Kako su se dijelili naši stari

05.08.2009.


Na osnovu priča mojih predaka, i saznanja do kojih sam sama došla, kroz godine bavljenja ovom problematikom, i hrpe sakupljenih papira, iznijet ću neka svoja razmišljanja o tim starim vremenima.
Kad govorimo o stanju i imanju, odnosno, o privatnom vlasništvu u prošlosti, potrebno je znati da su se naši preci generacijama rodbinski dijelili, ali čak i mijenjali zemlje sa drugima koji im nisu bili u rodu, samo na riječ. Riječ je vrijedila više nego ijedan ugovor, što je danas, naravno, nezamislivo, jer su nam i inače moralne vrijednosti pale na jako niske grane greedy. Te promjene se, u većini slučajeva, nisu zavodile u državnim knjigama.

Pod nazivom "državne knjige", da se kasnije više ne ponavljam, uglavnom mislim na zemljišnike, katastre i sudove po općinama, iako su to ustvari dvije državne institucije. Naime, katastarski uredi potpadaju pod Državnu geodetsku upravu, a zemljišnoknjižni odjeli, ili skraćeno zemljišnici, pod Općinske sudove. Sve te tri karike usko su povezane i isprepletene u svojim nadležnostima vezano za ovu problematiku.
Osim toga, bilo je to vrijeme komunizma u kojem smo imali društveno vlasništvo i općenarodnu imovinu. Dakako da su postojali i zemljišnici i privatni vlasnici, i katastri i posjednici. Ne znam da li su se oduvijek tako i zvali, ali postojali jesu, budući da karte i snimke čestica zgrada i zemalja, koje vodi katastar, potječu još iz vremena Austro-ugarske, barem je tako na otocima. U takvom općedruštvenom i općenarodnom uređenju i okruženju, kad je privatno vlasništvo u mnogo čemu bilo limitirano, nije čudno da su rijetki o njemu i razmišljali. Stoga se i događalo da većina familija nije vodila previše konta, niti o međusobnim diobama, niti o sređivanju papira u državnim knjigama. Kad još uzmemo u obzir, koliko je godina i generacija prošlo kroz ovakav obrazac ponašanja, ne moramo se čuditi što još i dan-danas, u vlasničkim listovima (pod ingerencijom općinskih sudova) nalazimo i mrtve i žive, i znane i neznane. Posjedovni listovi (pod ingerencijom katastarskih ureda) su moguće bili puno točniji, jer se na osnovu njih plaćao porez na zemlju, ali je danas i tu slična situacija, pa su, iz razloga brojnih nezavršenih dioba, posjednici još uvijek, u mnogim familijama, njihovi pokojni preci.

Grozne posljedice toga, mada je prošlo više od pedeset godina, očite su do današnjih dana, i to dvojako: ogromne površine neobrađene, zapuštene, u korov zarasle i napuštene zemlje, s jedne strane, i katastrofalan nered i zbrka u državnim knjigama, s druge strane headbang.

Koliko će još pro(te)ći vremena, da se stanje u državi po ovom pitanju sredi, tj. da se poistovjeti situacija u zemljišniku i katastru, niti znam, niti mogu prognozirati, ali sam duboko uvjerena, kako je to ključni, ili barem jedan od ključnih problema naše države. Jednako sam uvjerenja, kako još uvijek nema ni potpune političke volje, jer u neredu se lakše muti, ali doći će jednog dana, pa tko doživi, pričat' će.

Znam da država hrvatska od 2003.g. provodi Nacionalni program sređivanja zemljišnih knjiga i katastra pod skraćenim nazivom "Uređena zemlja", kojeg u svakom slučaju treba pohvaliti thumbup, kao korak naprijed u poboljšanju situacije, ma koliko da pojedinac time, još uvijek, ne osjeća preveliku korist, izuzev same informatizacije, tj. mogućnosti uvida u vlasništvo i posjed putem Interneta.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.