Otišla je tiho, godine Gospodnje 1984, moja dobra i pobožna teta ... laka joj zemlja i počivala u miru Božjem. Jedna je od sedmero djece moga pradide, ujedno i sestra moje bake, koju, nažalost, nisam znala, jer je umrla prije mog rođenja.

Uz nju pamtim samo dobro. Baš tu, uz to moje malo misto, (s)vezale su se sve najljepše crtice iz djetinjstva...
ljeta-puna-smijeha-igre-arije-soli-na-koži... s-morem-stopljena-i-po-suncu-i-po-kiši-ol'-u-'vali-ol'-na-rivi... kamen-mi-škripi-pod-nogama-bajama-i-smokva-na-dohvatu-ispružene-ruke-putem-što-vodi-moru... svi-putevi-vode-prema-moru... more-za-dobro-jutro-more-za-laku-noć... sunce-što-me-prži-i-maslinovo-ulje-kao-prirodni-melem-preplanulom-tijelu... nedjeljom-se-svečana-roba-za-na-misu-vadi-iz-starinskog-ormara-a-zvon-zvona-sa-zvonika-pomno-broji-prvi-drugi-treći-kreći... ranom-se-zorom-znalo-pospano-zibati-na-tovarčiću-pa-se-debelo-iza-podneva-s-one-bande-doma-vraćati-krtola-punih-višanja... a mirisi-i-ukusi-tek-ubranog-i-friško-skuhanog-povrća-iz-našega-doca... eh, ima li toga više...

Stižu me sjećanja, izviru poput bistre vode, pa ih hvatam riječima i zaboravu otimam.

A čudo nas je bilo, nas razigrane djece, kad bi se poredali po zidiću k'o jedan, pa kad bi krenula ta graja od uha do uha... eee, tih "pokvarenih telefona" bi vrijedilo danas ćuti, i od srca se nasmijati... a čudo je još bilo tih starih igara, što su prijateljice dozivale preko prozora... što su se susjedstvom na smjene prešetavale, i na vrijeme zaboravljale... a onda bi majke, bake, sestre, tete... preko sedam gora, sedam mora... preko starih škura, i trošnih balatura... svaka svoje brižno zvale, i budile dječje snove.

Još je mogu vidjeti na verandi, i još mogu prizvati u sjećanje njen brižni glas... Ka/men/t/o... Ka/men/t/o zlato... samo da te čujem... čak i u trenucima upitnosti mog (ne)posluha i (ne)dobrog odgoja, tobože bi mi tek strogo priprijetila... Ka/men/t/o, povuci riječ...
Imala je plemenitu i čistu dušu, čega, kao dijete, nisam bila dovoljno svjesna, ali danas, eto... danas je uspomena još živa, pogled zreliji, a srce ispunjeno nekakvom blagošću... toplinom... sjetom... mirnoćom...

Njenim se odlaskom sve, preko noći, promijenilo. Nestalo je ljubavi i topline, raspršila se duša i dobrota. Ostala je samo prazna kuća pored mora... velika i hladna, stamena i jeziva... vjetar kroz kamen kan'da stalno fijuče, a na trošnim vratima nikoga, da goste dočeka po svom... po starom... sa srcem na ispruženim rukama. Samotinja je to, čovječe, samotinja i praznina prava... kuća u kojoj tuga spava... .

Oznake: stižu me sjećanja