Moji preci, pra-dida i pra-baka, živjeli su na prijelazu 19-og u 20-to stoljeće. S njima i njihovim nasljednicima bavit' ćemo se i putovati kroz godine, a kako vidite, i stoljeća, sve do današnjih dana. A za sve je "krivo" njihovo stanje i imanje, tj. kuća i zemlja od koje su živjeli. Zajedno sa svojom djecom, a odgojili su ih sedmero, proživjeli su i prvi i drugi svjetski rat. Samo na osnovu te činjenice mislim da im život nije bio nimalo lak. Umrli su u ratnim (pra-dida, pred kraj) i poratnim (pra-baka) godinama drugog svjetskog rata.

Imali su, kako rekoh, sedmero djece, tri sina i četiri kćeri, za koje ću u buduće koristiti naziv: prva generacija.

U tim, zasigurno, teškim vremenima iza ratova, kad je, pretpostavljam, prva i zadnja misao svima bila, kako preživjeti na ratom poharanoj i opustošenoj zemlji, ljudi s otoka su se masovno raseljavali po zemlji i svijetu, a najviše u Ameriku. To je bilo uobičajeno gotovo u svim otočnim familijama. Zemlja se jednostavno napuštala, a rijetki su je osta(ja)li obrađivati.

Naša familija nije bila iznimka, zadesila ju je slična sudbina. Tri kćerke su se, još za života svojih roditelja, odselile udajom, dva brata su otišla u Ameriku, "trbuhom za kruhom", jedan iza prvog, a drugi prije drugog svjetskog rata. Četvrta kćerka, moja draga teta , i treći sin, ostali su na zemlji do svoje smrti.

Svi ostali su dolazili i odlazili, ali nikad nitko da ostane podijeliti život s kamenom, maslinom i morem.