/Flash vijesti/

Naša uknjižba danas, najvećim dijelom, ovisi o (ne)ažurnosti i (ne)brzini suda, a mi smo u svemu tome, da se tako izrazim, potpuni autsajderi, jer nemamo gotovo nikakvog utjecaja na njihov rad... uz to, gotovo bih se kladila, da je moja pra-pra-baka, u svoje vrijeme, puno lakše došla do samog cara Franje Josipa, nego što bi ja danas uspjela doći do nekog suca ili, božemeprosti, predsjednika suda... a nije da se nisam bavila i tom mišlju .

S druge strane, moglo bi se govoriti i o (ne)ažurnosti i (ne)brzini odvjetničkog ureda, kao posrednika-ovlaštenika, između nas i suda, ali, to je, uglavnom, prošlo svršeno vrijeme, vrijeme početaka, vrijeme moje neupućenosti i neznanja, i s tim u vezi se više ništa ne da promijeniti niti popraviti, pa pokušavam o tome i ne razmišljati... naime, da su svi naši predmeti za uknjižbu bili pokrenuti na sudu barem malo ranije, a mogli su biti, možda bi se i riješili prije svih ovih smrti... a možda i ne bi... dakle, krhko je znanje, koje je ipak na tragu one... da je moja baba muško, zvala bi se Duško... stoga, zaboravimo.

Ja, kao treća karika u tom lancu, osjećam se, kako rekoh, kao autsajder, jer o meni ništa ne ovisi, i nemam nikakvih mogućnosti bilo kakvog aktivnog sudjelovanja i utjecanja na tijek događanja... ipak, ne uspijevam mirovati, stalno nešto tražim, kopam, grebem, pitam, lutam, učim... priznajem, prvenstveno iz podozrivosti i nepovjerenja, jer, kakav biti u odnosu na suce i odvjetnike, ako ne sumnjičav, pogotovo u samim počecima, dok nisam imala pojma o čemu se tu zapravo radi, i dok mi se, doslovno, mogao prodati rog za svijeću. I koliko god ja znam biti prilično blesava i naivna, a to mi možete vjerovati na riječ, otpočetka sam se trudila ne uzimati sve prezentirano zdravo za gotovo, upravo zbog svih tih sumnji, i mog, nimalo dobrog mišljenja o navedenim, gore spomenutim, personama.

Dobiti pravno mišljenje i savjet od, riječima škrtih, odvjetnika, nije nimalo lagan pothvat, jer u šumi (zakona) naći stablo (jedinstveno pravno mišljenje), samo po sebi je teška misija, a uz to još tražiti i drugo mišljenje, kako bi se uvjerila je li sve rečeno mi, baš tako... hmm, valjda za to treba biti još i dodatno lud ... a ja sam to drugo mišljenje, ili tražila sama, proučavajući zakone i propise, ili tražila nekoga, preko nekoga, i tako dalje, i tako opet, dok ne bi uspjela potvrditi rečeno mi.

Kod ovog sadašnjeg problema, koji traje gotovo godinu i po dana, i još mu se ne nazire kraj, to mi je bilo posebno važno, iz razloga što je, uz mnoge pokušaje i razgovore, tu bilo i dosta lutanja i kontradiktornih tumačenja, barem ja tako mislim. Stoga sam, u međuvremenu, pokušala doći do nekakvog drugog mišljenja, a dobila sam ga, preko foruma hrvatskog pravnog portala Legalis.hr-a, od forumaša-veterana-KroničnaStranka.

U nastavku možete pročitati kompletnu konverzaciju, dakle, i moja pitanja i dobivene odgovore. Mislim da je u njima sve jasno napisano, i da dodatni komentar uopće nije potreban , a i bolje je, da ga ne pišem, jer bi mogla prekoračiti granicu dobrog ukusa .

problem uknjižbe i ostavinske rasprave

moje pitanje:

Na općinskom sudu, već dugi niz godina, vodimo više predmeta uknjižbe prava vlasništva na našu djedovinu, a temeljem pravomoćnog rješenja o diobi suvlasničke zajednice nekretnina iz 2001.g. Za najveći dio nekretnina, uknjžba se provodi međusobnim utuživanjem, a probleme, bolje rečeno zastoje u sudskoj proceduri, imali smo u više navrata nakon smrti nekog od tuženika. Naime, dok se ne provede ostavinski postupak, i ne utvrde njegovi nasljednici, naši predmeti na sudu miruju.

Međutim, posljednja smrt u rujnu 2009.g. dovela je do zastoja, koji, vjerovali ili ne, još uvijek traje, iz razloga što ostavinski postupak još uvijek nije završen. Predmet se, naime, još uvijek nalazi u javnobilježničkom uredu, koji ne želi (možda ne mora, ili ne smije, ne znam) dati informacije o njegovim nasljednicima, koje bi naše predmete pomakle s mrtve točke. Mi za to vrijeme, ni krivi ni dužni, snosimo katastrofalne posljedice, i doista se pitam, hoćemo li, ovakvim tempom i ovakvom procedurom, uopće doživjeti uknjižbu našeg vlasništva. Nažalost, ljudski vijek bi trebao biti barem duplo duži, da bi bio po mjeri našeg pravosuđa (ovdje nedostaje *palac dole*, kojeg Legalis.hr ima, ali Blog.hr nema ).

Lijepo molim da mi pravnim savjetom pomognete, ako znate i možete, ako postoji bilo kakva zakonska mogućnost, koju bi mi mogli iskoristiti, kako bi se naši postupci konačno, nakon godinu ipo dana, pomakli s mrtve točke...

Ujedno su dobrodošle sve informacije o proceduri provođenja ostavinske rasprave, a kao najvažnije mi se nameće pitanje: postoje li zakonski rok(ovi) u kojem, nakon smrti, treba biti završen ostavinski postupak?


odgovor na moje pitanje:

Ostavinski postupak je vanparnični postupak koji se vodi po odredbama Zakona o nasljeđivanju, općim pravilima vanparničnih postupaka i uz odgovarajuću primjenu Zakona o parničnom postupku.

Iako, barem teoretski, ostavinski postupak može pokrenuti bilo tko dostavom odgovarajućih dokumenata sudu jer sud taj postupak provodi po službenoj dužnosti za ostavitelje iza kojih su ostale nekretnine, stranke u samom postupku su isključivo nasljednici i postupak nije javan.

Dakle, ako niste stranka u postupku, ne možete u njemu ni na koji način sudjelovati osim što možete tražiti informaciju o tome da li se postupak vodi ili ne.

Ne postoje rokovi u kojem sud odnosno javni bilježnik kao povjerenik suda mora postupak okončati jer bi to objektivno bilo nemoguće. Postoje rokovi za određene radnje, npr. koliko se mora čekati po objavi oglasa ako su nasljednici nepoznati pa se traže putem oglasa.

Na sam postupak primjenjuju se i norme o suđenju u razumnom roku, a u praksi se općenito uzimaju 3 godine kao razumni rok za okončanje sudskog postupka, iako ima odluka Ustavnog suda u kojima se za određene postupke razumnim smatra i kraći rok. Međutim, na to pravo mogu se pozivati samo stranke u postupku.

Mislim da nemate neke formalne mogućnosti da ubrzate postupak. Možete zamoliti bilježnika da postupak ubrza, ali to nema formalnog učinka već ovisi samo o njegovom razumijevanju. Možete se obratiti i predsjedniku suda koji je bilježniku dodijelio postupak budući da je on zadužen za nadzor postupanja, ali vaša zamolba u tom smislu također ne predstavlja za njega formalnu obavezu.


moja zahvala i preispitivanje:

Zahvaljujem na odgovoru, koji me jako ugodno iznenadio, ali samo svojom brzinom, nažalost. U svemu ostalome, Vaš odgovor je ipak potvrdio moje dosadašnje strahove i saznanja, da nam ne preostaje ništa drugo osim čekanja, za koje čak ne znamo ni koliko dugo može trajati... a pošto mi nismo nasljednici umrloga, već tužitelji, dakle, ne spadamo u stranke u ostavinskom postupku, nemamo niti mogućnost pozivanja na razumni rok za okončanje ostavinskog postupka - da li sam u pravu, kad ovo kažem?... naime, ovo sam iznijela samo da mi potvrdite, da li sam Vas ispravno shvatila... sve u svemu, situacija nimalo obećavajuća, ali svejedno, Vama još jednom veliko hvala na trudu i brzini odgovora.


odgovor na moje preispitivanje:

Da, tako je. I tako je to s našim pravosuđem, stanjem u zemljišnim knjigama i drugim stvarima.

Međutim, iako ne možete tražiti zaštitu za suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku u kojem niste stranka, možete je tražiti u parničnom postupku koji vodite ako je on u zastoju zbog ostavinskog postupka ili dugo traje iz bilo kojeg drugog razloga s tim da ako je parnični postupak u prekidu ili mirovanju, to se vrijeme ne računa. Time zapravo nećete ubrzati stvar, ali ćete barem dobiti neku naknadu.

/Fotoreportaže Blog.hr-a/

Jučer bi proteklo u znaku još jedne, posve uobičajene, nedjelje, da se nisam zatekla, sasvim slučajno, u pravo vrijeme na pravom mjestu ... a vrijeme sunčano, toplo, bez daška vjetra, dušu dalo za šetnju uz more... Približavajući se moru, već iz daleka primjećujem neuobičajen šušur za ovo doba godine...



došavši dovoljno blizu, vidim da se radi o takmičenju jedrilica na daljinsko upravljanje...





predivno je bilo vidjeti šarenilo jedrilica, koje su se razmilile mirnom površinom mora, što je, dakako, privuklo masu znatiželjnika, uključujući i mene





mislim, ali ne hvatajte me za riječ, da je upravo ova jedrilica... br. 33...
prva stigla na cilj ...

















sudeći po zastavi, takmičenje se odvijalo u organizaciji
jedriličarskog kluba Zenta iz Splita









a sudeći po razgovorima, koje sam imala prilike čuti, sudjelovali su natjecatelji iz različitih zemalja...





kako su jedrilice stizale na cilj, tako su ih vlasnici izvlačili iz mora, i odnosili "na suho"...













ovo šarenilo boja, uklopljeno u sunčano, gotovo ljetno vrijeme, stvorilo je, doista, jedan predivan doživljaj, u kojem sam na trenutak zaboravila da se nalazim na plaži u zimskom periodu... gotovo bih bila skočila s mulića u more ... a vjerujem da su vama ove slike prenijele barem dijelić mog užitka ...

Ne, ne, nije lapsus ... ovaj naslov mi je baš zgodno zapjevao ... i nisam ga se mogla odreći ... mada i ovaj brod iz davnih 70-ih, danas možda i aktualniji nego ikad prije, pjeva i pretače moje misli u riječi... cijeli jedan život... moj, tvoj, naš... cijeli jedan svijet, zgusnut u par nota i nekoliko stihova...


Radojka Šverko - Kud plovi ovaj brod

~~~~~ kud plovi ovaj brod, što ljude odnosi,
~~~~~~~~ i da li i'ko zna što more sprema,
~~~~~~~~~~~ kud vodi ovaj put, kojim smo krenuli,
~~~~~~~~~~~~~~ od svega samo znam... povratka nema...

~~~~~~~ na moru ljubavi, i na pučini sna ~~~~~~~
~~~~~~~~~ u plavom beskraju, uvijek osta'ću ja ~~~~~~~

Al' ostavimo mi život po strani, ovdje se, ipak, o blogu radi. Kad sam prvi put zakoračila u ovaj svijet, prije nešto više od jedne ipo godine, imala sam točno zacrtan plan što i kako pisati, a kako sam ipak znala da me čeka još dosta posla, na samom početku sam rekla: "U svakom slučaju, budemo li živi i zdravi, družit ćemo se još dugo…" Svjesna sam bila i tada, da imam posla s hrvatskim pravosuđem, i da je nemoguća misija procjenjivati, koliko dugo to može trajati. Ali, činjenica da su neki predmeti već tada bili završeni, i neke čestice uknjižene, davala mi je "realnu" nadu, da će sve ipak doći kraju najduže kroz koju godinu... Međutim, možemo mi sanjati i planirati koliko nas volja, ali, 'ko nas išta pita... život zasigurno ne... život nosi svoja iznenađenja, nekad lijepa, češće gruba... a možda i nisam poštena, možda mi se samo čini tako... možda je stvar u našim mislima i našoj memoriji, možda ono lijepo brže zaboravljamo, jednostavno nas zabljesne i nestane... dok nam ono grubo ostavlja puno dublje tragove, gotovo neizbrisive... i možda baš u tom grmu leži zec, kako učiti i naučiti upravljati svojim mislima i svojom memorijom u svoju korist... biti optimist, iako za mnoge možda i idealist, zašto ne... hmm, a može li se uopće to učiti i naučiti, ili smo jednostavno takvi kakvi jesmo, i ne možemo pobjeći od sebe i svoje prirode...

Uglavnom, nisam još bila dobro ni prohodala ni progledala u tom svijetu, koji mi se tada još činio tako čudesan i nestvaran, kao neka novootkrivena planeta, s nekakvim novim, čudnovatim bićima... tek koji mjesec je prošao, a moji snovi i planovi već su se poremetili... život nam je, gotovo preko noći, napisao najcrnji mogući scenarij, i zaustavio gotovo sve... zaledio nas u prostoru i vremenu... a ljubav, koja je do tada negdje čamila, neprepoznata i prekrivena dugogodišnjom paučinom, izronila je kao feniks iz pepela, i podsjetila me da sam doista voljela pisati, oduvijek... i sad mi recite da sam umišljena, ali, učiteljica je znala, još u osnovnoj školi, pitati 'ko mi piše sastave, i nije vjerovala da pišem sama... pitajte moju mamu, ako se još sjeća onih rijetkih odlazaka u školu... i sad se, samo onako, usput, pitam i preispitujem, koliko se, i kao roditelji, i kao društvo, trudimo prepoznati i skinuti paučinu s mnogih talenata naše djece, a koliko ih puštamo da zamru i istrunu u mračnim dubinama dječjih duša, ukoliko oni sami ne smognu snage, izboriti se za njih... da li zbog predrasuda, površnosti, nebrige, zanemarivanja, inzistiranja na našim mjerilima kao neprikosnovenima, sasvim svejedno...

Uh, uh, uh, želim samo reći, da je ovaj blog ugledao svjetlo dana gotovo u zadnji tren... da sam se, kojim slučajem, dvoumila još samo koji mjesec, gotovo je sigurno da bih odustala od njegovog stvaranja, barem za neko vrijeme, dok se situacija ne razjasni i ne krene dalje ustaljenim tokom... a to vrijeme traje li ga, traje, još uvijek... i život bi se nastavio dalje, onim starim utabanim stazama, a ja bi danas bila siromašnija za neka nova poznanstva, i ona stvarna i ona virtualna, koja su mi doista priuštila dosta veselja i radosti... ma, gotovo kao i u stvarnom životu, ponekad i više, pa se samo toplo nadam, da će me mimoići bilo kakva razočaranja, barem ovdje...

I razmišljam, kako je to čudan splet okolnosti, i kako, defakto, nikad ne znamo kad će nam život pretumbati sve naše kockice, koje smo si mi sami, tako lijepo posložili u svojoj pametnoj glavi ... i mene je situacija zatekla, ali nisam željela odustati od pisanja, pa sam, sasvim spontano i neplanirano, krenula u svojevrsnu improvizaciju, ovisno o trenutnim idejama, inspiracijama, raspoloženjima, a putem su se rodile i neke potpuno nove zanimacije... i zbog toga ne žalim, dapače, a naši stari su još davno rekli: nije svako zlo za zlo... pa pričekajmo onda i to dobro, koje će se iz zla izroditi... vrijeme i život će pokazati, kuda plovi ovaj blog, i hoće li, i gdje, i kada, uploviti, a da se prije toga ne potopi... hmm, pitanje je samo, koliko trebamo čekati, i hoćemo li dočekati...

E sad, šta sam ja ono htjela reći ... aha, poantu ... da, da, čitam sebe ponovo, i vidim da se tu između potkralo svega i svačega, i da moram izvući, iz svega toga, nekakvu poantu, a ona se ipak krije u laganoj krizi identiteta bloga, jer se ovaj zastoj previše odužio, i dok ne znam kad i kako će se raspetljati, nemam niti volje odpisati zaostali dug iz prošlosti... a znate kako to već ide, kad imate puno vremena, pa onda sve ostavljate za sutra... ma, nek' ja budem vraćala dug i u zadnji čas, kamo sreće...

Ako vam sad kažem da mi je namjera bila, detaljnije objasniti gdje je i zašto zapelo na sudu, i što se čeka, čega se, kako vidite, nisam ni dotakla, onda vam je sve jasno... jer, kako uhvatiti moje misli u kalup teksta, kad ih putem više od pola pogubim, a neke druge pokupim , pitanje je svih pitanja.

Možda budem bolje sreće drugi put... a do tada

... da postoji veliko more i uvala ima,
i kućice sagnute nježno nad napukli žal,
pričaju moru, more ih tješi i prima,
brige im plima baci u nemirni val...

... a svjetla se otisnu mirno od kamena gata,
i krenu u zagrljaj mora kao u san,
ona su jedra od briga, ona su vesla od zlata,
kada ih vrati dan, kada ih vrati dan...


Vice Vukov - Ribari (moj spot)

P.S. evo, bloga mi moga, neću više prepisivat' ... do slijedeće blokade moždanih vijuga ... al' zato je spotić moga uma djelo ... a znate da su kompenzacije već dugo, i još uvijek, u modi