zapuštena didovina

Rapsodija u kamenu

22.06.2010.

/fotoreportaže Blog.hr-a/

Arsen Dedić - Odlazak (stihovi Tina Ujevića)

Kamen se nameće kao vječna tema kamenog otoka, otoka prepunog škrapa i gomila... gomile tvrđave i gomile grobovi naslagani otokom, datiraju još iz doba Ilira, a čovjek je neraskidivim sponama vezan uz taj tvrdi kamen... u ljubavi i borbi... u mukotrpnoj borbi za komadić plodne zemlje, kako bi posadio lozu, maslinu, višnju, smokvu, bajamu, verduru...

I ništa prirodnije nije na otoku-kamenu, od gradnje kamenom, jer sve je na njemu kamen i sve je na njemu od kamena, od iskona... u kamenu je ispisana povijest i mojih predaka, i još uvijek prkosi zubu vremena i ljudskom nemaru...

I vratimo se malo u osvit povijesti, u doba starosjedioca Ilira, kad se gradilo tehnikom suhozida, bez ikakvog vezivnog materijala... i možemo biti zahvalni trajnosti kamena, što su i do današnjih dana ostale sačuvane mnoge:

- gradine (utvrđena skloništa) na teško pristupačnim točkama, najčešće na uzvisinama, u koje se u slučaju opasnosti sklanjalo okolno stanovništvo...

- gomile od neobrađenog kamena u obliku humaka, kao zajednička grobišta i nadgrobni spomenici otočkih prastanovnika, koji su na taj način, ispod hrpe kamenja, pokapali svoje mrtve...

- najstarije nastambe zvane „bunje“ (tal. bugno - košnica)

BUNJA (poljarica, ćemer, poljska kućica, trim), građevina od kamena bez cementne veze (suhozidina), redovito kružna tlocrta, sa stožasto izvedenom nepravom kupolom; susreće se po našem jadr. području. Sličnih građevina ima i drugdje po Sredozemlju (tal. trulli, španj. barraca i dr.), a poznate su i iz prethist. vremena (nuraghi na Sardiniji). B. služi pastirima kao zaklon, a nekada je služila i za stanovanje. Tradicija u gradnji bunja veoma je stara, a Ć. M. Iveković dovodi je u vezu s gradnjom starohrv. crkava ranoga srednjeg vijeka.
/izvor: Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb/

"Ja se tih gomila i sad sjećam... Mislio sam: to je hram podignut trudom i marom, strpljivo sve kamen po kamen, mnogim jakim ljudskim rukama.
Ne bijahu one ni grobnice ni obrane – bijahu "hramovi" ili "oltari", potreba duša koje jedva počeše težiti prema suncu i zvijezdama... Nema pod njima blaga, ali nisu prazne. Izbija iz njih nešto drugo, nešto pradavno, nešto jedva izraženo – a vječno.
Poslije toliko rušenja, u ime znanosti, nemojmo ih razvaljivati!
Vladimir Nazor

Gomile! Vlažne od znoja i omašćene krvlju iz žuljeva simbol su ovoga otoka. Neizbrojene i neizbrojive, rasute su po svemu otoku. Od prapovijesnih do ovih današnjih. Njih su marljive ruke neumorno slagale trijebeći zemlju da se kršu otmu mala polja i stvore proplanci, po kojima su se sadile loze i utiskivale mladice masline. Gomile su ponos otoka rabotnika. Trajan spomenik radu i žilavoj borbi Bračana s kamenom.
Petar Šimunović

Fantazija jedne bunje, stvorena maštom i trudom jedne žene, dizajnerice Ane Reić, upravo je inspirirala moj osvrt na ove najstarije, ne samo bračke, nastambe... svojim primjerom dokazuje, da je i danas, stoljećima nakon, moguće od bunje napraviti svoj mali raj, jednostavno, ali funkcionalno i atraktivno mjesto u kojem se da ugodno boraviti... i nemojte propustiti fantaziju... vjerujte da je par "otkrivenih" slika samo njen manji dio, kliknite stoga na link, i povirite u njenu unutrašnjost, mislim da vrijedi uloženog vremena...

Oni, koji žele znati nešto više o bunjama i njihovoj gradnji, mogu to i saznati, čitajući dalje ...

Rustikalno graditeljstvo

Izlaganje o građenju prirodnim kamenom treba početi s rustikalnim graditeljstvom. To su skromne, a katkad i nešto raskošnije građevine ruralnog okoliša. Prema njima se maćehinski odnose brojne enciklopedije pune opisa i slikovnih prikaza brojnih velebnih sakralnih i profanih građevina različitih povijesnih stilova i arhitektonskih redova. U našem su mediteranskom području to kažuni, bunje, ćemeri i poljarice, slične po oblicima, a različito lokalno nazvane.

Značajka našega krškog područja su u suho od kamena naslagane ograde koje kao mreža pokrivaju gole ili vegetacijom slabo obraštene obronke. Te su ograde građene ondje gdje je i danas, ili je nekada bilo, obrađeno zemljište. Ako su zemljišne čestice velike, izvađeno se kamenje stavlja na kupove koje narod zove gromilama. Gromile su različitih oblika i veličina. Njihove podnice su četvrtastog, duguljastog ili okruglog oblika. Prema visini, širina im se sužuje, pa vrške gromila imaju šiljast ili čunjast oblik.

U ogradama ili češće u nevisokim gromilama nalaze se malene prostorije zidane u suho ili suhozidine prekrite sitnim kamenjem. Te zidanice u našem krškom području narod zove bunje, ćemeri ili poljarice. Te su prostorije malene i okrugle, ili velike i četvrtastog oblika. Svaka je prekrita šiljastom, obično elipsoidnom kupolom izvedenom slaganjem običnoga sitnog kamena. Tako je to samo nastavak donjih okomitih dijelova. Ove prostorije danas služe ponajviše za skrovišta poljarima i kao spremišta za poljoprivredni alat. Nekoć je narod u njima stanovao. Što su bunje starije, to su bolje građene, a po različitim znakovima vidi se da su služile za stanovanje. Naokolo bunja i ćemera za stanovanje obično se nalaze visoke ograde koje su služile kao tor ili dvorište, a obično su naslonjene na velike ograde i spojene suhozidovima sa svojim okolišem.
***
Sigurno je da su bunje u svojoj prvobitnoj namjeni bile namijenjene stanovanju, zbog toga su se gradile mnogo bolje, s većim marom i većom pomnjom negoli bunje koje su služile u druge svrhe. Bunje koje su služile samo kao privremena skloništa poljara ili kao spremišta građene su mnogo lošije.

Budući da su bunje građene u suho, u njih dopire svjetlo kroz reške. Izvedene su tako dobro, da u njih ne prodire ni kap oborine. Zbog toga su bunje vrlo suhe i zdrave.

Jedan od najstarijih poznatih primjera takve građevine kod nas u šibenskom kraju je „šuplja gromila“ u selu Bilicama. U prvobitno vrijeme služila je za stanovanje (u unutrašnjosti se vide tragovi luči). Građevina je izvana tako zatrpana, da se ne može zaključiti da se u toj hrpi kamenja nalazi prostorija dužine 3,15 m i širine 1,80 m. ...
***
Ćemeri ili bunje uvijek se sastoje od tri glavna dijela. To su: podnica, uspravno ziđe i prijelaz koji se pomalo suzuje prema unutra u vrh ili tzv. kupolu. Ti su dijelovi označeni točno vodoravnim, više ili manje istaknutim linijama koje gradnji daju vanjski oblik terase. Te vodoravne linije obično su izgrađene od izabranih i plosnatih komada kamena ili od kamenih ploča. U donjem dijelu, u podnici, nalaze se otvori, bilo kao vrata, bilo kao prozori. Prijelaz koji se obično sastoji od jednog prstena izgrađen je od sitnijeg kamenja. Treći dio naslagan je od vrlo sitnog, ali odabranog kamenja, preko kojega se nanosi sitno kamenje, da se po mogućnosti što bolje zatvore reške i prostori između naslaganog kamena. Na vrhu se postavlja kamen kao vršak, a kod nekih ćemera to je ujedno i onaj kamen koji pokriva gornji vrh unutrašnjosti.

Da su potpuno istog sastava i novije podignuti ćemeri, dokazuje i ćemer zvan „brdina“ u selu Bilicama, koji je izgrađen prije 90-ak godina. Podignut je za nekoliko dana. I na ovom se ćemeru jasno vide podnica, prsten i vrh.

Zanimljivo je da svi ćemeri građeni bilo gdje u svijetu i bilo u koje vrijeme imaju isti oblik i način gradnje. Poznati su u Irskoj. U Španjolskoj ih zovu barraca, u Italiji trullo, a datiraju od pretpovijesnih vremena. Na Sardiniji takve pretpovijesne megalitičke kule zovu nuraghi.

Prema načelu konstrukcije ćemera sagrađeni su i nuraghi na Sardiniji. To su građevine od suho slaganog kamenja ili suhozidine. Ponajviše su okrugle s kupolom presvođene prostorije, kao i naše bunje. Razlika je samo u njihovoj veličini i obradi materijala. Svi nuraghi sagrađeni su od kamenja koje je donekle obrađeno i većih je dimenzija. ...
***
Danas ove rustikalne građevine služe kao skloništa pri iznenadnom nevremenu, odmarališta zaštićena od sunca i žege, spremišta za alat i eventualno prenočišta za pastire i u vrijeme poljskih radova.

/iz knjige "Građenje prirodnim kamenom" autori Branko Crnković, Ljubo Šarić/