Tako je rekao Pascal, ne ja. Ja se samo slažem dok spokojno ostajem u vlastitoj sobi. Hmmm, barem ovaj čas spokojna. Nakon što sam prespavala dobar dio popodneva i početak večeri. Spokojna. Kao na fotografiji u koju gledam dok sjedim u svojoj fotelji s nogama ispruženim na tabureu. Jedna sasvim spokojna fotografija ruke s cigaretom i tulipanima položenim na rukohvat stolca. To sam ja, to je moja ruka dva dana nakon rođendana i dan prije famoznog sudskog ročišta. Spokojna s cigaretom i tulipanima. Na trenutak. Onda se sjetim nečeg, pamćenje se pokrene kao kad se hard zavrti nakon što pritisnem botun na BORG-u i zelena ledica mi namigne. I sve stane, prestane svako gibanje osim te jedne slike koja mi u lošoj rezoluciji treperi pred očima. Pomislim This program has preformed an illegal operation. Reboot-am se i idem dalje. I tako danima, tjednima, mjesecima. Stalno resetiranje.
Mjesecima kasnije, 7 mjeseci kasnije, sad bez tulipana i sa cigaretom koja polako dogorijeva u pepeljari na stolu, mogla bih napisati da sam bolje. Trebala bih moći napisati da sam bolje. Jer mogu spokojno ostati u svojoj sobi. Bolje sam, da. Jer mogu preživjeti subote i nedjelje i ne tražiti društva koje će me prividno zaokupiti. Ići sama u kino na ciklus novog španjolskog filma. Raditi neke korake po prostoru koji nije poznat i siguran. Hodati kilometrima Pisati blogove. Spavati. Skakati na koncertima. Ležati sama na plaži. Isprobavati neuspješno crveni ruž. Slušati glazbu koja hipnotizira, uljuljkuje, u koju se zaljubljuje. I spokojno ostajati u vlastitoj sobi. Resetiranju unatoč.
Post je objavljen 24.09.2011. u 22:03 sati.