Jednostavno, obujte cipele s visokim potpeticama. Barem 5 cm višim od onih koje inače nosite. Uspjeh vam je zajamčen. Mene moje potpetice uspore barem na pola prosječne brzine. Standardno hodanje/trčanje Vukovarskom se najednom pretvori u sporohodno svladavanje pravca. I da ne moram razmišljati o održavanju ravnoteže, voditi računa o ravnim leđima i ramenima kao i rješavanju problema svijeta i svemira, sigurno bih uživala u danu, zelenilu i svemu ostalom i lijepom na ovom svijetu.
Za one koji nisu skloni visokim potpeticama ili se ne proizvode u njihovim veličinama, moguće rješenje je hodati uz nekoga tko ne ljubi brzinu ili je ne može postići. Uvijek možete izvesti baku/didu/roditelja ili kakvog rekonvalescenta čija prosječna brzina ne prelazi 2 km na sat. Zaputiti se u neki park ili uz neku rijeku/more/jezero i oduševljavati se bubama, oblacima, travkama i sličnim veseljima. Naravno, ako vas to krpi, ako je to ono što vas pokreće. Meni je nekako bliže hodanje Vukovarskom, Europskom avenijom, Gundulićevom ili nekom drugom pristojno dugom ulicom u kojoj mi pogled zaustavlja katnost. Previše širine pogleda izaziva nekakav tjeskoban osjećaj. Zurenje u morsku pučnu je nešto drukčije.
Pravo je pitanje zašto bi uopće usporavali i njuškali cvijeće. Kakve koristi ima od toga? Mislim, realno, čemu to služi? Cvijeće se može omirisati i kad vam ga donesu u buketu. Ili u nekom pitaru (loncu za cvijeće). Jedina prednost životnog usporavanja je što brže i lakše uočavate smutljivce raznih vrsta i profila. Iako i to nakon nekog vremena dosadi. Postoji opasnost da previše vremena i energije trošite na snimanje svih energetskih devijacija u svojoj blizini. Je li jednostavnije o svima na prvu imati loše mišljenje i ozbiljno sumnjati u njihove poštene namjere ili biti velik čovjek i humanista i vrludati svijetom vjerujući kako u svakoj humanoidnoj nakupini bjelančevina zaista čuči ljudsko biće? Ja po novom biram treći put (kako politički!!!) i nemam unaprijed stvoreno mišljenje. Slažem svoj stav kirurški precizno na temelju svega izgovorenog i neizgovorenog, učinjenog i neučinjenog, svega što se jest ili nije pomaknulo u mojoj glavi. I, kako sam već jednom davno zapisala, ne odustajem olako od ljudi i bendova. Ali da bi došli do točke ne-odustajanja, potrebno je neko vrijeme provesti u ne tako brzom hodanju uz mene nekim ulicama u kojima mi pogled zaustavlja katnost.
Sjećam se tog trenutka iz neke 2002. godine, kasno proljeće, ured. Bez ikakave prethodne najave i prepreme, odjednom se na ulazu pojavljuju njih trojica - uodjelirani u besprijekorno skrojena tamno siva i plava odijela, dobro uparenih kravatai košulja, pravih ozbiljnih cipela, friško izibrijani i podšišani... O mamma! Dok su prolazili open spaceom, svako je žensko biće zinulo i ispratilo ih pogledom do direktoričinog ureda. Naša muška ekipa u uredu je njegovala opušteno-aktivistički dress-code, a brijanje je bilo optional aktivnost. Tog su nas dana predstavnici British Councilla podsjetili kako zaposleni muškarci mogu i trebaju izgledati. I to gerilskom akcijom nakon koje smo se, svaka u svom svijetu, blesavo smješkale ostatak dana.
Uz rizik da ću zazvučati strahovito plitko, volim vidjeti muškarce spakirane u odijela. Dobro skrojena, s pogođenim cipelama, remenjem i ostalim nužnim elementima. Ima nešto ozbiljno napeto u tom prizoru - zaista izgledaju kao da imaju kontrolu nad situacijom, svijetom i svemirom. A to volim(o). Ne volim kad mi se petljaju u moj poremećaj kontrole, ali volim kad ostavljaju dojam kontrole. Nekako su mi zanimljiviji za promatranje. Čak i pri punoj svijesti, kad znam da to što nose nisu birali sami. Jer uspješno nose tu ambalažu, ne nosi ona njih, a to je bit svega. Frustrače svih profila i umišljene veličine premalog spolovila se vide iz aviona. O, da. Da ne bi bilo zabune. Otkrivaju ih detalji koji svijetle kao neonska rasvjeta, i ništa im ne može pomoći.
Prisjećam se svojih dragih kolega iz srednje škole i prvog ozbiljnijeg izleta u taj svijet frajera koji imaju stvari pod kontrolom, maturalnog plesa. I danas kad pogledam te presmiješne fotke vidim isto, prepoznajem isto što sam i tada skužila: njih trojica koja su nosila te sakoe, kravate, leptir-mašne (o, da, bilo je i toga uz jedan ozbiljan smoking) i uglancane cipele kao da su u njima rođeni i kao da je to jedan sasvim običan dan, sa sasvim običnim tempom, i dan danas lako prolaze kao "pravi muškarci" i "frajeri". Godinama unatoč.
Naravno da je važno ono unutra, ono u glavi i sve te floskule, ali kad je to važno u ravnoteži i kad je frajer siguran čiji život živi i zadovoljan je s tim, onda i ta ambalaža dobije jedno posebno značenje. A ja ću se vjerojatno na ulici okrenuti za takvim. Iako, istini za volju, već duuuuugo nisam nabasala na nekog uodjeliranog vrijednog zvižduka ili "o mamma!" dobacivanja. Ali ne gubim nadu. Past ću kao prezrela kruška, sa zadovoljstvom.
Hegel je propovijedao pravocrtni napredak. Hegel nije imao pojma. Kao ni Marx, barem u jednom dijelu. Circulo Vitae? Nope. Iskustvo je pokazalo da gospodin Murphy sa svojim zakonima i aksiomima još najbolje kotira. To je iz perspektive nas optimističnih, ali sa iskustvom.
Život naravno uvijek ide dalje, oko toga nema dvojbe. Jedino su tempo i dinamika tog hodanja u dalj ono što me ponekad razoružava. I ponavljanja. Korak naprijed, jedan i pol nazad. Coda. Da Capo Al Fine. Izvučeš nekako taj refren na površinu, iščupaš tu codu na tonu koji ti je već duže vrijeme previsok, ali unatoč tomu iščupaš to iz sebe kao da ti život o tomu ovisi i onda skužiš da sve to još jednom moraš ponoviti. Ha! Jesi li mislila da je gotovo? E pa, malo si se prešla.
Jedino... mene to zabavlja. Na nekoj čudnoj razini me to sve skupa zabavlja. Zabavljaju me te neke čudne kave, socijalni kontakti koji su mi kao novi, neisprobane partiture po kojima se tek treba naučiti snalaziti. Pa makar i samo do idućeg refrena. I makar morala satima hodati da posložim lebdeće note u glavi.
Tako je rekao Pascal, ne ja. Ja se samo slažem dok spokojno ostajem u vlastitoj sobi. Hmmm, barem ovaj čas spokojna. Nakon što sam prespavala dobar dio popodneva i početak večeri. Spokojna. Kao na fotografiji u koju gledam dok sjedim u svojoj fotelji s nogama ispruženim na tabureu. Jedna sasvim spokojna fotografija ruke s cigaretom i tulipanima položenim na rukohvat stolca. To sam ja, to je moja ruka dva dana nakon rođendana i dan prije famoznog sudskog ročišta. Spokojna s cigaretom i tulipanima. Na trenutak. Onda se sjetim nečeg, pamćenje se pokrene kao kad se hard zavrti nakon što pritisnem botun na BORG-u i zelena ledica mi namigne. I sve stane, prestane svako gibanje osim te jedne slike koja mi u lošoj rezoluciji treperi pred očima. Pomislim This program has preformed an illegal operation. Reboot-am se i idem dalje. I tako danima, tjednima, mjesecima. Stalno resetiranje.
Mjesecima kasnije, 7 mjeseci kasnije, sad bez tulipana i sa cigaretom koja polako dogorijeva u pepeljari na stolu, mogla bih napisati da sam bolje. Trebala bih moći napisati da sam bolje. Jer mogu spokojno ostati u svojoj sobi. Bolje sam, da. Jer mogu preživjeti subote i nedjelje i ne tražiti društva koje će me prividno zaokupiti. Ići sama u kino na ciklus novog španjolskog filma. Raditi neke korake po prostoru koji nije poznat i siguran. Hodati kilometrima Pisati blogove. Spavati. Skakati na koncertima. Ležati sama na plaži. Isprobavati neuspješno crveni ruž. Slušati glazbu koja hipnotizira, uljuljkuje, u koju se zaljubljuje. I spokojno ostajati u vlastitoj sobi. Resetiranju unatoč.
Kako ne razumiješ? Kako ti nije jasno? Koliko puta moram ponoviti istu stvar? Ti mene uopće ne poznaješ/razumiješ... Kako misliš, nije ti jasno?! Jesi li ti na ušima sjedio/sjedila? Nakon svih ovih godina ti mene to pitaš/ ti meni kažeš tako nešto? A mi se od jučer znamo? ....
Pijem kavu bez mlijeka. Od veljače 1996. godine. Kavu pijem od prosinca 1995. Pamtim tako neke nevažne stvari, neke detalje koji nikomu ništa ne znače osim meni. Ali eto, pijem kavu bez mlijeka. Uglavnom bez ikakva šećera ili s vrlo malo šećera, no to za ovu štoriju nije važno. Većina osoba s kojima pijem kavu je u moj život ušla nakon te veljače '96, što će reći da su me upoznali kao osobu koja pije kavu bez. Koja prije ili kasnije jasno da do znanja da joj je mlijeko u kavi najstrašnija odvratnoća koja šalicu punu kave može zadesiti, a u zadnje vrijeme i vrlo neugodna stvar ako greškom završi u mom spaljenom želucu. Čak je i Supermenica o mojoj novoj ovisnosti saznala u onoj fazi kad je mlijeko netragom nestalo iz moje kave. I kakve to veze ima s bilo čim? More kava s mlijekom. Ono, manji ocean. Ni ne pitaju, samo natoče do vrha. "od kad ti piješ kavu bez?!" "oduvijek" "ma nisi" "ma jesam" "jesi li sigurna?"
Sigurna sam.
Da sam barem u sve u životu sigurna kao u taj nevažan detalj...
Iako proizvedem tisuće riječi u jednom danu (osim vikendom jer nekad i ja moram odmarati), pozorno slušam kad mi netko nešto priča/govori/priopćuje/glasno govori. Nisam pretjerano sposobna raditi trijažu, da ne kažem selekciju, svega što čujem pa najčešće pamtim i što treba i što ne treba. Ali slušam. Upamtim kad netko kaže da pije kavu bez mlijeka ili da je alergičan na gljive. Upamtim i kad netko samo uzgred spomene kako mu je sunce na koži velika muka. Ozbiljne ispovijedi da i ne spominjem. I onda hodam naokolo s viškom podataka na hardu. Koji su najčešće beskorisne informacije za praktično življenje. Osim što ponekad mogu prištedjeti vrijeme kod kuhanja kave ili naručivanja hrane za gledanje utakmice. Korisne su kao inspiracija za blogove, to se mora priznati. U svakom slučaju, slušam i neselektivno pamtim. Trudim se ne podrazumijevati i ne pretpostavljati, iako mi se zalomi. Kako hrpice vremena provodim vazda s istim ljudima u stanju sam predvidjeti njihovu reakciju na određeni podražaj. Volim onda praviti cirkus oko toga i proglašavati se vidovitom. A samo pozorno slušam i promatram. Predvidljivi smo. Svi smo beskrajno predvidljivi. Uglavnom me to veseli jer nema (ne)ugodnih iznenađenja.
Valjda zato, zbog prečestog promatranja života iz vlastitih cipela, uvijek očekujem previše ili posve nemoguće. Kao u lošim komentarima sportskih srazova: budimo realni - očekujmo nemoguće. Ja očekujem da neke stavove ne moram iscrpno elaborirati svaki, ali baš svaki put kad ih usputno spomenem. Bilo bi ugodno znati da ne moram baš svaki put iznova pričati zašto nešto ne želim. Mala je šansa da sam se jednog jutra iznenada probudila kao sasvim drukčija osoba. Osoba koja, na primjer, grli sve i svakoga ili neka koja uživa nositi bež krpice. Očekujem da ljudi s kojima godinama pijem kavu upamte da pijem kavu bez. Ili barem pitaju prije nego krenu u akciju.
Može. Eto ja baš jučer tako odgovorila na telefonsko pitanje.
Malo prije nego sam zaspala (prekratko!!!) predozirana šećerom. A nakon čega sam sjedila na visokom stolcu kojega je gravitacija vukla u smjeru toka Drave. Što je bilo zgodno jer sam mogla mlatarati nogama. Stolac je bio na brodu, a brod usidren uz obalu i osvijetljen led diodama kao jeftini kupleraj (offtopic: koliko je brod uistinu brod ako je trajno usidren i pretvoren u kupleraj-wannebe birtiju?). Što je poprilično nategnuta usporedba jer ja zapravo ne znam kako su osvjetljeni kupleraji. Osim iz filmova, ali to i ne mora biti realističan prikaz. Cheesy glazba (o, kako li joj samo tepam, sunce li joj jeftino-elektro-popovsko!!!), navodno loš sok od svježe cijeđene naranče (sok pola naranče razrijeđen vodom), tusti opakoizgledajući pauci i stratonimbusi mušica. Neće me više vidjeti tamo. Ali da nismo otišli, ne bismo saznali ništa od navedenog.
S druge strane, koliko cheesy uređenih lokala s lošom glazbom treba obići da bi se uvjerili kako onaj u kojemu godinama piješ kavu s razlogom zaslužuje tvoju vjernost? Ili, koliko pomodnih modela traperica treba navući na sebe u zagušljivim kabinama s lošom rasvjetom, dok se ne uvjerim da mi to jednostavno ne stoji? Hoće li se moja konstitucija nekim čudom promijeniti nakon dovoljnog broja isprobanih neudobnih hlača? I don't think so. Ta stalna potreba za promjenom i nečim novim je zasigurno zaslužna za brojna otkrića i civilizacijski napredak, nemam ništa protiv. I slažem se s onom Goetheovom da ne možeš nekomu tko je cijeloga života jeo samo jabuke objasniti kakvog je okusa grožđe. Ne slažem se, međutim, sa stavom da je svaka promjena nužno i potrebna tj. dobra. Neke su promjene samo to - promjene. Ne donesu ništa dobroga, nikakva napretka ni pomaka. Čak ni na gore. Zašto je onda promjena toliko poželjna, i što su se svi okomili na taj nesretni status quo kao da je kuga?! Koliko grožđa treba pojesti dok se ne uvjerimo da nam je okus jabuka sasvim dovoljan?
Ja volim svoj "izvan sebe" stats quo. Znam na čemu sam i dobro mi je tu. I znam gdje pijem kavu, kakve mi hlače prihvatljivo stoje, koliko gluposti mogu procesuirati u jedinici vremena i sve po redu... Kad te godinama uporno pokušavaju izbaciti iz comfort-zone, naučiš brinuti o sebi i svom statusu quo. I režati ako je potrebno.
- Pa ti imaš date (hrv. dejt)!!!
- Nikad! Zabranjena BLJAK riječ!
- Pa što onda?
- Ne mogu ja ići na dateove, neću, ja sam mourning widow!
- Ma nisi...
- Kako nisam? Sahranila sam ga, nosim crninu and I'm mourning!
- You're so not in mourning...
- Yup. Ja svoj mourning nosim sa osmjehom. I idem na neke čudne kave.
...
(to be continued...)
Javno i glasno se radovati svojoj sreći nije pristojno ili su samo mene tako odgajali? Javno, glasno i iskreno se radovati tuđoj sreći nije osobito raširena pojava ili je to samo moja iskrivljena percepcija? Utrenirana sam da svoje dobre vijesti prihvaćam s ozbiljnom zadrškom i vrlo pažljivo. Jer ako se opustim i prepustim neki će se belaj sigurno dogoditi. Sigurno. Previše sreće i veselja nije pretjerano Bogu ugodno. Ne dok svoj život ne učinim svetački čistim i poniznim. A ni onda, jer poniznost i čistoća ne traže sreće i veselja, već samo duboko promišljanje o tomu kako biti još čišća i poniznija. I tako smo optrčali počasni krug i vratili se na početak priče.
Dobre vijesti drugih dragih ljudi primam sa "Jeiiiiiii!" varijacijama koje mogu, a i ne moraju, uključivati ruke podignute visoko u zrak, skakutanje u mjestu i sl. Tim se srećama radujem neustrašivo i gotovo bogohulno. Jer vjerujem da to pomaže održavanju tog sretnog trenutka, čini ga dugovječnijim i možda, ako se dovoljno dugo radujem, trajno održivim stanjem. I unatoč časnoj i čvrstoj namjeri, ne uspjeva mi svaki put biti iskreno sretna zbog nekoga. Nekako se najlakše tuđoj sreći radujemo s figom u džepu ili kiselinom u ustima. Ili ozbiljna izraza lica primamo tu važnu sretnu vijesti i, umjesto iskrene sreće, počinjemo minirati nekom svojom racionalizacijom na koje je sve načine i u kojem opsegu ta sretna vijest zapravo prikrivena opasnost ili ozbiljna dugoročna nesreća. I onda se gnušam same sebe i hitno činim dobra djela.
Istovremeno, altruizam se definira kao naklonost i ponašanje kojem je cilj pomaganje drugome u kojem se ne očekuje neka vrsta nagrade od drugih. To je ono ponašanje koje se obično opisuje kao “nesebično” jer su interesi drugih stavljeni iznad vlastitih interesa. Altruistični postupci su svjesni i sadrže namjeru da se nekome pomogne i zahtijevaju određeno žrtvovanje ili odricanje. Stoga bi, prema ovome određenju, altruističko ponašanje bio jedna posebna vrsta prosocijalnog ponašanja. (prema Wikipediji)
Ne, ne, nismo kao vrsta pretjerano altruistični. Altruizam, ako me pamćenje dobro služi, dokazano nije prirodno stanje ljudskog uma ili duha, nismo nagonski altruistična bića. Najnovija istraživanja kažu da se altruizam isplati, doslovce isplati. Oni koji više daju drugima, bilo u materijalnom bilo u nekom drugom obliku (što po mom mišljenju uključuje i radovanje tuđoj sreći), više i dobiju nazad. Što nas onda koči? Di je zajeb? Je li u pitanju samo sebičnost i komocija ili ima i nešto više od toga? Ili je altruizam, kako je netko jučer spekulirao, osobina svojstvena samo onima s razvijenijim mozgom?
Činiti dobro drugomu bez očekivanja protučinidbe nije (lako) moguće primjenjivati na području širem od našeg uskog socijalnog kruga. To smo, naime, zaključili nakon višesatne diskusije. Kako je moguće biti nesebičan spram čitavog svijeta? Osobno mislim da bi se moglo, ali ne na način koji je uključen u gornju definiciju. Naime, ne mislim da altruistično djelovanje nužno uključuje žrtvovanje i/ili odricanje. Za mene altruizam nema emocionalnu komponentu, ne moram se uživjeti u nečije stanje da bih bila spremna učiniti nešto. Kada bi to bilo tako, altruizam bi zaista bio praktična empatija, kako je to zgodno formulirao Kumex. Kad bi to bilo tako, altruizam bi imao i neke osobine nagona, a poprilično sam sigurna da to nije. Altruistična mogu biti bez emocionalne uključenost, to je racionalno ponašanje - naravno za mene. Vidiš problem, prepoznaš potrebu, i učiniš ono što u tom trenutku možeš kako bi doprinijela rješavanju ili smanjenju problema. Čisto racionalna odluka. Koja ne traži žrtvu ili odricanje. Empatija za mene ne uključuje djelovanje, iako je strpljivo empatično slušanje vrlo aktivan i isrpljujuć proces. Suosjećati znači ni za Gospu blaženu pokušati rješavati ili nuditi rješenje problema. Iz empatije imam -2 u školi. Cijeli život.
Tema je složena i zakučasta, satima smo jedne večeri drobili o tomu. Nije bilo zaključka. Ne možeš ništa zaključiti kad je tema složena i ćoškasta. Možeš samo povremeno biti altruističan/na i učiniti ponešto za ljude iz svog kruga, jer, eto, možeš i hoćeš iako ti nije zapisano u genima. I nikad to spomenuti. Krugova je puno, neki se i dodiruju, preklapaju. A krugovi se mogu i širiti, kao kad baciš kamenčić u more u npr. Ražancu.
Problem iz naslova je višeplošan, da ne bi bilo zabune. Nije stvar samo u sladoledu. Naime, relativno je lako odgovoriti na pitanje koji sladoled najviše volite jesti, to nas je većina do sada valjda uspjela skužiti. Jednostavno sam u jednom trenutku (sigurno je bila srijeda, uvijek mi se takva bogojavljenja događaju srijedom) shvatila da najviše volim sladoled od vanilije. Toliko sam obična i dosadna da mi je i izbor sladoleda takav. U svoju obranu mogu reći da pod "vanilija" ne mislim na snježno-bijele inačice hidrogenizirane biljne masnoće nego na raskošne vrhnjaste okuse u boji i s vidljivim crnim zrncima vanilije. Nekad smo to pravili sami. Grešno dobro. U Top 5 okusa su se probili još i limun, lješnjak i pistaccio, a wild card za odabrano društvo još čuvam za slučaj da me iznebuha pogodi neko novo bogojavljenje neke srijede. Možda malina? Prerano je...
Uglavnom, jasno je da o problematici najdražeg/najfinijeg/najugodnijeg okusa brzo i lako dajem odgovor jer sam pojela dovoljno da znam što me veseli. Kad je u pitanju okus sladoleda koji nikako nije prihvatljivo rješenje za sladolednu krizu stvari postaju malo složenije. Recimo, stracciatella mi nikad nije bila po volji, ali bih ju u trenutku opće sladoledne krize trošila. Ali ju, ha! vidi sad, nikad ne bih ni pogledala u epizodi kozmičkog očaja. Samo bih prezirno frknula u njenom općem smjeru. Neku opaku double ili triple čokoladnu verziju bih sigurno razmotrila u očaj-stanju, uz uzvik: Kad tonemo, tonemo do dna! S druge strane, tako žestok sladoled mi nije po volji kad imam sladolednu krizu. Uz sve dužno poštovanje i ljubav koju osjećam prema čokoladi.
Moja životna priča: imam poprilično jasnu sliku što je to što želim, a što ne želim, što mi je po volji, a što nije - kad su relativno važne stvari u pitanju. Znam koji sladoled treba imati na zaliihama, koju paštu i koju kremu za lice više volim. Moj nepogrešivi unutarnji glas će se redovno glasno pobuniti ako mi je lice nepotrebno izloženo suncu na nekoj terasi ili mi je hladno po nogama. U stanju sam reći što mislim čak i kad nije najugodnije za čuti. To se uči. Jasno artikuliranje želja, potreba i stavova je nekakva mentalna nužnost. Treba samo znati tu odlučnost prebaciti i na sve ostale životne plohe, ne zadržavati se samo na okusima sladoleda. Inače mi se opet može dogoditi da pokušavam hodati na previsokim petama, slušam glazbu koja me uzrujava ili u epizodama kozmičkog očaja udaram po sladoledu od čokolade s komadićima čokolade, prelivenim čokoladnim sirupom. Nikad više.
podnaslov bi mogao glasiti: KAKO SMO SE PRIVREMENO NASTANILI U FILMSKOJ PRIČI SA SRETNIM ZAVRŠETKOM
Sretni blogovi nisu baš moj stil. Tu i tamo mi se zalomi poneki komadić sreće, ali ga vješto upakiram i skrijem negdje po sredini priče kako ne bi izazvao previše pozornosti ili ulio lažnu nadu. Ovaj je blog(ić) jedna sasvim drukčija priča - ovo je priča sa sretnim početkom i završetkom, a ni sredina nije bila ništa manje ukusna.
Moraš biti dobar čovjek da bi skoro 20 ljudi sjelo u auto ili avion, prevalilo parsto kilometara u jednom smjeru i samo zbog tebe došlo na dan ili dva u malo mjesto na moru, iako je vrijeme dobro za kupanje i vikend je. Jer iskreno, vikende ljudi mogu iskoristiti i na različite druge načine koji ne uključuju višesatnu vožnju. No, kad si dobar čovjek onda tvojim ljudima nije teško. Sjedneš u auto i ideš na put. I spakiraš note, na primjer. Ili francuski kruh koji je precizno prerezan, djelomično izdubljen, u njega uguran famooooozan poklon, a potom pažljivo sljepljen bjelanjkom pa ukrašen custom-made omotićem kao da je to samo nekakav fancy kruh koji, eto, ponekad sa sobom nosiš na put. Kumex i The Kuharica su dobar čovjek, dva komada istog. I sretno si čeljade kad ih znaš i kad te pozovu na vikend na moru da se pridružiš u slavljenju nekih ozbiljnih godina životnog iskustva. Vidiš kakve sve zanimljive, divne i drage ljude okupljaju oko sebe. Vidiš npr. Maju toplih plavih očiju koja kuha prvu jutarnju kavu za sve ranoranioce ispod mlade smokve ili "dečke" u kasnovečernjoj mission-impossible potrazi za ledom ili stotinu drugih stvari... Sve neki fin svijet, čisto ti bude drago što si ih upoznala. Iako ti je stresno upoznavati nove ljude ili boraviti u prostorima prepunim ljudi bez mogućnosti za bijeg.
Bilo bi dobro kada bi potencijalni poslodavci, partneri, ljubavnici i suputnici raznih vrsta, prije donošenja svoje konačne odluke o vašem statusu zatražili preporuku (u pisanom obliku, naravno, s kontakt podatcima za provjeru) od vaših najbližih prijatelja. Vi, naravno, nikad ne biste (sa)znali što je u toj preporuci napisano. Nije ni potrebno, pisao/la ju je vaš čovjek kojemu dovoljno vjerujete i koji/a dobro zna čovjeka u vama. Nekako mi se čini da bismo u tom slučaju svi uštedjeli dosta vremena i bespotrebnog stresa. Jer ako nisi u stanju biti dobar asistent u pripremi roštilja za 20-ak ljudi, kako ćeš asistirati u izradi nekakvog izvješća? Ako ti najbolja prijateljica u preporuci napiše da nikad u životu nisi na vrijeme stigla na dogovorenu kavu, što se može očekivati od tvojih dolazaka na, štajaznam, probe zbora? Ili, recimo, da ti nema tko napisati tu preporuku jer si zadnjeg prijatelja imao u vrtiću, a i to je trajalo samo toliko dugo dok u grupu nije stigla mala Maja i tvoj trodnevni prijatelj ju prigrlio srcem i dušom za do kraja života, a tebi se trenutno prestao javljati dok obuvate papuče u hodniku vrtića. Što biste uopće započeli s nekim tko nema prijatelja? I mislila sam si...
Na koje i kakve sve načine i u kojim sve oblicima je mene ovaj vikend pohodila sreća se teško može odblogati (izblogati? oblogati?) s mojim vokabularom. Mogla bih samo pisati Mmmmmmmmmm....
* Puška je ime psa. Kolač je Mmmmmmmm.....
Neki među vama vjerojatno znaju kako ide najpoznatija verzija priče o stvaranju svijeta, ona biblijska sadržana u Knjizi Postanka, uvodno poglavlje, da ne kažem Intro. Ono što mnogi ne znaju je da postoji još jedna inačica te iste priče. Jedna o kojoj se zavjerenički šuti jer je pomalo, hmmm, problematična. Ide nekako ovako:
U početku stvori Bog nebo i zemlju.
Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama.
I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost.
I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi.
Iduća se četiri dana Bog bavio uglavnom dizajnom eksterijera i problemima rasvjete te sitnim krilatim dekoracijama i punjenjem akvarija. I onda je bio peti dan. Nazovimo ga subota, radi lakšeg snalaženja u priči. Dakle, svanula je subota i Bog u svojoj mudrosti shvati kako je sredio akvarij i raznovrsne zračne zanimljivosti, ali mu je ostalo podosta neiskorištenog prostora na svom tom čvrstom tlu tako zgodno razbacanom naokolo.
- Hmmmm....- zamislio se - Nije da patim od horror vacui, ali šteta prostora, čisto mi je zgodno ispalo to s tim brežuljcima i šumama, a i ta ideja sa pustinjom tu i tamo se u konačnici pokazala kao jedan pravo nadahnut potez. Bilo bi šteta da nitko u tomu ne uživa... (Za manje upućene, Bog je prvi altruist i humanitarac)
- N-da... Što učiniti, što učiniti sad? (možemo reći da od tog vremena datira onaj poznati problem svih dizajnera eksterijera i inih kreatora stvarnih i nestvarnih prostora, a glasi: "A što ćemo sad s tim?)
- Točno mi fali nekakvog muvinga, nekog šušura... Neke divlje energije...
I shvati Bog kako mu je avijarij i akvarij baš nekako mio uradak, i što Ga uopće spriječava da smisli nešto slično za čvrsto tlo. Malo gmizavaca, malo stoke, malo žirafa, pokoji bizon i vidje Bog kako ga je pravo krenulo to s tim stvorenjima. Idućih je nekoliko božanskih sati (koji ipak traju malo duže nego ovi naši) dao mašti na volju:
- Ovomu bih mogao napraviti malo veće uši, ovomu produžiti nos, ovom ću stvoru nabaciti rogove pa ćemo kasnije vidjeti što s tim, tu ne bi bilo loše dodati malo krljušti... (mislim da vam je otprilike jasno kako je to išlo)
Ne bih htjela cjepidlačiti, ali zanimljivo mi je kako su Bogu, prema ovom često citiranom izvoru, od svih živih stvorova najprije na pamet pale ribe i ptice, a ne kako se već desetljećima u raznim prilikama tvrdi, štajaznam Hrvati i Srbi ili heteroseksualni muškarci... No to je tema prikladnija za neku drugu priču. Vratimo se ovoj.
- Sav taj divočanstveni dizajn sam smislio i oživotvorio u par dana. - zadovoljno baci pogled na Zemlju u svoj njezinoj ljeposti i odahnu.
- Neću moći često uživati u tom prizoru - shvati tad - svi ti planeti i glakasije na kojima trenutno radim uzimaju mi dosta vremena. A i onaj Vrag traži traži neko vrijeme i energiju, treba ga netko zauzdavati. Hmmmm.... Što učiniti, što učiniti sad?
Bog se tada duboko zamislio. Ta je dubina njegovog razmišljanja kasnije nadahnula stvaranje Duboke misli.
- Možda bih mogao načiniti stvorenja slična sebi? Nekoga na svoju sliku i priliku da trajno uživa u svemu ovom?
Promišljeno, izrečeno i učinjeno!
"Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. "
Kad je i ta stvar bila riješena, zavali se Bog u fino oblikovanu fotelju (ja osobo, lično i personalno ovaj čas nekako tu fotelju vizualiziram sličnu onoj u kakvoj H. Lauri sjedi za vrijeme reklame za L'Orealovu mušku liniju, but that's just me), ispruži noge i radosno zaplješće.
- Izvrsno! I-zvr-sno! Opet sam uspio!
Nakon što je nekoliko božanskih trenutaka uživao u prizoru shvati da i dalje nešto nedostaje. I dalje je, hmmmm, izgledalo pomalo praznjikavo i dosadnjikavo. Kao primjerice svaki javni nastup Jadranke Kosor ili Andrije Hebranga. Bog se promeškoljio u fotelji.
- Nešto fali... Mene mi, nešto i dalje fali. Sve je nekako... nedovršeno... bez energije... bez šušura i muvinga...
Dok je gledao muškarca i ženu kako se gologuzi pomalo šetuckaju i razgledavaju svoje novo stanište, bez imalo straha i stida, tjeskobe, psihotičnih poremećaja, anoreksije, egzistencijalne krize i moralnih dvojbi (a i oko čega bi u tom trenutku imali moralnih dvojbi!), Bogu sine!
- Kreten! Kreten nedostaje! Tako je, ne može bez kretena. - Kažiprsta okrenutog nekud gore (ili možda još malo dalje) sijevnula je božanska desnica i u idućem se času iz kaljuže (da ekipa, Bog je i kaljuže stvorio jer i one su na svoj način lijepe i ne može sve uspjeti iz prvog pokušaja) promoli se najprije blatnjava glava s niskim čelom tako nalik glavi izvjesnog D. Milinovića da je to upravo neukusno! Dok je Kreten 1.0 zauzimao svoju, danas tako prepoznatljivu, nikokaoja pozu reče mu Bog
- Kretenu, tebe sam stvorio da pomalo zabavljaš ono dvoje divnih bića, nazvat ću ih ljudi, koja tako smireno i krotko kroče Zemljom. Ponekad ih pomalo štrecni, prodrmaj, da pogledaju oko sebe i ne zaborave kakve sam im divote dao na uživanje. Tebe ću učiniti smanjeno reproduktivno sposobnim kako ne bi napučio ovaj rajski prostor, ali ću ti to nadoknaditi kreativnom glupošću kako bi uspješnije zabavljao njih dvoje, njihovu djecu i djecu njihove djece.-
Pucnuvši svojim božanskim prstima, Bog učini kako je rekao.
I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti.
Što se događalo kasnije vrlo je jednostavno sažeti: Bog je u svojoj milosti i dobroti računao s tim da će smanjena reproduktivna sposobnost a.k.a. jalovost biti dovoljna da onemogući Kretene u ozbiljnijem i masovnijem pravljenju svinjarija. U svojoj božanskoj dobroti nije uzeo u obzir da će Kreten krenuti kvalitetu nadoknađivati kvantitetom. Snošaja, naime. Njima ni umjetna oplodnja ne treba. Posljedice su svuda oko nas. Kreteni su se razmnožili do besmisla. Ima ih na svakom koraku, iskaču iz svake paštete:
- kreteni koji vode ministarstva, vlade, države;
- kreteni koji mešetare po burzama;
- kreteni koji prodaju oružje;
- kreteni koji varaju svoje žene/muževe;
- kreteni koji siluju djecu;
- kreteni koji naplaćuju kazne biciklistima zbog prebrze vožnje;
- kreteni koji sijeku krivine na Jadranskoj magistrali;
- kreteni koji lažu čim zinu i još te pri tom gledaju u oči;
- kreteni koji određuju kamate na sve i sva;
- kreteni koji cipelare drukčije od sebe po tramvajima/busevima/ulicama/stadionima;
- kreteni koji se na ulici ponašaju kao da je cijeli svijet njihova privatna prćija, a doma ne smiju ni pisnuti;
- slobodno nastavite niz
Zato je u priču ušla ona zmija, jabuke i druge fore. Htjelo se skrenuti i skriti pozornost s istine. Ideja je bila optužiti Vraga jer se u liku i nedjelu Kretena mogao lako prepoznati njegov rukopis. Vrag nije imao značajnijih primjedbi jer mu je čak i imponiralo što ga povezuju s takvim masterpieceom. Svakog Kretena koji mu dođe na konak osobno dočeka, pozdravi i napravi polaroid za svoju kolekciju, izgrli ga i sa suzom u oku prepusti u Oganj pakleni. I uz duboki uzdah prošapće - Nikad si neću oprostiti što se toga sam nisam sjetio..."
Ljudi su u ozbiljnoj manjini, uskoro ćete jedva moći prepoznati čovjeka na ulici. I kako sad reći da se Bogu omaknula takva besmislena i opaka nakupina bjelančevina? Kako?! Od svega mu je najgore kad mu povremeno Vrag pošalje mail sa samo jednom rečenicom:
E, care, znam što si radio one subote.
Moj potencijal za vrijeme prve jutarnje kave (one u cca 6,30) i onaj koji imam u zadnjem raspoloživom terminu (cca u 19,00) nisu dva ista potencijala. Zapravo su neprijateljski nastrojeni jedan prema drugom. Sve što se događa između, u tom procjepu od malo više od 12 sati, je moj famozni napon snage. Tako ja na to gledam. 12 sati dnevno se snažno napinjem da ne počnem isijavati radijaciju. Ili se polu-raspadnem kao uran. "Gospođo, vi jednostavno zračite!" Je. Javite mi se kad Vam kosa počne opadati.
Svakodnevno planinarenje na 9. kat ima neobične posljedice po mišiće na nogama. Ako nastavim, počet će ličiti na noge kakve sam imala u davno zaboravljenoj rukometnoj fazi. To me ne veseli. U pradavno zaboravljenoj rukometnoj fazi sam se brinula kako ću više uopće moći jurcati po terenu ako mi narastu sise. Eto nisu. A ja prestala trenirati. Naravoučenije: istovremeno loptanje i razmišljanje nikog nisu usrećili. Ali, milostivo promijenimo temu jer zadnji put kad sam spomenula ženska sekundarna spolna obilježja u blogu, svi su se crvenili i gledali u plafon dva dana. Osim Hannah. Ona se ne crveni ni na prejakom suncu. Nego kaže popu-pop, a bobu-salata od boba. I sad se kokoš ne javlja na telefon, a meni usfalilo inspiracije.
Problem je i veselje u isti čas kad ti blog čitaju ljudi koji te poznaju u ne-tako-virtualnom životu. Veselje jer znaš da svo to nespavanje i prekovremeno razmišljanje i okolomišljanje nije jalova snaga. Problem jer te ponekad dubinski analiziraju na temelju onog što pišeš. Iako ih uvjeravaš kako je sve to napisano pomalo zamagljeno - kad se poduhvatim blogovanja ja prestanem biti ja i postanem Maria S. Curie u labosu dok golim rukama cijepa radioaktivne atome - jer dok napišem jedan blog u prosjeku napravim 5678 stanki za par dimova i nervozno hodanje po zadimljenom stanu.
No, da se ja vratim potencijalima. S naglaskom na neiskorištene ili neostvarene. U zadnje vrijeme, jutrom imam potencijala samo za povratak u krevet. Iako ja ne volim spavanje (čisti gubitak vremena). Vratiti se ponovo u horizontalu i čekati da mi se potencijal ravnomjerno rasporedi niz kralježnicu i miruje. I navući kušin preko glave. Iako frikovi iz Unikoma buče kao da crne vragove tumbanjem istjeruju iz nakih dalekih kontejnera. Jutrom, za promjenu, želim malo biti potencijal u mirovanju. Ali stvari ne funkcioniraju onako kako bih ja željela. Onda taj potencijal, još uvijek fino razvučen niz kralježnicu, moram staviti u vertikalu i značajno ga uznemiriti kako bih uspjela krenuti u dan. I tako nastavljamo kroz cijelo prijepodne i dobar dio poslijepodneva - čupam živce svom potencijalu koji bi bio u mirovanju. Kad iscrpljeni stignemo do nekih 6-7 popodne situacija se mijenja iz temelja. Potencijal u meni bi mogao simultano pisati carverovsku poeziju i prozu, družiti se sa ekipom, pospremati stan, peglati, učiti francuski i trčati zbog zdravlja. I činim, ili se barem trudim činiti, sva unezvjerena da stignem prije nego se vratim u horizontalu. Pa ti nemoj biti pod naponom cijeli dan...
Vlaga u zraku je cca 789%. Ambrozija stoji bolje nego cijena nafte, a vjerojatnost za dobro raspoloženje se mjeri u promilima. Transporter i Pal stižu tako da se ovaj zadnji izgled još ima šanse prometnuti u neki ozbiljniji broj. I have always depended on the kindness of strangers, rekao bi T.W. u trenutku nadahnuća.
Sitno brojimo do Ražanca. Cijeli će tjedan biti u znaku putovanja i očekivanog uživanja. Što je relativno opasno. Iako je moj recentni životni moto vezan uz niska očekivanja, ne mogu se othrvati sanjanju u budnom stanju kad znam da je neko more u kombinaciji. Jedino što me drži na životu zadnjih 10-ak dana je to gužvanje mora. I moje gužvanje u moru. Razgrtanje slanosti i valova. I glasno slušanje glazbe. MGMT ili možda Available pa Murder Me Rachel pa Abel (ne nužno tim redom) pa Waitsa u neograničenim količinama i betonaža sa... Ma kao da je važno. Svaka me podjednako uspješno može zabiti u zamlju kad me sretnu mrak i sparina.
Danas slažemo putnu i boravišnu kompilaciju. Iskustvo nas je naučilo da nikako ne idemo bez svoje glazbe. Nikad ti ne znaš tko se može dočepati upravljačke konzole... I tko sve nosi svoje zvučnike i glazbeni neukus sa sobom. Bilo bi sad suvišno pisati o slaganju kompilacije kad je to već lijepo napravljeno u onom filmu s J. Cusackom, velika je to i složena rabota:
"Now, the making of a good compilation tape is a very subtle art. Many do's and don'ts. First of all you're using someone else's poetry to express how you feel. This is a delicate thing."
Pri čemu ovu zadaću dodatno otežava i činjenica da moramo biti u stanju anticipirati:
1. uvjete na cesti;
2. raspoloženja putnika;
3. glazbene ukuse pojedinih putnika/ica;
4. fazu menstrualnog ciklusa kod ženskog dijela publike (Sunday, Bloody Sunday ili Hot Stuff i takvi detalji);
5. ujednačenu kvalitetu audio zapisa svih odabranih pjesmuljaka (tko zna o čemu pišem, zna...)
...
Složen je to, dakle i zahtjevan posao, ali netko ga mora uraditi. A mi se radujemo glazbi. I ovom putovanju. Kao srednjoškolci maturalcu. I napravit ćemo dobar posao, uopće ne sumnjam. Pa ćemo se, kao na maturalcu, smijuljiti u svom ćošku na samo nama razumljive fore.
U međuvremenu, poduhvaćam se različitih društvenih eksperimenata, radi ubijanja dijela dosade, dublje analize sebe u neobičnim situacijama (nekima nikad nije dosta) i te hebene sprine i vrućinštine koje nikako da prođu. Pa mi treba distraction bilo koje vrste. I čitam Waitsovu biografiju. Kralj, on je.
Izdržati još malo. Samo još malo se strpiti. Misliti na lijepe stvari - stack-ove nove glazbe koja putuje u mom smjeru, zimu koja će me samo iznenaditi iza ugla, koncert FF-a, putovanje elektrona kroz instalacije u zidu (svišššš-svišššš) sve do mliječne svijetleće kugle i The Kuharičinu tortu od sira... I, naravno, novu sezonu Housea. Veselje je nezgodna stvar. Vreba iz zasjede i napada kad mu se najmanje čovjek ili ja nada.
Uglavnom nisam prosječno društvena. Idem iz krajnosti u krajnost. Što me u konačnici ipak čini prosječnom? Fuck! Draže mi je razmišljati o sebi kao o nekomu tko pluta između krajnosti. Pluta, ne pliva. Potreba za društvom je nešto slično kao želja za sexom. Nema pravog, medicinski opravdanog, razloga, a ipak se o tomu puno govori i piše. U posljednje vrijeme se, recimo, često spominje sveopća otuđenost zbog napretka suvremene tehnologije. Zbog koje se sve manje družimo u stvarnom, a sve više u virtualnim svjetovima. Voljela bih napisati kako sam i ja jedna od tih što su se preselile u virtualni svijet, ali to je još uvijek work in progress.
Inače svoje dobre dane volim zadržati za sebe. Krajnje sebično. U one ne tako dobre dane želim dovući neke ljude ili se infiltrirati među neke već grupirane. Samo zato što mi se čini kako će možda društvo uspjeti izazvati promjenu, skrenuti mi tok misli i barem na trenutak učiniti loš dan podnošljivim. I zato što u društvu barem donekle brinem o pristojnosti pa ne kukam o tomu kako mi je (a djeca u Etiopiji umiru od gladi!!!). U dobrim danima mi je još najdraže biti sama, toliko su se prorijedili da ih doživljavam kao posebnu milost, prolazak kometa ili dobitak na nagradnoj igri. Nazovimo to specifičnostima života u singlu, jer u brojnim inačicama grupnog življenja nije tako jednostavno "osvojiti" svoj prostor samoće, neovisno o tomu želite li biti sami kad vam je pun kufer svega ili bi plesali po stanu. Svaka opcija ima svojih prednosti i nedostataka.
No, kao što House treba tim da bi imao komu bounce-ati ideje, tako i ja trebam neke ljude povremeno da moja ljupka osobnost ne bi potpuno zahrđala i postala trajno i nepovratno nepodnošljiva. Baš kao on povremeno poželim svima dati otkaz jer su opet predložili lupus kao rješenje. U zadnje vrijeme mi svi postavljaju dijagnoze toliko nalik onima koje je Houseova ekipa postavljala njemu pokušavajući proniknuti u njegovu televizijski-složenu osobnost, što samo ide u prilog želji za novačenjem novih članova radnog tima. I kao što se on sve više navlačio na Vicodin što je bio shebaniji, tako i meni raste potreba za kolačima pod istim uvjetima. (Ne, ja ne mislim da sam kao House, samo mi je dobro uletila ova paralela.) Onda se sjetim da je on i nakon okupljanja sasvim nove ekipe opet završio sa starom. Čemu onda sve to? Samo ne smijem imati kolače u stanu i sve će biti ok. Nije problem u ekipi nego u meni. I mom lošem rasporedu dobrih i manje dobrih dana.
Crtamo srca kad crtamo neki oblik ljubavi. Recimo, srca probodena strelicom. Neki kažu da je oblik srca zapravo stilizirana ženska stražnjica (lat. gluteus maximus). Crtamo znači, stilizirane guzice probodene strelicama. Kažemo da nam je srce puno ili slomljeno. Govorimo i pišemo o komunikacijskim šumovima između srca i mozga/razuma, o teško ostvarivoj ravnoteži između ta dva centra moći u nama. U isto vrijeme, volimo misliti o sebi kao o svjesnim bićima, razumnim stvorenjima koja su uspjela pokoriti ona druga, manje inteligentna. Manje ili više uspješno. Iako nam se sve događa u glavama odlučili smo emocije skućiti u pumpi. Kakva romantika. Kakvo je onda čudo da nam je broj srčanih oboljenja u porastu? Smiješne metafore i druge jezične figure.
Meni se sve to gužva u glavi. Pumpa nema puno veze s tim, izuzem što bi bez njezina predana angažmana vjerojatno došlo do zastoja u glavi pa joj se ovim putem zahvaljujem.
Za neke loše prosudbe kriva je čista kemija. Navodno. Trigeriraju nas feromoni. Spašava me stalna blaga začepljenost nosa. (Osim jednom kad je nos radio besprijekorno, a znamo kako je to završilo.) Koliko ta kemija ima veze s emocijama? Ili je preduvjet za neke emocije? Recimo to ovako: hebeš kemiju, neki su uvijek bili bolji iz biologije. Ivka i ja smo neki dan načele temu potrebe za redovnim sexom kod odraslih pripadnika/ica ljudske vrste. Je li nužan za mentalno i/ili fizičko zdravlje? Ne znam što medicina kaže o tomu, postoje li relevantna istraživanja o toj temi. Navodno je koristan za kontroliranje stresa. Spavanje također. Navodno ima pozitivne učinke na krvožilni sustv. Vožnja biciklom također. Navodno je nužan za produženje vrste. Iako u najnovije doba ni to ne mora biti jedini način. Where's the catch then? Zašto je onda sex ili izostanak istog such a big deal? Rekreativno, jedna je od mogućnosti. Orgazmi? A valjda. Čeznemo za tom malom smrti. Ili više njih istodobno (ponekad, ali samo ponekad je bolje biti žensko). Dakle, čežnja ili potreba za sexom je u stvari čežnja ili potreba za smrću. O, I can so relate to that!
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre