Uglavnom nisam prosječno društvena. Idem iz krajnosti u krajnost. Što me u konačnici ipak čini prosječnom? Fuck! Draže mi je razmišljati o sebi kao o nekomu tko pluta između krajnosti. Pluta, ne pliva. Potreba za društvom je nešto slično kao želja za sexom. Nema pravog, medicinski opravdanog, razloga, a ipak se o tomu puno govori i piše. U posljednje vrijeme se, recimo, često spominje sveopća otuđenost zbog napretka suvremene tehnologije. Zbog koje se sve manje družimo u stvarnom, a sve više u virtualnim svjetovima. Voljela bih napisati kako sam i ja jedna od tih što su se preselile u virtualni svijet, ali to je još uvijek work in progress.
Inače svoje dobre dane volim zadržati za sebe. Krajnje sebično. U one ne tako dobre dane želim dovući neke ljude ili se infiltrirati među neke već grupirane. Samo zato što mi se čini kako će možda društvo uspjeti izazvati promjenu, skrenuti mi tok misli i barem na trenutak učiniti loš dan podnošljivim. I zato što u društvu barem donekle brinem o pristojnosti pa ne kukam o tomu kako mi je (a djeca u Etiopiji umiru od gladi!!!). U dobrim danima mi je još najdraže biti sama, toliko su se prorijedili da ih doživljavam kao posebnu milost, prolazak kometa ili dobitak na nagradnoj igri. Nazovimo to specifičnostima života u singlu, jer u brojnim inačicama grupnog življenja nije tako jednostavno "osvojiti" svoj prostor samoće, neovisno o tomu želite li biti sami kad vam je pun kufer svega ili bi plesali po stanu. Svaka opcija ima svojih prednosti i nedostataka.
No, kao što House treba tim da bi imao komu bounce-ati ideje, tako i ja trebam neke ljude povremeno da moja ljupka osobnost ne bi potpuno zahrđala i postala trajno i nepovratno nepodnošljiva. Baš kao on povremeno poželim svima dati otkaz jer su opet predložili lupus kao rješenje. U zadnje vrijeme mi svi postavljaju dijagnoze toliko nalik onima koje je Houseova ekipa postavljala njemu pokušavajući proniknuti u njegovu televizijski-složenu osobnost, što samo ide u prilog želji za novačenjem novih članova radnog tima. I kao što se on sve više navlačio na Vicodin što je bio shebaniji, tako i meni raste potreba za kolačima pod istim uvjetima. (Ne, ja ne mislim da sam kao House, samo mi je dobro uletila ova paralela.) Onda se sjetim da je on i nakon okupljanja sasvim nove ekipe opet završio sa starom. Čemu onda sve to? Samo ne smijem imati kolače u stanu i sve će biti ok. Nije problem u ekipi nego u meni. I mom lošem rasporedu dobrih i manje dobrih dana.
Post je objavljen 02.09.2011. u 19:43 sati.