod sebe i povijest bolesti, koju će izdavati osobni liječnici, pa će apotekarka nazvati njegovog liječnika, i izdati mu lijek... hmm, bumo živi pa vidili, hoće li biti baš tako lako ... jedna žena upućuje kritiku, kako liječnici već sad nemaju vremena ni pogledati pacijenta i posvetiti mu potrebnu pažnju, jer cijelo vrijeme "kuckaju u tastaturu i bulje u ekran" ... hmm, mislim da ni to nije puno daleko od istine... a ja, eto, nisam nego počela pisat', već sam zastranila, izgleda da sam opet u svađi sa svojim mislima ... hoću reći, da mi na kraj pameti nije bilo pisati o zdravstvu... sreća moja da sam poprilično zdrava (da kucnem u drvo ), pa me doktori slabo vide, a pošto rade u isto vrime kad i ja, teško ih "ulovim" i za ono najnužnije ...

O poslu sam htjela pisati, ne direktno, već uzročno-posljedično... naime, i moj posao najvećim dijelom ovisi o toj "svemoćnoj škatuli", a kako sam do daljnjega ostala bez nje, jasno vam je da sam "obezglavljena". Sve nam je u glavi, samo je pitanje koliko u našoj, a koliko u kompjutorskoj... i sve nam ide iz glave, samo je opet pitanje koliko iz naše, a koliko iz kompjutorske... i sve me nekako straj da ova druga postaje sve premoćnija, a ova prva o njoj sve ovisnija... i doista nisam pametna, koliko je to pametno, imati svoju zdravu i bistru glavu, a ne moći obavljati svoj posao bez "druge glave" ... i sad kužite, to je ta tajna veza koja je moje misli odvukla na informatizaciju zdravstva...

A nije mi namjera niti previše filozofirati oko toga da li je sveopća informatizacija dobra ili ne, budućnost će pokazati, al' kako i sve drugo u životu ima i svoj plus i svoj minus, i svoju pozitivnu i svoju negativnu stranu, tako i to... činjenica je da je uvelike olakšala posao i smanjila hrpe papira i ručnog pisanja, ali s druge strane, obavljanje posla je postalo gotovo u potpunosti ovisno o njoj...

Čekajući tako svoju "drugu glavu", u kojoj je pospremljen veliki dio moje poslovne pameti, snalazim se nekako... poslovi koji mogu čekati, čekaju, a za one neophodne, koji se moraju obaviti, šetam i skitam od "škatule" do "škatule"... a ujedno koristim priliku za "generalku", koju je u svakom poslu, isto kao i kod kuće, potrebno s vremena na vrijeme obaviti... kojom brzinom se kod nas mjenjaju upute, propisi, zakoni... mogli bi mi, po ovo još malo jedva živućih poduzeća , svako malo bacati, jer "stvari" tako brzo prestaju biti aktualne, tako im je došao kratak rok trajanja, i dok se još nismo kako treba ni ušaltali, njih je već pregazilo vrijeme ...

E sad, kako ja volim spremati i čuvati raznorazne "pisanije" koje mi slučajno ili namjerno dođu pod ruku, tako mi je iz hrpe napomena, uputa, propisa, obavijesti, stručnih članaka, tabela i inih papira... iskočio jedan članak o sreći ... jer i u stručnoj literaturi se, ako niste znali, ponekad zna pronaći kakvo laganije i zabavnije štivo... a članak je, kaže, iz knjige "Tri puta do otoka sreće - psihologija sreće i dobroga života" D.Miljković i M.Rijavec

Ovo je manji dio članka, prepunog zanimljivih razmišljanja, ali i sa podosta zaključaka iz gomile provedenih istraživanja... e sad, nisam baš sigurna koliko bi vas zanimalo to čitati, a koliko bi vas, možebitno, time samo ugnjavila... a pošto baš i ne prakticiram prepisivati tuđe riječi bez nekog opravdanog razloga (samo sam u par situacija to napravila, kada se radilo o mojoj problematici)... ja, eto, ostavljam otvorenu mogućnost da vam prenesem članak do kraja, ako vi to želite čitati... dakle, vi ste na redu ...

Hmm, a ja sve nešto mozgam, nosi li mi ova "papirnata sreća", neku skrivenu poruku ... hmm, i kućni ormari i škafetini već odavno vape za "generalkom" ... hmm, a da zavrnem ja rukave, možda u nekom kutu nađem kakve zaboravljene novce ... hmm, a možda poruka sreće i nije u novcima , iako nisam sirota mala bogatašica ...

Već sam jednom rekla da štampu gotovo i ne čitam, i ne mislim da nešto posebno propuštam... to što ponekad padnem s Marsa, jer eto ne znam najnoviji trač o nekim tamo facama, o kojima svi bruje i svi sve znaju ... mo'š mislit', velike li štete ...al' ima jedna rubrika SD... "O kućo mala"... u koju volim, s vrimena na vrime, zavirit', i često naiđem na neki članak po mom guštu, s fotogalerijom... ili o starim kamenim kućama i njihovoj obnovi, ili o uređenju interijera... neki možda pamte, da sam i do sada, u par navrata, na blogu pokazala neke "kamene ljepotice"...

A kako od negdašnje štale za ovce doći do romantične "kućice u cvijeću", znaju vlasnici "Male kope" iz sela Koromani kraj Barbana u Istri... jer, kako kažu, "pri tomu nam je bilo važno ne prodati obiteljsko naslijeđe i “srebro” koje će sutra ostati našoj djeci, te očuvati obiteljsku tradiciju”

I ja razmišljam jednako o obiteljskom nasljeđu, a što se tiče samog naslova, i istarske kućice, svaka sličnost sa mnom je slučajna, ako se budućnost ne uroti da me opovrgne ...


ova slika je isto veliki "krivac", što sam se odlučila ovu kućicu podijeliti s vama... osim što obožavam ove "prozore" u debelim kamenim zidovima, i ja imam u naslijeđu, isti ovakav starinski servis, koji nije baš kompletan... fali mu, naime, nešto šalica i tanjurića... baš kao i na slici... eto, još jedna koincidencija





... a puno više od ovoga možete pročitati i vidjeti preko gore ubačenog linka, u članku sa fotogalerijom...

Ivo Robić - Moje plavo more (moj spot)

Blještavilo novogodišnje noći je iza nas, zakoračili smo u još jednu Novu... ko bolje, 'ko lošije, 'ko veselije, 'ko tužnije, 'ko s više ili manje problema, 'ko s većim ili manjim očekivanjima... u zadanim životnim okolnostima, kako je već kome život pomiješao karte, ali, i koliko smo sami uložili volje i truda u svoj život, bilo da smo dobro odigrali, ili prokockali ponuđeno... svi se nekako podsvjesno ipak nadamo da će nam u Novoj biti bolje, neovisno o nama samima... a onda se, još mamurni, probudimo u toj Novoj, i shvatimo da je ona Stara ostala s nama i u nama, da naši problemi nisu nestali nikakvim čarobnim štapićem, već da smo ih dovukli sa sobom u Novu, kao što zatvorenik vuče svoju željeznu kuglu... iskreno, vučemo mi sa sobom i svoje snove, težnje, nade, velika iščekivanja... al' daleko je to od istoga... usporedbe radi, k'o da smo u Novu ušli sa vrapcom u ruci i golubom na grani... a kako se osloboditi vrapca, a uloviti goluba, pitanje je sad, na koje bi Hamlet u meni htio dobiti odgovor... kartaškim jezikom rečeno, život nam ide u špade, a mi bi rado u kupe... ka' ća i pisma kaže ... život je ka' lišina, lišina, lišina... zalud s viron čekaš asa... mac se tanji, život biži, svakom dođe ista mira... od života sami friži, samo pasja vira...

Iskreno, nikad nisam imala običaj podvlačiti crtu na kraju godine, praviti nekakva godišnja plus-minus izvješća, jer baš i ne vidim neku svrhu toga... znam da mi je život borba svih tristašezdesetpet dana u godini, i da se moram koprcati kako najbolje znam i umijem... nekad uspješnije, nekad manje uspješno, ali nastojim probleme rješavati, ne podvlačiti ih pod tapet, kao da ne postoje, ili kao da će se riješiti sami od sebe... a da će mi nekakva velika sreća "pasti s neba", neovisno o mom naporu i uloženom trudu, baš i ne vjerujem... nije me život na to naučio, ali... nikad ne reci nikad... uglavnom, bilo bi divno kad bismo sve svoje probleme mogli ostaviti u Staroj, i zalupiti im vrata... ili kad bi Nova, svojim blještavim dolaskom, učinila da svi naši problemi nestanu... ali, ništa od toga... sjaj i bijeda ovog svijeta ide dalje... jednim dijelom kako nas je dopalo, a drugim, kako smo se sami izborili...

I čitam sad naslov posta, pa se mislim, o čemu sam ja ono htjela pisati ... ono što znam zasigurno, ponovo sam, po ne znam koji put, skrenula s teme ... no dobro, recimo da je to bio moj osvrt na Staru i Novu iz crnih, a ne onih ružičastih naočala, koje su zaslužne za sve moje prethodne sličice i spotiće ... a život nam se uglavnom mota tu negdje između, u sivoj zoni... niti potpuno crn, niti potpuno bijel...

Mislim da neki ipak jedva čekaju da se malo uozbiljim , pa makar to značilo i gledanje kroz crne naočale... da svoje sličice i spotiće stavim u drugi plan , i vratim se zemljišnim i pravosudnim temama, temama dobro znanima već iz Stare, mada bi ja vrlo rado da sam ih u Staroj mogla i ostaviti... al' ipak, ne brinite, ovisno o trenutku, inspiraciji ili želji za promjenom naočala, izvući ću ja njih, s vremena na vrijeme, kao svog đokera iz rukava ...

Dakle, recimo ovako... kao i u državi, tako i kod mene, ništa se promijenilo nije... problemi bili, problemi ostali... sve je isto k'o i lani, reče pjesma... a kako reče novinarka Jasna Babić, prošle nedjelje kod Stankovića... zapravo jesmo dosadna zemlja, jer se svašta događa, a ništa se ne dogodi...
A iz razgovora s novinarkom, koji možete odslušati u cijelosti preko linka, a ujedno mi je bio i poticaj za pisanje, posebno su mi interesantne njene riječi o našim zakonima i pravosuđu, koje mogu dovesti u kontekst i vezu s nekim aspektima mog problema, o kojem će biti riječi u nastavku... pa, krenimo redom...

Najprije ću iz razgovora izvući nešto malo, meni zanimljivo... a novinarka Jasna Babić, između ostaloga, kaže:
... ja ne bi donosila nove zakone, koje štancaju u saboru nemilom količinom, da bi pokazali kako su silno zaposleni i marljivi, ja bi ukinula dvije trećine zakona, i rekla ljudima, e sad nemate ograničenja koji vas spriječavaju i mrcvare da radite, da zaradite, i da time više ne kukate, ne plačete, i ne molite lemozinu od države, država i tako novaca nema, međutim, jok... oni vole ovisne ljude...
... mogu se oni pozivati na zakone, na proceduru, ali sami su uveli tu proceduru...
... jer eto zakoni ne dozvoljavaju...
... dakle to je sve naopako... ovo sve što oni rade to je potpuno sumanuto i ničemu ne vodi, a da ne kažem da ne pomaže čovjeku u hrvatskom stanovništvu da razvije samopouzdanje, da shvati što zna, što može...
... naravno, ja sam laik, pravni laik, i meni se vrlo lako može reći da ja to ne razumijem, ali, sad ja da ponovim jednog mladog sociologa, ako ja ne razumijem što piše u našim zakonima, pa kako ja mogu biti... kako ću ih ja provoditi u djelo, šta ću hodat', živjet' sa nekim pravnikom po cijele dane, da mi govori, e nemoj to jer je to nezakonito... mislim, to je sve sumanuto...

A sad recimo nešto općenito o problemu, koji sam imala u vidu... pravnom, zemljišnom, katastarskom... svejedno, nazovite ga kako hoćete...
Prvi dio problema - konkretno zakonsko rješenje, ili interna uputa, iskreno nemam pojma, jer i ja sam pravni laik, glasi da nakon što se uknjižite u zemljišniku kao vlasnik na određenu česticu, morate sami podnijeti zahtjev katastru za ispravak posjeda... država, ilitiga, sud-zemljišnik-katastar, sasvim svejedno, neće ispraviti na vas i posjed, po službenoj dužnosti... a ja se pitam zašto ne, zar to ne bi bilo i logičnije, i jeftinije, i zakonski prihvatljivije, tim više što je sređivanje zemljišnih knjiga, odnosno, dovođenje u sklad zemljišnika i katastra, državna obveza i interes radi ulaska u EU... međutim jok, da upotrijebim izraz novinarke, vi sami morate u katastar predati zahtjev za ispravak posjeda, uz koji morate predočiti vlasnički list i dokument na osnovu kojeg ste se uknjižili kao vlasnik... jel' trebam uopće reći, da su ti papiri već u posjedu suda... pa kako bi vas sud uknjižio kao vlasnika, da nema pravovaljani dokument (iako je i to sve više upitno, sudeći po broju „pogrešnih“ uknjižbi... al' sad ipak pričamo generalno), a o vlasničkom listu da i ne govorim... pa to je njihov "papir"... kako sam jednom davno već rekla, od suda tražite dokumente, da bi ih sudu ponovo predali... ma dobro, ne sudu, već katastru, al' koja je razlika, i zar ne bi trebalo biti svejedno, pa sve su to državne institucije, i stvar je samo u tome da se uspostavi dobra organizacija i među-institucijska suradnja, čega kod nas nema na nijednom nivou... dakle, to je sve naopako... pojma nema katastar, šta radi sud, i obratno... a kao dokaz da je tome tako, imam još jedan primjer... za jednu česticu nam se još uvijek ne može niti pokrenuti proces uknjižbe, jer je, pazite sad, odvjetnica ne može pronaći da postoji, sud navedenu česticu uopće nema u evidenciji, ma što to značilo, iako ona u katastru itekako postoji... i pitam se na osnovu kojih dokumenata će sud, danas-sutra utvrditi stvarne vlasnike te čestice... ili će povjerovati prvom koji se pojavi „u dobroj vjeri“... mislim, to je sve sumanuto, da opet citiram novinarku... al' znam, o da, dobro znam, meni se vrlo lako može reći... ma ti to ne razumiješ...

Drugi dio ovog istog problema, po meni nije ništa manje tragičan, a sastoji se u slijedećem - nitko vam nikada ne mora, a uglavnom i neće reći, da vi kao vlasnik, morate katastru predati zahtjev za ispravak posjeda... niti odvjetnik, kojem ste dali punomoć da vam sredi uknjižbu ?!?... i pitam se, do kud ide uknjižba, do vlasničkog lista, ili i do posjeda... ili bi možda trebalo i od odvjetnika tražiti da ispuni troškovnik... i piše li išta od toga u našim zakonima... uglavnom, mogu proći mjeseci, ali i godine, vi možete biti „krivac iz neznanja“, nazovimo to tako, za netočno stanje podataka u katastru, apsolutno nikoga to ne zanima, nitko to neće ni primijetiti, niti će ikome biti stalo da vam kaže, da vas, recimo to tako, katastar po službenoj dužnosti, obavijesti ili upozori, da ste to i to po zakonu bili dužni napraviti, a niste... a trebalo bi ih biti briga, zabogamiloga... sve je to, po meni, sumanuto, sve je samo refleks totalno neorganizirane države, s katastrofalnim neredom na svim nivoima, s vojskom birokracije, koja doista misli kako postoji samo radi sebe same, a ne da bi vodila računa o urednom i točnom stanju državnih knjiga, i kao servis, bila na usluzi i pomoći svojim građanima...

I na kraju, o istom tom problemu osobno, pa povežite i zaključite sami...
činjenica da smo na jednu česticu uknjiženi već više od dvije godine, a da je posjed još uvijek na pokojnoj teti, u sklopu svih ostalih čestica koje međusobno knjižimo, na prvu me je ostavila bez teksta, jer ni sama nisam znala šta bi mislila, i 'ko je ustvari za to kriv... da bi na kraju ipak bila ljuta, bez obzira što mislim da ću to srediti lako, bez ikakvih problema... bijesna sam ustvari, što se to moglo riješiti puno prije, da sam na vrijeme imala pravu informaciju... bijesna sam što se u takvim situacijama osjećam k'o budala, a čak ne znam na kome bi mogla iskaliti bijes... i bijesna sam što me konstantno prati taj nedostatak informacija, i što nikad ne znam što će me slijedeće poklopiti... i znam da se ponavljam k'o papagalo, al' usuđujem se reći da je gotovo najveći problem, to što ništa ne znam, ne znam ni di sam trenutno, ne znam ni do kud sam došla, ne znam ni što mogu očekivati sutra, ne znam ni di je kraj... jedan osjećaj totalnog neznanja i anarhije na svim nivoima, od vrha do dna... bijesna sam i stoga, što plaćamo odvjetnicu, koja je to zasigurno morala znati, pa ako i nije smatrala da je to njena obveza napraviti, mislim da nam je trebala barem napomenuti, ne bi joj kruna s glave pala...
a kako sam ja to doznala tek nedavno, slučajno, kad sam se, zbog jedne "sumnjive" ponude geometra, počela na više strana detaljnije informirati o svim "varijantama" njihovih poslova, kako ne bi dogovarala i plaćala "poslove" koji mi ne trebaju, a osim toga su bili i blagdani, s odvjetnicom još nisam o tome ni razgovarala... iskreno, nemam pojma šta će mi reći, pretpostavljam, kako ona to nije ni bila dužna napraviti, što je možda i istina... kažem možda, jer pojma nemam šta naši zakoni kažu po tom pitanju, ako uopće nešto i kažu... ja sam ipak pravni laik, ja zakone ne razumijem, ali ih zato moram poštivati i provoditi u djelo... moram hodati i živjeti s pravnikom pod ruku svaki dan... iako mi to, vidi čuda, ne garantira nikakav „uspjeh“... pa zar to nije prestrašno? ... i da nije tragično, bilo bi smiješno...

A meni ovo samo dodatno potvrđuje, kako država doista ne radi ništa da bi pridonijela sređivanju zemljišnih knjiga, i kako joj uopće nije ni stalo da ih sredi... nekako mi se čini, kako naši „mudraci“, kao mala djeca, pokušavaju i misle da mogu zamazati oči EU, tonom papira, zakona, izmjena zakona i bla bla bla... a suštinski ne žele ništa promijeniti...

Osjećam potrebu još nešto pojasniti, jer mislim da će se mnogi ipak čudom čuditi, i smatrati da smo sami krivi, i da smo trebali provjeriti, što prihvaćam kao legitimno mišljenje, jer je lako moguće, da bi i ja na vašem mjestu, slično razmišljala... ovdje prvenstveno mislim na moje drage prijatelje-graditelje, koji ipak bolje znaju o čemu pričam, jer su i sami imali (neki imaju još uvijek) takvih, sličnih, ili većih problema, i sigurno su se na sve moguće načine trudili (neki se trude još uvijek) da ubrzaju njihovo rješavanje... iz njihovog aspekta može biti prečudno, da netko dvije godine ne zna da mu se „papiri“ nisu riješili do kraja... međutim, između njih i mene postoji jedna jako bitna razlika... oni su rješavali (ili rješavaju), papire za građevnu česticu, sa jasnim ciljem i svrhom - dobiti građevinsku dozvolu, kako bi što prije mogli započeti sa gradnjom kuće, i posve je normalno da su to „gurali“ i nogama i rukama... dakle, taj cilj i svrha je ono najbitnije, što čovjeka gura, bilo da se radi o gradnji, prodaji ili nečem trećem...

U našem slučaju se ne radi o ničem sličnom, zbog čega bi nam to bilo neophodno, što nas možda i ne opravdava, ali ipak je bit u tome da nismo znali, jer u protivnom bi riješili... i kako davno, u jednoj prilici, reče moja prija gustirna, ja sam u uvjerenju da sam sve sredila u zemljišniku mogla živit do kraja života..., a upravo to je glavna poanta onoga što sam ovim osvrtom željela reći...