Jednostavno, obujte cipele s visokim potpeticama. Barem 5 cm višim od onih koje inače nosite. Uspjeh vam je zajamčen. Mene moje potpetice uspore barem na pola prosječne brzine. Standardno hodanje/trčanje Vukovarskom se najednom pretvori u sporohodno svladavanje pravca. I da ne moram razmišljati o održavanju ravnoteže, voditi računa o ravnim leđima i ramenima kao i rješavanju problema svijeta i svemira, sigurno bih uživala u danu, zelenilu i svemu ostalom i lijepom na ovom svijetu.
Za one koji nisu skloni visokim potpeticama ili se ne proizvode u njihovim veličinama, moguće rješenje je hodati uz nekoga tko ne ljubi brzinu ili je ne može postići. Uvijek možete izvesti baku/didu/roditelja ili kakvog rekonvalescenta čija prosječna brzina ne prelazi 2 km na sat. Zaputiti se u neki park ili uz neku rijeku/more/jezero i oduševljavati se bubama, oblacima, travkama i sličnim veseljima. Naravno, ako vas to krpi, ako je to ono što vas pokreće. Meni je nekako bliže hodanje Vukovarskom, Europskom avenijom, Gundulićevom ili nekom drugom pristojno dugom ulicom u kojoj mi pogled zaustavlja katnost. Previše širine pogleda izaziva nekakav tjeskoban osjećaj. Zurenje u morsku pučnu je nešto drukčije.
Pravo je pitanje zašto bi uopće usporavali i njuškali cvijeće. Kakve koristi ima od toga? Mislim, realno, čemu to služi? Cvijeće se može omirisati i kad vam ga donesu u buketu. Ili u nekom pitaru (loncu za cvijeće). Jedina prednost životnog usporavanja je što brže i lakše uočavate smutljivce raznih vrsta i profila. Iako i to nakon nekog vremena dosadi. Postoji opasnost da previše vremena i energije trošite na snimanje svih energetskih devijacija u svojoj blizini. Je li jednostavnije o svima na prvu imati loše mišljenje i ozbiljno sumnjati u njihove poštene namjere ili biti velik čovjek i humanista i vrludati svijetom vjerujući kako u svakoj humanoidnoj nakupini bjelančevina zaista čuči ljudsko biće? Ja po novom biram treći put (kako politički!!!) i nemam unaprijed stvoreno mišljenje. Slažem svoj stav kirurški precizno na temelju svega izgovorenog i neizgovorenog, učinjenog i neučinjenog, svega što se jest ili nije pomaknulo u mojoj glavi. I, kako sam već jednom davno zapisala, ne odustajem olako od ljudi i bendova. Ali da bi došli do točke ne-odustajanja, potrebno je neko vrijeme provesti u ne tako brzom hodanju uz mene nekim ulicama u kojima mi pogled zaustavlja katnost.
Post je objavljen 30.09.2011. u 19:31 sati.