Problem iz naslova je višeplošan, da ne bi bilo zabune. Nije stvar samo u sladoledu. Naime, relativno je lako odgovoriti na pitanje koji sladoled najviše volite jesti, to nas je većina do sada valjda uspjela skužiti. Jednostavno sam u jednom trenutku (sigurno je bila srijeda, uvijek mi se takva bogojavljenja događaju srijedom) shvatila da najviše volim sladoled od vanilije. Toliko sam obična i dosadna da mi je i izbor sladoleda takav. U svoju obranu mogu reći da pod "vanilija" ne mislim na snježno-bijele inačice hidrogenizirane biljne masnoće nego na raskošne vrhnjaste okuse u boji i s vidljivim crnim zrncima vanilije. Nekad smo to pravili sami. Grešno dobro. U Top 5 okusa su se probili još i limun, lješnjak i pistaccio, a wild card za odabrano društvo još čuvam za slučaj da me iznebuha pogodi neko novo bogojavljenje neke srijede. Možda malina? Prerano je...
Uglavnom, jasno je da o problematici najdražeg/najfinijeg/najugodnijeg okusa brzo i lako dajem odgovor jer sam pojela dovoljno da znam što me veseli. Kad je u pitanju okus sladoleda koji nikako nije prihvatljivo rješenje za sladolednu krizu stvari postaju malo složenije. Recimo, stracciatella mi nikad nije bila po volji, ali bih ju u trenutku opće sladoledne krize trošila. Ali ju, ha! vidi sad, nikad ne bih ni pogledala u epizodi kozmičkog očaja. Samo bih prezirno frknula u njenom općem smjeru. Neku opaku double ili triple čokoladnu verziju bih sigurno razmotrila u očaj-stanju, uz uzvik: Kad tonemo, tonemo do dna! S druge strane, tako žestok sladoled mi nije po volji kad imam sladolednu krizu. Uz sve dužno poštovanje i ljubav koju osjećam prema čokoladi.
Moja životna priča: imam poprilično jasnu sliku što je to što želim, a što ne želim, što mi je po volji, a što nije - kad su relativno važne stvari u pitanju. Znam koji sladoled treba imati na zaliihama, koju paštu i koju kremu za lice više volim. Moj nepogrešivi unutarnji glas će se redovno glasno pobuniti ako mi je lice nepotrebno izloženo suncu na nekoj terasi ili mi je hladno po nogama. U stanju sam reći što mislim čak i kad nije najugodnije za čuti. To se uči. Jasno artikuliranje želja, potreba i stavova je nekakva mentalna nužnost. Treba samo znati tu odlučnost prebaciti i na sve ostale životne plohe, ne zadržavati se samo na okusima sladoleda. Inače mi se opet može dogoditi da pokušavam hodati na previsokim petama, slušam glazbu koja me uzrujava ili u epizodama kozmičkog očaja udaram po sladoledu od čokolade s komadićima čokolade, prelivenim čokoladnim sirupom. Nikad više.
Post je objavljen 12.09.2011. u 18:10 sati.