Marketing
Nakon smrti maske padaju
Nakon smrti se vidi, tko je tko, kao nakon krabuljnog plesa. Smrt u familiji, kao da sa sobom neizbježno nosi ukazanje... ukazanje ljudsko i ono zmijsko... ukazanje čovjeka i guje u njedrima. Nakon smrti maske padaju... karte se otvaraju... gola istina se (u)kazuje... nevažno kojim redoslijedom, ali tako nekako to krene. I dok je jednima sve pod normalno, drugi su, u najmanju ruku, zatečeni naglim obratima. I dok su jedni čvrsto nogom na zemlji, i rukom u džepu, drugi kao da su (o)pali s Marsa, gdje su godine (pro)ćerdali na izdajničke ljubavi. Ukazanje familije u svoj svojoj golotinji, na površinu uvijek izbaci onog nekog, kome je maska tako čvrsto sras(ta)la s kožom, sve do jučer... onog nekog, što rovario je poput krtice, unaprijed i ispred sviju... onog nekog, što je s vragom plan (s)kovao, odavno i kontra svih, dok u isto je vrime, rodbinsku ljubav samo (od)glumio...
Sve su to slični obrasci ponašanja, u većini familija. "Dobrorodbinskih" primjera imamo u svom okruženju, koliko nam drago. I mnogi će se u razgovoru (iz)jadati i olakšati dušu, ma će isto velom tajne (pre)kriti obiteljsku "sramotu", jer... rodbina je to... svojta... krv... a protiv toga se ne ide lako... od svojte se ne mo'š oprat'... nije krv voda... ma da, nije voda, a što u led se pretvoriti može, učas, nije kao važno... što svojta svojti zna smrznuti tu istu krv u žilama, koga briga... I u konačnici opet... svak svoju muku muči, i dolinom suza, k'o Job, kroči... svak svojom glavom tuče, u sva čet'ri zida familije, i metodom pokušaja i pogrešaka, izlaza kakvog traži... k'o škola je to puna đaka, a nigdje nema vrata. Koliko se, mili Bože... koliko se maski krije, u dva lica poslovice... tko će kome, ako ne svoj svome...
Rasplet događaja nakon tetine smrti sam već dala naslutiti. Najmlađa sestra 
, jedina tada živuća od prve generacije (uz brata u Americi), smatra da nju pripada novi dio kuće, koji je koristila teta, jer braća tako hoće... kao da se samo oni pitaju! Plan je skovan odavno - zauzeti kuću za sebe i svoje, a ostalima otvoreno zabraniti pristup. O moralu i poštenju niti zuc! I dok drugi tuguju za tetom 
, i još nisu ni svjesni što im se to (s)kuha(lo) iza kulisa, smišljeno je već i učinjeno.
Za suvlasničku stranu koja se mene tiče, koristim izraz "moji"... a moji su, dakle, druga generacija. Moji su dvoje djece moje bake (kćer i sin), tj. moja majka i njezin brat, a moj barba . Baka je bila najstarija od sedmero djece, a s ovoga je svijeta otišla, nažalost, već u 46-oj godini, dok je njen muž, a moj djed, otišao prije nje. Slijedom navedenoga, mir nakon drugog svjetskog rata, moji su dočekali sami, sa svega 18 i 16 godina... k'o Pale sam na svijetu... i bez oca i bez majke. I sad im dođe "tetka" , rođena majčina sestra, da im zabrani pristup rodnoj kući... S kakvim to pravom?... I gdje li joj se duša prži, okajavajući smrtne grije?... Gdje odlaze duše takve?... zalutale?... izgubljene?...
Moji, po svojoj naravi i odgoju, ne žele prihvatiti takav način nasilništva, a još manje se i sami spuštati na takav nivo, da bi (za)uzimali bilo što na svoju ruku. Ali, s kime razgovarati, i s kime se išta dogovarati, kad je divljaštvo, u startu, onemogućilo sve pregovore. Jedino što je (pre)ostalo je... povući se.
Treća strana, familija pokojnog brata, i dalje koristi stari dio kuće, a ta njihova stečena prava nikada nisu niti dovođena u pitanje... njihov otac je, ipak, živio tu, na toj zemlji i od nje, do samoga kraja.
Četvrta je strana najmanje bila vezana uz tetu i mjesto, što opet ne dovodi u pitanje niti njena suvlasnička prava.
Ja sam tek treća generacija u nizu, ali s najviše niti i uspomena (s)vezana, pa je valjda i normalno, da osjećam tugu, bijes, jad, nemoć. Ne mogu pojmiti da mi bilo tko, a posebno netko, do jučer tako blizak, brani dolazak kući, čiji svaki kutak krije neku priču, tajnu, uspomenu. S kakvim i to pravom?... I kako li ću ja to moći?... bezbolno presjeći te spone... zaboraviti sve, kao da nije ni postojalo... izbrisati veliki dio života samo tako... kao da je sjećanje olovka na papiru, i dovoljno je tek uzeti gumicu... kako?...
Kad su se tako, gotovo preko noći, naše rodbinske veze raspale kao kula od karata, pod teretom interesa, meni se činilo k'o da sanjam ružan san, i k'o da sam godinama živila u nekakvoj iluziji. Nepravda me boli iznad svega, a nemoćna sam išta napraviti, pa se ljutim na moje (a na koga ću?), što se ne (iz)bore za svoje. Jače je to od mene, mada znam, da sam im sol na ljutu ranu, da su i oni zatečeni i povrijeđeni, da je njima nanesena još i veća bol nego meni, jer dolazi od osobe, koju su doslovno za majku držali, jer svoju nisu imali.
Nije se tu moglo ništa, jer, s neljudima nema načina da se izboriš za svoje, ako i sam ne želiš biti nečovjek. Treba prihvatiti odluku mojih i povući se, koliko god to teško padalo. Drži me samo vjera, da to ne može (pre)dugo trajati, i da se mora već nešto riješiti u dogledno vrijeme. Neznanje može biti blagoslov, rekla bih danas, jer, da sam tada znala, 1984., gdje ću biti danas, 2009., kako li bi to tek srce podnijelo...
Post je objavljen 18.08.2009. u 22:07 sati.