Sjećam se tog trenutka iz neke 2002. godine, kasno proljeće, ured. Bez ikakave prethodne najave i prepreme, odjednom se na ulazu pojavljuju njih trojica - uodjelirani u besprijekorno skrojena tamno siva i plava odijela, dobro uparenih kravatai košulja, pravih ozbiljnih cipela, friško izibrijani i podšišani... O mamma! Dok su prolazili open spaceom, svako je žensko biće zinulo i ispratilo ih pogledom do direktoričinog ureda. Naša muška ekipa u uredu je njegovala opušteno-aktivistički dress-code, a brijanje je bilo optional aktivnost. Tog su nas dana predstavnici British Councilla podsjetili kako zaposleni muškarci mogu i trebaju izgledati. I to gerilskom akcijom nakon koje smo se, svaka u svom svijetu, blesavo smješkale ostatak dana.
Uz rizik da ću zazvučati strahovito plitko, volim vidjeti muškarce spakirane u odijela. Dobro skrojena, s pogođenim cipelama, remenjem i ostalim nužnim elementima. Ima nešto ozbiljno napeto u tom prizoru - zaista izgledaju kao da imaju kontrolu nad situacijom, svijetom i svemirom. A to volim(o). Ne volim kad mi se petljaju u moj poremećaj kontrole, ali volim kad ostavljaju dojam kontrole. Nekako su mi zanimljiviji za promatranje. Čak i pri punoj svijesti, kad znam da to što nose nisu birali sami. Jer uspješno nose tu ambalažu, ne nosi ona njih, a to je bit svega. Frustrače svih profila i umišljene veličine premalog spolovila se vide iz aviona. O, da. Da ne bi bilo zabune. Otkrivaju ih detalji koji svijetle kao neonska rasvjeta, i ništa im ne može pomoći.
Prisjećam se svojih dragih kolega iz srednje škole i prvog ozbiljnijeg izleta u taj svijet frajera koji imaju stvari pod kontrolom, maturalnog plesa. I danas kad pogledam te presmiješne fotke vidim isto, prepoznajem isto što sam i tada skužila: njih trojica koja su nosila te sakoe, kravate, leptir-mašne (o, da, bilo je i toga uz jedan ozbiljan smoking) i uglancane cipele kao da su u njima rođeni i kao da je to jedan sasvim običan dan, sa sasvim običnim tempom, i dan danas lako prolaze kao "pravi muškarci" i "frajeri". Godinama unatoč.
Naravno da je važno ono unutra, ono u glavi i sve te floskule, ali kad je to važno u ravnoteži i kad je frajer siguran čiji život živi i zadovoljan je s tim, onda i ta ambalaža dobije jedno posebno značenje. A ja ću se vjerojatno na ulici okrenuti za takvim. Iako, istini za volju, već duuuuugo nisam nabasala na nekog uodjeliranog vrijednog zvižduka ili "o mamma!" dobacivanja. Ali ne gubim nadu. Past ću kao prezrela kruška, sa zadovoljstvom.
Post je objavljen 26.09.2011. u 15:23 sati.