lou reads
četvrtak, 10.09.2020.
Ostao sam sam..
..i što sad? Stan je svaki dan bivao sve prljaviji i prljaviji, postao je utočište za sve propalice,alkoholičare, narkomane svih vrsta i oblika. Svuda okolo boce i šprice, pomiješani smrad neopranog suđa, cigareta, alkohola i ljudskog znoja..Nije mi zaista bilo do ničega stalo osim do heroina, živio sam od jednog šuta do drugog. Majke ni Patti više nije bilo da se brinu za račune pa su mi nakon par mjeseci isključili struju ali bilo mi je svejedno, imao sam svijeće da mogu pronaći venu..Vjerojatno se pitate kako sam održavao svoju ovisnost? Da budem potpuno iskren (a nemam zašto lagati) pomalo dilajući, naplaćujući ljudima prostor za furanje (ili da ih ja ufuram), provalama u kioske, kuće, krađama iz dućana pa mijenjajući te stvari za dop..nakraju sam se prijavio na metadonsku terapiju s namjerom da ih prodajem, ali je to brzo preraslo u još jednu ovisnost, koja evo, traje do danas..ovisnik uvijek nekako skupi novce za svoje zlo..Upao sam u takvu crnu rupu iz koje nisam znao izaći. Tonuo sam sve dublje i dublje! Kada bi mi netko predložio komunu, uvijek bi odgovor bio: A šta ću sa stanom, dobar je meni i ovakav život, Patti je bila dvije godine u komuni pa vidi gdje je sad ili neku glupost sličnu tima. Ali kada su me drugi puta uhvatili u krađi, sud mi je dao opciju: ili komuna ili zatvor (tada se to još uvijek moglo, mislim da su to ukinuli prije nekog vremena). Naravno, odlučio sam se za ovo prvo. Stan sam ostavio na čuvanje susjedu koji je nije imao problema sa zakonom i sličnim stvarima, uz dogovor da stan dovede u red pa neka ga iznajmi, neka drži ljubavnicu ili roba unutra, meni je bilo svejedno, samo da je stan u sigurnim rukama, jer sud je naredio da moram završiti program u komuni a to je od godine i šest mjeseci do dvije, a znao sam da ako stan ostane prazan netko od mojih " prijatelja" će provaliti i nakotiti će se bagre unutra u roku od 10 dana. Ovako je bilo dobro i susjedu i meni. Ja sam bio siguran za stan a susjed će ga nakon što plati struju i još neke zaostatke i malo uredi moći iznajmiti za lijepe novce. Nikakav ugovor nismo potpisali već se samo usmeno dogovorili, što se na kraju pokazalo dobom okolnosti za mene. Posudio sam novac od majčine rodbine za put (zapravo su mi kupili kartu jer mi nisu htjeli dati novce u ruke) u komunu Remar u Italiju točnije Napoli. Komunu je nemoguće opisati nekome tko nije bio tamo. Ne smije se govoriti nijednim jezikom osim talijanskog a dan se sastoji od molitve, puno rada, molitve pa još malo molitve za svaki slučaj ako si preskočio koju molitvu. Komuna Remar se dijeli (la?) na dvije faze. U prvoj stojiš 3 do 6 mjeseci, gdje hraniš kokoši, koze, zečeve, šetate pse, kopaš,sadiš, čupaš, pa opet sadiš, cijepaš drva..sve samo da ti zaokupe misli, da ne misliš o drogama ili alkoholu, dok si u drugoj fazi slobodniji: izlaziš vani raditi, naravno sa čovjekom koji je minimum 1,6 godina pa nadalje u komuni. A poslovi su bili sljedeći: čišćenje stanova, selidbe (to je radilo 3 osobe), farbanje stanova (2 osobe) a imali su i još jedan mali dućan (u kojem je bila jedna odgovorna osoba i jedan kuhar) gdje se prodavalo sve, od igle do lokomotive (to su nam davali vlasnici stanova koje smo selili a njima nije trebalo ili im je bio višak) pa bi mi to doveli u red i prodavali). Kako su im ljudi masovno odlazili iz komune jer je rad u 2 fazi uistinu težak, mene su već nakon cca. 2 mjeseca prebacili u drugu fazu jer im nije imao tko raditi, a i ovako nas je bilo malo. Kuća je bila za 15-16 osoba, a nas je bilo samo sedmero. Kakva je to promjena bila kada sam došao u 2 fazu! Nažalost, promjena nije bila na bolje. Stavili su me u ekipu za selidbe sa još jednim Hrvatom i jednim Rusom. Hrvat nam je bio "odgovorni" jer je on tamo bio najduže - svega godinu dana, ali kako sam već napisao, falilo nam je ljudi pa je on postao jedan od "odgovornih". Čim smo izašli prvi puta na posao vidio sam da je tu nešto čudno..Hrvat je nakon par kilometara zaustavio kombi i on i Rus su zapalili cigaretu (i to je bilo zabranjeno) i mene ponudili. Jedva sam dočekao zapaliti i povući taj rak pluća u sebe. Pitao sam Hrvata otkuda mu novaca za cigarete, nije odgovorio, samo se nasmiješio..Tek navečer oko 20 h smo bili gotovi sa poslom i trebali smo se vratiti odmah u kuću ali su se Hrvat i Rus nešto došaptavali na talijanskom, a kako sam jezik tek natucao, ništa nisam razumio. Na kraju su mi rekli da su (smo) dobili 20 eura bakšiša i da idemo po dop. Mislio sam da me iskušavaju ali sam, glupan kakav jesam, ipak rekao: zašto ne? Heroin, kokain sve se to otvoreno prodavalo u nekim četvrtima Napolija. Uzeli smo dopa u vrijednosti od 15 eura i kutiju cigareta. Povukli smo na nos i vratili se u kuću kao da ništa nije bilo. Heroin je bio fantastičan, takav se kod nas teško mogao nabaviti. Otad sam uzimao dop ili koku kad god bi mogao tj. kada god bi mogli. Uvijek kada su nam davali bakšiš mi bi napomenuli da ako zove naš šef kuće (a zvao je često) da kažu da su nam dali novaca točno onoliko koliko su trebali, tako da mi možemo u McDonalds sa bakšišem koji su nam dali. Nitko nikada nije postavio pitanje zašto, već bi nam često dali još 5-10 eura, jer pitaj Boga čime ovu jadni djecu hrane. Kako su ljudi lakovjerni.. Krali smo i na benzinu - dali bi nam npr. 30 eura da natankamo kombi a mi bi utočili za 15 eura i zamolili da nam napišu rukom pisani račun kako smo utočili za svih 30 eura i to bi predali šefu kuće. Šef kuće je bio portugalac, glup kao ona stvar, od otprilike 45 godina, bivši ovisnik o heroinu i kokainu, koji je kao i mnogi poput njega otkrio Boga istovremeno kada je otkrio da je Hiv pozitivan i da će uskoro odapet ako nešto ne promjeni. Pa je otišao u španjolsku komunu gdje je besplatno dobivao lijekove za hiv a nakon 5 godina u komuni se i zaredio- ili nešto u tom stilu. Kada sam ga upoznao bio je već 8 godina u komuni, od toga 2 u Italiji. Nedjeljom ili kada nije bilo posla išli smo u "pravu" crkvu. Ovo pravu sam stavio pod navodnike jer je ta crkva izgledala kao veliko skladište sa stolicama i nekakvim povišenim dijelom sa mikrofonom a oko njega band -gitara, bas, bubnjevi...imao sam čudan osjećaj kao da sam u nekoj sekti. Dobro, i na "normalnoj" misi se osjećam kao da sam u sekti, ali ovo mjesto je imalo onu baš zajebanu crnu auru oko sebe. Kada je misa počela ljudi su nakon nekog vremena počeli dizati ruke i govoriti nešto na talijanskom, a ovaj naš šef kuće je pao u trans. Kada sam to prvi put vidio mislio sam da ima epileptički napad a kada sam vidio da i drugi počinju padati, prasnuo sam u smijeh, jebi ga, nisam si mogao pomoći. Skoro me je vratio u 1 fazu koliko je bio ljut jer sam se smijao Bogu (tj. njemu). Da skratim priču jer sam dosadan i sam sebi, a o danima provedenima u Italiji mogao bih još 5000 riječi napisati. U komuni nisam prestao sa svojom ovisnošću, samo sam je smanjio. Vratio sam se kući švercajuči se u vlakovima i autostopom nakon 9 mjeseci. U stanu je živjela kćer od susjeda i vladala je čistoća kakva nije bila ni kad je majka bila živa. Ja sam se ponovo uselio a kćer od susjeda se odselila u žurbi u roku od 2 dana ali ne prije nego što sam joj ukrao nešto novaca i zlata. Sa susjedom otad nisam u dobrim odnosima, Očekivao sam da će policija doći po mene da me odvede u zatvor jer nisam završio program u komuni ali nikada nisu došli.."Život" se nastavio tamo gdje je i stao prije 9 mjeseci a ja sam nastavio svoj silazak u ludilo. Taj silazak je najbolje opisao Tin Ujević: Sto glasova iz stotine grla, iz dubine stostruke mi svijesti.
Za one koji su pročitali moje dosadašnje postove: smanjio sam metadon, Xanax i Lyricu na propisanu mi dozu i sad se doslovno raspadam pa je ovaj post pisan navrat-nanos,drhtavim rukama i trčanjem na toalet svakih 10 minuta. Idem u bolnicu Vrapče skroz se očistiti čim se ovo stanjem sa koronom smiri (ne, nije izlika).
Ovo sam posudio od: PROZOR U SVIJET i toliko mi se svidjela da sam je morao objaviti i ovdje.
Nadam se da se ne ljuti i da ne kršim neka pravila
Smijem se...
ali tuga je tu...
iza svih misli...
u svakoj riječi....
svakom pogledu...
svakoj kretnji.
Tu je uvijek...
i ne da osmjehu...
da zablista...
Ali smijem se...
jer ona je tu...
da me podsjeća...
da život nije...
samo osmjeh..
Oznake: Upoznali smo neprijatelja, i on je mi
