Nakon smrti se vidi, tko je tko, kao nakon krabuljnog plesa. Smrt u familiji, kao da sa sobom neizbježno nosi ukazanje... ukazanje ljudsko i ono zmijsko... ukazanje čovjeka i guje u njedrima. Nakon smrti maske padaju... karte se otvaraju... gola istina se (u)kazuje... nevažno kojim redoslijedom, ali tako nekako to krene. I dok je jednima sve pod normalno, drugi su, u najmanju ruku, zatečeni naglim obratima. I dok su jedni čvrsto nogom na zemlji, i rukom u džepu, drugi kao da su (o)pali s Marsa, gdje su godine (pro)ćerdali na izdajničke ljubavi. Ukazanje familije u svoj svojoj golotinji, na površinu uvijek izbaci onog nekog, kome je maska tako čvrsto sras(ta)la s kožom, sve do jučer... onog nekog, što rovario je poput krtice, unaprijed i ispred sviju... onog nekog, što je s vragom plan (s)kovao, odavno i kontra svih, dok u isto je vrime, rodbinsku ljubav samo (od)glumio...

Sve su to slični obrasci ponašanja, u većini familija. "Dobrorodbinskih" primjera imamo u svom okruženju, koliko nam drago. I mnogi će se u razgovoru (iz)jadati i olakšati dušu, ma će isto velom tajne (pre)kriti obiteljsku "sramotu", jer... rodbina je to... svojta... krv... a protiv toga se ne ide lako... od svojte se ne mo'š oprat'... nije krv voda... ma da, nije voda, a što u led se pretvoriti može, učas, nije kao važno... što svojta svojti zna smrznuti tu istu krv u žilama, koga briga... I u konačnici opet... svak svoju muku muči, i dolinom suza, k'o Job, kroči... svak svojom glavom tuče, u sva čet'ri zida familije, i metodom pokušaja i pogrešaka, izlaza kakvog traži... k'o škola je to puna đaka, a nigdje nema vrata. Koliko se, mili Bože... koliko se maski krije, u dva lica poslovice... tko će kome, ako ne svoj svome...

Rasplet događaja nakon tetine smrti sam već dala naslutiti. Najmlađa sestra , jedina tada živuća od prve generacije (uz brata u Americi), smatra da nju pripada novi dio kuće, koji je koristila teta, jer braća tako hoće... kao da se samo oni pitaju! Plan je skovan odavno - zauzeti kuću za sebe i svoje, a ostalima otvoreno zabraniti pristup. O moralu i poštenju niti zuc! I dok drugi tuguju za tetom , i još nisu ni svjesni što im se to (s)kuha(lo) iza kulisa, smišljeno je već i učinjeno.

Za suvlasničku stranu koja se mene tiče, koristim izraz "moji"... a moji su, dakle, druga generacija. Moji su dvoje djece moje bake (kćer i sin), tj. moja majka i njezin brat, a moj barba . Baka je bila najstarija od sedmero djece, a s ovoga je svijeta otišla, nažalost, već u 46-oj godini, dok je njen muž, a moj djed, otišao prije nje. Slijedom navedenoga, mir nakon drugog svjetskog rata, moji su dočekali sami, sa svega 18 i 16 godina... k'o Pale sam na svijetu... i bez oca i bez majke. I sad im dođe "tetka" , rođena majčina sestra, da im zabrani pristup rodnoj kući... S kakvim to pravom?... I gdje li joj se duša prži, okajavajući smrtne grije?... Gdje odlaze duše takve?... zalutale?... izgubljene?...
Moji, po svojoj naravi i odgoju, ne žele prihvatiti takav način nasilništva, a još manje se i sami spuštati na takav nivo, da bi (za)uzimali bilo što na svoju ruku. Ali, s kime razgovarati, i s kime se išta dogovarati, kad je divljaštvo, u startu, onemogućilo sve pregovore. Jedino što je (pre)ostalo je... povući se.
Treća strana, familija pokojnog brata, i dalje koristi stari dio kuće, a ta njihova stečena prava nikada nisu niti dovođena u pitanje... njihov otac je, ipak, živio tu, na toj zemlji i od nje, do samoga kraja.
Četvrta je strana najmanje bila vezana uz tetu i mjesto, što opet ne dovodi u pitanje niti njena suvlasnička prava.

Ja sam tek treća generacija u nizu, ali s najviše niti i uspomena (s)vezana, pa je valjda i normalno, da osjećam tugu, bijes, jad, nemoć. Ne mogu pojmiti da mi bilo tko, a posebno netko, do jučer tako blizak, brani dolazak kući, čiji svaki kutak krije neku priču, tajnu, uspomenu. S kakvim i to pravom?... I kako li ću ja to moći?... bezbolno presjeći te spone... zaboraviti sve, kao da nije ni postojalo... izbrisati veliki dio života samo tako... kao da je sjećanje olovka na papiru, i dovoljno je tek uzeti gumicu... kako?...

Kad su se tako, gotovo preko noći, naše rodbinske veze raspale kao kula od karata, pod teretom interesa, meni se činilo k'o da sanjam ružan san, i k'o da sam godinama živila u nekakvoj iluziji. Nepravda me boli iznad svega, a nemoćna sam išta napraviti, pa se ljutim na moje (a na koga ću?), što se ne (iz)bore za svoje. Jače je to od mene, mada znam, da sam im sol na ljutu ranu, da su i oni zatečeni i povrijeđeni, da je njima nanesena još i veća bol nego meni, jer dolazi od osobe, koju su doslovno za majku držali, jer svoju nisu imali.

Nije se tu moglo ništa, jer, s neljudima nema načina da se izboriš za svoje, ako i sam ne želiš biti nečovjek. Treba prihvatiti odluku mojih i povući se, koliko god to teško padalo. Drži me samo vjera, da to ne može (pre)dugo trajati, i da se mora već nešto riješiti u dogledno vrijeme. Neznanje može biti blagoslov, rekla bih danas, jer, da sam tada znala, 1984., gdje ću biti danas, 2009., kako li bi to tek srce podnijelo...

Oznake: rodbinski odnosi

Moja draga teta je živila sama u novom dijelu kuće, kojeg je svojevremeno obnovio jedan brat iz Amerike, dok je familija pokojnog brata koristila staru kuću. Takva nepisana i neformalna podjela kuće na dva odvojena kućanstva je funkcionirala prilično dobro, a sva ostala rodbina, koja je tetu i pomagala i posjećivala, uvijek je bila dobrodošla. Dosta zemlje se nije obrađivalo ni za tetina života, jer jednostavno, nije imao tko. Od sedmero djece moga pradide, i svekolikih im nasljednika, u mjestu ne osta' gotovo nitko, oran i ekonomski motiviran, sviti tu svoje gnijezdo i živjeti od zemlje. Sve radno sposobno, trbuhom za kruhom se raselilo... ratovima po amerikama, neimaštinom po gradovima, mladostima za boljim životima...

Ratovi su propast ovoga svijeta od kad je vijeka, bili, jesu i bi'će. A uz nerazumne politike obezvrijeđivanja zemlje i odvlačenja ljudi u tvornice i gradove, nestajanje zemljoradnika je bila neminovnost. Ukratko, nakon moga pradide... amerike i gradovi, tvornice i poduzeća, neimaštine i propadanja... odnijeli su sve puste i moguće zemljoradnike/posjednike, a zemlju ostavili milosti i nemilosti vremena i korova.

Slijedom toga, niti svi iz prve generacije mojih prednika nisu sa sigurnošću znali, ni gdje se nalaze sve naše parcele, ni kakva je situacija na samom terenu. U tako kompliciranim okolnostima, koje su zatekle rodbinu nakon tetine smrti, doista je bilo nemoguće očekivati, da ona sama iznađe izlaza iz tog vrzinog kola, pa čak i da su se, svi k'o jedan, oko toga složili.

Oznake: problem (ne)sređenih zemljišnih knjiga

Moji pra-dida i pra-baka su prije svoje smrti oporukama izrazili posljednju volju, kako i kome ostavljaju svoj imetak. U to je vrijeme još bilo uobičajeno i posve normalno, da se muškoj djeci ostavlja sve, ili gotovo sve, jer se držalo, kako će muški nasljednici ostati raditi na zemlji, a ujedno svojim potomstvom nastaviti "lozu". Naš je, pak, dida bio "ispred svog vremena", pa je poveo računa, oporukom "zaštititi" svu svoju djecu... i mušku i žensku. Dobro se sjećam, kako je jednom prilikom, dosta kasnije, dok smo još bili u pregovorima oko diobe, i naša odvjetnica to prokomentirala: ..."Dida je bio pravi"... ...

Polovicu je imetka ostavio svojoj ženi, da za života raspolaže kako želi, prodati, darovati, a nakon njezine smrti što ostane, da ide svoj muškoj djeci i kćeri ako se ne uda. Drugu je polovicu ostavio svoj djeci, i muškoj i ženskoj, na jednake dijelove. Kćer, koja je zbog ne-udaje dobivala "muški dio", olitiga, dio kao i sinovi, u slučaju da je za života trebala nešto prodati, bila je dužna prvo ponuditi svojoj braći.

Za ona vremena, ovo je bila dosta "napredna" oporuka, jer su se kćeri, u većini slučajeva, razvlašćivale. Pra-baka je, pak, bila i više nego "staromodna". Ona je svu svoju imovinu oporukom ostavila, iz meni nepoznatih razloga, samo dvojici sinova u Americi i neudanoj kćeri. Sve ostale, tri kćerke, ali i jednog sina, isključila je iz svoje polovice imanja.

Nitko od sedmero djece (prva generacija), a danas su svi već pokojni, nije ostavio oporuku. Dva brata iz Amerike su svoje dijelove darovali najmlađoj sestri i njenim sinovima, što će ostalu rodbinu tek puno godina kasnije neugodno iznenaditi, jer tada, 1981.g i 1987.g., nitko o tome nije imao pojma. Time su, po mom dubokom uvjerenju, a vjerojatno zbog neznanja i krivog prikazivanja situacije "kod kuće" od strane najmlađe im sestre , napravili veliku nepravdu ostalima, koja je u mnogome "kumovala" kasnijim događajima.

A treba reći i to, da se baš ta, najmlađa svojevremeno i sudski odrekla svega što su joj ostavili roditelji, kako bi mogla od države, godinama primati dječji doplatak na svoju djecu.

Zahvaljujući neudanoj kćeri, mojoj dragoj teti , koja je opet, zahvaljujući oporukama svojih roditelja, "prošla" kao sin, "ženski" udio je na neki način ipak "profitirao". Moja draga teta nije htjela napisati oporuku u korist sestre , a tek mnogo godina kasnije sam doznala, da su je itekako pokušavali nagovoriti. Znala je da to ne bi bilo ni pravedno ni zasluženo, pa je tako njezin dio išao svima na jednake dijelove .

Danas ću, neplanirano, u cijelosti, prepisati članak iz današnjeg Spektra SD jer ga, nažalost, nema u internetskom izdanju. Glavno da su novine pune Radeljaka, Lambaša, Gotovaca i njima sličnih likova!!!
Članak je "sveto pismo" svega što naša familija proživljava više od 20 godina, članak ima dodirnih točaka i sa mojim postovima od 05. i 07. kolovoza ove godine, pa, bez obzira što se više odnosi na uknjižbu, nego na samu diobu, mislim da je više nego značajan za moj blog općenito.

Otvoreno: šibenski odvjetnik Zdravko Ivić o neredu u prostoru
Piše Marijan Džambo/Epeha
Snima Nikša Stipaničev/Cropix

"U ZEMLJIŠNICIMA JE SMEĆE"

Dosta nam je neodgovorne države, neodgovornih političkih vlasti koje nasumice proizvode zakone i stvaraju razne poslove i obveze od kojih je i do 70 posto, ne samo iracionalnih i nekorisnih, već za građane i gospodarstvo štetnih. Dosta nam je sveopćeg nereda u državi kojeg smo svjedoci na svakom koraku, od pravosuđa, uprave, stanja u prostoru, katastru, zemljišnim knjigama. Želimo odgovornu državu koja će svima zbog loših zakona, propisa i neodgovornih službenika nadoknađivati prouzročenu štetu. To je tek dio temelljnih polazišta Pokreta za odgovornu državu (www.pokret.com.hr), a čiji je inicijator šibenski odvjetnik Zdravko Ivić.

**Otkud ideja i hrabrost za tako ozbiljne zadatke?

Oznake: zemljišnik, odgovornost države, nered

Dioba ili razvrgnuće suvlasničke zajednice je jako težak proces, tim teži što ima više suvlasnika i što je prošlo više godina od smrti početnog vlasnika, čija se imovina dijeli. Namjera mi je objasniti srž problema, ukazati na činjenicu da se familije u diobi, u pravilu, godinama iscrpljuju nepotrebno, ali rekla bih i neizbježno, da bi na kraju, ipak bili prisiljeni napraviti ono što su trebali na samom početku, a to je sjesti i dogovoriti se. U našem slučaju je, barem, bilo tako.

Naime, za diobu je potrebno pregovarati, što znači, davati i uvažavati prijedloge i protu-prijedloge, pristajati na kompromise, ne ukopavati se samo u svoje početne stavove i od njih ne odstupati. Svi suvlasnici bi trebali biti spremni razgovarati, ako treba i u nedogled, saslušati sve i svakoga, razgovarati, razgovarati i ponovno razgovarati, ako treba danima i mjesecima . Za pregovaranje je potrebno jako puno umijeća, strpljenja, dobre volje i želje da se postigne dogovor, i to od strane svih suvlasnika. Recite mi da to nije Sizifov posao, gotovo pa nemoguća misija!!! .
A kad govorimo o diobi imovine predaka, pregovaranje je daleko teže iz jednostavnog razloga što se radi o rodbini. U svaki razgovor i diskusiju uključeno je toliko mnogo različitih emocija svakog suvlasnika ponaosob, toliko isprepletenih rodbinskih odnosa, toliko mogućih trauma i nepravdi iz djetinjstva, koje onda, iz vrlo banalnih razloga, mogu u čas dovesti do nerazumnih i teško dokučivih izljeva bijesa, mržnje, vrijeđanja . Obično se to i dogodi već na samom početku, tako da razgovori i pregovori još nisu kako treba ni započeli, a već su se pretvorili u svađu i zlu krv . Mislim da je to, u većini slučajeva, gotovo nemoguće izbjeći, a činjenica je da svim suvlasnicima nanosi ogromnu i nepopravljivu dugoročnu štetu. Tamo gdje započinje svađa, tu završava svaki razgovor, podiže se nepremostivi zid i ulazi se u slijepu ulicu iz koje je teško izaći .

Konačan rezultat svega, gore navedenoga, je da vaša dioba može trajati godinama, skupljati i prašinu i paučinu u sudskoj ladici, a opet će i jedino završiti ako se dogovorite. To je jednostavno tako iz razloga što vam u sudskom procesu rješavanja diobe, nitko u društvu neće pomoći. Ni lokalnu zajednicu, ni sudove, ne zanimaju vaši međurodbinski odnosi, vaše svađe i razmirice i nemogućnost dogovora, po njima se doslovno možete i ubiti , to je samo vaš problem. Ja mislim da bi mogli i trebali pomoći, jer je i u interesu društva da sudski procesi traju što kraće. Stoga ću se posebnim člankom vratiti na ovaj problem.

Da potkrijepim sve gore izrečeno, mogu reći, da je naša dioba, o kojoj će još biti govora, formalno trajala 17, a službeno 12 godina, i možda bi još skupljala prašinu i paučinu u nekoj sudskoj ladici da se, uz angažman i pomoć odvjetnice , na kraju, ipak, nismo dogovorili.

Pametnome dosta .

Oznake: rodbina, dioba, suvlasništvo, razvrgnuće

Otišla je tiho, godine Gospodnje 1984, moja dobra i pobožna teta ... laka joj zemlja i počivala u miru Božjem. Jedna je od sedmero djece moga pradide, ujedno i sestra moje bake, koju, nažalost, nisam znala, jer je umrla prije mog rođenja.

Uz nju pamtim samo dobro. Baš tu, uz to moje malo misto, (s)vezale su se sve najljepše crtice iz djetinjstva...
ljeta-puna-smijeha-igre-arije-soli-na-koži... s-morem-stopljena-i-po-suncu-i-po-kiši-ol'-u-'vali-ol'-na-rivi... kamen-mi-škripi-pod-nogama-bajama-i-smokva-na-dohvatu-ispružene-ruke-putem-što-vodi-moru... svi-putevi-vode-prema-moru... more-za-dobro-jutro-more-za-laku-noć... sunce-što-me-prži-i-maslinovo-ulje-kao-prirodni-melem-preplanulom-tijelu... nedjeljom-se-svečana-roba-za-na-misu-vadi-iz-starinskog-ormara-a-zvon-zvona-sa-zvonika-pomno-broji-prvi-drugi-treći-kreći... ranom-se-zorom-znalo-pospano-zibati-na-tovarčiću-pa-se-debelo-iza-podneva-s-one-bande-doma-vraćati-krtola-punih-višanja... a mirisi-i-ukusi-tek-ubranog-i-friško-skuhanog-povrća-iz-našega-doca... eh, ima li toga više...

Stižu me sjećanja, izviru poput bistre vode, pa ih hvatam riječima i zaboravu otimam.

A čudo nas je bilo, nas razigrane djece, kad bi se poredali po zidiću k'o jedan, pa kad bi krenula ta graja od uha do uha... eee, tih "pokvarenih telefona" bi vrijedilo danas ćuti, i od srca se nasmijati... a čudo je još bilo tih starih igara, što su prijateljice dozivale preko prozora... što su se susjedstvom na smjene prešetavale, i na vrijeme zaboravljale... a onda bi majke, bake, sestre, tete... preko sedam gora, sedam mora... preko starih škura, i trošnih balatura... svaka svoje brižno zvale, i budile dječje snove.

Još je mogu vidjeti na verandi, i još mogu prizvati u sjećanje njen brižni glas... Ka/men/t/o... Ka/men/t/o zlato... samo da te čujem... čak i u trenucima upitnosti mog (ne)posluha i (ne)dobrog odgoja, tobože bi mi tek strogo priprijetila... Ka/men/t/o, povuci riječ...
Imala je plemenitu i čistu dušu, čega, kao dijete, nisam bila dovoljno svjesna, ali danas, eto... danas je uspomena još živa, pogled zreliji, a srce ispunjeno nekakvom blagošću... toplinom... sjetom... mirnoćom...

Njenim se odlaskom sve, preko noći, promijenilo. Nestalo je ljubavi i topline, raspršila se duša i dobrota. Ostala je samo prazna kuća pored mora... velika i hladna, stamena i jeziva... vjetar kroz kamen kan'da stalno fijuče, a na trošnim vratima nikoga, da goste dočeka po svom... po starom... sa srcem na ispruženim rukama. Samotinja je to, čovječe, samotinja i praznina prava... kuća u kojoj tuga spava... .

Oznake: stižu me sjećanja