Moj potencijal za vrijeme prve jutarnje kave (one u cca 6,30) i onaj koji imam u zadnjem raspoloživom terminu (cca u 19,00) nisu dva ista potencijala. Zapravo su neprijateljski nastrojeni jedan prema drugom. Sve što se događa između, u tom procjepu od malo više od 12 sati, je moj famozni napon snage. Tako ja na to gledam. 12 sati dnevno se snažno napinjem da ne počnem isijavati radijaciju. Ili se polu-raspadnem kao uran. "Gospođo, vi jednostavno zračite!" Je. Javite mi se kad Vam kosa počne opadati.
Svakodnevno planinarenje na 9. kat ima neobične posljedice po mišiće na nogama. Ako nastavim, počet će ličiti na noge kakve sam imala u davno zaboravljenoj rukometnoj fazi. To me ne veseli. U pradavno zaboravljenoj rukometnoj fazi sam se brinula kako ću više uopće moći jurcati po terenu ako mi narastu sise. Eto nisu. A ja prestala trenirati. Naravoučenije: istovremeno loptanje i razmišljanje nikog nisu usrećili. Ali, milostivo promijenimo temu jer zadnji put kad sam spomenula ženska sekundarna spolna obilježja u blogu, svi su se crvenili i gledali u plafon dva dana. Osim Hannah. Ona se ne crveni ni na prejakom suncu. Nego kaže popu-pop, a bobu-salata od boba. I sad se kokoš ne javlja na telefon, a meni usfalilo inspiracije.
Problem je i veselje u isti čas kad ti blog čitaju ljudi koji te poznaju u ne-tako-virtualnom životu. Veselje jer znaš da svo to nespavanje i prekovremeno razmišljanje i okolomišljanje nije jalova snaga. Problem jer te ponekad dubinski analiziraju na temelju onog što pišeš. Iako ih uvjeravaš kako je sve to napisano pomalo zamagljeno - kad se poduhvatim blogovanja ja prestanem biti ja i postanem Maria S. Curie u labosu dok golim rukama cijepa radioaktivne atome - jer dok napišem jedan blog u prosjeku napravim 5678 stanki za par dimova i nervozno hodanje po zadimljenom stanu.
No, da se ja vratim potencijalima. S naglaskom na neiskorištene ili neostvarene. U zadnje vrijeme, jutrom imam potencijala samo za povratak u krevet. Iako ja ne volim spavanje (čisti gubitak vremena). Vratiti se ponovo u horizontalu i čekati da mi se potencijal ravnomjerno rasporedi niz kralježnicu i miruje. I navući kušin preko glave. Iako frikovi iz Unikoma buče kao da crne vragove tumbanjem istjeruju iz nakih dalekih kontejnera. Jutrom, za promjenu, želim malo biti potencijal u mirovanju. Ali stvari ne funkcioniraju onako kako bih ja željela. Onda taj potencijal, još uvijek fino razvučen niz kralježnicu, moram staviti u vertikalu i značajno ga uznemiriti kako bih uspjela krenuti u dan. I tako nastavljamo kroz cijelo prijepodne i dobar dio poslijepodneva - čupam živce svom potencijalu koji bi bio u mirovanju. Kad iscrpljeni stignemo do nekih 6-7 popodne situacija se mijenja iz temelja. Potencijal u meni bi mogao simultano pisati carverovsku poeziju i prozu, družiti se sa ekipom, pospremati stan, peglati, učiti francuski i trčati zbog zdravlja. I činim, ili se barem trudim činiti, sva unezvjerena da stignem prije nego se vratim u horizontalu. Pa ti nemoj biti pod naponom cijeli dan...
Post je objavljen 06.09.2011. u 18:12 sati.