S vrimena na vrime... kako vidite, ubacim ja i nešto kuharsko, da popunim blog ... i mislim se kako bi bilo lipo da mi je tako i u stvarnom životu... da mogu kuhat' s vrimena na vrime, kad me u'vati volja, želja, strast ... i onda bi od gušta ušla u kužinu ... i bilo bi to sigurno za prste polizat' , jer bi bilo skuhano s dušom ... a to kuhanje s dušom, e to mi je najdraže, kad mi oni koji ne kuhaju, ili kuhaju svake prestupne godine, kažu kako triba kuhat' s dušom ... ma dajte, 'ko je tu lud ...

Al' meni vam to ne može bit'... uz moje muške dalmatince (koje, apropo toga, ne bi bilo loše poslat' malo u Švedsku, da vide kako muški kuhaju), uglavnom kuham svaki dan, uz posao... i sad bi još tribala reć' kako volim kuhat'... ma moš' mislit' ... ja priznajem da kuham jer moram , jer muškima može bit' da to njih ne zanima (čast iznimkama ), a 'ko mene pita jel' me zanima?... i nek' se ni'ko ne nađe uvriđen, al' kad mi ne'ko kaže da voli kuhat', ja baš i ne virujem da taj mora svaki dan nahranit' familiju... za ručak i večeru ... i virujte da na dane ne znam, jel' mi teže skuhat' ili smislit' šta ću skuhat' ...

A znam, puno filozofiram, niti sam otkrila Ameriku, niti je tako samo u mene... i sad se vi sigurno pitate, jesam li ja uopće danas nešto kuhala, ili sam štrajkala ...

Nekidan sam kupila file pilećeg zabatka, potpuno bez ideje u koje jelo će se to pretvoriti... i padnu mi na pamet ražnjići, ne pamtim kad sam ih zadnji put pravila... iskidala sam još pancete i kapule na kocke, bila bi i paprike, al' nisam imala... posolila, popaprila, zauljila... nabola ražnjiće





i pekla ih na gril-tavi...




uz to sam skuhala fažolete (mahune), i šparoge s tvrdo kuhanim jajima ( po izboru, 'ko šta voli)... moja dalmatinska ekipa polizala i teću i prste ...

Ostajte mi zdravi i siti ... i pokušajte kuhati s dušom ... a nisam ni ja baš uvijek bez duše

/fotoreportaže Blog.hr-a/


Arsen Dedić - Odlazak (stihovi Tina Ujevića)

Kamen se nameće kao vječna tema kamenog otoka, otoka prepunog škrapa i gomila... gomile tvrđave i gomile grobovi naslagani otokom, datiraju još iz doba Ilira, a čovjek je neraskidivim sponama vezan uz taj tvrdi kamen... u ljubavi i borbi... u mukotrpnoj borbi za komadić plodne zemlje, kako bi posadio lozu, maslinu, višnju, smokvu, bajamu, verduru...

I ništa prirodnije nije na otoku-kamenu, od gradnje kamenom, jer sve je na njemu kamen i sve je na njemu od kamena, od iskona... u kamenu je ispisana povijest i mojih predaka, i još uvijek prkosi zubu vremena i ljudskom nemaru...

I vratimo se malo u osvit povijesti, u doba starosjedioca Ilira, kad se gradilo tehnikom suhozida, bez ikakvog vezivnog materijala... i možemo biti zahvalni trajnosti kamena, što su i do današnjih dana ostale sačuvane mnoge:

- gradine (utvrđena skloništa) na teško pristupačnim točkama, najčešće na uzvisinama, u koje se u slučaju opasnosti sklanjalo okolno stanovništvo...

- gomile od neobrađenog kamena u obliku humaka, kao zajednička grobišta i nadgrobni spomenici otočkih prastanovnika, koji su na taj način, ispod hrpe kamenja, pokapali svoje mrtve...

- najstarije nastambe zvane „bunje“ (tal. bugno - košnica)

Oznake: kamen, bunje, graditeljstvo, stare nastambe

Koji lipi početak, ajde priznajte da puno obećava... iza ovako lipog naslova mora da se krije jedna puno romantična priča ... ili bajka ... ma ne znam ja još, ljudi moji, šta bi to tribalo bit' , i kako bi se to tribalo zvat' , i kako bi to tribalo započet' , a još manje kako bi tribalo završit' ... ja samo znam da vi sad očekujete od mene da vam ispričam nešto lipo , i veselo , i romantično , i šareno , i nasmijano ... i neizostavno sa sretnim završetkom ...
Ma nemojte mi reć', niste vi ni ludi, a znate li vi kako je onaj vika' idem i jaaaaa... e, tako ću ja sad počet' vikat' hoću i jaaaaa...

Al' ajde dobro, idemo mi malo rastavit' ovi naš ružičasti naslov na proste faktore... pa kaže, kućica, hm, hm, hm, i je kućica, i nije kućica... šta vi mislite?

molim, šta ste rekli... niste baš sigurni... hm, hm, hm, nisam baš ni ja, al' nije ni važno... zvali mi to travom, raslinjem, ili kako već, sasvim je svejedno, vidi se da je divlje, i da tu odavno nema ni ljubavi ni prave ljudske ruke... i šta ću vam poć' govorit' koliko je to lipje bilo pri puno godin', znate vi to i sami...

čekajte malo, nismo još došli do kraja... ma neeeee, vi niste normalni ako ste mislili da ću i dragoga rastaviti na proste faktore ... njega ćemo baš za dišpet priskočit', on je tu samo da ukrasi priču

ali isto se varate ako mislite da smo gotovi, ima toga još... kako i sami vidite, u naslovu nema stabla, e, al' ga zato ima u mene... jedna lipa velika divlja smokva...

kad sam pisala o podjeli kuće i zemlje moga pradide, mogli ste pročitat':
Obitelj ..... i predloženica ad/1 pristaju na odvajanje istočnog dijela koji pripada predloženicima ad/2 i 3 ....., a što znači - zatvaranje prolaza u prizemlju, koji se nalazi između sjevernog i južnog dijela kuće, zatvaranje 1 prozora na katu koji pripada sjevernom dijelu kuće, a posjeduje ga obitelj ..... (navedena prostorija na katu ima drugi prozor koji gleda na susjednu ulicu) i pristaju da se gradi zid na zid.

... davno izvan upotrebe - zatvoreni wc i kokošinjac - ispod nadstrešnice... i izlaz na jugoistok, u zajedničke "obiteljske dvore", a iz njih opet, na glavnu ulicu na istoku, ili sporednu na zapadu... kako vidite, cijeli svijet je moj, mogu na sve čet'ri strane svita

meni se čini da bi to bilo sve... kako nije, a šta bi još tribalo... majko moja, da di je priča?.... baš ste gotovani, a sve lipo imate... i tekst i sliku, šta ne biste sami ispričali priču... aaaaa, lipo, lipo, nije to vaša priča, nego moja...

Ajde dobro, idemo se mi onda ovako dogovorit', ja ću započet' jednu priču , al' ništa ne garantiram , ni kuda će vas moje ludovanje odvest', ni hoćemo li uopće stići do kraja priče ... eto, sad kad sam vas upozorila, vi lipo čitajte na vlastitu odgovornost ... i nemojte posli mene ni za šta krivit' ...

Da počnemo mi sa bila jednom... ja mislim da je tako najbolje, sve bajke kojih se ja sićan iz ditinjstva tako počinju, pa šta bi ja sad izmišljala mlaku vodu... dakle, bila jednom jedna uspavana princeza , koja je začarana činima jedne zle vještice , tako duuugo , duuugo spavala ... i sanjala kako se budi u maloj kamenoj kućici ... a šta me sad prekidate... mooolim?... gdje je princ na bijelom konju?... ma dajte, u kojim bajkama vi živite... i znate šta, nemojte me više prekidat', vidim ja da vi pojma nemate o mojoj bajci... ja ću lipo pisat' kako je mene volja, a vi, ako vam smeta, lipo pišite sami... i dajte se malo utišajte, da nas slučajno ne čuje sobarica, znate da ona ne voli princeze ... i zamislite da sad uleti u liku vještice , i ponovo me uspava ......

Ha, ha, ha, glavo luda, stani malo, stani, stani, ne lupetaj i ne drobi više... još ćeš navuć' psihijatra na vrat... još će ti ne'ko reć' da pričaš s duhovima, a ne s pravim pravcatim ljudima... istina, malo ste mi nevidljivi, al' bložemoj, ništa nije savršeno...
a kad promislim kako sam imala namjeru napisat' jedan skroz pametan i ozbiljan post...

Evo sad ću se uozbiljit', časna rić', imam još nešto za reć'...

neka tvoja kućica bude uvijek u cvijeću..... reče mi u komentaru na prethodni post Tixi, pa se mislim, jel' ona meni čita misli, i to po drugi put, ili sam se ja već prije „izlajala“ s „kućicom u cvijeću“.... jer ovaj naslov je smišljen već odavno, a i post se „kuha“ prilično dugo... i nisam pametna jel' to neka tajna veza, draga moja...

koji je to otok... upita u komentaru na prethodni post moj dragi fra gavun... vidila sam, vidila ... pa eto, kažimo da je u pitanju otok Brač , a mjesto ne pitajte, neka za sad ostane tajna, ako me netko od bračana ne prokuži ... al' i tako gotovo nitko ne zna za moj blog ... apropo toga, baš me zanima koliko je vama blog tajan , ili javan ... za one koji to, naravno, žele reći...

Kraj... čiča miča, gotova je priča... i možda bi bilo najbolje da sad uzmem jedan duži godišnji odmor, šugaman i knjigu pod ruku, šeširić na glavu, pa na more ...

I nemojte da sad kome padne napamet reć': Glavo luda..., ja to sama sebi mogu reć', a vi se samo usudite...
al' imam ja i za takve odgovor:

hvala priji gustirni što me podsjeti na Splitski akvarel, pa ga naknadno ubacih iz komentara i u post... tek slika i ton daju pravi doživljaj...

Oznake: o kućo mala... kućica u cvijeću, trava oko nje

Pojma nemate koliko sam muke imala s ovim naslovom... naime, piva jučer Zlokićka: more naše plavo, sve nan žeje znaš... i pisma stara, dobro mi poznata, al' nikako se sitit' ni naziva, ni pivača, a znam da nije njezina... i odem ja na youtube – more naše plavo... i ništa – no videos... i odustala bi ja, al' glava neće, uporno mi pisma zvoni i ne mogu je se „otresti“... a onda mi odjednom sine, onako iz čista mira – Vice Vukov... odem ja opet na youtube... al' malo morgen ću nać', kad ne znam naziv pisme... i, da skratim, došla sam ja do bodulske balade, i skužila da je to ta pisma, al' ne baš iz prve, i ne baš za ćas, i ne baš lako... sve u svemu, moje moždane vijuge su se dobro izmučile...

I mislim se, kako je i ova moja priča jedna prava bodulska balada... iskreno rečeno, i dugačka, i mukotrpna, i naporna, i teška... baš kao i život bodulski u pjesmi.
I možda baš zato sve češće odšetam iz te tuge, i zalutam u neke druge, lakše i veselije teme, da malo odmorim dušu... al' mislim ja i na vas, koji me čitate, da vam ne budem previše naporna...

Ipak smo se, mislim, dosta odmarali, dosta smo lutali drugim temama, bio bi red da se malo vratimo i na "posao"... i mislim da neće bit' zgorega još jednom se ukratko osvrnuti unatrag... malo razjasniti godine, da ne bi bilo zabune... dakle, prošli smo put mojih predaka... prošli smo 20 godina od smrti moje drage tete... prošli smo, uz pomoć odvjetnice, diobu iz 2001. godine, koja je rezultirala pravomoćnim sudskim rješenjem, na osnovu kojega se knjižimo kao vlasnici... opisala sam, između ostalog, i kako smo podijelili kuću i zemlju... nakon toga smo prošli i diobu mojih (brat/sestra) iz 2004. godine, opisanu preko barbinih pisama.
Dakle, trenutno smo u 2004. godini.

Ono što je meni najvažnije, a i vama će, mislim, biti najinteresantnije, je moja buduća kamena kućica na škoju... kažem, moja, jer su se mama i barba izjasnili da „štala i mirina“ pripadnu direktno meni, valjda za trud, al' bez obzira na to, ja sam i jedina zainteresirana obnoviti vezu s otokom...

A na kraju ovog dugog puta, pjesmom se oprostimo od predaka, pustimo ih neka počivaju u miru, ionako bi im srce puklo od tuge i čemera, kad bi mogli vidit' svoja poja, doce, maslinike... neobrađene, zapuštene i zarasle u korov i draču...


Vice Vukov - Bodulska balada

Oznake: bodulska balada... vice vukov...

Strasti su se, rekoh, slegle, ali ne za dugo... nakon nekih osam mjeseci došlo je do novog neugodnog iznenađenja, i moje konačne odluke o raskidu desetogodišnje „ljubavi“, a takve odluke nikad nisu ni lake ni bezbolne... pa znate i sami kako se teško odricati i mjenjati ustaljene navike, navika je jedna vela muka, a odvika tri, kaže i poslovica. Toliko znamo biti postojani i nepopravljivi u svojim navikama, da gotovo i ne razmišljamo puno o nekakvim promjenama ili odricanjima. Najčešće se zavaravamo kako je tako najbolje ili jedino moguće, kako drugačije ne može, a istina je zapravo da svaka promjena ili odricanje iziskuje određenu hrabrost i jako puno volje i odlučnosti.

Ali, da skratim, račun koji sam primila u veljači 2002.g. rezultirao je, u skladu s mojom odlukom, novom prepiskom...

Priča je tu za mene završila, iz današnje perspektive, s odmakom od 8 godina, ovo je jedna od mojih odluka na koju sam ponosna... nesporna je činjenica da sam sebi prihode povećala, a banci smanjila, a mene to veseli... ma što vi mislili o tome.

Ali, da sad ne mislite kako sam se ja vratila u 19. stoljeće, nabavila tekicu, i koristim samo gotovinu... pa ne živim ni ja na Marsu, „peglam“ ja karticu za sve, pa i za spizu, ali, imam jednu plaću, jedan tekući račun, dakle, dovoljna mi je jedna banka kao nužno zlo, kako rekoh u naslovu, dvije kartice jedne banke (gotovinska i kreditna) mogle bi potrošiti i puno više od onoga što mjesečno imam na raspolaganju.

I ne mislim da sam staromodna, uostalom i ovaj blog ide u prilog tome da ni ja nisam imuna na blagodati napretka, ali da ponovim, potrošačka zakletva kod Katje, navela me na razmišljanje kako olako prihvaćamo trendove u stilu „kud svi turci, tu i mali mujo“, kako im robujemo i onda kad se s njima ne slažemo, valjda zato da ne iskačemo iz mase, jer svi smo barem jednom iskusili koliko je teško biti „crna ovca“ u društvu...

I pitam se tko stvara i nameće nam trendove, i da li je baš slučajnost da gotovo svi pogoduju bogatima i moćnima, a većinu nas još više osiromašuju. Pojedinac tu može malo, i znam da moj potez ukidanja jedne kartice banci ne znači gotovo ništa, ali se pitam šta bi se dogodilo kad bi moj potez prerastao u trend.
Želim reći da svatko od nas, kao pojedinac, sudjeluje i nosi dio odgovornosti, jer, nemojte mi reći da baš sve trendove moramo slijepo i nekritički prihvaćati, iako smo svjesni da nas guraju u još veće siromaštvo.

Ali da se razumijemo, ne bih željela da se ovo shvati kao kritiziranje drugih, a izuzimanje sebe, jer to ne bi bila istina... iako se trudim ne podilaziti trendovima, koliko god je to moguće, puno puta je teško... a ovaj moj potez vraćanja kartice uopće ne znači da nemam ja i suprotnih „bisera“, koji baš i nisu za pohvalu, ali o njima sada nije riječ... možda drugom prilikom dobijem inspiraciju i za samokritiku...

Želim svima nama što više mudrosti i hrabrosti da mijenjamo loše navike, i biramo trendove koje ćemo slijediti, jer puno toga ovisi o nama samima, i nismo baš u svemu bespomoćni, na dosta stvari itekako možemo utjecati...

Potrošačka zakletva kod Katje, koja u malo riči tako zorno opisuje naše žalosno stanje (pre)zaduženosti, usprkos kojem, još uvijek svoja zadovoljstva tražimo u šopingiranju svega i svačega, potrebnog i nepotrebnog, u vikendima provedenim u „konzumentskim hramovima“, koji su se tako dobro „naoružali“ svim mogućim i nemogućim sadržajima, kako bi nam iz džepa izvukli do zadnje lipe, kako bi nas, ovako slabe, nesigurne i nezadovoljne, lako uhvatili u svoju slatku klopku, i učinili nas još siromašnijima i ovisnijima.....
ta zakletva me podsjetila na jednu moju davnu „borbu s moćnima“, navela me na prekapanje po sačuvanim papirima i pronalaženje jedne stare i požutjele kuverte... i čitam nakon gotovo 9 godina, i kao da je bilo jučer, sjećam se te svoje „žute minute“, opravdane ili ne, nebitno, u svakom slučaju, to je bio jedan od onih trenutaka kada me uhvatio bijes, jer je, eto, baš to bila ona zadnja kap koja je prelila čašu, i otrovne misli se roje i gnijezde u glavi, i hvataju me kasni noćni sati, a san neće na oči, i dok sav normalan svit spava, meni u glavi „kuha“, i ruka traži olovku i papir, da izbaci sav taj otrov vanka, i ohladi glavu... kao Zdravko Matušin... njega je nedavno iziritirao parking, a mene davno, jedna banka-kartična kuća.

A banka nam je već odavno nužno zlo, bez nje više ne možemo i da hoćemo... nema više plaće u gotovini kao nekad davno (ako izuzmemo plaćanja „na ruke“... srećom, kod mene toga nema)... a znate kako su to radili naši stari, uzeli bi jednu tekicu, rasporedili bi ono šta dobiju po danima, i koliko se imalo, toliko bi se potrošilo, ono što se nema, ne može se ni trošiti. Nama je danas puno lakše, s tekućim računima i „njegovim-veličanstvom-karticama“ nema tih problema, imamo ili nemamo, mi „peglamo“. A do kartica je barem lako, banke nas danas vuku za rukav i nude „med i mlijeko“ dok se ne „zalipimo“, a onda kad smo „njihovi“, mogu s nama što hoće, pretvore med preko noći u pelin, a nas u svog ovisnika. Kad jednom uđemo u minus, on postaje naš gospodar, a mi njegov sluga. Onda mi nabavimo drugu karticu, pa treću, pa se tako „osiguramo“ lepezom kartica... ako nam ne prođe jedna, „ispeglamo“ drugu, ili treću... i znamo mi da sve to košta i dobrano nam smanjuje prihode, koji su većini ionako jedva dovoljni za čisto preživljavanje, al' mislimo da ne možemo drugačije, a ustvari nemamo hrabrosti napraviti bilo kakav oštriji rez, jer on u svakom slučaju, nije bezbolan.
A pamtim vremena kad se do nekih kartica jako teško dolazilo, i bio si sretan i počašćen, ako si ih uspio dobiti. Takva je bila AmexCard... u tim vremenima sam je i ja imala, svojom voljom je danas više nemam, i nije mi žaj.

I tu sad dolazimo na onaj gore bijes i otrov. Dobijem ja mjesečni račun, otvorim ga, i poludim. I znam, imam dvije mogućnosti na raspolaganju, ne napravit' ništa, pustit' da bijes prođe, i ići dalje po starome, ili se, usprkos tome što je zakon na njihovoj strani, odlučit' na reklamaciju, i biti spreman na bolan rez, ali dobiti satisfakciju, i biti zadovoljan sam sa sobom. Ja sam izabrala ovo drugo, a sve ostalo je povijest, koju ćete iščitati iz moje prepiske.