Sudski epilog
22.08.2009.
Suvlasnička strana najmlađe sestre kao predlagatelji, 1989. godine predaju nadležnom sudu "Prijedlog radi diobe suvlasničke zajednice nekretnina", navodeći kao predloženike sve ostale suvlasnike.
Prijedlog sadržava "popis nekretnina" koje se dijele, u prilogu su ZK-izvatci i posjedovni listovi, te dokazi o polaganju prava na navedenu imovinu (rješenja o nasljeđivanju, ugovori o darovanju i slično).
Kako predlagateljima više ne odgovara zajednica imovine (i baš oni, uzurpatori, to kažu ), predlažu da sud provede postupak u kojem će se nekretnine popisane u "Popisu nekretnina" materijalno podijeliti i to na način da predlagateljima za njihov dio pripadne jedna cijelina prema njihovom suvlasničkom dijelu, a predloženicima druga prema njihovom suvlasničkom dijelu, pa se predlaže da sud donese Rješenje da se izvrši materijalna dioba, a ukoliko se ne bude mogla izvršiti materijalna dioba da se izvrši prodaja zajedničkih nekretnina, a svakom suvlasniku isplati odgovarajući iznos dobiven prodajom prema njegovom suvlasničkom dijelu.
Tako je naša dioba konačno dobila i svoj sudski epilog, što u stvarnosti, nažalost, ništa neće promijeniti. Dogodilo se samo to, da se dugogodišnja obiteljska "muka" preselila iz kruga familije u sudsku proceduru, dobila svoj R-broj i završila u sudskoj ladici. Razvoj događaja mi čak daje zaključiti, kako ostali suvlasnici još dugo nisu ni bili upoznati s tom činjenicom, budući je sud godinama ostao i "slijep" i "gluh", po pitanju našeg predmeta, jer baš nikoga o ničemu nije ni obavještavao.
U posjedu sam očitog dokaza, ili, kako se to stručno kaže, imam korpus delikti, da sud nije naš predmet, pune tri godine, ni otvorio, a kamo li, na njemu, nešto konkretno i (u)radio. Uz priložena rješenja i izvatke, u njemu su se, komotno mogli i bijeli miševi (o)kotiti.
Predlagatelji su, naime, godine Gospodnje 1992., sudu uputili požurnicu i time pokrenuli "stvar" s mrtve točke, jer je sud tek tada, konačno "zavirio" u naš predmet, i otkrio... gle čuda... da mu nije sve po guštu, bolje rečeno, da mu nekaj fali, i neka mi to lijepo pribavimo, i njemu onda dostavimo...
Naime, sud je na požurnicu poslao dopis-odgovor, u kojem navodi, kako jedan predloženik prebiva u drugoj državi (Jugoslavija se u međuvremenu raspala, pa je sad i to dodatni "diplomatski" problem), što zapravo onemogućuje rad na predmetu, s obzirom na nemogućnost dostava sudskim putem. U nastavku dalje piše, citiram:
"No, moguće ovaj predloženik ima punomoćnika u našoj zemlji ili je pak promijenio adresu. U tim slučajevima, potrebno je da o tome obavijestite ovaj sud te bi se predmet stavio u rad."
Sud bi, dakle, naš predmet "stavio u rad"... aleluja... ma što god mu to, u stvarnosti, trebalo značiti. A eto nam i zornog dokaza, koliku štetu čini, to vrime šta leti, dok sud blaženo spi... jer, da se brže "kovalo", dok se "bure" još ni bilo raspalo, ništa im ne bi ni falilo...
Pa sad ne znam, treba li im zahvaliti, što su nas uspješno (sa)čuvali, jer, budimo iskreni, mogli su nas i (po)gubiti...?...
Pa sad ne znam, treba li im priznanje (o)dati, što drže toliko do svog digniteta, a još više do našeg dostojanstva...?...
Pa sad ne znam, treba li im spomenik dići, za zaštitu naših prava... ljudskih... suvlasničkih... materijalnih... inih... ili suma sumarum... nikakvih...?...
Pa sad pitam, koga-ili-čega, da li misle ti suci o nama... k'o o živim bićima... ikada... ili slovo-na-slovo-broj-na-broj s nama igraju... rzs123... szr321...?...
Pa se pitam... pitam se, pitam... tko je tu... lud... zbunjen... normalan...?...
komentiraj (2) * ispiši * #
Tužna vremena
21.08.2009.
Priče koje su u narednim vremenima dolazile do mojih ušiju, jasno su mi dale do znanja da kuća mog djetinjstva definitivno živi samo u mom srcu i mojim uspomenama. Nije to više bilo čak ni mjesto ugodnog življenja, već "ukleti dvorac" koji je trebalo zaobilaziti u širokom luku. Naime, neljudski i samovoljni način na koji je sve skupa provedeno u djelo, bez pitanja i dogovora, bez imalo osjetljivosti prema ikome od ostalih, nije mogao proći ni bez ogorčenosti, ljutnje i protivljenja familije pokojnog brata . Tako će godine od tetine smrti, u kontinuitetu sve do današnjih dana, biti obilježene, najblaže rečeno, sukobima i netrpeljivostima dviju strana , a žalom i gorčinom svih nas ostalih, do čijih ušiju su dolazile i dolaze, uglavnom, loše vijesti.
Klapa Rišpet - Kad je pošla ća
Sunce se skalalo, sve se išporkalo... kad je pošla ća...
more se povuklo, u srcu zatuklo... kad je pošla ća...
Zvona su fermala, i umukla vala... kad je pošla ća...
sve se inšempjalo, otkraja molalo... kad je pošla ća...
Odnila je dušu, tilo... a još uvik pamtim je...
zalampalo, zagrmilo... sneveralo je posli nje...
Nebo je na zemlju palo... uveja je bili cvit...
zagrmilo, zalampalo... kad je partila na oni svit...
Tica piva i ne piva, opustila stara riva... kad je pošla ća
Debuleca dušu stegla, i stina mi na srce legla... kad je pošla ća...
Teško je u takvim okolnostima biti pametan, kako se izboriti za svoje pravo. Nemoguća je to misija, rekla bih, zbog čega sam prethodno i govorila o nužnosti donošenja učinkovitijih zakonskih mjera, kojima bi se jednako (za)štitilo sve suvlasnike, i spriječilo situacije, da jedni postanu taoci drugih.
Na tom je tragu, mislim bar, zakonska mogućnost "pečaćenja" kuće, ukoliko se ne može postići dogovor, ali pod uvjetom da nitko od suvlasnika tu nema stalno prebivalište. Možebitno se je, i u našem slučaju, mogla iskoristiti ta mogućnost, mada mogu razumjeti, zašto nije.
U atmosferi međusobnih trvenja, kada je svak svakoga "gledao" s dozom podozrenja, dogovor oko bilo čega, pa i toga, bio je čista iluzija. Kada toj iluziji dodamo potrebu sudskog ishođenja navedene mjere, a uzimajući u obzir "brzinu" našeg sudovanja, dobivamo iluziju na kvadrat. Prkos jedne, od preostale tri, suvlasničke strane, da to "odradi" samostalno, i na svoju ruku, teško je bilo očekivati, što zbog neznanja, što zbog besparice, i eto nas u iluziji na kub.
Iluzija, iluzija...ta iluzija je njihova matrica, iz koje nitko ne pokušava da pronađe izlaz van...
Kako god bi bilo, da je drugačije bilo... i što god bi bilo, da je bilo... lako moguće bi isto bilo... dapače, najvjerojatnije i jest, da bi sve jednako ispalo... "na vrbi sviralo"...
Znam, da s odmakom od 25 godina, naklapam bez veze... jasno mi je, i da "pričam ti priču" vezem, bez trunke više pameti, no što su je i moji imali onomad... al' zar nije iluzorno dozlaboga, što godinama ludujemo i mudrujemo svi, prizivajuć' tu nekakvu, kakvu god, pravednost, kad traga ionako nema nikakvoj... što imali smo je ikada u povijesti?... što imali smo je prije dvajspet godina?... što imamo je danas?... što imat' ćemo je sutra, preksutra, kada?... a vrijeme se kreće... a vrijeme se kreće...
Slijedećih pet godina, do 1989., niti jedna od četiriju suvlasničkih strana, nije poduzela nikakve konkretne sudske korake. Status qvo!
komentiraj (0) * ispiši * #
Nakon smrti maske padaju
18.08.2009.
Nakon smrti se vidi, tko je tko, kao nakon krabuljnog plesa. Smrt u familiji, kao da sa sobom neizbježno nosi ukazanje... ukazanje ljudsko i ono zmijsko... ukazanje čovjeka i guje u njedrima. Nakon smrti maske padaju... karte se otvaraju... gola istina se (u)kazuje... nevažno kojim redoslijedom, ali tako nekako to krene. I dok je jednima sve pod normalno, drugi su, u najmanju ruku, zatečeni naglim obratima. I dok su jedni čvrsto nogom na zemlji, i rukom u džepu, drugi kao da su (o)pali s Marsa, gdje su godine (pro)ćerdali na izdajničke ljubavi. Ukazanje familije u svoj svojoj golotinji, na površinu uvijek izbaci onog nekog, kome je maska tako čvrsto sras(ta)la s kožom, sve do jučer... onog nekog, što rovario je poput krtice, unaprijed i ispred sviju... onog nekog, što je s vragom plan (s)kovao, odavno i kontra svih, dok u isto je vrime, rodbinsku ljubav samo (od)glumio...
Sve su to slični obrasci ponašanja, u većini familija. "Dobrorodbinskih" primjera imamo u svom okruženju, koliko nam drago. I mnogi će se u razgovoru (iz)jadati i olakšati dušu, ma će isto velom tajne (pre)kriti obiteljsku "sramotu", jer... rodbina je to... svojta... krv... a protiv toga se ne ide lako... od svojte se ne mo'š oprat'... nije krv voda... ma da, nije voda, a što u led se pretvoriti može, učas, nije kao važno... što svojta svojti zna smrznuti tu istu krv u žilama, koga briga... I u konačnici opet... svak svoju muku muči, i dolinom suza, k'o Job, kroči... svak svojom glavom tuče, u sva čet'ri zida familije, i metodom pokušaja i pogrešaka, izlaza kakvog traži... k'o škola je to puna đaka, a nigdje nema vrata. Koliko se, mili Bože... koliko se maski krije, u dva lica poslovice... tko će kome, ako ne svoj svome...
Rasplet događaja nakon tetine smrti sam već dala naslutiti. Najmlađa sestra , jedina tada živuća od prve generacije (uz brata u Americi), smatra da nju pripada novi dio kuće, koji je koristila teta, jer braća tako hoće... kao da se samo oni pitaju! Plan je skovan odavno - zauzeti kuću za sebe i svoje, a ostalima otvoreno zabraniti pristup. O moralu i poštenju niti zuc! I dok drugi tuguju za tetom , i još nisu ni svjesni što im se to (s)kuha(lo) iza kulisa, smišljeno je već i učinjeno.
Za suvlasničku stranu koja se mene tiče, koristim izraz "moji"... a moji su, dakle, druga generacija. Moji su dvoje djece moje bake (kćer i sin), tj. moja majka i njezin brat, a moj barba . Baka je bila najstarija od sedmero djece, a s ovoga je svijeta otišla, nažalost, već u 46-oj godini, dok je njen muž, a moj djed, otišao prije nje. Slijedom navedenoga, mir nakon drugog svjetskog rata, moji su dočekali sami, sa svega 18 i 16 godina... k'o Pale sam na svijetu... i bez oca i bez majke. I sad im dođe "tetka" , rođena majčina sestra, da im zabrani pristup rodnoj kući... S kakvim to pravom?... I gdje li joj se duša prži, okajavajući smrtne grije?... Gdje odlaze duše takve?... zalutale?... izgubljene?...
Moji, po svojoj naravi i odgoju, ne žele prihvatiti takav način nasilništva, a još manje se i sami spuštati na takav nivo, da bi (za)uzimali bilo što na svoju ruku. Ali, s kime razgovarati, i s kime se išta dogovarati, kad je divljaštvo, u startu, onemogućilo sve pregovore. Jedino što je (pre)ostalo je... povući se.
Treća strana, familija pokojnog brata, i dalje koristi stari dio kuće, a ta njihova stečena prava nikada nisu niti dovođena u pitanje... njihov otac je, ipak, živio tu, na toj zemlji i od nje, do samoga kraja.
Četvrta je strana najmanje bila vezana uz tetu i mjesto, što opet ne dovodi u pitanje niti njena suvlasnička prava.
Ja sam tek treća generacija u nizu, ali s najviše niti i uspomena (s)vezana, pa je valjda i normalno, da osjećam tugu, bijes, jad, nemoć. Ne mogu pojmiti da mi bilo tko, a posebno netko, do jučer tako blizak, brani dolazak kući, čiji svaki kutak krije neku priču, tajnu, uspomenu. S kakvim i to pravom?... I kako li ću ja to moći?... bezbolno presjeći te spone... zaboraviti sve, kao da nije ni postojalo... izbrisati veliki dio života samo tako... kao da je sjećanje olovka na papiru, i dovoljno je tek uzeti gumicu... kako?...
Kad su se tako, gotovo preko noći, naše rodbinske veze raspale kao kula od karata, pod teretom interesa, meni se činilo k'o da sanjam ružan san, i k'o da sam godinama živila u nekakvoj iluziji. Nepravda me boli iznad svega, a nemoćna sam išta napraviti, pa se ljutim na moje (a na koga ću?), što se ne (iz)bore za svoje. Jače je to od mene, mada znam, da sam im sol na ljutu ranu, da su i oni zatečeni i povrijeđeni, da je njima nanesena još i veća bol nego meni, jer dolazi od osobe, koju su doslovno za majku držali, jer svoju nisu imali.
Nije se tu moglo ništa, jer, s neljudima nema načina da se izboriš za svoje, ako i sam ne želiš biti nečovjek. Treba prihvatiti odluku mojih i povući se, koliko god to teško padalo. Drži me samo vjera, da to ne može (pre)dugo trajati, i da se mora već nešto riješiti u dogledno vrijeme. Neznanje može biti blagoslov, rekla bih danas, jer, da sam tada znala, 1984., gdje ću biti danas, 2009., kako li bi to tek srce podnijelo...
Oznake: rodbinski odnosi
komentiraj (0) * ispiši * #
Tko, kako i kada će riješiti problem?
16.08.2009.Moja draga teta je živila sama u novom dijelu kuće, kojeg je svojevremeno obnovio jedan brat iz Amerike, dok je familija pokojnog brata koristila staru kuću. Takva nepisana i neformalna podjela kuće na dva odvojena kućanstva je funkcionirala prilično dobro, a sva ostala rodbina, koja je tetu i pomagala i posjećivala, uvijek je bila dobrodošla. Dosta zemlje se nije obrađivalo ni za tetina života, jer jednostavno, nije imao tko. Od sedmero djece moga pradide, i svekolikih im nasljednika, u mjestu ne osta' gotovo nitko, oran i ekonomski motiviran, sviti tu svoje gnijezdo i živjeti od zemlje. Sve radno sposobno, trbuhom za kruhom se raselilo... ratovima po amerikama, neimaštinom po gradovima, mladostima za boljim životima...
Ratovi su propast ovoga svijeta od kad je vijeka, bili, jesu i bi'će. A uz nerazumne politike obezvrijeđivanja zemlje i odvlačenja ljudi u tvornice i gradove, nestajanje zemljoradnika je bila neminovnost. Ukratko, nakon moga pradide... amerike i gradovi, tvornice i poduzeća, neimaštine i propadanja... odnijeli su sve puste i moguće zemljoradnike/posjednike, a zemlju ostavili milosti i nemilosti vremena i korova.
Slijedom toga, niti svi iz prve generacije mojih prednika nisu sa sigurnošću znali, ni gdje se nalaze sve naše parcele, ni kakva je situacija na samom terenu. U tako kompliciranim okolnostima, koje su zatekle rodbinu nakon tetine smrti, doista je bilo nemoguće očekivati, da ona sama iznađe izlaza iz tog vrzinog kola, pa čak i da su se, svi k'o jedan, oko toga složili.
Od rodbine, preciznije rečeno, od svih suvlasnika, očekuje se dogovor o stvarnoj fizičkoj podjeli, ili zakonski rečeno, o razvrgnuću suvlasničke zajednice, u okolnostima kada ne znaju, sa stopostotnom sigurnošću, ni šta sve trebaju podijeliti, a još manje znaju precizan udio svake od suvlasničkih strana.
Ako ste, napr. upisani kao suvlasnik na 1/6 neke parcele, onda lako skontate, i koliko je to pripadajućih kvadrata, ali svaka parcela svoju kombinatoriku ima, i tako u nedogled, i u mali milijun kombinacija, da gotovo "pozavidite" tom "ajnštajnu" na znanju i preciznom (iz)računu dijelova... 15/120... 23/24... 1/504... 1/378... 63/288... itd... itd... itd...
Ali ni to nije sva muka. Treba uzeti u obzir još jedan važan faktor... faktor protoka vremena, bolje rečeno, generacija... i situacija tek onda postaje zapetljana do bola. To hoće reći, da je na sve gore spomenute udjele, uglavnom upisan netko od pokojnih prednika... pra-dida i(li) pra-baka, prva i(li) druga generacija, na redu je treća... itd... itd... itd...
Svakom novom smrću slijede novi upisi, time automatski i novi, izmijenjeni udjeli, ovisno na koliko se nasljednika prenosi vlasništvo. Situacija tako vremenom, umjesto da se raspetljava, postaje sve zamršenija. Jednostavnim rječnikom rečeno, zemljišne knjige, po mom dubokom uvjerenju, ne da se ne "čiste", već se uporno, i dalje, i još više, "šporka(va)ju".
Državne institucije, počevši od lokalne zajednice, preko katastra do zemljišnika i suda, trebale bi od početka biti aktivno uključene u što brže rješavanje... i dioba, i uknjižbi. Uostalom, zar državi ne bi trebalo biti u interesu, da sporovi traju što kraće, i da neriješenih predmeta bude što manje?
Osim toga bi se mogli, čak i morali, odrediti zakonski rokovi, napr. 1 ili 2 godine, u kojima bi suvlasnici morali postići dogovor oko razvrgnuća suvlasničke zajednice, ako ne žele sankcije... ili da im imovina "ide na bubanj", ili da im se oduzme, ili štatigajaznamšta... ali samo uz aktivno sudjelovanje i pomoć državnih institucija.
Teško me itko može razuvjeriti, da za propadanje i zapuštanje zemlje/kuća/imovine, još uvijek nije daleko veća odgovornost i krivica na državi nego na pojedincu, jer država ima sve mehanizme u svojim rukama, da to spriječi, samo da želi.
komentiraj (2) * ispiši * #
Oporuke, odricanja, darovanja
12.08.2009.
Moji pra-dida i pra-baka su prije svoje smrti oporukama izrazili posljednju volju, kako i kome ostavljaju svoj imetak. U to je vrijeme još bilo uobičajeno i posve normalno, da se muškoj djeci ostavlja sve, ili gotovo sve, jer se držalo, kako će muški nasljednici ostati raditi na zemlji, a ujedno svojim potomstvom nastaviti "lozu". Naš je, pak, dida bio "ispred svog vremena", pa je poveo računa, oporukom "zaštititi" svu svoju djecu... i mušku i žensku. Dobro se sjećam, kako je jednom prilikom, dosta kasnije, dok smo još bili u pregovorima oko diobe, i naša odvjetnica to prokomentirala: ..."Dida je bio pravi"... ...
Polovicu je imetka ostavio svojoj ženi, da za života raspolaže kako želi, prodati, darovati, a nakon njezine smrti što ostane, da ide svoj muškoj djeci i kćeri ako se ne uda. Drugu je polovicu ostavio svoj djeci, i muškoj i ženskoj, na jednake dijelove. Kćer, koja je zbog ne-udaje dobivala "muški dio", olitiga, dio kao i sinovi, u slučaju da je za života trebala nešto prodati, bila je dužna prvo ponuditi svojoj braći.
Za ona vremena, ovo je bila dosta "napredna" oporuka, jer su se kćeri, u većini slučajeva, razvlašćivale. Pra-baka je, pak, bila i više nego "staromodna". Ona je svu svoju imovinu oporukom ostavila, iz meni nepoznatih razloga, samo dvojici sinova u Americi i neudanoj kćeri. Sve ostale, tri kćerke, ali i jednog sina, isključila je iz svoje polovice imanja.
Nitko od sedmero djece (prva generacija), a danas su svi već pokojni, nije ostavio oporuku. Dva brata iz Amerike su svoje dijelove darovali najmlađoj sestri i njenim sinovima, što će ostalu rodbinu tek puno godina kasnije neugodno iznenaditi, jer tada, 1981.g i 1987.g., nitko o tome nije imao pojma. Time su, po mom dubokom uvjerenju, a vjerojatno zbog neznanja i krivog prikazivanja situacije "kod kuće" od strane najmlađe im sestre , napravili veliku nepravdu ostalima, koja je u mnogome "kumovala" kasnijim događajima.
A treba reći i to, da se baš ta, najmlađa svojevremeno i sudski odrekla svega što su joj ostavili roditelji, kako bi mogla od države, godinama primati dječji doplatak na svoju djecu.
Zahvaljujući neudanoj kćeri, mojoj dragoj teti , koja je opet, zahvaljujući oporukama svojih roditelja, "prošla" kao sin, "ženski" udio je na neki način ipak "profitirao". Moja draga teta nije htjela napisati oporuku u korist sestre , a tek mnogo godina kasnije sam doznala, da su je itekako pokušavali nagovoriti. Znala je da to ne bi bilo ni pravedno ni zasluženo, pa je tako njezin dio išao svima na jednake dijelove .
komentiraj (0) * ispiši * #
"Sveto pismo"
08.08.2009.Danas ću, neplanirano, u cijelosti, prepisati članak iz današnjeg Spektra SD jer ga, nažalost, nema u internetskom izdanju. Glavno da su novine pune Radeljaka, Lambaša, Gotovaca i njima sličnih likova!!!
Članak je "sveto pismo" svega što naša familija proživljava više od 20 godina, članak ima dodirnih točaka i sa mojim postovima od 05. i 07. kolovoza ove godine, pa, bez obzira što se više odnosi na uknjižbu, nego na samu diobu, mislim da je više nego značajan za moj blog općenito.
Otvoreno: šibenski odvjetnik Zdravko Ivić o neredu u prostoru
Piše Marijan Džambo/Epeha
Snima Nikša Stipaničev/Cropix
"U ZEMLJIŠNICIMA JE SMEĆE"
Dosta nam je neodgovorne države, neodgovornih političkih vlasti koje nasumice proizvode zakone i stvaraju razne poslove i obveze od kojih je i do 70 posto, ne samo iracionalnih i nekorisnih, već za građane i gospodarstvo štetnih. Dosta nam je sveopćeg nereda u državi kojeg smo svjedoci na svakom koraku, od pravosuđa, uprave, stanja u prostoru, katastru, zemljišnim knjigama. Želimo odgovornu državu koja će svima zbog loših zakona, propisa i neodgovornih službenika nadoknađivati prouzročenu štetu. To je tek dio temelljnih polazišta Pokreta za odgovornu državu (www.pokret.com.hr), a čiji je inicijator šibenski odvjetnik Zdravko Ivić.
**Otkud ideja i hrabrost za tako ozbiljne zadatke?
**Tko je odgovoran za taj nered?
Odgovorne su sve vlasti, bez obzira na svjetonazorske, ideologijske ili stranačke razlike, bez obzira radi li se o središnjoj ili lokalnoj vlasti, zakonodavnoj, sudskoj ili izvršnoj vlasti. Zajednički nazivnik za sve te vlasti je država. Dakle, odgovorna je neodgovorna država, jer pravi uzrok tome je sama bit načina njezina funkcioniranja, a to je da su politika i državni aparat svrha sami sebi.
**Nekome odgovara takvo stanje?
**Tvrdite da su dvije trećine poslova koje obavlja državni aparat i koji se nameću građanima i gospodarstvu suvišni i iracionalni?
Ne samo što su nekorisni nego su u praksi posve iracionalni, a građane i gospodarstvo opterećuju više nego svi fiskalni i parafiskalni nameti. Šteta je veća od cijelog godišnjeg proračuna.
**Zamjerit će vam da su to presmjele i teško dokazive tvrdnje
Bojim se da bi rezultati istraživanja bili porazniji od mojih opreznih procjena. Na primjer, od svih poslova koji se obavljaju u zemljišnim knjigama posljednjih desetljeća do dana današnjih većina je suvišna i iracionalna.
Zbog nereda u zemljišnim knjigama uglavnom se prozivaju zemljišnoknjižni odjeli. Međutim, njihova je odgovornost minorna. Za nered u zemljišnim knjigama, kao i na ostalim područjima, odgovorne su uglavnom političke vlasti. Uzmimo za primjer stanje u prostoru. Može se već iz aviona vidjeti, a i svatko oko sebe, da ni u jednom novosagrađenom mjestu ili novosagrađenom dijelu mjesta u kojem se posljednjh desetljeća odvijala individualna stambena izgradnja nema trgova, parkova, nema javnih legalnih ulica, nema nikakvih javnih površina. Sva ta mjesta izgledaju kao primitivna stvorenja što je vjeran odraz primitivne politike koje na tom području nije ni bilo
**Zalažete se za istraživanje o posljedicama djelovanja zakona?
Da, kao i za istraživanja o posljedicama djelovanja državnih tijela, od upravnih, sudskih do Vlade i Sabora. Kada se u praksu želi uvesti kakav medicinski preparat, godinama se ispituje kakvo će biti njegovo djelovanje uz navođenje njegovih indikacija i kontraindikacija. Nema razloga da se takvo što ne radi i kod donošenja zakona.
**U čemu bi se u najkraćem sastojala odgovornost države?
**Nije li sve to što govorite utopija?
Naprotiv, kao utopija su se pokazale sve dosadašnje razne reforme koje nisu postigle nikakve rezultate, a to zbog toga što nisu bile osmišljene na temelju stvarnih uzroka koji su, u pravilu, izvan okvira struke, u političkoj sferi.
**Radite na utemeljenju pokreta, ali i budućoj knjizi.
Postoji krug osoba različitih profila koji su prepoznali ideju i spremni su se angažirati u pokretu. Na jesen bi se trebala održati osnivačka skupština. Knjiga je pri kraju, mogla bi izići već početkom jeseni. U njoj su opisana stanja na nekoliko područja sa specifičnim uzrocima za svako od tih područja sa zaključcima iz kojih proizlazi da su svemu tome uzroci u samom karakteru funkcioniranja države, odnosno politike i državnog aparata.
Oznake: zemljišnik, odgovornost države, nered
komentiraj (2) * ispiši * #
O diobi iz mog kuta
07.08.2009.Dioba ili razvrgnuće suvlasničke zajednice je jako težak proces, tim teži što ima više suvlasnika i što je prošlo više godina od smrti početnog vlasnika, čija se imovina dijeli. Namjera mi je objasniti srž problema, ukazati na činjenicu da se familije u diobi, u pravilu, godinama iscrpljuju nepotrebno, ali rekla bih i neizbježno, da bi na kraju, ipak bili prisiljeni napraviti ono što su trebali na samom početku, a to je sjesti i dogovoriti se. U našem slučaju je, barem, bilo tako.
Naime, za diobu je potrebno pregovarati, što znači, davati i uvažavati prijedloge i protu-prijedloge, pristajati na kompromise, ne ukopavati se samo u svoje početne stavove i od njih ne odstupati. Svi suvlasnici bi trebali biti spremni razgovarati, ako treba i u nedogled, saslušati sve i svakoga, razgovarati, razgovarati i ponovno razgovarati, ako treba danima i mjesecima . Za pregovaranje je potrebno jako puno umijeća, strpljenja, dobre volje i želje da se postigne dogovor, i to od strane svih suvlasnika. Recite mi da to nije Sizifov posao, gotovo pa nemoguća misija!!! .
A kad govorimo o diobi imovine predaka, pregovaranje je daleko teže iz jednostavnog razloga što se radi o rodbini. U svaki razgovor i diskusiju uključeno je toliko mnogo različitih emocija svakog suvlasnika ponaosob, toliko isprepletenih rodbinskih odnosa, toliko mogućih trauma i nepravdi iz djetinjstva, koje onda, iz vrlo banalnih razloga, mogu u čas dovesti do nerazumnih i teško dokučivih izljeva bijesa, mržnje, vrijeđanja . Obično se to i dogodi već na samom početku, tako da razgovori i pregovori još nisu kako treba ni započeli, a već su se pretvorili u svađu i zlu krv . Mislim da je to, u većini slučajeva, gotovo nemoguće izbjeći, a činjenica je da svim suvlasnicima nanosi ogromnu i nepopravljivu dugoročnu štetu. Tamo gdje započinje svađa, tu završava svaki razgovor, podiže se nepremostivi zid i ulazi se u slijepu ulicu iz koje je teško izaći .
Konačan rezultat svega, gore navedenoga, je da vaša dioba može trajati godinama, skupljati i prašinu i paučinu u sudskoj ladici, a opet će i jedino završiti ako se dogovorite. To je jednostavno tako iz razloga što vam u sudskom procesu rješavanja diobe, nitko u društvu neće pomoći. Ni lokalnu zajednicu, ni sudove, ne zanimaju vaši međurodbinski odnosi, vaše svađe i razmirice i nemogućnost dogovora, po njima se doslovno možete i ubiti , to je samo vaš problem. Ja mislim da bi mogli i trebali pomoći, jer je i u interesu društva da sudski procesi traju što kraće. Stoga ću se posebnim člankom vratiti na ovaj problem.
Da potkrijepim sve gore izrečeno, mogu reći, da je naša dioba, o kojoj će još biti govora, formalno trajala 17, a službeno 12 godina, i možda bi još skupljala prašinu i paučinu u nekoj sudskoj ladici da se, uz angažman i pomoć odvjetnice , na kraju, ipak, nismo dogovorili.
Pametnome dosta .
Knjiga Anele Borčić: "Garbin, zao vjetar"
malomišćansko štivo (otok Vis), u kojem će se pronaći svi oni, što muku muče s diobom u familiji
Oznake: rodbina, dioba, suvlasništvo, razvrgnuće
komentiraj (0) * ispiši * #
Jedinstvena i nezaboravna
06.08.2009.Otišla je tiho, godine Gospodnje 1984, moja dobra i pobožna teta ... laka joj zemlja i počivala u miru Božjem. Jedna je od sedmero djece moga pradide, ujedno i sestra moje bake, koju, nažalost, nisam znala, jer je umrla prije mog rođenja.
Uz nju pamtim samo dobro. Baš tu, uz to moje malo misto, (s)vezale su se sve najljepše crtice iz djetinjstva...
ljeta-puna-smijeha-igre-arije-soli-na-koži... s-morem-stopljena-i-po-suncu-i-po-kiši-ol'-u-'vali-ol'-na-rivi... kamen-mi-škripi-pod-nogama-bajama-i-smokva-na-dohvatu-ispružene-ruke-putem-što-vodi-moru... svi-putevi-vode-prema-moru... more-za-dobro-jutro-more-za-laku-noć... sunce-što-me-prži-i-maslinovo-ulje-kao-prirodni-melem-preplanulom-tijelu... nedjeljom-se-svečana-roba-za-na-misu-vadi-iz-starinskog-ormara-a-zvon-zvona-sa-zvonika-pomno-broji-prvi-drugi-treći-kreći... ranom-se-zorom-znalo-pospano-zibati-na-tovarčiću-pa-se-debelo-iza-podneva-s-one-bande-doma-vraćati-krtola-punih-višanja... a mirisi-i-ukusi-tek-ubranog-i-friško-skuhanog-povrća-iz-našega-doca... eh, ima li toga više...
Stižu me sjećanja, izviru poput bistre vode, pa ih hvatam riječima i zaboravu otimam.
A čudo nas je bilo, nas razigrane djece, kad bi se poredali po zidiću k'o jedan, pa kad bi krenula ta graja od uha do uha... eee, tih "pokvarenih telefona" bi vrijedilo danas ćuti, i od srca se nasmijati... a čudo je još bilo tih starih igara, što su prijateljice dozivale preko prozora... što su se susjedstvom na smjene prešetavale, i na vrijeme zaboravljale... a onda bi majke, bake, sestre, tete... preko sedam gora, sedam mora... preko starih škura, i trošnih balatura... svaka svoje brižno zvale, i budile dječje snove.
Još je mogu vidjeti na verandi, i još mogu prizvati u sjećanje njen brižni glas... Ka/men/t/o... Ka/men/t/o zlato... samo da te čujem... čak i u trenucima upitnosti mog (ne)posluha i (ne)dobrog odgoja, tobože bi mi tek strogo priprijetila... Ka/men/t/o, povuci riječ...
Imala je plemenitu i čistu dušu, čega, kao dijete, nisam bila dovoljno svjesna, ali danas, eto... danas je uspomena još živa, pogled zreliji, a srce ispunjeno nekakvom blagošću... toplinom... sjetom... mirnoćom...
Njenim se odlaskom sve, preko noći, promijenilo. Nestalo je ljubavi i topline, raspršila se duša i dobrota. Ostala je samo prazna kuća pored mora... velika i hladna, stamena i jeziva... vjetar kroz kamen kan'da stalno fijuče, a na trošnim vratima nikoga, da goste dočeka po svom... po starom... sa srcem na ispruženim rukama. Samotinja je to, čovječe, samotinja i praznina prava... kuća u kojoj tuga spava... .
Raznesene valima i vjetrom,
tu su tople ruševine ljeta.
Na rubu napuštenog mora,
i jednog izgubljenog svijeta.
Ničeg nema, ničeg nema
od tebe... od mene... od nas...
Ostala je samo prazna kuća,
malo stvari ljetovanja našeg...
Al' još sam uvijek ovdje,
još zagledana u more,
na vratima kuće, u kojoj tuga spava,
a kiše su se slile u cvijetove agava,
i ljetu je kraj.
Od vremena poezije i mira
ostala je samo prazna kuća,
u noći okrenuta moru...
Ničeg nema, ničeg nema,
od tebe... od mene... u njoj...
Oznake: stižu me sjećanja
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako su se dijelili naši stari
05.08.2009.
Na osnovu priča mojih predaka, i saznanja do kojih sam sama došla, kroz godine bavljenja ovom problematikom, i hrpe sakupljenih papira, iznijet ću neka svoja razmišljanja o tim starim vremenima.
Kad govorimo o stanju i imanju, odnosno, o privatnom vlasništvu u prošlosti, potrebno je znati da su se naši preci generacijama rodbinski dijelili, ali čak i mijenjali zemlje sa drugima koji im nisu bili u rodu, samo na riječ. Riječ je vrijedila više nego ijedan ugovor, što je danas, naravno, nezamislivo, jer su nam i inače moralne vrijednosti pale na jako niske grane . Te promjene se, u većini slučajeva, nisu zavodile u državnim knjigama.
Grozne posljedice toga, mada je prošlo više od pedeset godina, očite su do današnjih dana, i to dvojako: ogromne površine neobrađene, zapuštene, u korov zarasle i napuštene zemlje, s jedne strane, i katastrofalan nered i zbrka u državnim knjigama, s druge strane .
Koliko će još pro(te)ći vremena, da se stanje u državi po ovom pitanju sredi, tj. da se poistovjeti situacija u zemljišniku i katastru, niti znam, niti mogu prognozirati, ali sam duboko uvjerena, kako je to ključni, ili barem jedan od ključnih problema naše države. Jednako sam uvjerenja, kako još uvijek nema ni potpune političke volje, jer u neredu se lakše muti, ali doći će jednog dana, pa tko doživi, pričat' će.
Znam da država od 2003.g. provodi Nacionalni program sređivanja zemljišnih knjiga i katastra pod skraćenim nazivom "Uređena zemlja", kojeg u svakom slučaju treba pohvaliti , kao korak naprijed u poboljšanju situacije, ma koliko da pojedinac time, još uvijek, ne osjeća preveliku korist, izuzev same informatizacije, tj. mogućnosti uvida u vlasništvo i posjed putem Interneta.
komentiraj (1) * ispiši * #
Pra-dida i pra-baka
04.08.2009.
Moji preci, pra-dida i pra-baka, živjeli su na prijelazu 19-og u 20-to stoljeće. S njima i njihovim nasljednicima bavit' ćemo se i putovati kroz godine, a kako vidite, i stoljeća, sve do današnjih dana. A za sve je "krivo" njihovo stanje i imanje, tj. kuća i zemlja od koje su živjeli. Zajedno sa svojom djecom, a odgojili su ih sedmero, proživjeli su i prvi i drugi svjetski rat. Samo na osnovu te činjenice mislim da im život nije bio nimalo lak. Umrli su u ratnim (pra-dida, pred kraj) i poratnim (pra-baka) godinama drugog svjetskog rata.
Imali su, kako rekoh, sedmero djece, tri sina i četiri kćeri, za koje ću u buduće koristiti naziv: prva generacija.
U tim, zasigurno, teškim vremenima iza ratova, kad je, pretpostavljam, prva i zadnja misao svima bila, kako preživjeti na ratom poharanoj i opustošenoj zemlji, ljudi s otoka su se masovno raseljavali po zemlji i svijetu, a najviše u Ameriku. To je bilo uobičajeno gotovo u svim otočnim familijama. Zemlja se jednostavno napuštala, a rijetki su je osta(ja)li obrađivati.
Naša familija nije bila iznimka, zadesila ju je slična sudbina. Tri kćerke su se, još za života svojih roditelja, odselile udajom, dva brata su otišla u Ameriku, "trbuhom za kruhom", jedan iza prvog, a drugi prije drugog svjetskog rata. Četvrta kćerka, moja draga teta , i treći sin, ostali su na zemlji do svoje smrti.
Svi ostali su dolazili i odlazili, ali nikad nitko da ostane podijeliti život s kamenom, maslinom i morem.
komentiraj (0) * ispiši * #
U audijenciji
03.08.2009.
Za početak ću ispričati jednu istinitu priču, koju znam po čuvenju, jer nisam niti mogla biti njenim sudionikom . Nemam, naime, nikakvog razloga u nju sumnjati, jer potječe od moje drage tete , o kojoj će još biti riječi. A ta moja teta, zapravo je rođena sestra moje bake, i jedina od četiriju kćeri, koja je ostala uz roditelje, u našomen malomen mistu ...
Glavni akteri priče su njen otac (moj pra-dida), i njegova majka (tetina baka, a moja pra-pra-baka), a radnja se odvija u vrijeme Austro-Ugarske, tamo negdje pred prvi svjetski rat. Točna se godina ne zna, ali za priču nije ni bitna.
Moj pra-dida je bio sin jedinac u majke, uz još jednu sestru. U to vrijeme je bio u vojsci, negdje na ruskoj fronti. Njegova majka, a moja pra-pra-baka, odlučila se na dugačak put od otoka do Beča, posjetiti "glavom i bradom" cara Franju Josipa. Kako je i koliko putovala, jednako se tako ne zna, al' najvjerojatnije, i teško i dugo.
Dobila je audijenciju kod cara, kako bi zatražila od njega milost, da joj vrati kući sina jedinca. Čuo je odakle dolazi, a tražeći da mu donesu globus, i sam se osvjedočio, koliki je put prevalila za njegov spas. Dao joj je svoju carsku riječ, da će ga pronaći, i neka ide u miru, sin će joj se vratiti kući. I bijaše tako, da riječ se u djelo pretvorila.
Eto, jedna lijepa priča sa sretnim završetkom , u moru nadolazeće smrti ...
komentiraj (0) * ispiši * #
Zašto blog?
02.08.2009.
Blog, za koji sam se dosta dvoumila da li da ga napravim ili ne, trebao bi, prvenstveno, zadovoljiti moju potrebu da zapišem mnoge informacije i saznanja, koje sam stekla kroz dugi niz godina, uz puno truda i dosta uloženog vremena, a ujedno da iznesem i svoje stavove i razmišljanja o temama kojima se blog bavi. Zaključila sam da bi bilo šteta da sve to ostane samo u mojoj glavi. Što bi rekli naši stari: "Ča je notano, nije zaudobljeno", ili... "Riči se izgubidu, a sinjano ostaje za vazda", a za one koji ne razumiju ni jedno ni drugo... "Što je zapisano nije zaboravljeno"...
Drugi je razlog, ništa manje važan, želja da pomognem u okviru svojih mogućnosti, da razmijenim iskustva i sakupljena znanja, da čujem mišljenja iz drugog ili drugačijeg kuta, da podijelimo riječ na riječ. Komentari su, stoga, više nego dobrodošli, pa bili oni "za" ili "protiv"... važno je samo, da su dobronamjerni.
Sam blog, kao što mu i opis govori, obuhvaća dosta veliki raspon i godina i tema, od predaka preko diobe do uknjižbe. Zadnja tema, obnova, za sada je još samo san i velika želja sa neizvjesnim ishodom, ali se pomalo raspitujem, pa ćemo vidjeti da li će se, i što od svega toga, u konačnici i zbiti.
U svakom slučaju, budemo li živi i zdravi, družit' ćemo se još dugo... ...
komentiraj (0) * ispiši * #