lou reads

ponedjeljak, 04.03.2024.

Život je lijep

Zar sam ovo stvarno bio ja!?? Lažov, lopov, narkoman, idiot koji je mislio samo na sebe i svoju guzicu! Da mogu da se vratim tukao bih sam sebe dan i noć. Znam da nebi pomoglo ali bar nebi mogao trčati i skakati a i guušta bi!!! Žao mi je ljudi! Ne ti, tebe ne poznajem.. Žao mi je zbog svega što ste morali da trpite od kretena! Hvala Vam što ste ipak ostali. još jednom i zbogom... (život je prekrasan, živite ga! A sad adio i zbogom.
Volim Vas, Lou

Zar je prošlo 2 godine otkada sam zadnji put nešto napisao?! Gledao sam postove od prije, koliko se toga promijenilo..od ovisnika koji je uništavao sebe i sve oko sebe, mislim (nadam se) da sam život okrenuo za 180. Oženio sam se, dobio sam još jednu kćer, sad sam sam protiv njih tri. Ako se itko od Vas bori sa bilo kakvom vrstom ovisnosti, drži te se jer biti će bolje. Bio sam po komunama, ludnicama, zatvorima..možda sam to sve morao proći da budem tu gdje jesam. Napokon normalan čovjek sa obavezama, računima, brigama oko djece..i sretan sam! Lagao bih kada bi rekao da ne pomislim na doo ili barem hepove. Jebote, šta sam volio taj osjećaj kada te prelije blaženstvo, kad si toliko visoko da te za nikoga nije briga a brige nestanu bar na par sati.Gledam stariju kćer Mariju, svašta je prošla radi mene ali još me voli. Radi moje, sada 3 djevojke sam se skinuo sa heroina i hepova ali ja sam u nekim situacijama imao više sreće nego pameti. Pisanje ovdje, po ovom blogu mi je puno pomoglo i sada kada čitam sve to, kao da je bilo u drugom životu ali malo je to vremena jer onaj crv u glavi nije nestao, samo se pritajio i čim je neki veći problem ispuzi sa svojom ružnom glavom van..Znao sam čovjeka koji je 14 godina bio "čist" i opet je u svojim 50tima počeo. Zašto? Ne znam. Ostao je radi droge bez svega, žena ga je izbacila, djeca nisu htjela čuti za njega..nakon dvije godine se predozirao. Ajme, skrenuo sam u mračne teme.. Djeco, recite ne bilo kojoj drogi jer se rijetko tko izvuče živ i netaknuta zdravlja (moje zdravlje je ozbiljno narušeno). Majko, seko da ste barem ovdje sa mnom, mislim da bi barem jednom bile ponosne na me.Da ste barem tu. Uglavnom, stojite mi dobro, voli Vas vaš čika barba Lou

četvrtak, 24.02.2022.

Kako pomoći mladom ovisniku?

Dugo me nije bilo, pa evo samo ukratko da Vam kažem šta se sve izdogađalo od mojega zadnjeg posta. Kao što sam rekao zaprosio sam svoju djevojku 06.1.2022. i rekla je:....NE! I u pravu je, prekratko se poznajemo, strah ju je da ponovo ne napravim recidiv sa drogama jer budimo iskreni, još sam na početku svoje rehabilitacije a to što njezini roditelji ne odobravaju našu vezu zasigurno ne pomaže! Rekla mi je; jedan dan kada budem 100% sigurna da više nećeš taknuti drogu, ja ću tebe zaprositi ali znaj da te volim kao nikoga, nikad! Pristao sam na to (nije da sam imao nekog izbora). Punica i punac su i dalje u staračkom domu, sretni su i još uvijek zaljubljeni. Idemo im u posjet svaki vikend pa odemo na ručak ili oni dođu kod nas (tj. kod sebe, jer živimo u njihovoj kući). moja bivša žena, njihova kćer još je u komuni i bar 2 puta tjedno se javi Mariji (svojoj kćeri) i čini mi se da je konačno sretna i da dobro napreduje. Naša kujica Lisa je i dalje vesela i zaigrana i uveseljava nas kada smo tužni i umorni. Što se mene tiče, prestao sam raditi u restoranu jer mi bubrezi nisu dobro a uz to imam i hepatitis C, pa se strašno brzo umorim tako da sam nezaposlen ali Budi hvala imamo nekoliko nekretnina koje iznajmljujemo a moja (nadam se) buduća žena ima dobar posao tako da živimo bolje od prosjeka većine Hrvata i prijavio sam se za novi lijek za hepatitis pa čekam da mi se jave. Da budem potpuno iskren tu i tamo zapalim sa dragom joint, ne često, možda 1-2 mjesečno ali ništa drugo ne diram. Zašto pišem ovaj post? Htio bih tnati Vaše mišljenje o jednoj stvari. Priča ide ovako; imam jednu prijateljicu, zapravo to mi je od žene prija ali nije ni bitno.Uglavnom ima kćer od 16 godina koja se već fura s heroinom (za neupućene, to znači da je na igli).Bio sam iskreno šokiran kada sam to čuo, ne zato što se tako mlada drogira, već zato što je na dopu. Znam da mladi danas velikom većinom (barem u HR) koriste kokain i sintetičke droge, već dugo nisam čuo da je netko tako mlad na dopu i to na igli. Žena je došla kod nas moleći me da bar odem porazgovarati s njom. Već je bila kod psihijatra a psihijatri više ne prepisuju tako lako metadon već Suboxon, koji nakon što ga uzmeš, nipošto ne smiješ uzesti heroin jer ćeš doživjeti najgoru krizu u životu. Ne znam kako mala (nazovimo je Petra) uspjela nagovoriti psihijatra da joj da 5 ml metadona umjesto Subutexa!? Na to sam popizdio jer sam znao (po sebi i drugima) da se tako neće skinuti nego samo dodati još jednu ovisnost. Iako mi nije bilo ugodno, jer sam i sam u procesu rehabilitacije zbog plača njene majke otišao razgovarati s Petrom. Nikad na njoj ne bih rekao da je narkomanka ali po očima sam joj vidio da je puknuta ko zvečka. Ispričao sam joj sve horor priče, uključujući i svoju o dopu ali znao sam da me neće poslušati. Rekla mi je da je prvi put probala dop prije 4 mjeseca a da se ufurala samo par puta (ožiljke na rukama je objasnila da ne zna pronaći venu). Normalno, znao sam da laže i da se fura minimum 6 mjeseci do godinu dana što znači da je na dopu barem godinu ipo do 2. S majkom i Petrom sam otišao drugi dan do psihijatra, svašta mu izgovorio i uvjerio ga da je prebaci na Subutex. Petra je naravno, popizdila. Za nikakvo lječenje nije htjela ni čuti a ako ne želiš biti čist, nećeš uspijeti. Školu je već zasrala pa je majka odlučila da će pauzirati ostatak školske godine a Petra je pristala da proba pobijediti ovisnost sama kući s majkom (oca boli đon za kćer i za majku i živi , čini mi se u Švedskoj i nemaju nikakvog kontakta). Znao sam da je to loša zamisao ali opet majci sam dao sve moguće savjete - nema posjeta od bilo koga, nema mobitela, nema šetnje, pišanje, tuširanje s otvorenim vratima, biti prisutna kada stavlja tabletu u usta i biti 100% sigurna da je poćućala tabletu Subutexa. Ja sam u zatvoru dok su me gledala 3 pandura, doktor i snimala kamera, štekao Subutex pa sam znao da će je pokušati zajebati. To je bilo prije mjesec dana i naravno Petra se vratila na iglu. Sad moja draga i Petrina majka žele da njih 2 dođu živjeti kod nas, jer "ja znam sve trikove". Malo je reći da nisam oduševljen da mi narkomanka bude u kući. Želim djetetu pomoći, stvarno želim ali tu je moja Marija a i ja sam tek ajmo reći odnedavno čist a znam da će mala probati sve narko priče da me proba vratiti na staro. A opet moja draga nekako misli da bi to bilo dobro za mene a ona i Petrina majka su najbolje prijateljice još od vrtića. Koliko želim pomoći toliko me je i strah. A ako nedaj Bože umre, dok se ja predomišljam to bi bio još jedan udarac -odmah se sjetim svoje pokojne sestre. Mislim da ću probati. Mislim da Petra, njezina majka, Marija i ja odemo na Vis na 2 tjedna (draga mora raditi) dok to ne izbaci iz sebe i onda još 2 tjedna neka bude kod nas. Mislim da to dugujem svojoj sestri.. Jebem ti sve, rasplakat ću se.. Voli Vas Vaš Lou!

Oznake: Šta sad?

ponedjeljak, 22.11.2021.

Lou Reads 2.0

Čitao sam malo o svemu što sam pisao, o dijeliću onoga što sam proživio..Znam da 99% vas nema pojma o čemu pričam ali nije ni bitno, a ako Vas zanima imate sve napisano u postovima. Život mi se promjenio toliko da je to nemoguće opisati! Prestao sam sa svim vrstama droga (čak sam prestao i pušiti), zaljubio sam se u prekrasnu ženu koja mi je puno pomogla i nije me osuđivala zbog moje prošlosti. Moja kćer Marija sada živi sa mnom i mojom (nadam se) budućom ženom i sa njezinom 14-godišnjom kćeri iz ranije veze i divno se slažu. I da, namjeravam je zaprositi iza Nove godine (ne njezinu kćer već nju, perverznjaci jedni)!!! Radim u jednom restoranu kao kuhar (dobio sam i skoro 30 kg) tako da više nisam škovacin, a stan u Zagrebu i kuću na Visu iznajmljujemo, tako da uz naše poslove nas četvero sasvim ugodno živimo. Neću lagati, još svaki dan pomislim na drogu ali ovaj osjećaj ispunjenosti i zaljubljenosti ne znam da li sam ikada imao i nebih ga mjenjao za svu drogu ovoga svijeta! Punac i punica su otišli u starački dom, bivša žena je (nadam se) u komuni i toplo se nadam da će doći k sebi jer znam koliko je otac i majka žele vidjeti. Dugo me nije bilo ali truditi ću se da se više javljam tj. pišem o Lou 2.0 . I poseban pozdrav @anna bonni

Oznake: život je lijep

ponedjeljak, 12.07.2021.

Sretan i zaljubljen

Sretan i zaljubljen

Oznake: xyz

nedjelja, 07.03.2021.

yoda i Željka Markić

Vidim da sam me mnogi od Vas napali, ali nije me briga, ne pišem radi Vas nego radi sebe, da ostanem koliko toliko normalan. Možda da su čitali moje postove od početka, možda bi im neke stvari bile jasnije... Sad izgleda kao da pokušavam pronaći opravdanje za sebe i svoje postupke i da se opravdavam nekim tamo "normalnim" ljudima. @AnaBonni još radim, hvala na pitanju, ali socijalna služba je zaključila da je bolje da se na neko vrijeme (koliko je to vremena nisu rekli) "maknem" od Marije, punca & punice jer je atmosfera u kući je bila stvarno napeta. Punica je imala blaži srčani udar prije mjesec ipo dok sam ja bio na psihijatriji (dobro je, hvala nekome gore), punac je nervozan i ima visok tlak ( i on je zasad dobro), Marija je popustila u školi.. Možda je bolje da odem na neko vrijeme, ali čim se smjestim (i socijalna služba to odobri) moći će biti kod mene preko vikenda. Našao sam stan kod jedne starije gospođe i u srijedu odlazim iz ovog malog prljavog stana. Hvala bezimenom prijatelju šta me primio i što me nije nudio drogom kroz ovo kratko vrijeme! Posao, kakav god bio, mi je spas, da ne radim mislim da bi još više skrenuo. Mogao sam otići, hvala debelom Budi, imam gdje. Ali kada bih otišao, bilo u Zagreb, bilo na Vis morao bih dati otkaz i ne bih viđao Mariju ni vikendima a to nikako ne želim.. I ne mogu izdržati da ne kažem nešto gospodinu ili gospođi @Yoda koji/a me napao da "kako za živo dijete mogu reči da sam razmišljao o pobačaju!?" Da ste Vi bili u našem položaju vjerujte da biste razmišljali isto. Evo Vam nekoliko razloga:
1.) Nismo znali da li će njezini roditelji htijeti brinuti o djetetu jer mi nismo bili u stanju brinuti niti o samima sebi,
2.) Oboje smo imali hepatitis C koji se može prenjeti na dijete
3.) Da majka nije prestala (bar na neko vrijeme) s heroinom i dijete bi se rodilo ovisno (a tu odluku o prestanku jednom narkomanu nije lako donijeti, bilo dijeteta ili ne)
4.) Trebalo nam je dnevno droge za nju i mene u vrijednosti od 1000 kn. Lako je reći - ja bih prestao, ja sam karakter! Vjerujte, NITKO od vas ni nakon mjesec dana nebi samo tako mogao prestati a kamoli nakon 7-8 godina!
Vi nebiste razmišljali o pobačaju u toj situaciji? Da, da posvojenje..sve znam... I gospođo Markić (ili netko iz njezine družbe), pišem i pisati ću a Vama ako se ne sviđa nemojte čitati.

Oznake: qwertz

subota, 06.03.2021.

Mojoj kćeri

06.3.2021.
Draga moja Marija, anđele moj..! Ovo su samo razmišljanja tvoga oca koji je ljut na cijeli svijet, a najviše na sebe! Tvoja mama i ja smo se kratko poznavali prije nego što je ona zatrudnjela i tebe dovela na ovaj svijet. Sjećam se kako sam htjeo da te pobacimo jer smo bili ovisnici i mnogo je toga moglo otići ukrivo ali me je uvjerila da te zadržimo, da će sve biti u redu. Znam da je grozno to čuti ali ponekad mislim da bi bilo bolje da smo to napravili.. I tvoja majka a i ja nismo ništa pridonijeli u tvome životu.. Eventualno, tj. sigurno smo ti dali poneku traumu. Sjećam se, nisi imala ni godinu dana kada te majka, onako drogirana stavila na električnu pećnicu koja se još nije bila ohladila od ručka ili šta god smo već kuhali na njoj. I dan danas imaš ožiljak na desnom bedru od toga nesretnog događaja.. Pa smo dolazili i odlazili z tvoga života -majka je pobjegla sa ljubavnikom u komunu a ja sam bio suviše zauzet sa ugađanjem samome sebi da bi se brinuo za bilo koga pa i tebe.. Pa zatim zatvor par godina.. Dobro da si imala baku & didu koji su te voljeli i odgajali na najbolji mogući način! Kada sam izašao, zakleo sam se da te više nikada neću povrijediti, ali znaš li koliko vrijede obečanja jednoga ovisnika? Manje od nule. Od kad sam izašao iz zatvora napravio sam još nekoliko pogrešaka ali najveća je bila ona od prije dva mjeseca kada sam se ponovo nadrogirao i pokušao.. ne znam ni ja šta, valjda samoubojstvo. Bio sam na psihijatriji zbog toga, tvoji baka i djed su bili toliko dobri pa su me ponovo pustili u kuću i pronašli mi posao.. Čak sam, iako sam se svakodnevno borio sa svojim demonima uvjerio da će sve biti dobro. Ali eto, socijalna služba misli da nije dobro da živim sa tobom, smijem te viđati samo preko vikenda, kao da sam neki zlostavljač djece ili..ne znam ni ja šta..Dida i baka se nisu puno bunili, mislim da nisu imali srca sami mi reći da moram odseliti i maknuti se od svoje kćeri.. Znam da sve ovo šta pišem nema nikakvog smisla, čas govorim jedno, čas drugo..Trenutno sam kod "prijatelja" koji je ovisnik i moram u roku od dan-dva naći stan jer..eto moram. Ali znaš šta? Dokazat ću im svima da su u krivu i kada budeš dovoljno stara pokazati ću ti sve što sam pisao u ovom e-dnevniku i nadam se da ćeš naći snage u sebi, u svojem srcui da mi oprostiš.
Tvoj tata

Oznake: Mare

četvrtak, 25.02.2021.

Ispovijedi bolesnog uma

Ajme majko mila, zaboravio sam koliko je teško raditi. Zadnji puta sam radio čini mi se prije 5-6 (7?) godina i to u dućanu u kojem sam bio više koncrentriran na dilanje nego na posao za koji sam dobivao plaću.Ali sad..komunalno poduzeće..veliki smrdljivi kamion..kante od 10 do 40 kg koje ručno dižeš..i nikad kraja... Ali dobro, plaća je izvrsna, na smrad se čovjek navikne a i spavao sam i furao se na mjestima koje smrde gore od ovog, kante i posao su teški ali sve to su mali problemi, veći problem su ljudi (a ja kao introvertna osoba ne pridonosim tome da se odnosi poboljšaju), 85 % njih su vlaji došli iz neke pripizdine, ima 15 % cigana (ne volim cigane, još nisam upoznao poštenog Roma), svi imaju najviše osnovnu školu tako da se u interakciji s njima osjećam kao jebeni Einstein - ja, koji ne znam interpunkcijske znakove i hrvatski jezik općenito, osnove matematike, kemije, fizike itd (jedino sam iz povijesti imao 5 - nebitno ali da se pohvalim). Vozači su više u hijerarhiji i ako to mogu izbijeći ne druže se sa radnicima, jer ipak su oni položili vozački ispit A, B & C kategorije! Ponašaju se kao da imaju 3 doktorata a ne
da su uspijeli naučiti gdje je kuplung, kočnica i gas. Mene su odmah uhvatili na zub kao bogatog tatinog sina (koji radi kao smetlar?!?), purgera (djelomično su u pravu), i nekoga koji je došao preko veze (vjerojatno je netko htio ubaciti svoga sina začetog sa svojom sestrom, pa mi to zamjera). Ali ok, ne mogu mi reći ništa što već nisam čuo.. Radim, držim se po strani i držim svoju veliku gubicu zatvorenu. Najviše me iznenadilo koliko me ljudi zaustavljalo dok sam radio i pitalo da li komunalno traži radnike. Svaki drugi dan barem jedan čovijek. I među njima je dosta mladih ljudi, a kad kažem mladih onda mislim na stvarno mlade ljude od 20-25 godina. Što se tiče moga psihofizičkog stanja i stanja u kući..pa...Stanje kod kuće je nepromjenjeno, punac priča sa mnom samo kada mora, a punica niti tada. Što se mene tiče pokušavam ostati zaokupljen što je više moguće. Dižem se u pet, počinjem raditi u 6 pa do 14 h, dođem kući istuširam se, sa Marijom napravim domaću zadaću za taj dan pa idemo sa Lisom (psom) u park. Ali kada se idem odmoriti, kada Marije nije doma, kada sam sam sa svojim mislima onda počinje, javljaju se stotine glasova iz stotine grla, iz dubine stostruke mi svijesti, kako je to najbolje opisao Tin Ujević. Tko god kaže da ovisnost nije bolest, očito nikad nije bio ovisan. Počućam svaki dan svoje Subutexe, popijem Xanaxe i Lyricu prije spavanja ali..to nije to. A Subutex blokira samo opijate a "prika" iz Zagreba mi je javio da je došao pravi meth, ne ono smeće što se kod nas prodaje pod to, nego pravi kristali. Dostavit će mi uzorak od pae grama ako sam zainteresiran.. I onda kad sam tako sam sa svojim mislima počne opravdavanje: Pa samo par puta (iako znaš da se nečeš i ne možeš zaustaviti samo na par puta), mogao bih zaraditi dilajući i kupiti Mariji to i to (iako ima sve što želi).. pa onda kažeš NE, ne smijem tom cestom ponovo, po stoti put krenuti jer ovaj puta ču SIGURNO izgubiti sve do čega mi je stalo (još čekam da mi socijalna služba dođe na vrata zbog zadnjeg "incidenta"), reci NE! Pa primim mobitel da će ga nazvati, pa ga u zadnji tren odložim. Pa se počnem tresti i znojiti.. Kao da se dvije osobe svađaju u meni ali ono što je stvarno nevjerojatno je to što u tim trenucima zaboraviš sve ono loše što droga donosi (krize, dugovi, zatvor, gubitak obitelji itd) a sjetiš se samo dobrih stvari (prekrasnog osjećaja kad ufuraš dobar dop, sjajnog seksa na koki, osjećaja ljubavi na MDMA-u itd.). Zato sam sad i počeo ovo pisati jer su se dva Loua svađali da li uzesti ili ne uzesti. Zasada pobjeđuje samo reci NE Lou ali za dlaku. Nemam nikoga ni za razgovarati o tome... Znam samo narkomane i mame iz Marijine škole. U Zagrebu su bili Anonimni narkomani (ne znam jel još postoje) i bio sam jedan put tamo kada sam bio 2 mjeseca čist i tamo se prodavalo sve vrste droga i naravno tu večer sam ponovo počeo.. Razmišljam da odem u crkvu, iako nisam vjernik, da barem nekome kažem što mi leži na duši.. I ovaj blog sam počeo pisati da olakšam dušu (zamišljam one koji su iz znatiželje kliknuli na ovaj post, kako kažu - o čemu ovaj idiot baljezga :-) )
P.S.
Ako znate negdje u Splitu i okolici gdje se ljudi skupe i samo pričaju o ovisnosti (a da nije na Firulama,bio bih Vam zahvalan)
Vaš Lou

Oznake: anavolimilovana

petak, 12.02.2021.

Škovacin

Moram nešto početi raditi inače ću opet napraviti neku glupost (kad-tad). @Anna Bonni u pravu si u svemu što si napisala. Ne znam čime se baviš ali zaista se tako mora razgovarati s ovisnikom. Progutao sam ono malo ponosa šta mi je preostalo i pitao punca da li me može negidje ubaciti, raditi ću bilo što, samo da radim. Samo me pogledao i spustio pogled..Nije rekao ni riječ, zapravo u ovih par dana smo prozborili samo nekoliko rečenica za vrijeme ručka, dok se punica pravi da ne postojim, ali tko je može kriviti za to? Prije sat vreena mi je rekao: Ima posla u komunalnom poduzeću, ali nemoj misliti da ćeš voziti, bit ćeš običan škovacin. Alo želiš javi se gospodinu V. i ponedeljak u 7 ipo. Htio sam skakati od sreće, reći mu koliko srce ima i da nisam dostojan ni da mu cipele čistim, ali samo sam rekao - hvala. Odgovor je bio očekivan - Ne radim to zbog tebe, nego zbog Marije, i okrenuo se i otišao. ZNAM da mi je mogao naći puno bolji posao ali vjerojatno želi vidjeti da li sam spreman takav posao raditi.. Naravno da jesam, to je pošten posao i pošteno zarađeni novac a sa svojim rezimeom nije baš da mogu birati..A i godine su već tu Idem se Prošetati sa Marijom i Lisom. Lijepi pozdrav svima!

Oznake: Superhik

četvrtak, 11.02.2021.

ne znam šta reći

Ako se itko zapitao gdje sam - jučer sam izašao iz psihijatrije. Onaj dan kada sam napisao svoj zadnji post, zaista sam htio umrijeti. Čak sam onako drogiran napisao patetično oproštajno pismo (kakva su sva oproštajna pisma) i ostavio ga u stanu od djevojke. Stavio sam cca. gram kokaina u iglu, računajući da će me uz sve što već imam u sebi, to sigurno dokrajčiti.. Ali nije.. Napravio sam si masakr od ruku, nogu, čak i čela dok sam pokušavao naći venu koja nije zaštopana. Na kraju sam se svukao u bokserice i ufurao se u preponu. Sječam se da sam pao ali sam se brzo digao jer nisam mogao doći do zraka. Srce mi je nenormalno brzo kucalo i samo sam čekao da eksplodira. Izašao sam vani iz stana, u tenisicama i boksericama, cijeli krvav od pokušaja pronalaženja vene.Nisam se zamarao brisanjem krvi. Sječam se da sam trčao, sječam se dolaska policije a zatim i ambulantnih kola..Sljedeće čega se sječam bilo je buđenje u psihijatrijskoj bolnici, razapet kao Isus. Kako su mi rekli, bio sam jako agresivan prema doktorima i sestrama a kako nisu znali na čemu sam, bojali su se dati mi bilo što pa su me zavezali. Ne znam koliko sam bio vezan, prvih nekoliko dana mi je u magli. Djevojka je pronašla ono pismo i naravno da je cijela uplašena otišla na policiju i predala im pismo. Pismo je stiglo do psihijatrije pa sam bio pod posebnim nadzorom. Davali su mi hrpetinu tableta, među njima i Subutex, lijek koji sprječava djelovanje heroina i metadona a ako ih ipak uzmete možete očekivati najgoru krizu koju ste ikad imali.Rekao sam psihiću da imam problema sa bubrezima i da nesmjem toliko ljekova uzimati ali rekao mi je da sam prebrzo prestao sa svim i da sam zato upao u depresiju i napravio recidiv a bubrege su mi pregledali i rekli da "zasad još mogu" i da moram piti tablete ali da ću kad-tad (baš su tako rekli) završiti na dijalizi.Ponašali su se kao prema meni kao prema retardiranom djetetu i svi su hodali kao po jajima oko mene. Plašili su se da si nešto ne napravim i nisu mi dali da nazovem kćerku (socijalna služba).a to me strahovito nerviralo. Razmišljao sam da pobjegnem i odem je vidjeti, ali time bi samo pogoršao situaciju, pa sam samo sjedio i čekao da se nešto desi. Nitko mi se nije javio 2 tjedna a onda mi je došao punac. Pustili su nas vani da prošećemo a on me nije ni pogledao dok nismo izašli iz bolnice a onda mi je opalio kroše i aperkat i srušio me na pod. Dobro udara za starog magarca, moram priznati. Dok sam ležao na mene se sručila bujica psovki. Psovao me, govorio mi sve i svašta, da sam nikakav otac, da će dijete mati traume zbog dva idiota koji su je napravili, da mu je žena imala blagi srčani udar zbog svega što se događalo u zadnjih par mjeseci i još mnogo, mnogo toga - i u svemu je bio u pravu. Ja sam još bio na podu i samo šutio jer nisam znao šta da mu kažem. Zatim se okrenuo, napravio par koraka i stao. Vidio sam kako mu se ramena tresu, znao sam da plače. Podigao sam se sa poda i rekao riječ koju je već stotinu puta čuo od mene i svoje kćeri : Oprosti! Stajali smo jedan nasuprot drugog i šutke plakali. Dvije tinejđerice su nas snimale mobitelima i gurkale jedna drugu, smijuljeći se. Kad ih je punac primjetio obrisao je suze i rekao da idemo natrag unutra razgovarati. Rekao je da Marija misli da sam još u Zagrebu i da svaki dan pita zašto je tata ne zove, zar je više ne voli? Punica je imala blaži srčani udar i tlak preko 200. a da je moja bivša žena, njegova kćet u zatvoru zbog dilanja i napada na službenu osobu. Rekao je da se mogu vratiti živjeti kod njih, ako želim ali samo zbog Marije i da me želi što manje viđati po kuči. Zatim mi je dao mobitel da nazovem kćer. Kad se javila počeo sam plakati i na kraju je ona mene tješila. Rekao sam joj da tata ima još posla u Zagrebu. i da mi mobitel ne radi pa je ne mogu zvati ali da se vidimo ubrzo. Punac mi je rekao da mu se javim kad izađem iz bolnice i otišao. Znam da sam sebično govno (nisam ni pomislio da sam umro u stanu one djevojke da bi ona završila u zatvoru jer je dopustila upotrebu droge u svom stanu ), znam da nisam normalan, sve znam a opet ne znam ništa. Vratio sam se u kuću punice i punca, odnos je hladan da hladniji ne može biti ali svi glumimo zbog Marije. Vratio sam im 4000 kn kada sam naplatio stanarine, Ostatak ću im platiti sljedeći mjesec. Oduvijek su odbijali moje ponude da sudjelujem bar u plačanju režija. Sada nemam obraza da besplatno stanujem u njih. Punac i punica su najbolji i ljudi sa najvećim srcem koje sam ikada upoznao! Moram naći posao jer stanarine neće biti dovoljne za režije, hranu, Marijine potrebe..tako brzo raste. Išli smo u šetnu sa Lisom - našim psom, a ja nisam mogao skinuti pogleda sa nje. Šta nije u redu sa mnom? Zašto uvijek uništim sve dobro u životu? Sad čekam socijalnu službu da se pojavi jedan dan na vratima...

Oznake: život

ponedjeljak, 11.01.2021.

laži

U subotu sam napisao blog i završava kako sam išao prošetari psa. Ne znam kako ovo započeti... Ja više ne znam razgovarati s "normalnim" ljudima i otkad sam prestao sa drogom prestala je i svaka komunikacija sa ljudima, osim sa didom, nonom i Marijom. Fali mi netko za razgovor..ali ja sam i inače šutljiv tip pa o čemu bi Vi normalni razgovarali sa mnom? Falio mi je netko, bilo tko i šetajući Lisu sreo sam staru narko-prijateljicu. Zapravo je bila prijateljica od moje bivše žene ali to sad nije ni bitno.. Počeli smo pričati o vremenu, potresima ali samo je pizanje droge visjelo u zraku. Napokon me upitala, rekao sam joj da sam čist nekoliko mjeseci. - A ti? - Pa puknem se tu i tamo, ako imaš šta love i ako si za ima odlične koke..
Sad mogu reći da mi je falilo društvo, da sam razmišljao dolnjom glavom, ali istina je da sam se htio puknut. Nitko i ništa mi tada nije bio važan, osim kako doći do novaca. Rekao sam joj da ću doći do nje za najviše sat vremena. Znao sam gdje nona i dide drže novce ali nisam im htio tako uzest novce, jer bi me odmah skužili. Mozak mi se odmah prebacio na junkie razmišljanje. Došao sam kući s Lisom i namjestio alarm od mobitela da mi zvoni za 10 minuta. Kad je zvonio i ja sam se "javio" pretvarajući se da me zove podstanar iz stana u Zagrebu..i da su mu (mi) provalili u stan, da je sve izrazbijano i da li ikako mogu doći do Zagreba? Odglumio sam sjajno jer su nona i dide popušili priču i dali mi za benzin i ostale troškove 3.500 kn. Baciosam u torbu 2 majice i hlače, poljubio Mariju i uopće joj ne objasnivši gdje tata ide, izletio sam kroz vrata sav ponosan kako sam ih izmuzo za pare (budala). Stigao sam do prije, recimo da se zove Mirna i odmah smo uzeli 3 grama koke. Usljedilo je furanje i jebanje, jebanje i furanje. Kad je toga nestalo uzeli smo još toliko i 3 boce hepova. O čemu sam razmišljao tad? O ničemu vrijednog spomena. Zvao sam didu da mi uplati nešto novaca jer su ulazna vrata razbijena. Kad je pitao koliko, nisam mu znao reći, nemam pojma koliko koštaju ulazna vrata. Rekao je da će pogledari pa da će mi javit. Poslao je još 5.000 kuna. Znam da je primjetio da nešto nije u redu, da prebrzo pričam i blebećem...On je utjecajan čovjek, može sve lako saznati a može jednostavno nazvati mog podstanara i pitati ga. Možda i je..Još nisam bio kući, otići ću sutra. A i koke još ima,taman sam uzeo malo prije pisanja ovog čuda.. Mirna je zaspala a meni misli lete na sve strane.. Šta sam napravio!!!!?????? Šta ako se sazna? Kako ću svima njima na oči? Na to si trebao prije misliti - čitam vam misli svima! Na 7 smo katu, da uguram ovaj gram, pa ako preživim skočim? Ili da sa objesim? Vidio sam negdje konop. Šta mislite postoje li raj i pakao? Možda odem u čistilište iako po nazivu tamo idu samo čistači.. Duhovitost mi nikad nije bila jača strana. Maruška, oprosti

Oznake: laži

subota, 09.01.2021.

Pitanja djeteta i odgovori roditelja

Nakon moljakanja, vikanja, plakanja, prijetnj da počne čitati lektiru (ne znam kako Vi žene uspijevate da vas djeca slušaju, stvarno ne znam) postigli smo kompromis tj. postigli smo ono što je ona željela. Počeo sam žaliti što danas nisam krenuo za Zagreb! Ona će mi postavljati pitanja a ja ču ih zapisati, odgovoriti i odmah ih objaviti na blogu a onda će ona početi čitati lektiru. Kreni beštijo mala, spreman sam!

1. Da li da je Lisa najljepši pas na svijetu?
Da! (fino jednostavno pitanje za početak, osječam se kao na milijunašu)

2. Hočeš li je ti večeras prošetati?
Ne i bacit ćeš smeće usput, ali lijep pokušaj (tužan blagoteleći pogled prema meni ali ostao sam čvrst)

3. Je li Bog stvaran?
Iako bi joj na ovo odgovor sa moje strane bio NE, zbog mira u kuči sam joj odgovorio sa DA

4. Zašto ga onda toliko psuješ?
Ufff..počela su teška pitanja! Ne psujem ga, to dragi Bog i ja vodimo raspravu (za dlaku!)

5. Vidila sam Ivana dok je piškio u grmlju. Piškio je kroz neku grančicu!
Šta!?! Piškio?! Grančica!?! Rekao sam joj da sačeka malo, izjurio iz sobe, uključio internet i za par minuta se vratio sa objašnjenjem kako dječaci imaju "grančicu" a curice nemaju. Još sam nešto mumljao na tu temu a i prilično sam siguran da sam negdje ubacio izreku Muhameda Alia - leti kao leptir, ubadaj kao pčela. Počeo sam se znojiti od pitanja..

A ONDA JE DOŠLO OVO PITANJE:

6. Tata, kada ću ja moć imati svoje dijete?
NONA, DIDA!!! Mare ima neka pitanja za Vas, ja idem sa psom malo prošetati! O, Zeuse, a ovo je tek početak!

Oznake: A sve je počelo tako nevino

četvrtak, 07.01.2021.

Depresija

Koa prvo, sretan Božić svim pravoslavnim vjernicima! Hristos se rodi! Ona aždaja od moje bivše se više nije javljala i nitko nezna gdje je i kud je. Ne moram ni govoriti da se dida strašno brine za nju - dok je bila u komuni bar je znao da je na sigurnom iako se nije javljala ali nitko od nas nije ni znao da je otišla iz komune prije godinu dana dok se nije pojavila na vratima i to usputno somenula. Gdje je bila, šta je radila, od čega je živjela možemo samo pretpostavljati. Dida bi joj dao sve, samo da ne pije i da ne koristi drogu, što očito nije slučaj! Ja sam u dubokoj depresiji otkako sam prestao sa drogom , što je sasvim normalno. Još uvijek se budim sa mišlju o drogi i idem spavati sa tom istom misli. Moram se sjetiti svoga djeteta i radi čega sam se ostavio toga. Pijem Xanaxe od 2 mg, dva puta dnevno i oni mi koliko toliko pomažu. Ali kada sam bivšu vidio depresija i želja za drogom mi se pojačala x10, i iako sam sebi govorim da je sve to u mojoj glavi, jednostavno se ne mogu otresti depresije i te jebene želje za iglom punom speedballa (mix heroina & kokaina). Sanjam o njemu, mislim 50 puta dnevno kako bi bilo dobro ufurati se, ma samo jednom - iako znam da je to laž i da za narkomane nema "ufurat ču se samo jednom i prestat". Znam da je to za Vas nezamislivo - odrekao bi se vlastite kćeri, obitelji koja ga je prihvatila kao da je njihov sin, auta, svega - zbog droge!?? Iskreno, ni sam neznam odgovor na to pitanje..To je životna borba, a dosta je jednom pokleknuti i gotovo je. Šta je najgore, ne sječaš se loših trenutaka - krize, čas ti je hladno, čas vruće, vrtlozi emocija, povračanja i proljeva istodobno, ćekanja satima na dilera da ti donese robu ili trčanje od jednog do grugog dilera a nitko nema ništa a tebi minute prolaze kao sati. Stanje koje nebih poželio ni svom najgorem neprijatelju.. Sječeš se samo dobrih stvari:npr. kako je jeben flesh od dobrog dopa, kako ti svi strahovi i inhibicije nestaju, kako je dobro kljucati i nije te briga ni za ručune, ni za djecu, ni za posao..sjećaš se kako je dobar seks na kokainu.. Sad sam bio utipkao broj, koji znam napamet od čovjeka za kojeg znam da ima najbolju robu u Splitu & okolici. Platili su mi podstanari, zašto ne se počastit sa gramom belog i gramom žutog? A znam i par žena koje će rado raširiti noge za crtu, dvije belog. I stisnuo sam zovi, ali čim je jednom zazvonilo, poklopio sam i počeo se tresti. Cijelo tijelo mi se treslo, da me netko vidio mislio bi da imam nekakav napadaj. A nakon 30 sekundi, lik me zove nazad. Znao je tko ga zove.. koliko sam mu samo novaca zaradio i nisam ga drukao kad me pandurija klepila. Cijenio je to, i da sam ga tražio 5 grama, znao sam da bi mi ih dao. A isto tako sam znao da ako se javim, to je to! Život koji sam tek počeo živjeti kao svi normalni ljudi nakon hebenih 20 godina drogiranja i koji sam zavolio leti kroz prozor. Ali vrag na drugom ramenu viče: Uzmi!! Tu i tamo se puknut, nije tako strašno a usput pojebat ćeš nešto (oprostite na rječniku) a nis jebo sigurno već 6 mjeseci! Sjeti se samo onog prekrasnog osječaja kad ti speedball uđe u krvotok, ma nema ljepšeg osječaja od toga.. I dignuo sam slušalicu taman kad ju je on spustio. Hvala Budi, Isusu, Zeusu, Allahu - ma kome god na tome. Bilo je 22.30 i svi u kući su već spavali pa sam uzeo Lisu i izašao iz kuće da razbistrim glavu. Mobitel sam ostavio kod kuće, za svaki sluča,j jer dosta je sekunda i adio svi! Šetao sam dobrih dva sata i jednostavno razmišljao, šta to samnom nije u redu? Imam sve! Imam ono za što bi drugi ljudi dali bubreg, desni testis i lijevo uho. Nekoliko nekretnina, kćer koja me obožava, familiju koja me prihvarila kao da sam njihov, kupili su mi dobar auto...jedino mi fali žena koja se ne drogira i ne pijr previše ali i to će doć ;-) Zašto sam spreman sve to odbaciti radi nečega što me ubija i što je ubilo već mnoge moje prijatelje? Šta nije u redu samnom? Zar više volim drogu tj. sebe od svoje kćeri i nove obitelji? Ne spavam već noćima, depresija je sve gora i gora iako držim privid da je sve u redu, noćima plačem žaleći samoga sebe. Ljudi u Petrinji, Glini i okolici su izgubili SVE za što su cijeli život radili i stvarali a ja tu u svom toplom krevetu i kuči cmoljim kako mi je teško u životu! Evo sada, kada sam napisao ovu rečenicu sam shvatio koliki sam zapravo sretnik! Budala, ali sretna budala!
Voli Vas, Vaš Lou!!!!

Oznake: &

četvrtak, 31.12.2020.

Ne ponovila se više ovakva godina!

Konačno je stigao zadnji dan ove katastrofalne godine! Potresi, Covid pa još malo potresa za kraj. Nadam se da ste svi vi iz Pertinje, Gline, Zagreba i okolice dobro i da ste ako ništa drugo na suhom i toplom! Mi smo dan poslije potresa krenuli kupiti engleskog buldoga kojeg je Marija toliko silno željela a onda smo dida i ja počeli pričati da je bolje da novce koje smo željeli dati za psa koji usput budi rečeno, sa svim papirima košta kao 2 prosječne hrvatske plaće (ima dida, ima) damo za žrtve potresa i da uzmemo nekoga psića iz azila. Objasnili smo Mariji da bi tako učinila 2 dobra djela - pomogla ljudima koje gleda na televiziji i kojima je potres uništio domove i udomila psića koji bi mogao završiti na ulici. Odmah je pristala, pametno moje malo, nije je se ni trebalo nagovarati! U azilu smo izabrali kujicu, mješanku tko zna kojih pasmina, staru otprilike 5 mjeseci.Zove se Lisa, crne boje sa bijelim dlakama na prsima (stavio bih sliku ali ne znam kako se to radi). I za kraj ovoga posta želim se zahvaliti svima Vama koji ste me podržavali da stavim svoje demone na ovaj virtualni papir. Mislim da niste svjesni koliko mi ovaj blog pomaže da ostanem čiste glave. Hvala Vam na tome! I za kraj (po 2 put) želim Vam sve najbolje u 2021 godini i neka Vam se sve želje ostvare!
Vole Vas vaš Lou, Marija & Lisa

Oznake: Zadnji dan jedne grozne godine

utorak, 15.12.2020.

Pit Bull, čiuvava i suze

U petak 04.12. smo Marija, dida i moja malenkost išli u azil za pse u nadi da ćemo naći engeskog buldoga kojeg Mare tako silno želi. Kaže da je podsjećaju na didu onako smežurani. Ali, iako je bilo prekrasnih pasa i moja je malena željela svakog povesti kući, odlučili smo se još malo pričekati i prošvrljati po internetu da li ima tog psa koji je podsjeća na didu. A onda je jučer došao pit bull - u obliku moje drage bivše žene, sa svojim novim čiuvava mužem! Oboje pijani (i vjerojatno drogirani) ko' zemlja! Samo je pozvonila i pitala, gdje joj je tata i da ih pustim unutra. Nakon što sam se oporavio od šoka i da je to stvarno ona, rekao sam joj rekao da nema nikoga i da se gubi van iz dvorišta i uz par sočnih psovki, zalupio vrata. Dok je ona lupala po vratima i vikala kako će zvati policiju jer je to njena kuća, ja sam nazvao didu (punca) da vidim da li mu se kćerka javila da dolazi. Bio je iznenađen kao i ja i rekao da je nikako ne puštam unutra i da dolazi sa bakom i mojom kćeri kroz pola sata. Kroz to vrijeme je došla policija i onda je nastao opći kaos.. Njezina čiuvava od muža je nešto vikao i mrko me gledao dok je ona doslovno vrištala policajcima da je to njena kuća i da sam ja provalnik i da sam već bio u zatvoru, ali srećom prije par mjeseci sam izvadio novu osobnu iskaznicu pa sam imao splitsku adresu. I dok su panduri zapisivali podatke vidio sam da je počela kipit i da će uskoro totalno poludit a meni dragooo :) A onda mi je počela psovati sve po spisku a onaj njen mutavi muž se priključio prijetnjom kako će me zaklati na spavanju- i to sve pred policajcima pa je završio u policijskim kolima a ubrzo zatim i ona jer se nije htjela udaljiti sa posjeda. Dida, nona i Mare su taman stigli kada je policija odlazila. Dida je bio ljut ko ris - dok sam ja bio u zatvoru zatražila je razvod od mene i htjela je Mariju, njegovu unuku, njegovo sve, kako on kaže, odvesti u Španjolsku! Tu su pale teške riječi i rekao joj je da je više nikada ne želi vidjeti. Od tada je prošlo cca. 2 ipo-3 godine.. Mariji nismo rekli istinu, jer je nije dobro vidjela tko je to bio, pa smo joj rekli da su neki pijani ljudi radili nered po ulici. Zvao sam komunu u kojoj je bila i na jedvite jade saznao da je otišla iz komune, zajedno s mužem prije godinu dana, a zatim smo otišli na policiju da vidimo što ona zapravo želi ali, naravno oni su ih već bili pustili. Čovjek mi prijeti ubojstvom a oni ga puste! Znao sam iz iskustva da neću ništa postići svađom sa pandurima, makar ovaj put (vjerojatno prvi) bio u pravu. I što će sada biti? Vjerojatno će luda ići na sud i tražiti pravo da viđa svoju kćer, a naše pravosuđe će joj to omogućiti, makar ponovo bila na heroinu i u ne znam kakvom psihičkom stanju. Dida, nona i ja smo razgovarali i došli do zaključka da je vjerojatno ponovo počela sa drogom i da sigurno želi novce iskamčit od svog bogatog oca, na bilo koji način. Didi je skočio tlak preko 200, nona plače u sobi, malenoj nije jasno što se događa a ni meni nije jasno da u tih 20-tak minuta niti jedan jedini put nije pitala za svoju kćer..

Oznake: ne znam

srijeda, 02.12.2020.

Pas!!!!

Imam potrebu reći svim blogericama & blogerima: Marija, kćeri moja, VOLIM TE najviše na svijetu! Da mi nije tebe tko zna gdje bih sada bio. I sada dok me gledaš što pišem, napisati ću ovo: u petak idemo u sklonište izabrati psa kao poklon za Božić!
Kakva sreća, čim je pročitala psa dobio sam toliko zagrljaja i pusa, zajedno sa vriskovima:Dobiti ću psa!! Moram javiti Luciji, Ani, Tonki.. Da mi je netko prije rekao da je ovako snažna ljubav moguća, ne bih mu vjerovao

Oznake: Cuko

petak, 27.11.2020.

Mentalni ranjenik

Danas je 21 godina otkad se moja preljepa & predobra sestra, koju sam u ovom blogu nazvao Patti, predozirala heroinom i tabletama koje je ukrala od mene. Bila je čista od droge već nekoliko godina i šta joj je bilo da tada napravi to što je napravila, nikada neću saznati. Vjerujem kako nije htjela okončati svoj život već se malo opustiti nakon napornog dana, jer nije bilo oproštajnog pisma..samo ona i (moj) narkomanski pribor pokraj nje..Prizor koji je nemoguće zaboraviti i koji me progoni sve do današnjeg dana! Dugo sam sebe krivio za njezinu smrt i još uvijek si ne mogu do kraja oprostiti, unatoč tome što su mi psihijatri uporno ponavljali da bi uzela heroin od nekoga ako je to htjela. Istina, ali...zašto nisam bolje pazio gdje skrivam dop, zašto nisam pazio na nju a znao sam da se relativno nedavno vratila iz komune? Zašto, zašto, zašto?!? Nakon njezine smrti moja ovisnost je otišla na sasvim novu razinu i izgubio sam i ono malo kontrole što sam imao nad sobom a najgore je tek sljedilo..Uzimao sam sve što mi je došlo pod ruku, nije mi bilo važno što je, samo da se odvojim od stvarnosti, nisam bio svijestan nikoga i ničega oko sebe. Sa majkom nikada nisam razgovarao o tome što se dogodilo Patti i nisam primječivao a iskreno, tada me nije bilo niti briga u kakvom je majka stanju. A bila je zasigurno u dubokoj depresiji. Ponašao sam se kao da samo ja patim, kao da je samo meni teško.. A zatim je usljedio još jedan udarac - 04.12.1999. moj prijatelj Aco, koji mi je bio poput brata, objesio se u svojoj trošnoj kući na Trešnjevci. U oproštajnom pismu je napisao da se više nemože boriti sa ovisnošću i demonima koje ono donosi..Heroin je koristio "samo" godinu ipo dana. lmao se tek 18 godina. Na Acinom sprovodu, kao i onome od moje sestre, bila je vojska narkomana, svi do jednoga drogirani i pijani. Acina majka je počela vrištati na nas da smo mi krivi i da smo mi ubili njezina sina. Nažalost, to nije bilo daleko od istine. Od tada sam izgubio puno prijatelja i poznanika zbog te proklete droge, ali više nikada nisam otišao na "junkie sprovod". Kao što sam spomenuo prije, na majku nisam obračao pažnju i nisamo niti razgovarali. Majka mi je imala težak život, mlada se udala za alkoholičara i zlostavljača koji je umro mlad a ona je ostala sama sa 2 djece, koji su postali lopovi i narkomani, a sada je izgubila i prvorođeno dijete. Sve je to bilo previše za nju i skočila je u Savu (pretpostavljamo) na Badnji dan 1999 godine. Ja sam bio toliko van sebe od droge i alkohola da nisam ni primijetio da je nema sve dok mi policija nije pozvonila na vrata i obavijestila me što se dogodilo. Nisam bio svjestan što se događa sve do njezina sprovoda. Tek tada me je realnost ošamarila i počeo sam plakati kao nikada do tad. Jedva su me odvojili od lijesa, a kada su napokon uspijeli otišao sam sa majčinog sprovoda sa čvrstom namjerom da joj se pridružim još taj dan. Jedan od mojih rijetkih pravih prijatelja (nažalost i on je danas pokojni), znao je u kakvom sam psihičkom stanju i nije me puštao iz vida. Imao sam majčinu karticu a kako je rodbina platila pogreb, bilo je dosta novaca koje sam imao namjeru još danas potrošiti, jer novac ne možeš ponijeti sa sobom u grob. Uzeli smo heroina i kokaina i otišli kod mene. Što se dalje događalo ne znam. Očito sam se predozirao jer sam se probudio u bolnici, i da nije bilo moga prijatelja koji je zvao hitnu, nebih danas ovo pisao. U roku od samo mjesec dana, izgubio sam i sestru i majku. Psihički sam se raspao i nakon cca. mjesec dana završio sam u Vrapču (prvi od ukupno 4 puta).. Bio sam pravi mentalni ranjenik ali nisam se dugo tamo zadržao a kada sam izašao nastavio sam po starom. Evo,sve vrijeme dok ovo pišem suze same teku..jer osjećam tj. znam da sam bio drugačiji njih dvije bi bile danas sa mnom ovdje i uživale u životu a moja majka u svojoj unuci.
Seko, 21 godina je prošla od kada si nas napustila, a mene boli kao da je bilo jučer! Uvijek si bila tu za mene i učila me o svemu pa i o tajnama ženske duše. Sjećaš li se toga i koliko smo se smijali tu večer? Volim te seko, nedostaješ mi svaki dan & svaki trenutak!

Oznake: I miss you big sis

nedjelja, 15.11.2020.

MIND-a beautiful servant, a dangerus master

Split je mali grad, zapravo Zagreb je mali grad a Split je selo. Zašto to kažem? Prije neki dan, bilo je lijepo vrijeme i odlučio sam sa kćeri i njezinom naj prijom provesti dan, pa sam upalio auto i krenuli smo put Marjana. Neću lagati, djeca su me umorila i izmorila.. Doktor mi je zabranio bilo kakvo naprezanje zbog bubrega ali i jetre ali ne možeš dopustiti djeci od 8 godina da rade šta hoće i da ti nestanu iz vida. Pa sam jedva čekao da ogladne i da ih odvedem u slastičarnicu i konačno dođem do daha. Napokon su male beštije ogladnile pa smo krenuli u slastičarnicu. Na putu prema tamo zapazio sam lika, kojem su samo noge vrile iz kontejnera. Ne želeći da kćer i njena prijateljica gledaju takve scene, prešli smo ulicu. Nismo prešli ni 10 metara kad sam čuo da me netko zove po mom starom splitskom nadimku. Pravio sam se da ga ne čujem i nastavio hodati s djecom, moleći usrdno Budu da ne krene za nama. Ali Buda, taj debeli prasac je vjerojatno bio zauzet glođajući carsko meso, pa se moja molitva zagubila, negdje ispod njegovog desnog guza i lik je krenuo za nama i dalje vičući moj nadimak. Cure sam stavio na zidić i rekao im da pričekaju 2 minute. Tek kad je lik došao na par metara od mene, prepoznao sam čovjeka. Prije nekoliko godina, dok sam još dilao, on mi je bio jedan od najboljih splitskih mušterija. Ne znam čime se bavio ali uvijek je bio ulickan,uvijek je imao novaca, vozio je dobar auto a i vjerojatno je imao dobar posao kad si je sve to mogao priuštiti (ili je bio bogati tatin sin). Nisam ga vidio, sigurno 2 godine i nevjerojatno je, kako se čovjek u par godina može promjeniti i koliko nisko može pasti. Od čovjeka koji je vozio BMW (ne znam da li je, ali je bilo novo i skupo auto) do čovjeka koji kopa po kontejnerima, trežeći tko zna što. Koliko god bogat bio,heroin a pogotovo kokain (ili oboje zajedno) će te dovesti na prosjački štap. Prvo me pitao da li još "radim" i ne sačekavši mij odgovor, pitao me je da li ga mogu počastit bar sa stojom (100 kn). Rekao sam mu da sam čist i da sam se makao od svega i dao mu 20 kuna, iako ni ja još (!) ne radim, živim kod svojte i živim od rentanja kuće na Visu (iznajmljujem i stan u Zagrebu, Črnomerec, 35m2- ako ste zainteresirani, javite se). Nakon što sam mu dao novce je otišao, a ja sam otišao sa djecom u slastičarnicu, gdje nisam mogao odvojiti pogled od svoje malene i pitao se, da li zna koju mi snagu daje njezino postojanje i njezina neupitna ljubav? Iako je još puno prerano za reć da je moje lječenje uspješno, ne želim svijet gdje nebi bilo moje malene i njezinih velikih zelenih očiju! Nisam mogao a da se ne pitam, da li bi me voljela da zna tko sam i što sam sve radio u životu? Znam da ću joj jednoga dana morati sve ispričati, iako već zna da su je nona i dide odgojili, ali zasad sam sretan što je tu sa mnom i da me voli barem onoliko koliko ja volim nju! Predugo sam davao prednost drogi, umijesto njoj i to se više nikada neće desiti. Neću reći obećajem, jer sam obećanja brzo davao i još brže ih kršio, ali tata će dati sve od sebe da te zaštiti od svih zala na ovome svijetu !
VOLIM TE, NAJVIŠE NA SVIJETU, MIŠU MOJ !!!!!!
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U prošlom postu optužio sam admina da mi je obrisao post, i napao ga radi toga. Vrlo lako je moguće da sam krivi gumb stisnuo i nisam odgovorio na sigurnosno pitanje pa mi, logično, post nije objavljen.
Ovim putem bih se želio ispričati blog.hr ako sam ih uvrijedio na bilo koji način, nije mi bila namjera (dobro je, ali ispričavam se radi toga).

Oznake: This is a strangest life I've ever know

četvrtak, 12.11.2020.

Jednorozi, oblaci i idi*ti

Vidim da sve ovo netko pažljivo čita i ako mu / Vam ne paše sadržaj, odmah ga obrišete. Prije otprilike 7 dana, pisao sam kako su pedofili, sredinom 90-tih, iskorištavali neke od nas (djecu od 15-19 godina) za novce, koji su nam je trebali za drogu (moram napomenuti da ništa nije bilo detaljno opisano) i već sutradan moj post je bio izbrisan. Pitam Vas zašto? Zar svi moramo pisati kako je ovaj svijet divan i krasan, stavljati slike naše dječice, zalaske sunca, mora i j*bene slatke GIF-ove štenaca i mačića? Svijet nije takav! Svijet je pun luđaka, ubojica, pedofila, nasilnika i da, narkomana. Zar stvarno mislite da u Lijepoj Našoj nema svih onih koje sam maloprije nabrojao? Ako ih je bilo pri kraju 20 stoljeća, sada ih sigurno, ima puno više, nikako manje! Samo pišem što se meni događalo da to Vaša djeca, ako ovo čitaju, ne bi ponovila moje greške! Ili Vi, stariji, ako ovo čitate, da znate prepoznati ako je vaše dijete počelo eksperimentirati ili je već navučeno na neku vrstu droge!! Ali dobro, uživajte Vi na svom 7 oblaku, jer su rijetke obitelji koje izbjegnu tragediju ovisnosti, uključujući alkohol (jer alkohol, je nažalost, društveno prihvatljiv, i prodaje se maloljetnicima bez problema). Kad-tad djeca od tih familija, padnu sa svoga oblaka gdje su peseki i jednorozi, u stvarni, ružni svijet pun probisvijeta, koji će te pretući za 50 kuna i sami se navuku bilo na tablete, bilo na alkohol ili nešto treće - a roditelji koji znaju,to skrivaju i od svoje najbliže rodbine, umjesto da odmah potraže pomoć, oni šute,jer - što će ljudi reć!? Je*o Vas oni, brinite se za svoje dijete!!!. Znam da nisam podoban da pišem o roditeljstvu, kad sam bio prisutan u kćerkinom životu samo prve 2 godine njezina života, i kad bi došao u Split po drogu, svakih tjedan-dva, vidio bih je samo na par sati. Usput, otpustili su me iz bolnice i sada sam kod punca i punice u Splitu i po prvi put "čist" od svega (osim trave, jbg), i uživam sa svojom kćeri, koja je na teži način naučila da život nije bajka! Nije lijepo da dijete tako nauči šta je život, ali nije je dobro držati je u balonu zaštićenom/im od svega!
Ako scrolate skroz dole, naći ćete predivnu sliku jednoroga što sam je fotkao u Krapini!

LP
vaš Lou koji čita a ne Reed

Oznake: 3-ologija jada

srijeda, 28.10.2020.

U psihijatrijskoj bolnici

Ovo je istinita priča, koju sam napisao u psihijatrijskoj bolnici, u debeloj krizi ne dugo nakon opisanog događaja - čini mi se oko 2001 god., obečavajući samome sebi kako sam jednom zauvijek raskrstio sa heroinom. Kao i mnogo puta dotad, lagao sam samoga sebe!
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Moram ovo napisati inače ću se raspasti..Mislio sam Nju nazvati, ali sam se sjetio da je nema već više godina. Nisam imao koga nazvati, a da sam i imao koga nazvati, šta reći, kako objasniti? Kako bilo kome objasniti? Ne možeš..Postoji trenutak u životu svakoga dopaša, kada se jednostavno pustiš, znaš da ćeš umrjeti i nije nimalo briga. Narkomani su sebični, ali to i tako zna svako dijete a i ja sam tako živio 90% svoga potraćenog života! Sve si dao Njemu (dopu), cijeli svoj život - i sestru i majku i djevojku, ma cijelu jebenu budućnost si predao Njemu. I taj trenutak, kada shvatiš da te ubrzo neće biti je, kao neko olakšanje. Kao da jedva čekaš kraj, dan kada se nećeš buditi u znoju, trčati cijeli dan za dopom i novcima i kad više nećeš ići spavati sa jednom, jedinom misli, kako sutra moraš ponovo sve ispočetka. Kao da si se s jednom stranom mozga držao normale (onoga što ljudi smatraju normalom - škola, cura, posao) a sa drugom stranom mozga, kao da si se držao palcem i kažipstom za komad konca koji visi iz aviona.. Kada konačno priznaš sebi da neće sve biti dobro, da nemaš budućnosti, i kad konačno pustiš taj jebeni konac koji si tako grčevito stiskao sve te godine, dok te je vjetar šibao i bacao na sve strane.. Samo ga pustiš i čekaš pad... A pad može usljediti sutra ili za par godina. Ali pad te sigurno čeka, a tko zna možda ga i preživiš, ali više nikada nećeš biti svoj. I za 20 godina onaj crv u glavi će ti govoriti, kod svakoga neuspjeha u životu, ma kako mali bio - uzmi ga i sve će proći!
Dan kada sam pao na zemlju, Zagreb, bio je početak 21 stoljeća, otprilike. Proljeće je, prekrasan dan, Taman sam popio kavu, skuhao dop i ušlagirao se, popio hepove i ostale pilule a zatim popio 2 piva. Otišao sam u kupaonu oprati gan (iglu) i...VUF..BLACKOUT!!! Toliko očaja, bijesa, kajanja - sve u jednom! To je To, smrt, konačno je gotovo.. Na brodu sam, izgubljen.. i svi ti osječaji vode me dole, u potpalublje. Jednostavno znam da će tamo biti bolje. Evo mame i sestre, dobro je. One ništa ne govore, a ja potrčim prema njima da ih zagrlim! Ali kad sam ih zagrlio, bile su gnjecave i smrdile su po raspadnutom mesu. Mama me primila za ruku i rekla: Konačno si stigao, sine! Vrištim!!
Noć je, ja stojim ispred ogledala u kupaoni i vrištim! Nemam zube, krv, mi curi iz nosa i uha! Vidim zube na podu, izbijene s korjenom, stručno, kao da sam bio u zubara i onu iglu što sam je prao kada se sve to desilo. Mora da sam ostao bez svijesti i udario u rub kade i izbio zube. Kada sam stao ispred ogledala i počeo vrištati, nemam pojma! Uzeo sam tu iglu i otišao skuhati još jedan šut....

Oznake: Tko je lud, ne budi mu drug

ponedjeljak, 26.10.2020.

Tragična ljubavna priča o političarima iz banana republike

PRIČA JE U CIJELOSTI FIKCIONALNA, A ZBOG VREMENSKOG ODMAKA (2015.) NEKI OD LIKOVA U PRIČI SU MALO ZASTARJELI.

OVIM POSTOM SE NE POZIVA NA NASILJE, KONZUMIRANJE OPIJATA BILO KAKVE VRSTE I NEZAŠTIČENOG SEKSA (BILO KAKVE VRSTE) SA ŽIVOTINJAMA I (ILI) POLITIČARIMA

Da ne serem s dugim uvodima (jer ovo je duga priča), najbolje je da odmah započnem. Danas mi je dragoj ženi bio pregled glave da vide da li su se tumori vratili - za to če im trebati 10
dana. Prilično brzo, rekli biste!? Ako nedao dobri Buda da su se vratili, mora čekati 10 dana da je dobri Dr. naruči - a to može biti za 2 mjeseca do 10 mjeseci! Ah, Lijepa naša! Isprsi se sa 10-tak tisuća eura i primiti če te sutra, a papak bez novaca će krepat, pardon, umrijeti smrću dostojnom čovjeka a neće dočekati pregled. Pa ti odluči šta ti je važnije - platiti režije, hranu, djeci knjige za školu, kondome, registraciju Yuga iz "88 ili dati tih pišljivih 10 tisuća eura, koje si štedio zadnje desetljeće da bi mogao proživit još jedno bijedno desetljeće? Više desetaka puta htio sam svoju dragu zatuč bejzbol palicom, pregaziti je autom, pribiti ju na križ i zapaliti, nahraniti je čoporu gladnih pasa,...Ali to bi bilo po mojim uvjetima, ne pod uvjetima nekog hercegovačkog doktora imena Mehmed Zulufepuštampašić, koji je može spasiti za određenu sumu novaca i nekog tumora!.
-Novce ionako nemrete ponjeti sa sobom, kaj ne?- kao da sad čujem dobrog dr.Zulufepuštampašića sa smješkom ala Freddie Mercury.
I sad dolazimo do moja 2 rješenja. Jedno bolje od drugog!
Prvo rješenje bi bilo da se zbrine moja obitelj, a drugo bi bilo čisto radi mog gušta (jbg familijo, tata otišao ku-ku)

Rješenje 1.
Dignuti životno osiguranje, uplaćivati ga godinicu-dvije, a onda te "slučajno" pregazi autobus Zagreb-Čapljina. Bar si donio koju kunu doma (iako će 60% otić na pokop i sl.).Ali to je dosadno i predugo traje!!

Rješenje 2 (nije rješenje ali je zabavno, jbg):
Kupiti 2 pištolja HS 2000 (hrvatski samokres 2000), jer ipak si Hrvat i domoljub & želiš pomoći hrvatskoj ekonomiji! Nekoliko kalaša iz majčice Rusije, par zolja, američke proizvodnje (Kina) i naravno snajper, izraelske proizvodnje.
.
Sad kad si spreman, prvo posjetiš Dr. Zulufepuštampašića da ti prepiše par dobrih stvari (Metadon, Valijum, Xanax, Opijum..i uzmeš mu 10-tak g kokaina koji svaki dr. koji drži do sebe ima). Naravno, uzmeš mu sve novce i daš je nekome od bližnjih, kupiš jedno skupo Varteksovo odjelo, uzmeš dr. Zulufpuštampašićev BMW i kreneš put sabora.
Sabor je začudo pun jer glasaju o povečanju plaća i beneficija samima sebi. Tko je vidio radit do 65-67 godine!? Jedan mandat u saboru i penzija ne manja od 21.951 kn (a i od toga tko može preživit!)
I dok stojiš na krovu, nasuprot Markova trga i gladiš svoj HS 2000 s kojim si prije 20 minuta raznio glavu dobrom dr, i uto primjetiš ministra Kujunđića kako lagano vrteći guzicom, gotovo plešući korača prema saboru. Uzimaš snajper, pogledaš tog jebenog polupederčinu kroz nišan i nakon što utvrdiš da je stvarno onoliko ružan kao i na TV-u, smjestiš tom propalom ministru metak u međunožje. FUN FACT: Prvo se čuje visoki C a zatim BUUM. Zapjevao je više od Sandre Bagarić!
Odlučiš da ga više nećeš dirat - ako je napravio dobar posao u zdravstvu zašit će mu karu natrag. Osim ako ima maloga,..ali tu nisi ti kriv, već genetika..
Usmjeravam snajper prema saboru i ugledam Jandrokovića (Njonjeka) kako viri iza ramena čas jednog, čas drugog policajca. Isto kao u stranci. U jednom trenutku dok se povlačio prema ulazu, zabljesnula me zlatna značka HDZ-a i prst mi se okliznuo na okidač i Njonjek je šutke pao sa rupom posred čela. Upravo u tom trenutku, sunce ga je obasjalo i izgledao je kao oni prosvjećeni cigani iz Indije koji ruž umjesto na usne stavljaju posred čela, uz iznimku da je on nosio Armani odjelo a ne pokrivač i nije bio prosvjetljen već prostreljen..ali dobro sad, nećemo cjepidlačit.

Za to vrijeme je već došla hrpa policije, N1,Htv, Rtl, Nova, čak i Bbc & Cnn! Jer što ima privlačnije od ubijanja političara u maloj, usranoj zemlji, zvanoj Croatia.
Croatia..to ime mi je uvijek zvučalo kao neki čipi-čips. Croatia with ham 100g - extra flavor, Croatia paprika - family pack.
Srbija zvuči da je netko prdnuo a Bosna & Hercegovina...zvuči kao da ju je izmislio jebeni Hans Christian Andersen - u jednoj zemlji daleko, daleko od normalnoga svijeta živjela su 3 konstutivna naroda...Jedan gluplji od drugog! Hrvati su bili lopovi & mitomani, Srbi su bili lažovi i još veći mitomani a Muslimani su bili pravi vjernici- nikada nečete vidjeti jednog BiH Muslimana kako glođe svinjetinu koja mu se prije par tisuća godina očešala o đamiju ili pije alkohol, a-.a, ne i BiH Muslimana! Ali dosta o tome, idemo dalje sa našom pričom.
I dok sam tako zamišljeno sjedio, vidim na svom mobitelu Mirjanu Hrgu (!?) kako izvještava o neznanom junaku, i kako se čini oslobađa hrvatsku, baš kao i branitelji '91...U tom trenutku mi je sinulo da nisam uzeo nijednu plinsku bocu! Šta će narod reći? ! I tada sam shvatio da moram umrijeti. Jer jedan Hrvat i branitelj bez plinske boce je..kao Bandić bez žetončića...kao Kolinda bez Jakova, kao Plenković bez anemije.kao LGBT bez L-a i G-a...ma kao...kao Hrvatska bez Srbije! Eto, rekao sam!

M. Hrga je intervjuirala gosp. Hasanbegovića i onu njegovu ružnu plavušu kojoj sam zaboravio ime a kraj njih uvaženi ustaša, svodnik, narkoman i tkz. novinar Velimir Bujanac. Viču da je sve ovo veliko srpska zavjera da se smaknu najbriljantniji umovi Hrvatske (bilo je ljeto i kroz otvorene se prozore prolomio gromoglasan smijeh iz svakog stana od Iloka do Dubrovnika)
Uto, u kadar uđe Pupovac, govoeći da to nijesu srbi jer srbi koriste nož a ne ove kukavičke metode ustaša i amerikenjaca i da će to dokazati pa neka ga ubiju, ako tako Sv. Sava želi. I tako stane na sredinu Markova trga i viče:
Šta je bre Ustaše,što ste se uplašili? Ja sam samo 1 Srbin, a nas i Rusa 200 miliona! I Kineza...koja miljarda!!!
Naravno, sve to je iznerviralo Hasanbegovića, ružnu plavušu, Bujanca i rahitičnog hercegovačko-kanadskog ustašu Glasnovića pa su se pridružili Pupovcu zahtjevajući da ih se ubije. Uzeo sam zolju, naciljao i poslao ih Miloševiću i Paveliću na raport!
Tada plačući izlazi naš vrli psihijatar Božo Petrov, mašući japanskom zastavom i upita me koji su moji zahtjevi?
Upitao sam ga da li zna da sam ga skoro ubio zbog japanske zastave jer mislim da su svi kosooki zapravo reptili koji hoće zavladati svijetom!? A on mi plačnim glasom odgovori kako nisu imali ništa bijelo, najbliže je bila japanska zastava pa su mislili japanski crveni krug obojati korektorima ali da nema nijednog i da sumnjiče Krešu Beljaka i Sauchu zbog tog nedjela, jer samo oni kradu tako male cifre.
Koji su Vaši zahtjevi gospodine? - ponovo me upita mali pišulinac Petrov

Ovo su bili moji zahtjevi:
1. U penziju se ide sa 45 godina, sa minimum 5 godina staža i penzijom od barem 4.999 kn
2. Legalizacija prostitucije
3. Legalizacija kako lakih, tako i teških droga, ljudima starijim od 21 godine! Uključujući tu i alkohol
4. Vračanje Titove biste na Pantovčak
5. Da mi predcijednica Kolinda G.K. popuši ku*ac i da je zatim naguzim dok zajedno gledam(o) panoramu Zagreba

Mislio sam još par zahtjeva nabacit ali nisam htio pretjerivati.
U roku 90 minuta večina mojih zahtjeva je ispunjeno. Svi osim zadnjeg - Kolinde!
Prvo se izvlačila da se iskilavila dok je vračala bistu, pa da je Bandić na umoru zbog izglednih gubitka izbora u Zagrebu, pa da joj Jakov neda, pa da bi Jakov htio trojac.. Tek nakon što sam upucao onoga košarkaša Peđu Grbina pristala je doći na jedan od Zagrebačkih krovova s pogledom na Markov trg. Kolinda je došla u plavom uskom kostimiću..Neću sada ići u detalje jer ipak sam gospodin, ali dok smo mi to radili narod je krenuo u linč na onih političara što je preostalo u Hrvatskom saboru.
Dok sam guzio našu nam predcjednicu, gledao sam kako naši političari umiru na razne načine: Kalmetu su utopili u 20 litara boje, Vidoševića je masakrirao neki lik obučen u medvjeda (vjerojatno ličanin),Bero je dobio i srp i čekić kao i većina njegovih poslušnika, Marića su ugušili kovanicama od 10 & 20 lipa, Brkića je guzio lik koji je imao jedan od onih kolutova za plivanje u obliku crnog labuda i govorio mu nešto o 120. lakoj brigadi Armije BiH Crni labudovi, ali nebih u to ulazio a Bandića su utopili u Manduševcu - valjda jedinoj fontani u gradu Zagrebu koju nije izgradio..I onda kažu da naš narod nije kreativan! Zašto su neki od njih bili u saboru i danas mi je (Martin) misterija (ali pretpostavka je zbog penzija i beneficija)...

Ali vratimo se junaku ove priče tj. meni. Prateći taj predivan prizor i dovodeći našu Barbie od orgazma do orgazma, spustio sam gard (da bi digao neke druge stvari) i začuo repetiranje kalašnjikova iza sebe! Znao sam da nemam još puno vremena pa sam trznuo još par puta i zabjelio Kolindinu plavu haljinicu. Okrenuo sam se cool ko Prljavi Harry, spuštenih hlača i gaća i ugledao.....Jakova! Crvenog u licu s uperenim kalašem u mene. Šutili smo dobrih 30 sekundi - on, jer je plakao a ja jer nisam znao što da kažem prvoj dami Hrvatske. A zatim se Kolinda okrenula, još uvijek dignute haljine i spuštenih Victoria secret gaćica i zagrmila: Koji ti je ku*ac, jesi skupio djecu iz škole pi*da ti ma..BANG!!! Upucao ju je posred sisa i pala je sa krova na pločnik sa još zadignutom haljinom i spuštenim gaćicama (Victoria secret) a Jakov je tiho promumljao: Ovo želim napraviti već 15 godina! Na tren sam ga čak pogledao kao da je ljudsko biće, a zatim je uperio kalaš u mene. Znao sam da nema smisla pregovarati, sa ku*ca mi se još sjajila Kolindina "ljubav". Šutio sam, podigao svoje hlače, okrenuo sam se prema Markovom trgu i sa zadovoljstvom primjetio da je umrlo ili umire 98 % naših političara. Bilo je živo još paraplegičara koji su se vrtjeli u krug jer su im djeca izbušila jednu gumu i Pernar koji je pokupio onu japansku zastavu i pjevao House of the rising sun. Pomislio sam da misli, ako preživi, otići u Japan...ili Makedoniju. Bio sam ponosan na sebe, zadovoljan učinjenim.. a zatim mi je strašna misao prošla kroz glavu i upitao sam Jakova: Jakove, ne misliš i ti valjda u politiku? Plačući mi je odgovorio da ne, da se mora brinuti za djecu, kuhati, čistiti, peglati.. Odahnuo sam, a onda je odjeknuo pucanj. BANG! Jakov, kreten kakav jest, promašio me sa pola metra udaljenosti, ali me okrznuo i pao sam na pločnik, polomljen, kao bivša nam država.
Dok sam ležao polomljenih ruku i nogu i grizao usne da ne jaučem, jer pravi junaci trpe u tišini..kao što je naš narod trpio u tišini od stoljeća sedmog (7)..uto mi sine žarulja, kao Tesli; Pa mi smo narod kompletnih idiota (a Tesla je bio srbin, jebi ga) i počeo vrištati koliko su moja domoljubna pluća, načeta Croatia cigaretama (Rvatska u srcu i plućima) to mogla..Vrištao sam dobrih 20 minuta, među ostalim polomljenim saborskim zastupnicima i uto vidim visokog sjedog čovjeka sa skupim cipelama i još skupljim satom i pomisih: To je to! Ili je Sveti Petar ili je istinita ona Bog i Hrvati i On osobno dolazi po Nas - Hrvate! Osoba se približavala i kleknuo je pored mene, cereći se kao hijena i samo rekao. Ćaća se vraća, pizdo! i krenuo je dalje u svojim skupim cipelama. Uzdrhtalom rukom sam izvadio svoj HS2000, koji sam držao u čarapi dok sam zadovoljavao, sad već, pokojnu nam precjednicu, bilo mi je toliko loše da sam vidio dva sjeda čovjeka. Odlučio sam se za ovog desnog, naciljao i okinuo. Ali, avaj i kuku, nisam pogodio Ćaću nego Jožu Manolića! Čovijeka koji je preživio Austro- Ugarsku, Kraljevinu SHS, NDH, komunizam, pa čak Tuđmana i ovu banana državu, pa ga ubije neki ćoravi debil na pragu njegove stote! Jadni Joža, nije to zaslužio! Pustio sam suzu zbog pokojnog nam Jože, pomislio na ženu i izgubio svjest.

K R A J ?

Hvala na strpljenju i oprostite na pravopisnim greškama, ipak sam se školovao u Rvatskoj

Oznake: krumpira gospođo

ponedjeljak, 19.10.2020.

Treća generacija purgera i politička korektnost

Izlazim jučer iz bolnice u šetnu u kolicima,i osječam se kao frajer, veliki jebako.. Zgodna teta u ranim 20-tim mi gura kolica i osjećam se kao da će mi se ispuniti neki od mojih Dear Penthouse snova: Dragi Penthouse, nikad nisam mislio da će se baš meni ovo desiti ali... I Izlazimo iz bolnice, napetost se mogla rezati nožem, znao sam da želi moje muskulaturno tijelo (1.90 cm i 65 kg) ali lijepa teta, čim me je dokoturala ispred bolnice, odlazi, a ja kao pšenac gledam za njom, sa onim suznim, blago telećim pogledom u očima i cvilim zbog propalog Dear penthouse sna. Ma,tješim se, i tako nisam imao niti 3 kune da joj platim kavu iz automata. I tako, izgledajući jadno i osječajući se veoma jadno, stojim kao potpuni debil u kolicima ispred bolnice, i smrzavam se 15 minuta dok čekam priku sa kojim sam se dogovorio zasvirat čarobnu frulicu. .I ne, nema ništa gay u tome, ali istina je da bi trebali to početi to nekako manje, da oprostite, pederski zvati. Napokon je prika stigao sa već zamotanom frulicom hašiša. Skinuli su me sa metadona i stavili na Subutex koji mi ne paše pa sam "morao" zapalit (a nisam zapalio barem 10 godina) Kako hašiš ne smrdi, odlučili smo zapalit ispred bolnice - logično. Taman smo povukli par dimova, kad se odjedanput netko počne derati: Gospodo, vi gospodo, da, vas dvojica.. Odmah sam pomislio: evo ga, murija, šta će sad biti? Uzet će mi i ovo malo hašiša šta sam dobio, oteti će mi i ovo malo lijekova šta imam, a da vrijede, i srušit će moje mršavo dupe iz ovih finih kolica i odvesti me u zatvor. Kad ono, prst u nas je uperio, neki gospodin tj. patuljak (jel to politički korektno?) od cca metar i 29 i pol cm, mojih godina i viče: Vi gospodo, gdje su vam je maske? I gleda u mene, kao sam mu vlastoručno srušio Jugoslaviju! Prvo sam pomislio, jebo te, kakva je ovo trava, a onda smo se, politički totalno nekorektno, počeli cerekati! Sada mi je neugodno, ali tad sam stvarno mislio da haluciniram. Kažem malom čovjeku (politički korektno) da mi je maska ostala u sobi, a prika, onako napušen tvrdi da on ima masku ali da je samo pametni ljudi mogu vidjeti. Mali čovjek je čak malo zastao i zamislio se, a nas dvojica, kompletnih idiota, smo sad pukli od smijeha. Ponašali smo se kao da ponovo imamo 15 godina... Dajte, bum vam ih ja kupil-rekao je, ostao živ, i ispružio ruku. Sad, neugodno mi je reć da nemam ni jednu jedinu lipu a kamoli kunu, a na prikinom licu, vidim da računa hoće li mu ostati za rizle ako da kunu za masku, ovom kepecu (ups,I did it again!) a kako računati nije nimalo jednostavno, onako stondiran, pa smo se telepatski odlučili praviti da smo prečuli pitanje i nastavili pušiti frulu. Ali čiča (mojih godina), je bio i dalje uporan sa tom malom, ispruženom rukom. Ovaj je bio, sigurno, treća generacija purgera, jer mi polutani nismo toliko ljubazni. Ja sam, obično kad bi pitao od nekoga kunu, uzeo cijeli novčanik, a njemu ostavio kunu (da ne kaže da sam mu sve uzeo, ipak su me pristojno odgojili). Upravo sam malom gospodinu, htio reći da ne dam, jer je stožer tako naredio, kad je hvala Allahu (i onom prascu šta mu se očešao na đamiju pa ima više svinjetine za nas nevjernike), došla neka žena i počela vikati da kaj je on, neki maska nacist (!), pa je došla još neka gospođa i počela vikati na prvu gospođu, pa je stigao neki gospodin koji je vikao na svih. pa se uskoro 7-8 ljudi svađalo oko ničega. Prika i ja smo i dalje pušili, razgovarali smo samo telepatski, kad sam odjednom pomislio: Zamisli da si drogiran (trava nije droga) na ovu krasotu se ne bi niti osvrnuo, niti je primijetio nebi, a ti si za sve ovo zaslužan. Jebo te led, kako sam bio ponosan na sebe!. Toliko sam se udubio u sav taj: Kaj buš ti meni, kaj bum ja tebi, kaj ovo, kaj ono i samo sam čekao da neka nekoga nokautira, kao npr,: kaj buš ti meni da ja moram masku nosit, a taman nos i usne operirala, Kaj je vama?!? Pogledaj svoj nos, izgleda ko gljiva ludara, tebi kujo, treba maska! KAAAJ?!?! ondaI pljas, šamar! Onda ova operirana i nokautirana na podu plače: Pa kak bum upecala bogatuna, zima ide, sise se ne vide kak treba, a ni guza ne dolazi do punog sjaja, pa ne bum čistila govna po Njemačkoj sa ovakvim tijelom! Pa mislim HALOO! Mislim ono, fakat, ono curke, nije vam u redu! I cure su se pomirile i taman kada su počele plesati šumadijsko kolo, zgodna sestra je došla po mene, jer da će večera,. .Moj prika je i dalje bio zamišljen, gledao je u jednu točku i ne znam zašto, mislim da je razmišljao kako napraviti perpetuum mobile. Genije je taj moj prika! Telepatski smo se pozdravili, ja sam ušao a on je ostao zadubljen u svoje misli. Vjerojatno je još ondje. To jučer, ma to je bila fantazija! Kaj da Vam velim!!

Bubrezi su bolje, kćer se vratila sa nonom u Split, jer već 7 dana nije bila u školi a punac (izleda kao Šeks, pa ga od milja zovem Sova ) i ja (izgledam kao Brad Pitt, pa se od milja zovem Brad) smo ostali u Zagrebu, da mene čovjeka od 40 godina dadilja gospodin u njegovim 70-tim..Više sriće, nego pameti imaš, jebem te glupa - to meni punac tepa iz milja

Oznake: mi, polutani

petak, 16.10.2020.

Mala zemlja za veliku zarazu

Jebem ti koronu, da ti jebem koronu!!! Negdje sam pročitao da kinezi testiraju grad od 9 miliona stanovnika na koronu. 9 miliona, ej!! Pa šta ne možemo mi onda testirati ovu banana republiku od bijednih 4 miliona, gladnih i jadnih građevina (po Oreškoviću) i staviti ih u izolaciju ili ako je potrebno u bolnicu, i onda paziti tko nam dolazi u posjetu? Koje države je Hrvatska stavila u crvenu zonu? Niti jednu jedinu. Mala zemlja za veliku zarazu! Katastrofa, ili kako bi naši istočni susjedi rekli - katastrofa! Meni se čini kao da je ovo istrebljivanje starih, slabih i nemoćnih. Onako na fin i kulturan način ih istrijebiš, Bečka škola, jebi ga, a ne kao Hitler i oni njegovi štrumpfureri, izgraditi peći i udri po roštilju! Ja ležim u bolnici od subote (bubrezi mi štekaju) i vidim da su ljudi poludjeli. I to sestre i doktori. Pa jebate led, ti u bolnici ne možeš ostati duže od 20 dana, šta god ti bilo (ako ovo čita neka sestra ili brat, neka mi kažu da sam u krivu!), Jutros su nekog čovjeka u sobi do moje, koji je po svim pravilima trebao ostati u bolnici, izbacili van radi korone. Ne, nije bio pozitivan, niti je trebao biti u izolaciji, ali su ga šutnuli van. Radi korone!? Prikovan sam za krevet pa Vam ne mogu reći od čega je gosp. bolovao ali sam čuo njegovu ženu što govori u hodniku i da pokazuje dokumentaciju u kojoj stoji da čovjek još nije spreman da napusti bolnicu. Prvo je bila vika i galama, da ne mogu tako sa bolesnim ljudima postupati i izbacivati ih iz bolnice. Poslije vike je došao plač i preklinjanje, a zatim su došli momci u plavom (ne, nisu igrači Dinama) i ispratili gospođu i bolesnog gospodina vani iz bolnice da ne uznemiruju ostale pacijente. Bečka škola. Osjećao sam se kao da sam se vratio u 1941 i da odvode Židove i Srbe na "ljepše mjesto". Šta je ovo došlo? Bilo mi je bolje kad sam bio 24/7 drogiran pa nisam ni čuo ni vidio, niti me bilo briga što se događa, svega mi! Čovjek sa (vjerojatno) psihičkim problemima puca na pandura i ekipa ga slavi kao heroja!? A čika Plenković tvrdi da je to bio pokušaj atentata na njega. Čovjek je imao psihičke probleme ali nije bio ćorav, niti toliko lud da pomisli da su maškare uranile. A i da su bile maškare, ne bi se naš Plenković obukao kao policajac, nego kao Charles Michel. To je napad na državu, atentat! Ali kada su branitelji prijetili plinskim bocama, to nije bilo ništa, deca su se malo zaigrala.. U p.m. kakva država, u Jugi si bar mogao nešto sagraditi i ostaviti djeci nešto u nasljeđe. Sad im možeš ostaviti samo dugove. Imao sam 10 godina kad se Jugoslavija raspala ali sjećam se da smo slavili i Božić i Uskrs, išli smo na misu, primio sam prvu pričest, tko je htio raditi, mogao je raditi i sve je bilo u redu, nitko nam nije ništa branio. Pa neka mi netko kaže da tad nije bilo bolje?! Da je bio komunizam kao u SSSR-u, e onda bi Vam dao za pravo. Imali smo čokoladu Braco i seka, Kiki i 505 sa crtom i bili smo sretniji nego ovi klinci sad. Dobro, nisi smio govoriti protiv Tita i Partije, ali sad ne možeš protiv Hdz-a, njihovih lopova i hercegovaca. Mi nemamo za sebe, ljudi nam kopaju po kontejnerima, a dajemo milijarde za hrvate iz BiH!? Koja je to logika? Jesu li oni druga država ili smo još svi zajedno? Vi ste gospodo Bošnjaci, a ne Hrvati iz BiH. I ćao jarani! Da nije Hercegovine, ovi lopovi odavno ne bi bili na vlasti. Zato i ulupaju toliko novaca u Hercegovinu. Evo jedan branitelj je došao u moju sobu i kaže da je znao kakva će ovo lopovska država ispasti, nikada se ne bi išao boriti za, kako je ono rekao Tuđman: 300 bogatih obitelji i stoku sitnog zuba. Meni se čini da smo mi nacija narkomana, jer stvarno moraš biti pod jakim opijatima (kao što sam ja bio) da ne vidiš što se događa ili da te nije briga . Gledam u Srbiji i Bosni, svako malo prosvjedi, a kod nas nije bilo poštenog prosvjeda od '96, kada se prosvjedovalo za spas radija 101 i okupilo se 100.000 ljudi! Radi radija!! A sad kradu milijarde i svi stoje doma. Nacija narkomana, svi doma kljucaju, nema šta drugo bit! Zašto su me skinuli sa mojih pilula? Počeo sam previše razmišljati, a da Vam budem 100% iskren, bio sam sretniji kada nisam razmišljao...

Oznake: Lou Read & Lou Reed

ponedjeljak, 12.10.2020.

Ima netko malo rabljeni bubreg za prodati?

I to se moralo dogoditi, taman kada sam odlučio iz temelja promijeniti svoj život i konačno postati pravi čovjek i otac došlo su na naplatu sve one godine, malo je reći, neurednog življenja. U srijedu nisam nisam mokrio nijednom, isto tako i u četvrtak. Nisam tome pridavao neku veliku važnost, mislio sam da je prostata u pitanju, jer sam, eto, već u tim godinama ali sam u petak otišao u doktora na pregled. Izvadio mi je krv (bolje rečeno ja sam si izvadio krv, jer su mi vene totalno zaštopane i dr, me samo izmasakriraju) i rekao da će nalazi biti gotovi popodne. Nalazi su pokazali sa su mi bubrezi u banani i da pod hitno moram u bolnicu. I eto me, od subote ujutro, u bolnici. Do jutros nisam mislio da je toliko strašno, ali kad je došla vizita i kada su mi rekli da su mi bubrezi u toliko lošem stanju da ću vjerojatno morati ostatak svoga života provesti na dijalizi, ukoliko se stane kroz 15-20 dana ne popravi, došlo mi je loše. Da sam mogao pišati, vjerojatno bih se popišao u gače. Dva puta sam pokušao samoubojstvo, ali to je bilo pod mojim uvjetima, ovo je bilo drugačije. Da mi nema moje kćeri Marije, otišao bih iz bolnice i vrlo brzo završio ovo, što će vjerojatno biti, polagana smrt. Ali radi nje ću podnijeti sve bolesti i bolove što život baci u mome smjeru, samo da budem što duže sa svojom djevojčicom. Želim je usmjeriti na pravi put u životu, želim je gnjaviti zbog izbora dečka, želim je odvesti pred oltar, želim postati ponosni djed i razmaziti svoje unuke i biti tu za njih, kada već nisam bio za Mariju! Jbg, imam 40 godina, kad me pitaju gdje si bio i šta si radio u tih 40 godina? Moj odgovor bi bio; ništa, čak se ni ne sjećam zadnjih 2 desetljeća, osim nekih pojedinosti, Marija je jedina svijetla točka u mom životu! Maloprije smo se čuli, plakala je i rekla: Tajo, tek si mi se vratio, nećeš ponovo otići i ostaviti me samu? Dijete od 8 godina, koje je prebrzo odraslo, zahvaljujući neodgovornim roditeljima! Ne, ljubavi, tajo ne odlazi nigdje, tajo će uvijek biti s tobom šta god da se desi! Što drugo sam joj mogao reći? Ljube moja.... U bolnici ne smijem primati posjete, radi korone, pijem neke tablete i vade mi višak tekućine pomoću cjevčice koja mi prolazi kroz.. bolje da ne znate (nije ona stvar) i ako se stvar ubrzo ne poprave morati ću na dijalizu. Bubrezi mi jednostavno više nisu mogli procesuirati sve te otrove koje sam desetljećima unosio u svoj organizam. Sve moje tablete (Metadon, Xanax, Lyrica) dr. mi smanjuju što je moguće brže jer što ih duže pijem, tim gore po mene. Najteže mi pada što se ne mogu vidjeti sa Marijom, ali hvala Tesli pa imamo Skype, pa se možemo bar tako čuti i vidjeti. U sobi sam sa 4 stara prdonje pa non-stop slušam o koroni i ostalim bolestima koje vrebaju iza ugla & šta je bilo '91 i '45. Jebala ih i '91 i '45 više! Svima osim jednome od njih, djeca su otišla iz Lijepe naše (time je sve rečeno), a nitko od njih četvoro se nije borio u Domovinskom ratu ali oni i dalje glasaju za HDZ i kunu se u Tuđmana i kako danas imamo našu predivnu Hrvatsku (to što je vode lopovi, nije bitno). Kada sam im rekao da je Francek ratni zločinac i da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, jedan od njih, koji je, usput budi rečeno, za vrijeme rata pobjegao sa familijom i bio sa Škorom u Kanadi, me gađao sa narančom i rekao da ustaše nisu do kraja obavile svoj posao - to iz usta čovjeka koji se zove Slobodan, a i prezime mu vuče na istočne krajeve (nije da je bitno ali uvijek su takvi najveći Hrvati). Pa je rekao sestri da sam komunist! Kao da sam u 5 razredu. Šta je očekvao? Da će me poslati u drugu sobu, gdje su komunjare? Divni i krasni ljudi, ti naši penzioneri! Moram ih malo provocirati, jer bih inače poludio od dosade i plačući nad svojom sudbom kletom! Jebi ga djeco, sve se vraća sve se plaća.. Ali nemojte se prebrzo veseliti, poživit ču ja još neko vrijeme, Lijep pozdrav svima!

Oznake: Jebi ga sad

petak, 09.10.2020.

Život u 2000 riječi

... i nakon 20 mjeseci bio sam slobodan čovjek. Dok ste unutra non-stop maštate, napravit ću ovo, napravit ću ono čim izađem odavde, nema više kriminala, droge i sl, priče koje padaju u vodu čim kročite van zatvora. Što je bilo prvo što sam napravio kada sam izašao? Nisam išao prvo kod kćeri, kao što sam joj obećao već sam prvo išao zamijeniti Subutex za heroin, pa zatim u svoga psihijatra zamijeniti terapiju Subutexom sa Metadonom - dala mi je ali tek nakon što sam rekao da 32 mg dnevno povučem na nos. I tek sutradan sam išao vidjeti svoju kćerku. Ne trebam ni spominjati da sam bio pod utjecajem kokaina i heroina, što su nona i dide odmah primijetili i zabranili mi da je viđam dok ne dođem k sebi jer će inače zvati socijalnu službu. Više nikad nisam došao tolliko nadrogiran u njihovu kuću. Bio sam kratko na Visu, ali svi su bili protiv mene (gle čuda!), nitko me nije htio zaposliti (da mi je znati zašto?), čak je kružila peticija po otoku, koju je potpisalo 400-500 ljudi, da me se protjera s otoka (toga se samo boduli mogu dosjetiti, kao da još žive u 18 stoljeću a i nisu me mogli protjerati jer sam bio uredno priavljen), ali sam ipak su uspjeli jer nisam mogao prošetati ili popiti kavu bez dobacivanja kako im trujem djecu (nikada nisam maloljetnicima prodavao drogu, pa čak ni marihuanu), majke bi odmah privinule svoje čedo od 20 godina uz njih, i kad bi pogledi mogli ubijati bio bih mrtav na livu mjesta. Više to nisam mogao izdržati pa sam iznajmio kuću i nakon dugo vremena se vratio na mjesto zločina, u svoj najdraži Zagreb grad! Od moje ekipe, od nas 15-tak šta smo se počeli pucati više manje u isto vrijeme, samo nas je šestero ostalo živo. Drugi su se slučajno ili namjerno predozirali, jedan se objesio a moja draga prijateljica si je prerezala žile. Skoro svi su ostavili ili sina ili kćer iza sebe, koji su najčešće završili u domu. Ako ovo slučajno bude čitao neki nadobudni tinejđer koje eksperimentira s drogama, jer se misli da cool i da je faca pred prijateljima i curama, htio bih mu poručiti - u drogama nema ništa dobro ni zanimljivo samo tuga, jad i bol!. Knjige kao: Mi dieca s kolodvora Zoo, filmovi kao Trainspotting, rock ili rap zvjezde predstavljaju drogu kao nešto sexy, romantično ali vjerujte mi, droga je samo patnja, sramota i bol za tebe i ljude bliske tebi,i kao šećer na kraju dolazi bolest i smrt. Sad netko od vas može tvrditi, pa ja uzimam samo ecstasy, neću ja završiti kao prljavi junkie! To sam i ja govorio, ali kad-tad će ti netko ponuditi dop da se spustiš malo jer sutra moraš u školu ili na posao i uzet češ ga i uvjeravati sama sebe kako je ovo jedini put da ćeš ga probati. Tako sami ja počeo, kao i 90% mojih prijatelja. Samo reci NE!!! Ne želim nikome da prolazi ono što smo moji prijatelji i ja prošli, i još uvijek prolazimo! Nakon ove kratke edukacije našeg mlađeg čitateljstva, da nastavim dalje. U Zagrebu sam se opet počeo furati sa speedballom i nakon što sam u tjedan dana imao dva overdoza, i jedva su me spasili, odlučio sam stati na loptu. Pod stati na loptu, mislim da sam se prestao furat a počeo piti metadon u ogromnim količinama, pomješano sa Xanaxima i Lyricom. Popio bih tjednu terapiju u jednome danu. To Vam je 7 boca. 1 boca je 20 nekadašnjih tableta, znači pio sam 140 tableta dnevno, a to je bez Xanaxa i Lyrice. I to se tako nastavilo dok mi psihijatar nije rekao da stavim svoje demone na papir (ja sam se odlučio na ovu modernu verziju). I u roku od mjesec ipo dana uspio sam se ( uz mnogo muke), spustiti na prepisanu mi dozu, vidio sam kćer nakon skoro 5 mjeseci i odlazim u ponedjeljak u Vrapče na skidanje od metadona na mjesec-dva a moja obitelj, punica, punac i naravno moj mali anđeo će kroz to vrijeme biti u Zagrebu tako da me mogu posjećivati i pružati mi podršku. I to je ukratko moj život. Cijeli život mi stane u manje od 2000 riječi ali i dalje ću pisati, probati ići malo u dublje samoanalizu a samim time se vraćati u prošlost, sa nekim stvarno groznim sjećanjima stvarima koje sam radio ali i pisati o nadi u bolju budućnost sa nonom, didom & mojom princezom Marijom.
Do skorog čitanja, vaš Lou

Oznake: Ljubav je pravilo koje ne poznaje iznimku

ponedjeljak, 05.10.2020.

Zatvor, razvod, ludilo

... i tako sam dospio u OZ Bilice. Na ulazu sam prošao temeljit pregled da ne bi kojim slučajem unio nešto zabranjene robe.
Ne znam da li je pregled namjerno osmišljen tako da te ponizi što više -stojiš gol pred dvojicom pandura i natežeš kožicu kurca (ne znam što su očekivali naći tamo? Mobitel, bombu, pušku?), pa širiš guzove (tu mi nije bilo svejedno) pa čučneš i kašlješ - ako si nešto ugurao u dupe, sigurno će tada ispasti (znali su ljudi, mislim u Meksiku cijeli pištolj ugurati u pakšu). Nakon pregleda daju ti lancun i dvije deke koji su zadnji puta oprane još u vrijeme Austro-Ugarske i vode te u ćeliju. Ima 5-6 vrata kroz kojih moraš proći da bi dospio do sobe. Kada je drot otključao vrata ugledao sam malu sobu obavijenu dimom cigareta i unutra devetero ljudi, ja sam bio 10. Ćelija je bila od otprilike 15 kvadrata, uključujući wc, popularni čučavac. U tih 15 kvadrata bilo je zbijeno pet kreveta na kat, 10 kazeta za spremiti robu i jedan veliki stol nasred sobe. Iako po EU zakonu stoji da svaki zatvorenik ima pravo na (čini mi se) 4-5 kvadrata za "sebe", mi smo imali, možda tri kvadrata i to ako uračunamo krevet. Momci su me lijepo primili, objasnili mi pisana i nepisana pravila zatvora, pa ču Vam nabrojati pet nepisanih pravila 1.) Ne drukaj panduriji, ma što se dogodilo 2.) Ne kradi (osim ako nije pedofil, tada mu je poželjno uzesti sve i zahvaliti mu se kojim udarcem 3.) Uvijek napravi ono što si rekao 4.) Ne ostaj dužan (nije dobro za zdravlje) 5.) Ne drukaj (da ponovimo prvo i najvažnije pravilo).Prvih mjesec dana mi je bilo najteže, nisam imao novaca (imao sam na kartici ali me nikako nisu htjeli odvesti do bankomata) a samim tim nisam mogao ni telefonirati. Nakon 5 dana mi je bilo neugodno od momaka svako malo žicati cigarete i kavu jer su unutra većinom ljudi iz nižih slojeva društva.. Novaca su imali razmaženi tatini sinovi i ljudi od 40 do 55 godina koji su se obogatili na tko zna na koje načine - zdravije je što manje zapitkivati. Nakon mjesec i nešto konačno su me odveli do bankomata gdje sam odmah podigao maksimalni dnevni limit, čini mi se od 5 tisuća kuna. Uprava zatvora mi je od toga uzela 130 kn - jer su dva policajca morala ići sa mnom i za potrošeni benzin (niti 2 minute vožnje, bili smo nazad za 10 minuta), vratio sam dugove što sam imao, stavio nešto novaca na telefonsku karticu (ako nemaš novaca, nema ni telefona) i nazvao punca i kćerki probao objasniti da tatu neće vidjeti neko vrijeme (nisam htio da mi dolazi u posjetu jer sam se bojao da je sve to ne bi još više traumatiziralo).Sud je išao sporo i svaki mjesec bi mi produžili pritvor na još mjesec dana, Kako još nisam bio pravomoćno osuđen bio sam u dijelu zatvora gdje su se nalazili pritvorenici pa se ekipa svakih 15-tak dana mijenjala, što nije bilo dobro za moje psihičko stanje koje je već i prije bilo ozbiljno narušeno. Najgore doba je bilo kada su me ubacili u sobi sa šest cigana, koje organski ne mogu smisliti i sa još par "mojih" narkomana. Prije nego što me napadnete da sam rasist, upoznao sam jako puno Roma i svi do jednoga su lopovi, lažljivci koji tuku i varaju svoje žene i iskorištavaju svoju djecu! Romi kao Romi, čim su u čoporu osječaju se moćno pa su jednog dečka, koji je spavao poviše mene iskorištavali do maksimuma. Npr. dečko je dobivao cca. 400-500 kuna mjesečno od roditelja i to bi mu bilo taman za duhan i kavu do slijedeće uplate ali Romi bi mu uzeli većinu duhana i kave i još bi dobio batina. Ja se nisam htio miješati jer niti mi je prijatelj niti imam koristi od toga (jbg, to je unutra jednostavno tako) ali kada je dečko izašao nakon dva mjeseca, okrenuli su pozornost na mene. Glavni cigo mi je "naredio" da mu iz kantine naručim 100 g duhana i 50 g ness kave. Nisam imao namjeru cigiću dat ni jedni cigaretu a kamoli toliko. Ručak nam je dolazio u metalnim zdjelama pa sam uzeo 4 metalne zdjele i stavio ih i lancun i kad je cigo izlazio iz wc-a zamahnuo sam i slomio mu tim prvim udarcem nos. Naravno da se od boli srušio a ja sam ga počeo šutati u glavu, trbuh, jaja, ma gdje god sam stigao. Dvojica "moje narkomanske braće" su znali šta će se desiti pa sam im rekao da čim prvi udarac padne da pozvone na zvono za uzbunu, koje se nalazilo u svakoj sobi, jer će me u protivnom ostatak cigana raščetvoriti. I panduri su upali u pravi čas, taman su me počeli mlatiti, ali onda su počeli pendreci pljuštat po njima pa su brzo odustali. Morali smo napisati izjave a ja sam osim toga da su Romi započeli tuču, napisao da sam u velikoj depresiji i da sam si kao mlađi dva puta pokušao oduzeti život, što i imaju u dokumentima i da molim da me stave u manju i mirniju sobu. u roku od pola sata su me preselili u sobu za četvoro ljudi što je bilo izvrsno ali bio sam na tkz. zaštićenoj šetnji. Imali smo po 2 sata šetnje svaki dan (ostatak smo bili u ćeliji) a na zaštićenoj šetnji su bili ljudi, koji su poput mene, mogli nauditi sami sebi, ljudi kojima prijete smrću, drukeri a najviše je bilo pedofila. Na Bilicama ih je u pritvoru tada bilo 11 i svi su bili smješteni u jednu sobu. Ne želim ni razmišljati kakvi su razgovori bili vođeni tamo. Kada bi izlazili na šetnju, pljuštale su uvrede i prijetnje sa svakoga prozora a ako bi netko od njih prošao ispod prozora, ljudi su ih pokušavali zaliti kipućom vodim ili mokraćom pa su se svi, osim "moje" sobe ( jer su znali tko smo i šta smo- ipak je to mali zatvor) zadržavali na sredini dvorišta. Ovime sam Vam sam htio opisati kakvi su uvjeti vladali u OZ Bilice. Moje suđenje se razvuklo na osam mjeseci i tužiteljstvo je tražilo 30 mjeseci zatvora tj. 2 ipo godine. Čak su izvukli da sam prije 15 godina, umjesto zatvora trebao "odslužiti" godinu ipo dana u komuni, što nisam uradio (o tome sam već pisao u jednom postu), pa su odbijali prijedloge moga odvjetnika da priznam krivnju i da se nagodimo na 2 godine. Da malo pojasnim: tužiteljstvo je tvrdilo da je droga bila namijenjena za danju prodaju, dok sam ja tvrdio da je bila za osobnu upotrebu. Da skratim priču, dobio sam najmanju moguću kaznu od 1 godine i 8 mjeseci, u što mi se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Sa Bilica su me prebacili u Remetinec u Zagrebu, koji je isti kurac kao i Bilice, samo veće (kakav fantastičan opis). Nakon dva mjeseca vratili su me nazad na Bilice. Kada si na bilo kakvoj terapiji, ne daju ti da radiš već čučiš i ćeliji 22 sata dnevno, sa dva sata šetnje što nikako nije dobro, pogotovo za osobe koje nisu stabilne u glavi. Svaki dan je u nekoj ćeliji izbijala neka tuča, ljudi su gutali žlice (!), samo da bi se na dan-dva makli iz zatvorske kolotečine. Svjedočio sam mnogobrojnim tučama, sakaćenju žiletima sebe i drugih, spavao kraj ubojica -koji su među najmirnijim zatvorenicima, gledao kako ljudi doslovno gube razum, svjedočio nepotrebnoj uporabi sile od strane stražara i još mnogo bolesnih stvari ali o tome neki drugi put. U manjim zatvorima uopće ne rade na rehabilitaciji zatvorenika (kako je u većim ne mogu govoriti jer Budi hvala, nisam bio), nema nekog plana i programa, pa izađeš još luđi nego što si bio i sa novim vezama za drogu ili lopovluk. Što se mene tiče prijavio sam se za liječenje hepatitisa još na početku moga zatvorskoga staža i radi toga sam morao preći sa metadona na subutex, jer je metadon puno agresivniji lijek (laički rečeno) i nakon godinu dana čekanja, konačno sam krenuo na liječenje. Jednom tjedno sam primao inekciju interferona i svaki dan pio još 5 tableta. Nuspojave od interferona su grozne: kosa mi je otpadala, strašna depresija, proljev, grčevi, povračanje..Svakih 15 dana vam se vadi krv jer je liječenje ako se redovito ne kontrolira po život opasno. Meni su nakon tri mjeseca morali prekinuti sa interferonskom terapijom jer su mi bubrezi počeli otkazivati tako da i dan danas imam taj jebeni hepatitis C, tip 1A. Ali sad je došao novi lijek pa ću, kada se skinem sa metadona, pokušati sa njim (ako me prime, ipak već imam godina). A zatim je došla još jedna vijest. Moja draga ženica se vratila u Split i želi razvod braka, da bi se mogla udati za čovjeka sa kojim je i otišla u komunu. Ali to nije bilo sve! Ona, koja je naše dijete ostavila dok još nije ni prohodalo, htjela ga je povesti sa sobom u Španjolsku da žive - u komuni!! Moja kćer da odrasta ne sa jednim ili dvoje roditelja ovisnika, nego da odrasta sa njih trideset!!! Htio sam rešetke pregrist i nju objesiti na najviše drvo, da je vrane kljucaju. U zatvoru nisam mogao ništa napraviti ali me punac posjetio i umirio da nema šanse da dobije dijete. Razvod sam joj, naravno dao! Bio sam toliko ljut i frustriran pa sam se borio sa time na jedini način na koji sam znao - drogama. Htio sam se odmah vratiti na metadon ali mi nisu dozvolili, pa sam počeo kupovati subutex, lyricu, leponex, normabele,xanaxe, ma sve čega sam se dočepao bih trpao u sebe. Novaca sam imao, što svojih i što mi je rodbina slala. U zatvoru nema novaca pa se sve plaća u duhanu i kavi. Od toliko različitih lijekova, sam skrenuo, povukao se u sebe, postao nasilan i odbijao hranu. Prestao sam izlaziti i na šetnje, tri mjeseca nisam izašao vani, sve dok mi nisu zaprijetili da će me odvesti u Svetošimunsku, zatvorsku bolnicu. A u toj bolnici nitko ne želi biti jer tamo su pravi luđaci, pa sam se uz pomoć prijatelja, kojega sam upoznao unutra, primirio. Još se puno toga izdogađalo, ali da o svemu tome sada pišem, post bi bio osam puta duži od ovoga. Nisu mi dali ni dana uvjeta, ali to sam i očekivao, i nakon godinu i osam mjeseci ponovo sam bio slobodan čovjek..


Što se događa u sadašnjosti: Bio sam sa svojim anđelom cijeli vikend, i cijela ponosna pokazivala je tati Split kao pravi turistički vodič, pričala mi je šta ima u školi, tko su joj prijateljice, bili smo na finom ručku (u Mcdonaldsu), prejeli se sladoleda i gledali crtiće. Odlučio sam da se nakon detoksikacije u Vrapču vratim na Vis, tako da budem bliže njoj. Koliko je volim...to je nemoguće!

Oznake: volim te, MiniMe

srijeda, 30.09.2020.

Time


Ticking away the moments that make up a dull day
Fritter and waste the hours in an offhand way.
Kicking around on a piece of ground in your home town
Waiting for someone or something to show you the way.
Tired of lying in the sunshine staying home to watch the rain.
You are young and life is long and there is time to kill today.
And then one day you find ten years have got behind you.
No one told you when to run, you missed the starting gun.
So you run and you run to catch up with the sun but it's sinking
Racing around to come up behind you again.
The sun is the same in a relative way but you're older,
Shorter of breath and one day closer to death.
Every year is getting shorter never seem to find the time.
Plans that either come to naught or half a page of scribbled lines
Hanging on in quiet desperation is the English way
The time is gone, the song is over,
Thought I'd something more to say.
Home
Home again
I like to be here
When I can
When I come home
Cold and tired
It's good to warm my bones
Beside the fire
Far away
Across the field
Tolling on the iron bell
Calls the faithful to their knees
To hear the softly spoken magic spell

Oznake: soundtrack mog života

utorak, 29.09.2020.

Odlazi cirkus iz našeg malog grada

Policija me strpala u auto i na putu do policijske stanice su već počeli sa njihovom standardnom pričom : mi sve znamo, bolje ti je sve odmah priznati, znamo da si nosio heroin na Brač... Kad su spomenuli Brač odmah mi se upalila lampica. Imao sam po dva čovjeka koji su "radili" za mene na svakom od tri otoka (Brač, Hvar i Vis), mobiteli i brojevi su se mjenjali svakih 15 dana, imali smo šifre koje policiji ne bi, bolje reći nisu puno značile a imao sam nekoliko ljudi koji su se rotirali i raznosili drogu do dilera na otocima. 20-tak dana prije nego što su me priveli, zvao me moj čovjek s Brača da mu pod hitno treba 100 grama heroina i 50 grama kokaina i da ja dođem dole jer da moramo razgovarati. Samo sam mu rekao da me zamijenio s nekim i odmah poklopio slušalicu. Odmah me je uhvatila panika! Taj broj sa kojeg me zvao je trebao baciti prije par dana i čekati određeni dan i sat u tjednu dok ja na twitteru ne objavim svoj novi broj (npr. svaki drugi četvrtak u 20 h objavim svoj broj i brišem ga nakon 10 minuta, s tim da se svaki broj zbrajao sa +1, npr. ako broj počinje sa 588, ja bih napisao 477. Jednostavni ali učinkovito), a i ta količina mu nije bila potrebna jer je 1.) uzeo nedavno novu turu 2.) toliko kokaina na Braču u listopadu se baš i ne prodaje 3.) zašto sam ja morao doći dole s drogom? Znao sam da je pao i da me hoće namjestiti jer su mu vjerojatno obećali manju kaznu. Odmah sam sve obustavio, izbrisao profile s twittera i facebooka i doslovno zakopao 2 kg marihuane u vrtu jer me bilo strah da mi ne banu u pretres..U pretresu su već bili nekoliko puta ali nikada nisu ništa našli.. Odmah sam prekinuo svaku vezu sa Bračom i Hvarom ali nastavio sam dilati, na sitno, po Visu. Dop, već u pizevima, bio je sakriven u dućanu u kojem sam radio i ja sam bio otvoren za biznis samo dok mi traje radno vrijeme. Ali nakon 20 dana bio sam pri kraju s dopom (i sa kokom ali za nju trenutno nisam imao novaca jer mi je ekipa s Brača ostala podosta dužna) pa sam morao riskirati i otići u Split. I tu sam pao (kako je to bilo je napisano u prošlom postu). Tek u policijskoj stanici su me pretresli i našli pola grama kokaina, nešto manje heroina, moju metadonsku terapiju i pribor za kuhanje i ubrizgavanje droge (žlica, limunska kiselina i par igala). Bili su uvjereni da mora biti još toga pa su me skinuli do gola, morao sam čučnuti i zakašljati nekoliko puta jer su mislili da sam možda gurnuo veći dio droge u pakšu. Ali sada sam bar bio siguran da mi prijateljicu nisu skupili (iako sam znao da sam ostao bez dopa, jer čim čuje da sam u zatvoru počet će ga sama trošiti). Jebena tri sata su me ispitivali sa istim pitanjima i uvijek bi dobivali isti odgovor.
P: Od kuda ti droga?
JA: Kupio je na Peristilu od visokog momka otprilike mojih godina, smeđe kose. Ne znam kako se zove i prvi put ga vidim.
P: Znamo da dilaš na veliko na Braču i Visu (Hvar nisu spominjali). Reci od koga kupuješ pa ćemo se potruditi da dobiješ manju kaznu
JA: Ne dilam na veliko, pa vidite da sam običan junkie, pa odakle mi para za to!?
Pri kraju su postali agresivni pa sam dobio par šamara, ali ni blizu onoliko koliko sam očekivao. Nisu mi dali da popijem svoju metadonsku terapiju jer kao, moraju moju doktoricu dobiti, i bacili me u ćeliju. Rano ujutro krenuli smo trajektom put Visa u pretres moje kuće. Do Visa ima par sati vožnje pa iako sam htio ostati u autu (nismo išli sa "maricom") gospoda policajci su htjeli popiti kavicu i usput mene osramotiti. Sa lisicama na rukama vukli su me, kao kakvog izložbenog psa nekoliko puta kroz cijeli brod, tako da me svi dobro vide (mogao sam čuti komentare ljudi, pogotovo starijih gospođa i vjerujte, nisu baš bili ugodni). Uz sve to kriza je postajala sve jača, nisam ništa uzeo još od jučer ujutro, a panduri su mi još uvijek odbijali dati moju, od doktora prepisanu, terapiju. Svako malo sam trebao na toalet ali nakon drugog puta, više mi nisu dali da idem jer im se nije dalo čekati pred (otvorenim) vratima wc-a, dok ja, da se lijepo izrazim, serem. Tek kada mi je postalo toliko loše da sam povraćao po šanku, odveli su me još jednom na toalet, zatim još jedan krug po brodu i tek onda u auto. U autu je počelo ispitivanje od jučer, jer valjda su mislili da ću im sada, kada sam u krizi, sve priznati. Da sam bio i u dva puta jačoj krizi nebih im ništa rekao.. Jer ljudi sa kojima sam imao posla, to nisu mali ulični dileri, to su ljudi s lovom i vezama s kojima se nije za zajebavati. Da sam ih kojim slučajem drukao, mogli su nešto napraviti mojoj malenoj a ja bi u zatvoru sigurno redovno dobivao batine. Na kraju sam im rekao da ću im sve reći, samo sa mi prvo daju moju terapiju da popijem. Smrad od pandura me još 10 minuta zajebavao, vrteći moju terapiju u svojim rukama, da im prvo sve ispričam pa da će mi onda dati, ali mi je na kraju odustao i dao mi uz prijetnju da ću "vidjeti svoga Boga ako ga zajebavam". Bilo mi je previše loše da mu kažem da sam ateist, pa sam šutke popio terapiju i zavalio se u sic. Pandur je shvatio da mu ništa neću reći pa mi je zalijepio dvije šamarčine, a sigurno bih dobio još da ga kolega nije spriječio. Terapija me malo popravila, bar nisam imao više proljev niti potrebe za povraćanjem ali znao sam da to neće dugo potrajati. I tako smo stigli do moje kuće i uz 2 svjedoka počeo je pretres stana. Relativno brzo su našli 10 grama heroina i isto toliko kokaina koju su bili i kanti za smeće u zgužvanoj kutiji cigareta. Nadao sam se da neće naći 2 kile marihuane koje sam iskopao iz vrta prije par dana,(čovjek trebao baš na dan kada je bio pretres doći po to) i stavio je u komposter i prekrio je sa lišćem, travom (ovom običnom), ljuskama od jajeta, papirom i ostalim stvarima koje idu u komposter. I kada sam se već ponadao da neće ništa naći, krenuo je jedan prema kompisteru i ubzo izvadio prvo jedan pa drugi paket trave. Još su skoro sat ipo pretresali kuću i vrt ali nisu više ništa našli našli osim par mobitela bez sim kartice i 1 mobitela gdje su bili upisani samo "normalni" ljudi, par noževa i elektrošoker. Uzeo sam nešto robe jer sam znao da idem na neko vrijeme u zatvor i krenuli smo put Splita na kojem se opet ponovilo paradiranje mene, opasnog kriminalca, po brodu. Sudac mi je očekivano dao mjesec dana pritvora i zakazao drugu sjednicu kroz to razdoblje. Bio sam u komunama, živio na ulici nekoliko mjeseci kad me majka bila izbacila, bio sam u ludnici par puta ali zatvor je sasvim druga priča.. A tu priču ću ispričati drugi put.

Šta se događa u današnjosti: U petak putujem u Split vidjeti kćer i biti ću s njom cijeli vikend (veselim se i strašno sam nervozan u isto vrijeme) a kroz par tjedana idem u Vrapče bar mjesec-dva dana na skidanje sa svega na nulu. Da mi kćer konačno dobije oca kakvoga zaslužuje.

Oznake: Parada i paradiranje

ponedjeljak, 28.09.2020.

Tko visoko leti, nisko pada

Krajem 2013.godine otišao sam na majčin rodni otok Vis. Na Vis sam rijetko odlazio iako sam imao mnogobrojnu rodbinu tamo. Moja baka, majčina mama, čak mi je ostavila malu kuću jednokatnicu i nešto zemlje. Baka je umrla otprilike u vrijeme Marijinog rođenja pa nisam bio na sprovodu ali sam zato bio na ostavinskoj raspravi na kojoj sam saznao da sam nasljednik gore navedene kuće i zemlje. Kuća je bila jednokatnica od 50-tak m2 sa 20 m2 vrta a zemlje (s maslinikom) sam dobio oko 300 kvadrata. Sada sam imao i stan u Zagrebu i kuću na Visu. Po nekim mjerilima bio sam imućan čovjek, iako to nisam zaradio nego mi je sve to, ajmo reći, palo u krilo. Znam što sad mislite - smrad to nije zaslužio, ja rintam cijeli život pa sam podstanar (ili još kod roditelja) a ovo đubre narkomansko je dobilo toliko toga u nasljedstvo. Šta da ti kažem osim jebi ga prijatelju, takav je život, neću odbiti nasljedstvo, kao što ga ni nitko od vas ne bi odbio. Dakako da sam imao više sreće nego pameti. Kao što stara poslovica kaže - Bog čuva ovisnike i budale. To je dva od dva, nemogu izgubiti. Kao što sam napisao u predhodnome postu otišao sam na Vis nakon što je Nancy otišla u komunu sa ljubavnikom a mene punac praktički izbacio iz kuće. Moje dijete ostalo je u njih jer ja nisam bio sposoban brinuti se za sebe a kamoli biti samohrani otac, pa je bolje da je kod njih nego da mi ga socijalna služba oduzme i odredi mi kada i na koliko dugo smijem viđati svoju kćerkicu. Na Visu sam se mislio zadržati samo par tjedana dok mi se podstanar ne iseli iz stana u Zagrebu ali onda sam vidio priliku za zaradu. Vis je bio pun narkomana, kao i Brač i Hvar u to doba, pizevi dopa što su kupovali bili su upola manji nego u Splitu ili Zagrebu. I onda mi se upalila žarulja i odlučio sam se preseliti na Vis i pokrenuti biznis, ali prvo je trebalo uvjeriti ljude na otoku da se više ne drogiram. Uspio sam se zaposliti u dućanu i malo po malo stekao povjerenje domorodaca. Jednom tjedno, kada bih imao slobodan dan sam išao u Split posjetiti kćerku i podignuti svoju metadonsku terapiju (nisam se htio na otoku prijaviti jer bi to svi odmah saznali) a kasnije i drogu. Bio sam relativno dobar (znate na šta mislim) u to vrijeme a i dobro sam živio od plaće u dućanu i rentanja stana u Zagrebu. Kupio sam auto, malo sredio kuću i sasvim se dobro uklopio u novu sredinu, iako je još bilo dosta sumnjičavih ljudi prema meni. Sredinom ožujka sljedeće godine posadio sam 15-tak stabljika marihuane u svome polju uz pomoć svoga novoga narko prike Ace koji mi je pokazao umijeće uzgajanja trave. Sjemenke sam naručio iz Amsterdama tako da sam bio siguran da će sve biljke biti ženke (jer samo ženske biljke proizvode THC). Samo tih 15 sjemenki me koštalo 100 eura ali ako znaš što radiš to će se višestruko isplatiti. Ljeto je došlo i prošlo i početkom listopada došlo je vrijeme za berbu. Od tih 15 sjemenki dobio sam skoro 4 kila čistog cvijeta. A cijena trave je, od kada sam je prestao pušiti otišla u nebesa. Poznavao sam ljude u Dalmaciji gdje sam mogao zamijeniti travu za dop pa je tako i bilo. Tri kilograma marihuane sam zamijenio za 150 grama heroina, a 1 kg trave sam ostavio za prodaju na sitno po otoku. I tako je počelo..Dućan mi je bio idealan za dilanje, uvijek se netko vrti po dućanu pa ljudi ne obračaju pažnju tko šta radi a transakcija je gotova u nekoliko sekundi. Pizevi su bili od 100 i 200 kn, na grame se nije isplatilo prodavati. Od tih 150 g sam zaradio da mogu uzesti još 200 g, sa tim da sam fino zaradio i trošio taj dop. U roku od 7-8 mjeseci sam došao na pola kilograma heroina koji bi se rasprodao u 15 dana. Imao sam ljude koji su "radili" za mene na Visu, Braču i Hvaru. U početku sam sam nosio robu iz Splita do Visa ali kako je količina postajala sve veća a sa tim se povećavala i moja upotreba kokaina koji sa sobom poteže paranoju. Vidio sam drukera u svakom poznaniku, policiju iza svake stijene ili grma. I dalje sam radio u dućanu iako su počele kružiti priče kako sam opet počeo sa drogom. U malim mjestima moraš biti jako, jako oprezan jer svatko te zna i svatko te gleda i ja sam se trudio da barem na poslu budem koliko-toliko normalan. Novaca, droge a samim time i žena je bilo kao nikad prije. U Split sam još uvijek odlazio jednom tjedno po terapiju i naravno vidjeti svoju divnu kćer. Već je narasla, prohodala, progovorila a beskrajno se radovala, kad bi tata došao u posjet jednom mjesečno, obično preko vikenda. Često je pitala kada će joj se mama vratiti ali na to nisam imao odgovor. Otkada je otišla, a otišla je prije 3 i nešto godine, javila se svega nekoliko puta svome ocu i kratko razgovarala sa svojom kćeri. Meni je strašno nedostajala i tek kad je otišla, shvatio sam koliko je volim.. ali taj brod je odavno isplovio, Ali idem dalje sa pričom.. Bilo je to u listopadu 2016 godine. Marija je bila kod mene preko vikenda i trebao sam je vratiti djedu i onda otići uzesti nešto robe (dopa). Uzeo sam 100 grama, i dao po običaju jednoj od svojih prijateljica da to prenese do Visa (imao sam nekoliko ljudi koji bi se rotirali i prenosili robu) a ja sam u sebe imao pola grama koke i nešto sitno dopa koje sam mislio uzesti prije nego se ukrcam na trajekt, ali u silnoj trci nisam stigao. Rekao sam sam sebi, ma puknut ću se na trajektu, pa neće me valjda sad policija zaustavit. Taj put sam išao bez auta u Split i kada sam se približio na 10 metara od trajekta, jedna ruka me zgrabila za vrat a druga mi je zavrnula ruku iza leđa. Jedan čovjek je došao ispred mene, pokazao mi značku i samo rekao; policija, idete sa nama u stanicu. Znao sam da sam najebao, imao sam sa sobom droge i to je dovoljno da dobiju nalog za pretres a u kući i to ne baš dobro skriveno sam imao 2 kg marihuane, i nešto malo kokaina i heroina. Nadao sam se da mi bar prijateljicu nisu uhvatili, jer to bi mi bilo bar jedna godina više u zatvoru. I tako sam dospio na ispitivanje u stanicu i naravno u zatvor ali o tome drugi put.

Što se događa u današnjosti: konačno sam uhvatio par sati sna sinoć..i idem kćerku posjetiti ovaj vikend !!!

Oznake: Henju-eke

petak, 25.09.2020.

Da Bog dao da imao pa nemao

Otkad se Marija rodila,socijalna služba nas nije pustila na miru..I Nancy i ja smo bili registrani narkomani - iako se Nancy skinula i sa hepova (bar na papiru) a njezin otac bio utjecajan u Splitu, stalno smo morali na razgovore i dolazili bi kod nas da vide u kakvim uvjetima dijete živi... A svi smo, zahvaljujući njenom ocu živjeli u luksuzu. Kad kažem luksuzu, onda stvarno mislim luksuzu - vila s bazenom, svatko je imao svoj auto (pa čak i ja), čistačica itd...Ah, koliko bih volio da za sve ono što je uslijedilo mogu okriviti nekoga drugoga.. ali jebi ga, ne mogu.. Sam gradiš svoju sreću / nesreću. Nancy se stvarno trudila oko male Marije, bila je super majka i sve je stizala dok sam ja radio legalni posao (prvi koji mi je ušao u radnu knjižicu - a imao sam blizu 30 godina, a i taj posao mi je punac namjestio), kao pomoćni kuhar sa mjesečnom plaćom od cca. 2500 kn. Došao bih kući nervozan i umoran (nisam bio navikao raditi po 8-9 sati dnevno) i počeo sam piti sve više i više terapije a ubrzo ga je sljedio i dop ali ovaj put začinjen kokom (popularni speedball). Moj punac & punica, ocu njihova unuka, dali bi moju mjesečnu plaću bez pitanja i problema a pritom bi punac ponosno govorio kako će on od mene još "stvorit čovika". Nancy je naravno, primjetila što se događa pa bi i ona bar par puta tjedno uzela hepte ili dop, ali bila je umjerena u tome ali čovjek a pogotovo bivši ovisnik ne može dugo biti umjeren s takvim stvarima. A onda je jedno popodne nenajavljeno došla socijalna radnica. Ja sam se upravo pukao i kljucao sam u stolici, dok se Nancy bavila s malom. Moram priznati da se uopće ne sjećam da je gore navedena gđa. uopće bila kod nas. Samo se sjećam Nancy, nakon par sati, kako mi govori da se već sutra moramo ići testirati na drogu, kako će nam uzesti dijete i njezina i djetetova plača..Šta sad napraviti? I kao što bi svaka normalna, odgovorna i racionalna osoba napravila, odlučili smo varati testu. Na testu se može varati na 1001 način, ali najlakše je uzesti čisti urin, staviti je u malu bočicu (npr. od kapi za oči) i staviti je ispod jaja i pritisnuti. Kod žena je teže ali gdje ima volje, ima i načina. Imali smo, zahvaljujući našoj Mariji čiste mokraće u izobilju (ja sam u svoju ubacio i malo metadona, jer ipak sam na metadonskoj terapiji- jbg, detalji te odaju) pa smo krenuli u dr. Ključevića obaviti test. Nancy je svoj test sjebala tj. sestra ju je otkrila (nikad joj to nije išlo) i sada mene ta ista sestra nadgledala pa sam morao skinuti traperice i gaće do gležnja i nije micala pogled od moga ku.ca. Htio sam je upitati želi li mi nešto poručiti sa tim pogledom ali sam se, gospodin kakav jesam, suzdržao od toga. Nisam je mogao prevariti pa sam dao svoj "prljavi" urin. Tako smo pali i Nancy i ja na testu za droge. Kada su to njeni doznali, nastao je pakao.. Svaki, ali doslovno svaki dan govorili su joj kako je nesposobna majka, obična narkomanka i kako će joj oni oduzeti dijete..Ja sam još uvijek imao posao pa nisam slušao to svaki dan, cijeli dan. Ali i ovo što sam čuo bilo je previše.. Dakako, bili su u pravu ali mogli su se i malo drugačije, ajmo reći mekše postaviti prema Nancy koja je oduvijek bila nježna duša a u to doba zbog maloga djeteta i cjelokupne situacije nije bila ona stara a oni su to samo pogoršavali a nije se ni na mene mogla osloniti... Držala se neko vrijeme ali je i ona posustala i počela biti non-stop junkie. Ja sam već bio tamo. A dvoje narkomana nisu dobra za zdravlje djeteta, toliko toga može poći ukrivo, tako da je dobro da smo živjeli kod njenih a oni su nakraju i odgojili malu Mariju. I tako je prošlo 2 godine, u djetetovom životu gotovo da nismo ni sudjelovali zbog stalne trke za lovom i dopom (i kokom u mene). Ja sam ostao bez posla (kakvo iznenađenje) pa smo živjeli od onoga što su nam punac i punica davali (a stvarno su davali skoro svaki put kada bi pitali) i dilanja. Znao sam da Nancy ima ljubavnika, svog starog dečka već neko duže vrijeme i nije me to previše diralo (znam da ja nju nisam bar godinu dana, tako da joj nisam imao šta zamjeriti) ali sam iskočio iz kože kada sam čuo da odlazi u španjolsku komunu sa novim "dečkom", naravno bez djeteta. I sada bih volio reći da sam čovjek i da me bolilo to kako će dijete odrastati bez majke, ili kako ću ja bez nje...Neee..mene je bolilo to što sam znao da će me njen stari izbacit iz stana čim ona ode i šta ću ostat bez njegovih redovnih prihoda-meni. Stvarno sam bio sebično govno od čovjeka (i to blago rečeno). A to da će mala Marija ostati kod punca i punice se nikada nije ni dovodila u pitanje. Punac i punica nisu bili oduševljeni njenim "dečkom" ali bar ju je uspio nagovorit na komunu, a bit će razdvojena od "dečka" u prvih pola godine komune, pa su se nadali da će je zaljubljenost proći kroz to vrijeme. Nancy je uskoro nestala iz moga i kćerkinog života na dugi niz godina. Ja sam ostao još neko vrijeme u Dalmaciji, dok mi podstanar koji je živio kroz ovo vrijeme u mom stanu u Zagrebu ne odseli a kroz to vrijeme sam posjetio majčin rodni otok u kojem sam imao mnogobrojnu rodbinu ali nikad nismo bili baš povezani. I dok sam bio dole palo mi je napamet kako brzo zaraditi ali o tome ću drugi put.. S ovim perioda svoga života se još uvijek borim i beskrajno sramim (i besraman čovjek se nečega srami) i zato mi je teško pisati o njemu ali polako, možda u budućnosti budem išao malo više u detalje.

Oznake: Naprid bilo

<	ožujak, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Ožujak 2024 (2)
Veljača 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Srpanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (3)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (7)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv