lou reads
srijeda, 30.09.2020.
Time
Ticking away the moments that make up a dull day
Fritter and waste the hours in an offhand way.
Kicking around on a piece of ground in your home town
Waiting for someone or something to show you the way.
Tired of lying in the sunshine staying home to watch the rain.
You are young and life is long and there is time to kill today.
And then one day you find ten years have got behind you.
No one told you when to run, you missed the starting gun.
So you run and you run to catch up with the sun but it's sinking
Racing around to come up behind you again.
The sun is the same in a relative way but you're older,
Shorter of breath and one day closer to death.
Every year is getting shorter never seem to find the time.
Plans that either come to naught or half a page of scribbled lines
Hanging on in quiet desperation is the English way
The time is gone, the song is over,
Thought I'd something more to say.
Home
Home again
I like to be here
When I can
When I come home
Cold and tired
It's good to warm my bones
Beside the fire
Far away
Across the field
Tolling on the iron bell
Calls the faithful to their knees
To hear the softly spoken magic spell
Oznake: soundtrack mog života
utorak, 29.09.2020.
Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Policija me strpala u auto i na putu do policijske stanice su već počeli sa njihovom standardnom pričom : mi sve znamo, bolje ti je sve odmah priznati, znamo da si nosio heroin na Brač... Kad su spomenuli Brač odmah mi se upalila lampica. Imao sam po dva čovjeka koji su "radili" za mene na svakom od tri otoka (Brač, Hvar i Vis), mobiteli i brojevi su se mjenjali svakih 15 dana, imali smo šifre koje policiji ne bi, bolje reći nisu puno značile a imao sam nekoliko ljudi koji su se rotirali i raznosili drogu do dilera na otocima. 20-tak dana prije nego što su me priveli, zvao me moj čovjek s Brača da mu pod hitno treba 100 grama heroina i 50 grama kokaina i da ja dođem dole jer da moramo razgovarati. Samo sam mu rekao da me zamijenio s nekim i odmah poklopio slušalicu. Odmah me je uhvatila panika! Taj broj sa kojeg me zvao je trebao baciti prije par dana i čekati određeni dan i sat u tjednu dok ja na twitteru ne objavim svoj novi broj (npr. svaki drugi četvrtak u 20 h objavim svoj broj i brišem ga nakon 10 minuta, s tim da se svaki broj zbrajao sa +1, npr. ako broj počinje sa 588, ja bih napisao 477. Jednostavni ali učinkovito), a i ta količina mu nije bila potrebna jer je 1.) uzeo nedavno novu turu 2.) toliko kokaina na Braču u listopadu se baš i ne prodaje 3.) zašto sam ja morao doći dole s drogom? Znao sam da je pao i da me hoće namjestiti jer su mu vjerojatno obećali manju kaznu. Odmah sam sve obustavio, izbrisao profile s twittera i facebooka i doslovno zakopao 2 kg marihuane u vrtu jer me bilo strah da mi ne banu u pretres..U pretresu su već bili nekoliko puta ali nikada nisu ništa našli.. Odmah sam prekinuo svaku vezu sa Bračom i Hvarom ali nastavio sam dilati, na sitno, po Visu. Dop, već u pizevima, bio je sakriven u dućanu u kojem sam radio i ja sam bio otvoren za biznis samo dok mi traje radno vrijeme. Ali nakon 20 dana bio sam pri kraju s dopom (i sa kokom ali za nju trenutno nisam imao novaca jer mi je ekipa s Brača ostala podosta dužna) pa sam morao riskirati i otići u Split. I tu sam pao (kako je to bilo je napisano u prošlom postu). Tek u policijskoj stanici su me pretresli i našli pola grama kokaina, nešto manje heroina, moju metadonsku terapiju i pribor za kuhanje i ubrizgavanje droge (žlica, limunska kiselina i par igala). Bili su uvjereni da mora biti još toga pa su me skinuli do gola, morao sam čučnuti i zakašljati nekoliko puta jer su mislili da sam možda gurnuo veći dio droge u pakšu. Ali sada sam bar bio siguran da mi prijateljicu nisu skupili (iako sam znao da sam ostao bez dopa, jer čim čuje da sam u zatvoru počet će ga sama trošiti). Jebena tri sata su me ispitivali sa istim pitanjima i uvijek bi dobivali isti odgovor.
P: Od kuda ti droga?
JA: Kupio je na Peristilu od visokog momka otprilike mojih godina, smeđe kose. Ne znam kako se zove i prvi put ga vidim.
P: Znamo da dilaš na veliko na Braču i Visu (Hvar nisu spominjali). Reci od koga kupuješ pa ćemo se potruditi da dobiješ manju kaznu
JA: Ne dilam na veliko, pa vidite da sam običan junkie, pa odakle mi para za to!?
Pri kraju su postali agresivni pa sam dobio par šamara, ali ni blizu onoliko koliko sam očekivao. Nisu mi dali da popijem svoju metadonsku terapiju jer kao, moraju moju doktoricu dobiti, i bacili me u ćeliju. Rano ujutro krenuli smo trajektom put Visa u pretres moje kuće. Do Visa ima par sati vožnje pa iako sam htio ostati u autu (nismo išli sa "maricom") gospoda policajci su htjeli popiti kavicu i usput mene osramotiti. Sa lisicama na rukama vukli su me, kao kakvog izložbenog psa nekoliko puta kroz cijeli brod, tako da me svi dobro vide (mogao sam čuti komentare ljudi, pogotovo starijih gospođa i vjerujte, nisu baš bili ugodni). Uz sve to kriza je postajala sve jača, nisam ništa uzeo još od jučer ujutro, a panduri su mi još uvijek odbijali dati moju, od doktora prepisanu, terapiju. Svako malo sam trebao na toalet ali nakon drugog puta, više mi nisu dali da idem jer im se nije dalo čekati pred (otvorenim) vratima wc-a, dok ja, da se lijepo izrazim, serem. Tek kada mi je postalo toliko loše da sam povraćao po šanku, odveli su me još jednom na toalet, zatim još jedan krug po brodu i tek onda u auto. U autu je počelo ispitivanje od jučer, jer valjda su mislili da ću im sada, kada sam u krizi, sve priznati. Da sam bio i u dva puta jačoj krizi nebih im ništa rekao.. Jer ljudi sa kojima sam imao posla, to nisu mali ulični dileri, to su ljudi s lovom i vezama s kojima se nije za zajebavati. Da sam ih kojim slučajem drukao, mogli su nešto napraviti mojoj malenoj a ja bi u zatvoru sigurno redovno dobivao batine. Na kraju sam im rekao da ću im sve reći, samo sa mi prvo daju moju terapiju da popijem. Smrad od pandura me još 10 minuta zajebavao, vrteći moju terapiju u svojim rukama, da im prvo sve ispričam pa da će mi onda dati, ali mi je na kraju odustao i dao mi uz prijetnju da ću "vidjeti svoga Boga ako ga zajebavam". Bilo mi je previše loše da mu kažem da sam ateist, pa sam šutke popio terapiju i zavalio se u sic. Pandur je shvatio da mu ništa neću reći pa mi je zalijepio dvije šamarčine, a sigurno bih dobio još da ga kolega nije spriječio. Terapija me malo popravila, bar nisam imao više proljev niti potrebe za povraćanjem ali znao sam da to neće dugo potrajati. I tako smo stigli do moje kuće i uz 2 svjedoka počeo je pretres stana. Relativno brzo su našli 10 grama heroina i isto toliko kokaina koju su bili i kanti za smeće u zgužvanoj kutiji cigareta. Nadao sam se da neće naći 2 kile marihuane koje sam iskopao iz vrta prije par dana,(čovjek trebao baš na dan kada je bio pretres doći po to) i stavio je u komposter i prekrio je sa lišćem, travom (ovom običnom), ljuskama od jajeta, papirom i ostalim stvarima koje idu u komposter. I kada sam se već ponadao da neće ništa naći, krenuo je jedan prema kompisteru i ubzo izvadio prvo jedan pa drugi paket trave. Još su skoro sat ipo pretresali kuću i vrt ali nisu više ništa našli našli osim par mobitela bez sim kartice i 1 mobitela gdje su bili upisani samo "normalni" ljudi, par noževa i elektrošoker. Uzeo sam nešto robe jer sam znao da idem na neko vrijeme u zatvor i krenuli smo put Splita na kojem se opet ponovilo paradiranje mene, opasnog kriminalca, po brodu. Sudac mi je očekivano dao mjesec dana pritvora i zakazao drugu sjednicu kroz to razdoblje. Bio sam u komunama, živio na ulici nekoliko mjeseci kad me majka bila izbacila, bio sam u ludnici par puta ali zatvor je sasvim druga priča.. A tu priču ću ispričati drugi put.
Šta se događa u današnjosti: U petak putujem u Split vidjeti kćer i biti ću s njom cijeli vikend (veselim se i strašno sam nervozan u isto vrijeme) a kroz par tjedana idem u Vrapče bar mjesec-dva dana na skidanje sa svega na nulu. Da mi kćer konačno dobije oca kakvoga zaslužuje.
Oznake: Parada i paradiranje
ponedjeljak, 28.09.2020.
Tko visoko leti, nisko pada
Krajem 2013.godine otišao sam na majčin rodni otok Vis. Na Vis sam rijetko odlazio iako sam imao mnogobrojnu rodbinu tamo. Moja baka, majčina mama, čak mi je ostavila malu kuću jednokatnicu i nešto zemlje. Baka je umrla otprilike u vrijeme Marijinog rođenja pa nisam bio na sprovodu ali sam zato bio na ostavinskoj raspravi na kojoj sam saznao da sam nasljednik gore navedene kuće i zemlje. Kuća je bila jednokatnica od 50-tak m2 sa 20 m2 vrta a zemlje (s maslinikom) sam dobio oko 300 kvadrata. Sada sam imao i stan u Zagrebu i kuću na Visu. Po nekim mjerilima bio sam imućan čovjek, iako to nisam zaradio nego mi je sve to, ajmo reći, palo u krilo. Znam što sad mislite - smrad to nije zaslužio, ja rintam cijeli život pa sam podstanar (ili još kod roditelja) a ovo đubre narkomansko je dobilo toliko toga u nasljedstvo. Šta da ti kažem osim jebi ga prijatelju, takav je život, neću odbiti nasljedstvo, kao što ga ni nitko od vas ne bi odbio. Dakako da sam imao više sreće nego pameti. Kao što stara poslovica kaže - Bog čuva ovisnike i budale. To je dva od dva, nemogu izgubiti. Kao što sam napisao u predhodnome postu otišao sam na Vis nakon što je Nancy otišla u komunu sa ljubavnikom a mene punac praktički izbacio iz kuće. Moje dijete ostalo je u njih jer ja nisam bio sposoban brinuti se za sebe a kamoli biti samohrani otac, pa je bolje da je kod njih nego da mi ga socijalna služba oduzme i odredi mi kada i na koliko dugo smijem viđati svoju kćerkicu. Na Visu sam se mislio zadržati samo par tjedana dok mi se podstanar ne iseli iz stana u Zagrebu ali onda sam vidio priliku za zaradu. Vis je bio pun narkomana, kao i Brač i Hvar u to doba, pizevi dopa što su kupovali bili su upola manji nego u Splitu ili Zagrebu. I onda mi se upalila žarulja i odlučio sam se preseliti na Vis i pokrenuti biznis, ali prvo je trebalo uvjeriti ljude na otoku da se više ne drogiram. Uspio sam se zaposliti u dućanu i malo po malo stekao povjerenje domorodaca. Jednom tjedno, kada bih imao slobodan dan sam išao u Split posjetiti kćerku i podignuti svoju metadonsku terapiju (nisam se htio na otoku prijaviti jer bi to svi odmah saznali) a kasnije i drogu. Bio sam relativno dobar (znate na šta mislim) u to vrijeme a i dobro sam živio od plaće u dućanu i rentanja stana u Zagrebu. Kupio sam auto, malo sredio kuću i sasvim se dobro uklopio u novu sredinu, iako je još bilo dosta sumnjičavih ljudi prema meni. Sredinom ožujka sljedeće godine posadio sam 15-tak stabljika marihuane u svome polju uz pomoć svoga novoga narko prike Ace koji mi je pokazao umijeće uzgajanja trave. Sjemenke sam naručio iz Amsterdama tako da sam bio siguran da će sve biljke biti ženke (jer samo ženske biljke proizvode THC). Samo tih 15 sjemenki me koštalo 100 eura ali ako znaš što radiš to će se višestruko isplatiti. Ljeto je došlo i prošlo i početkom listopada došlo je vrijeme za berbu. Od tih 15 sjemenki dobio sam skoro 4 kila čistog cvijeta. A cijena trave je, od kada sam je prestao pušiti otišla u nebesa. Poznavao sam ljude u Dalmaciji gdje sam mogao zamijeniti travu za dop pa je tako i bilo. Tri kilograma marihuane sam zamijenio za 150 grama heroina, a 1 kg trave sam ostavio za prodaju na sitno po otoku. I tako je počelo..Dućan mi je bio idealan za dilanje, uvijek se netko vrti po dućanu pa ljudi ne obračaju pažnju tko šta radi a transakcija je gotova u nekoliko sekundi. Pizevi su bili od 100 i 200 kn, na grame se nije isplatilo prodavati. Od tih 150 g sam zaradio da mogu uzesti još 200 g, sa tim da sam fino zaradio i trošio taj dop. U roku od 7-8 mjeseci sam došao na pola kilograma heroina koji bi se rasprodao u 15 dana. Imao sam ljude koji su "radili" za mene na Visu, Braču i Hvaru. U početku sam sam nosio robu iz Splita do Visa ali kako je količina postajala sve veća a sa tim se povećavala i moja upotreba kokaina koji sa sobom poteže paranoju. Vidio sam drukera u svakom poznaniku, policiju iza svake stijene ili grma. I dalje sam radio u dućanu iako su počele kružiti priče kako sam opet počeo sa drogom. U malim mjestima moraš biti jako, jako oprezan jer svatko te zna i svatko te gleda i ja sam se trudio da barem na poslu budem koliko-toliko normalan. Novaca, droge a samim time i žena je bilo kao nikad prije. U Split sam još uvijek odlazio jednom tjedno po terapiju i naravno vidjeti svoju divnu kćer. Već je narasla, prohodala, progovorila a beskrajno se radovala, kad bi tata došao u posjet jednom mjesečno, obično preko vikenda. Često je pitala kada će joj se mama vratiti ali na to nisam imao odgovor. Otkada je otišla, a otišla je prije 3 i nešto godine, javila se svega nekoliko puta svome ocu i kratko razgovarala sa svojom kćeri. Meni je strašno nedostajala i tek kad je otišla, shvatio sam koliko je volim.. ali taj brod je odavno isplovio, Ali idem dalje sa pričom.. Bilo je to u listopadu 2016 godine. Marija je bila kod mene preko vikenda i trebao sam je vratiti djedu i onda otići uzesti nešto robe (dopa). Uzeo sam 100 grama, i dao po običaju jednoj od svojih prijateljica da to prenese do Visa (imao sam nekoliko ljudi koji bi se rotirali i prenosili robu) a ja sam u sebe imao pola grama koke i nešto sitno dopa koje sam mislio uzesti prije nego se ukrcam na trajekt, ali u silnoj trci nisam stigao. Rekao sam sam sebi, ma puknut ću se na trajektu, pa neće me valjda sad policija zaustavit. Taj put sam išao bez auta u Split i kada sam se približio na 10 metara od trajekta, jedna ruka me zgrabila za vrat a druga mi je zavrnula ruku iza leđa. Jedan čovjek je došao ispred mene, pokazao mi značku i samo rekao; policija, idete sa nama u stanicu. Znao sam da sam najebao, imao sam sa sobom droge i to je dovoljno da dobiju nalog za pretres a u kući i to ne baš dobro skriveno sam imao 2 kg marihuane, i nešto malo kokaina i heroina. Nadao sam se da mi bar prijateljicu nisu uhvatili, jer to bi mi bilo bar jedna godina više u zatvoru. I tako sam dospio na ispitivanje u stanicu i naravno u zatvor ali o tome drugi put.
Što se događa u današnjosti: konačno sam uhvatio par sati sna sinoć..i idem kćerku posjetiti ovaj vikend !!!
Oznake: Henju-eke
petak, 25.09.2020.
Da Bog dao da imao pa nemao
Otkad se Marija rodila,socijalna služba nas nije pustila na miru..I Nancy i ja smo bili registrani narkomani - iako se Nancy skinula i sa hepova (bar na papiru) a njezin otac bio utjecajan u Splitu, stalno smo morali na razgovore i dolazili bi kod nas da vide u kakvim uvjetima dijete živi... A svi smo, zahvaljujući njenom ocu živjeli u luksuzu. Kad kažem luksuzu, onda stvarno mislim luksuzu - vila s bazenom, svatko je imao svoj auto (pa čak i ja), čistačica itd...Ah, koliko bih volio da za sve ono što je uslijedilo mogu okriviti nekoga drugoga.. ali jebi ga, ne mogu.. Sam gradiš svoju sreću / nesreću. Nancy se stvarno trudila oko male Marije, bila je super majka i sve je stizala dok sam ja radio legalni posao (prvi koji mi je ušao u radnu knjižicu - a imao sam blizu 30 godina, a i taj posao mi je punac namjestio), kao pomoćni kuhar sa mjesečnom plaćom od cca. 2500 kn. Došao bih kući nervozan i umoran (nisam bio navikao raditi po 8-9 sati dnevno) i počeo sam piti sve više i više terapije a ubrzo ga je sljedio i dop ali ovaj put začinjen kokom (popularni speedball). Moj punac & punica, ocu njihova unuka, dali bi moju mjesečnu plaću bez pitanja i problema a pritom bi punac ponosno govorio kako će on od mene još "stvorit čovika". Nancy je naravno, primjetila što se događa pa bi i ona bar par puta tjedno uzela hepte ili dop, ali bila je umjerena u tome ali čovjek a pogotovo bivši ovisnik ne može dugo biti umjeren s takvim stvarima. A onda je jedno popodne nenajavljeno došla socijalna radnica. Ja sam se upravo pukao i kljucao sam u stolici, dok se Nancy bavila s malom. Moram priznati da se uopće ne sjećam da je gore navedena gđa. uopće bila kod nas. Samo se sjećam Nancy, nakon par sati, kako mi govori da se već sutra moramo ići testirati na drogu, kako će nam uzesti dijete i njezina i djetetova plača..Šta sad napraviti? I kao što bi svaka normalna, odgovorna i racionalna osoba napravila, odlučili smo varati testu. Na testu se može varati na 1001 način, ali najlakše je uzesti čisti urin, staviti je u malu bočicu (npr. od kapi za oči) i staviti je ispod jaja i pritisnuti. Kod žena je teže ali gdje ima volje, ima i načina. Imali smo, zahvaljujući našoj Mariji čiste mokraće u izobilju (ja sam u svoju ubacio i malo metadona, jer ipak sam na metadonskoj terapiji- jbg, detalji te odaju) pa smo krenuli u dr. Ključevića obaviti test. Nancy je svoj test sjebala tj. sestra ju je otkrila (nikad joj to nije išlo) i sada mene ta ista sestra nadgledala pa sam morao skinuti traperice i gaće do gležnja i nije micala pogled od moga ku.ca. Htio sam je upitati želi li mi nešto poručiti sa tim pogledom ali sam se, gospodin kakav jesam, suzdržao od toga. Nisam je mogao prevariti pa sam dao svoj "prljavi" urin. Tako smo pali i Nancy i ja na testu za droge. Kada su to njeni doznali, nastao je pakao.. Svaki, ali doslovno svaki dan govorili su joj kako je nesposobna majka, obična narkomanka i kako će joj oni oduzeti dijete..Ja sam još uvijek imao posao pa nisam slušao to svaki dan, cijeli dan. Ali i ovo što sam čuo bilo je previše.. Dakako, bili su u pravu ali mogli su se i malo drugačije, ajmo reći mekše postaviti prema Nancy koja je oduvijek bila nježna duša a u to doba zbog maloga djeteta i cjelokupne situacije nije bila ona stara a oni su to samo pogoršavali a nije se ni na mene mogla osloniti... Držala se neko vrijeme ali je i ona posustala i počela biti non-stop junkie. Ja sam već bio tamo. A dvoje narkomana nisu dobra za zdravlje djeteta, toliko toga može poći ukrivo, tako da je dobro da smo živjeli kod njenih a oni su nakraju i odgojili malu Mariju. I tako je prošlo 2 godine, u djetetovom životu gotovo da nismo ni sudjelovali zbog stalne trke za lovom i dopom (i kokom u mene). Ja sam ostao bez posla (kakvo iznenađenje) pa smo živjeli od onoga što su nam punac i punica davali (a stvarno su davali skoro svaki put kada bi pitali) i dilanja. Znao sam da Nancy ima ljubavnika, svog starog dečka već neko duže vrijeme i nije me to previše diralo (znam da ja nju nisam bar godinu dana, tako da joj nisam imao šta zamjeriti) ali sam iskočio iz kože kada sam čuo da odlazi u španjolsku komunu sa novim "dečkom", naravno bez djeteta. I sada bih volio reći da sam čovjek i da me bolilo to kako će dijete odrastati bez majke, ili kako ću ja bez nje...Neee..mene je bolilo to što sam znao da će me njen stari izbacit iz stana čim ona ode i šta ću ostat bez njegovih redovnih prihoda-meni. Stvarno sam bio sebično govno od čovjeka (i to blago rečeno). A to da će mala Marija ostati kod punca i punice se nikada nije ni dovodila u pitanje. Punac i punica nisu bili oduševljeni njenim "dečkom" ali bar ju je uspio nagovorit na komunu, a bit će razdvojena od "dečka" u prvih pola godine komune, pa su se nadali da će je zaljubljenost proći kroz to vrijeme. Nancy je uskoro nestala iz moga i kćerkinog života na dugi niz godina. Ja sam ostao još neko vrijeme u Dalmaciji, dok mi podstanar koji je živio kroz ovo vrijeme u mom stanu u Zagrebu ne odseli a kroz to vrijeme sam posjetio majčin rodni otok u kojem sam imao mnogobrojnu rodbinu ali nikad nismo bili baš povezani. I dok sam bio dole palo mi je napamet kako brzo zaraditi ali o tome ću drugi put.. S ovim perioda svoga života se još uvijek borim i beskrajno sramim (i besraman čovjek se nečega srami) i zato mi je teško pisati o njemu ali polako, možda u budućnosti budem išao malo više u detalje.
Oznake: Naprid bilo
utorak, 22.09.2020.
Katarza
Mislim da je ljudska svijest tragična pogreška evolucije. Svi znaju da nešto ne valja s njima ali ne znaju šta. Svi žele priznanje i katarzu, pogotovo krivci - ali svi smo mi krivi.! Postali smo previše samosvjesni, priroda je stvorila aspekt prirode odvojen od sebe. Mi smo stvorenja koja nebi trebala postojati prema prirodnim zakonima. Mi smo stvari koja vjeruju da imaju svoje "ja". Programirani smo u uvjerenju da je svatko od nas netko, a zapravo su SVI - nitko! Mislim da bi časna stvar za našu vrstu bila da odbacimo naš program, prestanemo se razmnožavati i da zajedno izumremo. Posljednja ponoć, braća i sestre koji su odabrali odustati. Govorim sebi da sam svjedok, no pravi je odgovor da sam očito programiran i nedostaje mi snage za samoubojstvo.
True detective
Oznake: posljednja ponoć
četvrtak, 17.09.2020.
Čudo od 3,350 grama
Tamo u rano proljeće 2008 godine, upoznao sam Nancy. Upoznao nas je zajednički prijatelj kada je bila nestašica dopa pa je pozvao mene da joj prodam nešto metadona . Kada sam je prvi put vidio..to je bila ljubav na prvi pogled, neznam što drugo reći. Visoka, elegantna, crnka sa prekrasnim velikim crnim očima koje kao da su prodirali u moju dušu (postao sam pjesnik ali koji zaljubljeni čovjek to nije). Dolazila je iz Splita a studirala je u Zagrebu. Njezini su bili jako bogata obitelj a kada im je kćerka jedinica počela eksperimentirati s drogama u srednjoj školi, šupirali su je u Zagreb čim ju je završila. Daleko od očiju, daleko od srca.. Hvala Budi, Allahu, Isusu i sv. McDonaldsu nikada nije iglu uzela, već je pušila na foliju. Nije dugo prošlo i ubrzo smo svaki slobodni trenutak provodili zajedno a u kolovozu me povela u Split da upoznam njene roditelje. Malo je reći da nisu bili impresionirani sa likom duge masne kose od 58 kila i ogromnim podočnjacima. Tada sam se već pucao u preponu (debela vena ispod jaja) pa sam slobodno mogao nositi kratke rukave pa je uvjerila roditelje da sam "samo" na metadonu. U Splitu postoji udruga Help gdje možeš uzesti čiste igle, vodu, kiselinu, kondome a rade i testiranja na hepatitis i aids. Nancy je bila sa mnom kada sam išao po igle i usput se htjela testirati na hepatitis jer se može prenijeti i seksom (rijetko ali može). Nakon 10 dana došli su rezultati i bila je negativna ali su joj rekli tj. meni su rekli da je trudna - ona je to već znala ali nije znala kako ću reagirati. I bila je u pravu - nisam želio to dijete. Danima smo pričali, svađali se, plakali što napraviti - zadržati dijete ili ga pobaciti. Ja sam bio za pobačaj, jer nismo bili sposobni uzdržavati ni sebe a kamoli dijete. Nisu pomogli ni preklinjanja njezinih, ona je odlučila roditi pa makar ga sama odgajala. Na kraju sam se složio ali je pod hitno morala prestati sa drogama. I ja zajedno s njom, ako smo htjeli zadržati to dijete. Krenula je na metadonsku terapiju i svaka 3 dana je skidala po 1 tabletu a ja sam se vratio u Zagreb, jer kad je dvoje narkomana zajedno, uvijek će jedno drugoga nagovoriti na "samo jedan" šut ili dim. U Zagrebu sam nastavio dilati i uzimati heroin jer iskreno, nisam znao drugačije zarađivati. Dogovor je bio da se vratim kada ona bude u 7 mjesecu trudnoće a kako se taj mjesec približavao uhvatila me panika i navrat-nanos sam se prijavio u Vinogradsku bolnicu na dvotjedno skidanje. Ne znam koliko puta sam htio odustati u tih 2 tjedna ali me jedna psihijatrica u tim trenucima uvijek podsjetila zbog koga ovo radim. Došao sam u Split čist od heroina ali ne i od metadona ali i to je već bio uspjeh. Nancy je bila čista od svega i sjala je onim sjajem koji samo trudnice isijavaju. I 15.3. 2012. Nancy je rano ujutro dobila trudove i nakon 8 ipo sati postali smo ponosni roditelji curice od 3350 g i 50 cm koju smo nazvali Marija. Vjenčali smo se 3 mjeseca nakon njezina rođenja. To je bila najsretnija godina u mome životu! Živjeli smo kod njezinih, ja sam se uspio zaposliti kao pomoćni kuhar a Nancy se brinila za malenu. Ja sam i dalje bio na metadonu a i Nancy ih je tu i tamo znala uzesti. A zatim se umiješala socijalna služba i sve se srušilo kao jebena kula od karata...Ali o tome ću pisati drugi put za par dana.. Ovo koliko je za mene terapeutski toliko je ponekad i (pre)teško..
Oznake: Nancy & Marija
četvrtak, 10.09.2020.
Ostao sam sam..
..i što sad? Stan je svaki dan bivao sve prljaviji i prljaviji, postao je utočište za sve propalice,alkoholičare, narkomane svih vrsta i oblika. Svuda okolo boce i šprice, pomiješani smrad neopranog suđa, cigareta, alkohola i ljudskog znoja..Nije mi zaista bilo do ničega stalo osim do heroina, živio sam od jednog šuta do drugog. Majke ni Patti više nije bilo da se brinu za račune pa su mi nakon par mjeseci isključili struju ali bilo mi je svejedno, imao sam svijeće da mogu pronaći venu..Vjerojatno se pitate kako sam održavao svoju ovisnost? Da budem potpuno iskren (a nemam zašto lagati) pomalo dilajući, naplaćujući ljudima prostor za furanje (ili da ih ja ufuram), provalama u kioske, kuće, krađama iz dućana pa mijenjajući te stvari za dop..nakraju sam se prijavio na metadonsku terapiju s namjerom da ih prodajem, ali je to brzo preraslo u još jednu ovisnost, koja evo, traje do danas..ovisnik uvijek nekako skupi novce za svoje zlo..Upao sam u takvu crnu rupu iz koje nisam znao izaći. Tonuo sam sve dublje i dublje! Kada bi mi netko predložio komunu, uvijek bi odgovor bio: A šta ću sa stanom, dobar je meni i ovakav život, Patti je bila dvije godine u komuni pa vidi gdje je sad ili neku glupost sličnu tima. Ali kada su me drugi puta uhvatili u krađi, sud mi je dao opciju: ili komuna ili zatvor (tada se to još uvijek moglo, mislim da su to ukinuli prije nekog vremena). Naravno, odlučio sam se za ovo prvo. Stan sam ostavio na čuvanje susjedu koji je nije imao problema sa zakonom i sličnim stvarima, uz dogovor da stan dovede u red pa neka ga iznajmi, neka drži ljubavnicu ili roba unutra, meni je bilo svejedno, samo da je stan u sigurnim rukama, jer sud je naredio da moram završiti program u komuni a to je od godine i šest mjeseci do dvije, a znao sam da ako stan ostane prazan netko od mojih " prijatelja" će provaliti i nakotiti će se bagre unutra u roku od 10 dana. Ovako je bilo dobro i susjedu i meni. Ja sam bio siguran za stan a susjed će ga nakon što plati struju i još neke zaostatke i malo uredi moći iznajmiti za lijepe novce. Nikakav ugovor nismo potpisali već se samo usmeno dogovorili, što se na kraju pokazalo dobom okolnosti za mene. Posudio sam novac od majčine rodbine za put (zapravo su mi kupili kartu jer mi nisu htjeli dati novce u ruke) u komunu Remar u Italiju točnije Napoli. Komunu je nemoguće opisati nekome tko nije bio tamo. Ne smije se govoriti nijednim jezikom osim talijanskog a dan se sastoji od molitve, puno rada, molitve pa još malo molitve za svaki slučaj ako si preskočio koju molitvu. Komuna Remar se dijeli (la?) na dvije faze. U prvoj stojiš 3 do 6 mjeseci, gdje hraniš kokoši, koze, zečeve, šetate pse, kopaš,sadiš, čupaš, pa opet sadiš, cijepaš drva..sve samo da ti zaokupe misli, da ne misliš o drogama ili alkoholu, dok si u drugoj fazi slobodniji: izlaziš vani raditi, naravno sa čovjekom koji je minimum 1,6 godina pa nadalje u komuni. A poslovi su bili sljedeći: čišćenje stanova, selidbe (to je radilo 3 osobe), farbanje stanova (2 osobe) a imali su i još jedan mali dućan (u kojem je bila jedna odgovorna osoba i jedan kuhar) gdje se prodavalo sve, od igle do lokomotive (to su nam davali vlasnici stanova koje smo selili a njima nije trebalo ili im je bio višak) pa bi mi to doveli u red i prodavali). Kako su im ljudi masovno odlazili iz komune jer je rad u 2 fazi uistinu težak, mene su već nakon cca. 2 mjeseca prebacili u drugu fazu jer im nije imao tko raditi, a i ovako nas je bilo malo. Kuća je bila za 15-16 osoba, a nas je bilo samo sedmero. Kakva je to promjena bila kada sam došao u 2 fazu! Nažalost, promjena nije bila na bolje. Stavili su me u ekipu za selidbe sa još jednim Hrvatom i jednim Rusom. Hrvat nam je bio "odgovorni" jer je on tamo bio najduže - svega godinu dana, ali kako sam već napisao, falilo nam je ljudi pa je on postao jedan od "odgovornih". Čim smo izašli prvi puta na posao vidio sam da je tu nešto čudno..Hrvat je nakon par kilometara zaustavio kombi i on i Rus su zapalili cigaretu (i to je bilo zabranjeno) i mene ponudili. Jedva sam dočekao zapaliti i povući taj rak pluća u sebe. Pitao sam Hrvata otkuda mu novaca za cigarete, nije odgovorio, samo se nasmiješio..Tek navečer oko 20 h smo bili gotovi sa poslom i trebali smo se vratiti odmah u kuću ali su se Hrvat i Rus nešto došaptavali na talijanskom, a kako sam jezik tek natucao, ništa nisam razumio. Na kraju su mi rekli da su (smo) dobili 20 eura bakšiša i da idemo po dop. Mislio sam da me iskušavaju ali sam, glupan kakav jesam, ipak rekao: zašto ne? Heroin, kokain sve se to otvoreno prodavalo u nekim četvrtima Napolija. Uzeli smo dopa u vrijednosti od 15 eura i kutiju cigareta. Povukli smo na nos i vratili se u kuću kao da ništa nije bilo. Heroin je bio fantastičan, takav se kod nas teško mogao nabaviti. Otad sam uzimao dop ili koku kad god bi mogao tj. kada god bi mogli. Uvijek kada su nam davali bakšiš mi bi napomenuli da ako zove naš šef kuće (a zvao je često) da kažu da su nam dali novaca točno onoliko koliko su trebali, tako da mi možemo u McDonalds sa bakšišem koji su nam dali. Nitko nikada nije postavio pitanje zašto, već bi nam često dali još 5-10 eura, jer pitaj Boga čime ovu jadni djecu hrane. Kako su ljudi lakovjerni.. Krali smo i na benzinu - dali bi nam npr. 30 eura da natankamo kombi a mi bi utočili za 15 eura i zamolili da nam napišu rukom pisani račun kako smo utočili za svih 30 eura i to bi predali šefu kuće. Šef kuće je bio portugalac, glup kao ona stvar, od otprilike 45 godina, bivši ovisnik o heroinu i kokainu, koji je kao i mnogi poput njega otkrio Boga istovremeno kada je otkrio da je Hiv pozitivan i da će uskoro odapet ako nešto ne promjeni. Pa je otišao u španjolsku komunu gdje je besplatno dobivao lijekove za hiv a nakon 5 godina u komuni se i zaredio- ili nešto u tom stilu. Kada sam ga upoznao bio je već 8 godina u komuni, od toga 2 u Italiji. Nedjeljom ili kada nije bilo posla išli smo u "pravu" crkvu. Ovo pravu sam stavio pod navodnike jer je ta crkva izgledala kao veliko skladište sa stolicama i nekakvim povišenim dijelom sa mikrofonom a oko njega band -gitara, bas, bubnjevi...imao sam čudan osjećaj kao da sam u nekoj sekti. Dobro, i na "normalnoj" misi se osjećam kao da sam u sekti, ali ovo mjesto je imalo onu baš zajebanu crnu auru oko sebe. Kada je misa počela ljudi su nakon nekog vremena počeli dizati ruke i govoriti nešto na talijanskom, a ovaj naš šef kuće je pao u trans. Kada sam to prvi put vidio mislio sam da ima epileptički napad a kada sam vidio da i drugi počinju padati, prasnuo sam u smijeh, jebi ga, nisam si mogao pomoći. Skoro me je vratio u 1 fazu koliko je bio ljut jer sam se smijao Bogu (tj. njemu). Da skratim priču jer sam dosadan i sam sebi, a o danima provedenima u Italiji mogao bih još 5000 riječi napisati. U komuni nisam prestao sa svojom ovisnošću, samo sam je smanjio. Vratio sam se kući švercajuči se u vlakovima i autostopom nakon 9 mjeseci. U stanu je živjela kćer od susjeda i vladala je čistoća kakva nije bila ni kad je majka bila živa. Ja sam se ponovo uselio a kćer od susjeda se odselila u žurbi u roku od 2 dana ali ne prije nego što sam joj ukrao nešto novaca i zlata. Sa susjedom otad nisam u dobrim odnosima, Očekivao sam da će policija doći po mene da me odvede u zatvor jer nisam završio program u komuni ali nikada nisu došli.."Život" se nastavio tamo gdje je i stao prije 9 mjeseci a ja sam nastavio svoj silazak u ludilo. Taj silazak je najbolje opisao Tin Ujević: Sto glasova iz stotine grla, iz dubine stostruke mi svijesti.
Za one koji su pročitali moje dosadašnje postove: smanjio sam metadon, Xanax i Lyricu na propisanu mi dozu i sad se doslovno raspadam pa je ovaj post pisan navrat-nanos,drhtavim rukama i trčanjem na toalet svakih 10 minuta. Idem u bolnicu Vrapče skroz se očistiti čim se ovo stanjem sa koronom smiri (ne, nije izlika).
Ovo sam posudio od: PROZOR U SVIJET i toliko mi se svidjela da sam je morao objaviti i ovdje.
Nadam se da se ne ljuti i da ne kršim neka pravila
Smijem se...
ali tuga je tu...
iza svih misli...
u svakoj riječi....
svakom pogledu...
svakoj kretnji.
Tu je uvijek...
i ne da osmjehu...
da zablista...
Ali smijem se...
jer ona je tu...
da me podsjeća...
da život nije...
samo osmjeh..
Oznake: Upoznali smo neprijatelja, i on je mi
srijeda, 09.09.2020.
Jadna mi Majka
...netko ju je spomenuo u komentarima pa su isplivala sječanja..Istina je da je nisam dovoljno cijenio dok je bila živa - da budemo iskreni cijenio sam je vrlo malo! Ostala je udovica malo prije rata sa dvoje balavaca, mojom sestrom, recimo da se zvala Patti od 15 godina i malim šmrkljom zvani Lou od 10 godina. Ne sjećam se da je plakala na sprovodu, ipak je to bio agresivan čovjek koji ju je samo mlatio..Ni toga se ne sjećam, to su mi drugi rekli..Da je dobivala batine ako bi zakasnila s posla, ako bi jelo bilo prehladno a vjerojatno i zato jer bi mu jednostavno došlo udariti nekoga slabijeg od sebe..Mislim da joj je laknulo kad je pizda odapeo (svatko onaj tko tuče žene je pizda i točka). Došla je za tim čovjekom u Zagreb, sa jednog dalmatinskog otoka čim je srednju školu završila, gdje je radila dan i noć. Valjda se nadala boljem životu, ali kako se kaže: life is a bitch and then you die! Otac mi je umro i došao je rat (ovaj naš domovinski, ne 2 svjetski - malo lošeg humora da razbijemo ozbiljnost ovoga posta), majka je ponovo radila od jutra do mraka kao i u djetinjstvu ali ovaj put za bijednu plaću i zbog dvoje djece koje je imala na grbači. Da ne shvatite ovo "na grbači" krivo - voljela nas je više od svega! Kako majka prije 18 ili 19 h nikad nebi dolazila kući, imali smo cijeli stan ta sebe, a moja sestra koju je tad bila u punk fazi, zaljubila se u krivog čovjeka i upala u krivo društvo (kao što će i njezin mali braco upasti par godina iza nje). i potegnulo ju u kanalizacuju bez izlaza! Odustala je od škole, kad sam vidio kako nešto stavlja (vuče u nos), rekla mi je da joj je to za sinuse a šta mislite tko mi je dao moj prvi joint? Seka Patti! To su bili partyi dok mama nebi došla doma a zatim svađe i razbijanje tanjura dok Patti nebi izjurila a majku obično ostavljala u suzame. Tada bih ja došao zagrlio je i rekao da će sve biti dobro a ona bi me poljubila, stisnula uz se i opet počela plakati i ja zajedno s njom iako nisam znao radi čega točno plačem - mama mi je bila tužna i to je bio dovoljan razlog. Prošlo je par godina a Patti je postala ovisna o heroinu i otišla živjeti kod kod jednog cigana, koji ju je tukao a ponekad je davao svojim prijateljima "đir" na njoj ali hej, imao je dopa koliko ti srce može poželjeti. Kako to znam? Nakon par godin ja sam počeo dilati za njega a on je obožavao pričati na koje je sve načine moju sestru ponižavao a ja sam sve to slušao sa glupim cerekom na licu jer kao i za moju sestru: hej, imao je dopa. Moja majka koja je zaista bila prekresna žena u tih par godina je posjedila, udebljala se i jedva da je imala snage za na posao otić. Znala je da sam i ja počeo svoje eksperimente s drogama i koliko me je samo puta molila: Nemoj sine, neće to na dobro izać! Ali ja sam kao i svi tinejđeri mislio da sam najpametniji i odlazio bih sa svijim ekiopm a nju bi ostavljao samu u onom malom, tamnom, vlažnom stanu..Kako li se samo morala osječati sama i napuštena od svih. Jednu subotu (znam da je bila subota jer nije bilo škole) Patti nam bane u stan sa viješću da odlazi sutra u Reto komunu u Španjolsku. Majka je bila presretna a Patti je bila na hepovima i donekle stabilna. Obećala je da će ostati u komuni minimum godinu dana.Mene nije bilo puno briga za to, imao sam 15 godina, tek sam otkrio seks s nečim drugim osom s gđicom Desankom, par grama speeda u džepu i curu, koka je bila tu noć sama..pa neću provest noć gledati kako dvije kokoške plaču! Lou the big fucker - mislim da sam bio gotov dok je još bio u hlačama! Naravno za to sam krivio speed,to se jebaču poput mene, koji je bio bar sa 2 druge cure prije nje, nebi nikad moglo desiti! Došao sam taman kad je Patti odlazila -dala mi je pusu i rekla: Brini se o mami, nije joj lako! A zatim me poledala, zavrtila glavom i ispod glasa mi rekla; ovako nastavi i bit ćeš poput mene za manje od godinu dana. Bila je u krivu, trebale su mu 2 godine da budem navučen kao zadnje pseto, Školu sam nekako završio ali pošten rad nije dolazio u obzir. Zašto se mučiti za par tisuća kuna kada to zaradim dilajući i još se mogu drogirati gratis?!? Majku gotovo da i nisam viđao, došao bih samo kada nebih imao gdje prespavati a u onom malom, vlažnom stanu često bih je čuo kako se uspavljuje suzama. Tada me za to nije bilo briga..Vi "normalni" nemožete to shvatiti - heroin je vrag koji vam oduzme dušu i nije ti do nikoga i ničega stalo osim kako doći do sljedećeg fiksa.Čak ni do mame koja plače zbog vas u susjednoj sobi, Osjetio bih kratkotrajnu krivnju a zatim bi i nju potisnula nova misao o dopu i lovi, lovi i dopu! Zatim se Patti vratila, nakon 2 i nešto godine. Izgledala je izvrsno, mama je bila tolilo sretna, nisam je godinama vidio da se toliko smije koliko u tih nekoliko mjeseci, Patti je našla posao u frizerskom salonu, meni držala prodike o štetnosti droga...Ali u komunama ste vi zaštićeni od vanjskog svijeta - nema režija, nema nerviranje jer nemaš za stanarinu, nemaš za registraciju Yuga i 100 drugih drugih stvari Moj mišljenje je da se nije znala - mogla nositi sa životom bez da joj netko govori šta , kako i gdje kao što su radili u komuni pune 2 goodine. Ja sam dilao u to vrijeme i Patti je tžznala gdje su moje zalihe. Da li se ona taj dan željela samo puknut ili je namjerno napravila to što je napravila...Majka ju je našla sljedeće jutro...Pokopali smo Patti a onda ju je i majka sljedila, skokom u Savu na Badnji dan 1999 godine! I sad 21 godinu nakon tog događaja, ja sjedim sam u ovom malom, mračnom, vlažnom stanu, plačem onako kako si si ti plakala i pitam se da li ćeš mi moći oprostiti moj odnos prema tebi? Tebi sam trebao ja,prije 20 dodina doči da te zagrlim, kažem ti - sve će biti u redu i da te poljubim u obraz i kažem ti: Volim te, mama!
Oznake: I konje ubijaju, zar ne?!
ponedjeljak, 07.09.2020.
blog, metadon, majčini snovi & gospodarski kriminal
Ovo je blog o drogama i mojem životu na njima pa ako mrzite narkomane,biti ću pristojan i reći samo - odhebite i hvala na posjeti! Nisam ništa pisao već 20-tak godina (doslovno), tako da mi oprostite na gramatičkim pogreškama i skakanja s jedne teme na drugu (iako ne očekujem da će ovo itko pročitati - ovo je više za moju dušu, ali ako Vam se da, dapače, samo dajte). Pa da se upoznamo:možete me zvati Lou, imam 40 godina, bivšu ženu & dijete, hepatitis C i veliku ovisnost o metadonima (uz još neke, ali ova je No.1) To sam ukratko ja, a ako poživim doznati ćete još (jedva čekate, zar ne?). Na drogama sam od 13te - hebenih 27 godina..Od toga sam na heroinu bio od 1996 do 2016, a na metadonu (uz heroin) od 1999 do danas..Ovo će biti kratki post, samo da znate u što se upuštate ako nastavite i ubuduće čitati moje ludosti..U zatvoru sam se riješio svoje ovisnosti o heroinu (kako i zašto sam završio u zatvoru ću pisati nekom drugom prilikom). Kada sam izašao bio sam na 100 mg (10 ml) metadona, 2 Xanax-a SR od 1mg & 1 Lyricu od 300 mg, što je već ogromna doza, da bi se u roku od nekoliko mjeseci popeo na 500 mg metadona a Xanaxe i Lyrice pijem kao bonbone. Ponovo sam počeo krasti, pljačkati, provaljivati da bih imao dosta za svoju "medicinu". Ali bar više nisam na heroinu! Ha, da nije tužno bilo bi smješno! Kao dugogodišnji ovisnik mogu vam reći da se teže skinuti sa metadona nego sa heroina. Inače, ovaj blog mi je moj psihijatar predložio (prvi koji sasluša tvoje probleme a ne prepisuje samo tablete), a zna da volim pisati (ne baš dobro, ali jbg, to volim) pa je predložio da stavim svoje demone na papir ili "ovo" - moj prvi blog.. Do prije neki dan nisam znao ni kompjuter upaliti a kamoli šta je to blog. Da ste me prije koju godinu pitali što je blog, odgovorio bih Vam da je to ili novi grčki jogurt ili neka nova glupa mladenačka skraćenica tipa lol, stfu, milf, gilf, pa sad i taj nekakav blog (babes lickes onother gay -ima ih i glupljih, pa zašto ne?) Na djetinjstvo ću se kasnije vratit i skačem odmah na travu koju sam pobožno pušio u ogromnim količinama od 13 do 25 godine, kada su me počele prati paranoje..da li je to bilo od dima ili svih onih tableta i dopa što sam trpao u sebe, ne znam ali već 15 godina nisam joint zapalio (mislili ste da će priča s travom dulje trajati, priznajte!). Jebote, kakav uspjeh, ne puši više travu, kao da sam falsificirao doktorat i ušao i sabor! Mama bi se tako silno ponosila, gotovo da je mogu čuti; ### Višnja, si čula ka"e bilo?! Onaj moj sinek,ne sam da je napravil falsifikat tak dobar da su ga primili u sabor pa sad ak bu opet išel u zatvor išel bu radi gospodarskog kriminala, a ne radi nekakve sitne krađice, neg kak! Moj Lou bude među najvećima ove, mlade nam države! Zamisli sam Višnjica ;Sanader, Polančec, braća Mamić, gđica Rimac, gospon Bandić i moj Read među njima! A kad navrši 65 čak bu imal i penziju. A kaj tvoja kur..mislim Vesnica dela? Opet je trudna? Reci joj da su joj jeftiniji kondomi od pelena! pa ispod glasa: Glupača nimfomanska..Kaj sam rekla? Da nem treba više takvih mladih žena, Višnjica moja, da nam rade male hrvate! Glavno da joj otac ima člansku iskaznicu..bome od HDZeja, ne valjda od biblioteke!! ### Ah, snovi jedne majke..Evo mi zvoni prika s mojom medicinom pa ću naglo završiti ovaj zapis - došlo je mojih 5 bočica hepova i kutija Xanaxa i gratis 2 Suba (zlu ne trebalo) - sve to za samo 500 kn - cijena za stalnog kupca..i tako iz dana u dan. Život? Ne bih rekao..ni blizu
Oznake: Preko vode do slobode
