lou reads
srijeda, 28.10.2020.
U psihijatrijskoj bolnici
Ovo je istinita priča, koju sam napisao u psihijatrijskoj bolnici, u debeloj krizi ne dugo nakon opisanog događaja - čini mi se oko 2001 god., obečavajući samome sebi kako sam jednom zauvijek raskrstio sa heroinom. Kao i mnogo puta dotad, lagao sam samoga sebe!
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Moram ovo napisati inače ću se raspasti..Mislio sam Nju nazvati, ali sam se sjetio da je nema već više godina. Nisam imao koga nazvati, a da sam i imao koga nazvati, šta reći, kako objasniti? Kako bilo kome objasniti? Ne možeš..Postoji trenutak u životu svakoga dopaša, kada se jednostavno pustiš, znaš da ćeš umrjeti i nije nimalo briga. Narkomani su sebični, ali to i tako zna svako dijete a i ja sam tako živio 90% svoga potraćenog života! Sve si dao Njemu (dopu), cijeli svoj život - i sestru i majku i djevojku, ma cijelu jebenu budućnost si predao Njemu. I taj trenutak, kada shvatiš da te ubrzo neće biti je, kao neko olakšanje. Kao da jedva čekaš kraj, dan kada se nećeš buditi u znoju, trčati cijeli dan za dopom i novcima i kad više nećeš ići spavati sa jednom, jedinom misli, kako sutra moraš ponovo sve ispočetka. Kao da si se s jednom stranom mozga držao normale (onoga što ljudi smatraju normalom - škola, cura, posao) a sa drugom stranom mozga, kao da si se držao palcem i kažipstom za komad konca koji visi iz aviona.. Kada konačno priznaš sebi da neće sve biti dobro, da nemaš budućnosti, i kad konačno pustiš taj jebeni konac koji si tako grčevito stiskao sve te godine, dok te je vjetar šibao i bacao na sve strane.. Samo ga pustiš i čekaš pad... A pad može usljediti sutra ili za par godina. Ali pad te sigurno čeka, a tko zna možda ga i preživiš, ali više nikada nećeš biti svoj. I za 20 godina onaj crv u glavi će ti govoriti, kod svakoga neuspjeha u životu, ma kako mali bio - uzmi ga i sve će proći!
Dan kada sam pao na zemlju, Zagreb, bio je početak 21 stoljeća, otprilike. Proljeće je, prekrasan dan, Taman sam popio kavu, skuhao dop i ušlagirao se, popio hepove i ostale pilule a zatim popio 2 piva. Otišao sam u kupaonu oprati gan (iglu) i...VUF..BLACKOUT!!! Toliko očaja, bijesa, kajanja - sve u jednom! To je To, smrt, konačno je gotovo.. Na brodu sam, izgubljen.. i svi ti osječaji vode me dole, u potpalublje. Jednostavno znam da će tamo biti bolje. Evo mame i sestre, dobro je. One ništa ne govore, a ja potrčim prema njima da ih zagrlim! Ali kad sam ih zagrlio, bile su gnjecave i smrdile su po raspadnutom mesu. Mama me primila za ruku i rekla: Konačno si stigao, sine! Vrištim!!
Noć je, ja stojim ispred ogledala u kupaoni i vrištim! Nemam zube, krv, mi curi iz nosa i uha! Vidim zube na podu, izbijene s korjenom, stručno, kao da sam bio u zubara i onu iglu što sam je prao kada se sve to desilo. Mora da sam ostao bez svijesti i udario u rub kade i izbio zube. Kada sam stao ispred ogledala i počeo vrištati, nemam pojma! Uzeo sam tu iglu i otišao skuhati još jedan šut....
Oznake: Tko je lud, ne budi mu drug
ponedjeljak, 26.10.2020.
Tragična ljubavna priča o političarima iz banana republike
PRIČA JE U CIJELOSTI FIKCIONALNA, A ZBOG VREMENSKOG ODMAKA (2015.) NEKI OD LIKOVA U PRIČI SU MALO ZASTARJELI.
OVIM POSTOM SE NE POZIVA NA NASILJE, KONZUMIRANJE OPIJATA BILO KAKVE VRSTE I NEZAŠTIČENOG SEKSA (BILO KAKVE VRSTE) SA ŽIVOTINJAMA I (ILI) POLITIČARIMA
Da ne serem s dugim uvodima (jer ovo je duga priča), najbolje je da odmah započnem. Danas mi je dragoj ženi bio pregled glave da vide da li su se tumori vratili - za to če im trebati 10
dana. Prilično brzo, rekli biste!? Ako nedao dobri Buda da su se vratili, mora čekati 10 dana da je dobri Dr. naruči - a to može biti za 2 mjeseca do 10 mjeseci! Ah, Lijepa naša! Isprsi se sa 10-tak tisuća eura i primiti če te sutra, a papak bez novaca će krepat, pardon, umrijeti smrću dostojnom čovjeka a neće dočekati pregled. Pa ti odluči šta ti je važnije - platiti režije, hranu, djeci knjige za školu, kondome, registraciju Yuga iz "88 ili dati tih pišljivih 10 tisuća eura, koje si štedio zadnje desetljeće da bi mogao proživit još jedno bijedno desetljeće? Više desetaka puta htio sam svoju dragu zatuč bejzbol palicom, pregaziti je autom, pribiti ju na križ i zapaliti, nahraniti je čoporu gladnih pasa,...Ali to bi bilo po mojim uvjetima, ne pod uvjetima nekog hercegovačkog doktora imena Mehmed Zulufepuštampašić, koji je može spasiti za određenu sumu novaca i nekog tumora!.
-Novce ionako nemrete ponjeti sa sobom, kaj ne?- kao da sad čujem dobrog dr.Zulufepuštampašića sa smješkom ala Freddie Mercury.
I sad dolazimo do moja 2 rješenja. Jedno bolje od drugog!
Prvo rješenje bi bilo da se zbrine moja obitelj, a drugo bi bilo čisto radi mog gušta (jbg familijo, tata otišao ku-ku)
Rješenje 1.
Dignuti životno osiguranje, uplaćivati ga godinicu-dvije, a onda te "slučajno" pregazi autobus Zagreb-Čapljina. Bar si donio koju kunu doma (iako će 60% otić na pokop i sl.).Ali to je dosadno i predugo traje!!
Rješenje 2 (nije rješenje ali je zabavno, jbg):
Kupiti 2 pištolja HS 2000 (hrvatski samokres 2000), jer ipak si Hrvat i domoljub & želiš pomoći hrvatskoj ekonomiji! Nekoliko kalaša iz majčice Rusije, par zolja, američke proizvodnje (Kina) i naravno snajper, izraelske proizvodnje.
.
Sad kad si spreman, prvo posjetiš Dr. Zulufepuštampašića da ti prepiše par dobrih stvari (Metadon, Valijum, Xanax, Opijum..i uzmeš mu 10-tak g kokaina koji svaki dr. koji drži do sebe ima). Naravno, uzmeš mu sve novce i daš je nekome od bližnjih, kupiš jedno skupo Varteksovo odjelo, uzmeš dr. Zulufpuštampašićev BMW i kreneš put sabora.
Sabor je začudo pun jer glasaju o povečanju plaća i beneficija samima sebi. Tko je vidio radit do 65-67 godine!? Jedan mandat u saboru i penzija ne manja od 21.951 kn (a i od toga tko može preživit!)
I dok stojiš na krovu, nasuprot Markova trga i gladiš svoj HS 2000 s kojim si prije 20 minuta raznio glavu dobrom dr, i uto primjetiš ministra Kujunđića kako lagano vrteći guzicom, gotovo plešući korača prema saboru. Uzimaš snajper, pogledaš tog jebenog polupederčinu kroz nišan i nakon što utvrdiš da je stvarno onoliko ružan kao i na TV-u, smjestiš tom propalom ministru metak u međunožje. FUN FACT: Prvo se čuje visoki C a zatim BUUM. Zapjevao je više od Sandre Bagarić!
Odlučiš da ga više nećeš dirat - ako je napravio dobar posao u zdravstvu zašit će mu karu natrag. Osim ako ima maloga,..ali tu nisi ti kriv, već genetika..
Usmjeravam snajper prema saboru i ugledam Jandrokovića (Njonjeka) kako viri iza ramena čas jednog, čas drugog policajca. Isto kao u stranci. U jednom trenutku dok se povlačio prema ulazu, zabljesnula me zlatna značka HDZ-a i prst mi se okliznuo na okidač i Njonjek je šutke pao sa rupom posred čela. Upravo u tom trenutku, sunce ga je obasjalo i izgledao je kao oni prosvjećeni cigani iz Indije koji ruž umjesto na usne stavljaju posred čela, uz iznimku da je on nosio Armani odjelo a ne pokrivač i nije bio prosvjetljen već prostreljen..ali dobro sad, nećemo cjepidlačit.
Za to vrijeme je već došla hrpa policije, N1,Htv, Rtl, Nova, čak i Bbc & Cnn! Jer što ima privlačnije od ubijanja političara u maloj, usranoj zemlji, zvanoj Croatia.
Croatia..to ime mi je uvijek zvučalo kao neki čipi-čips. Croatia with ham 100g - extra flavor, Croatia paprika - family pack.
Srbija zvuči da je netko prdnuo a Bosna & Hercegovina...zvuči kao da ju je izmislio jebeni Hans Christian Andersen - u jednoj zemlji daleko, daleko od normalnoga svijeta živjela su 3 konstutivna naroda...Jedan gluplji od drugog! Hrvati su bili lopovi & mitomani, Srbi su bili lažovi i još veći mitomani a Muslimani su bili pravi vjernici- nikada nečete vidjeti jednog BiH Muslimana kako glođe svinjetinu koja mu se prije par tisuća godina očešala o đamiju ili pije alkohol, a-.a, ne i BiH Muslimana! Ali dosta o tome, idemo dalje sa našom pričom.
I dok sam tako zamišljeno sjedio, vidim na svom mobitelu Mirjanu Hrgu (!?) kako izvještava o neznanom junaku, i kako se čini oslobađa hrvatsku, baš kao i branitelji '91...U tom trenutku mi je sinulo da nisam uzeo nijednu plinsku bocu! Šta će narod reći? ! I tada sam shvatio da moram umrijeti. Jer jedan Hrvat i branitelj bez plinske boce je..kao Bandić bez žetončića...kao Kolinda bez Jakova, kao Plenković bez anemije.kao LGBT bez L-a i G-a...ma kao...kao Hrvatska bez Srbije! Eto, rekao sam!
M. Hrga je intervjuirala gosp. Hasanbegovića i onu njegovu ružnu plavušu kojoj sam zaboravio ime a kraj njih uvaženi ustaša, svodnik, narkoman i tkz. novinar Velimir Bujanac. Viču da je sve ovo veliko srpska zavjera da se smaknu najbriljantniji umovi Hrvatske (bilo je ljeto i kroz otvorene se prozore prolomio gromoglasan smijeh iz svakog stana od Iloka do Dubrovnika)
Uto, u kadar uđe Pupovac, govoeći da to nijesu srbi jer srbi koriste nož a ne ove kukavičke metode ustaša i amerikenjaca i da će to dokazati pa neka ga ubiju, ako tako Sv. Sava želi. I tako stane na sredinu Markova trga i viče:
Šta je bre Ustaše,što ste se uplašili? Ja sam samo 1 Srbin, a nas i Rusa 200 miliona! I Kineza...koja miljarda!!!
Naravno, sve to je iznerviralo Hasanbegovića, ružnu plavušu, Bujanca i rahitičnog hercegovačko-kanadskog ustašu Glasnovića pa su se pridružili Pupovcu zahtjevajući da ih se ubije. Uzeo sam zolju, naciljao i poslao ih Miloševiću i Paveliću na raport!
Tada plačući izlazi naš vrli psihijatar Božo Petrov, mašući japanskom zastavom i upita me koji su moji zahtjevi?
Upitao sam ga da li zna da sam ga skoro ubio zbog japanske zastave jer mislim da su svi kosooki zapravo reptili koji hoće zavladati svijetom!? A on mi plačnim glasom odgovori kako nisu imali ništa bijelo, najbliže je bila japanska zastava pa su mislili japanski crveni krug obojati korektorima ali da nema nijednog i da sumnjiče Krešu Beljaka i Sauchu zbog tog nedjela, jer samo oni kradu tako male cifre.
Koji su Vaši zahtjevi gospodine? - ponovo me upita mali pišulinac Petrov
Ovo su bili moji zahtjevi:
1. U penziju se ide sa 45 godina, sa minimum 5 godina staža i penzijom od barem 4.999 kn
2. Legalizacija prostitucije
3. Legalizacija kako lakih, tako i teških droga, ljudima starijim od 21 godine! Uključujući tu i alkohol
4. Vračanje Titove biste na Pantovčak
5. Da mi predcijednica Kolinda G.K. popuši ku*ac i da je zatim naguzim dok zajedno gledam(o) panoramu Zagreba
Mislio sam još par zahtjeva nabacit ali nisam htio pretjerivati.
U roku 90 minuta večina mojih zahtjeva je ispunjeno. Svi osim zadnjeg - Kolinde!
Prvo se izvlačila da se iskilavila dok je vračala bistu, pa da je Bandić na umoru zbog izglednih gubitka izbora u Zagrebu, pa da joj Jakov neda, pa da bi Jakov htio trojac.. Tek nakon što sam upucao onoga košarkaša Peđu Grbina pristala je doći na jedan od Zagrebačkih krovova s pogledom na Markov trg. Kolinda je došla u plavom uskom kostimiću..Neću sada ići u detalje jer ipak sam gospodin, ali dok smo mi to radili narod je krenuo u linč na onih političara što je preostalo u Hrvatskom saboru.
Dok sam guzio našu nam predcjednicu, gledao sam kako naši političari umiru na razne načine: Kalmetu su utopili u 20 litara boje, Vidoševića je masakrirao neki lik obučen u medvjeda (vjerojatno ličanin),Bero je dobio i srp i čekić kao i većina njegovih poslušnika, Marića su ugušili kovanicama od 10 & 20 lipa, Brkića je guzio lik koji je imao jedan od onih kolutova za plivanje u obliku crnog labuda i govorio mu nešto o 120. lakoj brigadi Armije BiH Crni labudovi, ali nebih u to ulazio a Bandića su utopili u Manduševcu - valjda jedinoj fontani u gradu Zagrebu koju nije izgradio..I onda kažu da naš narod nije kreativan! Zašto su neki od njih bili u saboru i danas mi je (Martin) misterija (ali pretpostavka je zbog penzija i beneficija)...
Ali vratimo se junaku ove priče tj. meni. Prateći taj predivan prizor i dovodeći našu Barbie od orgazma do orgazma, spustio sam gard (da bi digao neke druge stvari) i začuo repetiranje kalašnjikova iza sebe! Znao sam da nemam još puno vremena pa sam trznuo još par puta i zabjelio Kolindinu plavu haljinicu. Okrenuo sam se cool ko Prljavi Harry, spuštenih hlača i gaća i ugledao.....Jakova! Crvenog u licu s uperenim kalašem u mene. Šutili smo dobrih 30 sekundi - on, jer je plakao a ja jer nisam znao što da kažem prvoj dami Hrvatske. A zatim se Kolinda okrenula, još uvijek dignute haljine i spuštenih Victoria secret gaćica i zagrmila: Koji ti je ku*ac, jesi skupio djecu iz škole pi*da ti ma..BANG!!! Upucao ju je posred sisa i pala je sa krova na pločnik sa još zadignutom haljinom i spuštenim gaćicama (Victoria secret) a Jakov je tiho promumljao: Ovo želim napraviti već 15 godina! Na tren sam ga čak pogledao kao da je ljudsko biće, a zatim je uperio kalaš u mene. Znao sam da nema smisla pregovarati, sa ku*ca mi se još sjajila Kolindina "ljubav". Šutio sam, podigao svoje hlače, okrenuo sam se prema Markovom trgu i sa zadovoljstvom primjetio da je umrlo ili umire 98 % naših političara. Bilo je živo još paraplegičara koji su se vrtjeli u krug jer su im djeca izbušila jednu gumu i Pernar koji je pokupio onu japansku zastavu i pjevao House of the rising sun. Pomislio sam da misli, ako preživi, otići u Japan...ili Makedoniju. Bio sam ponosan na sebe, zadovoljan učinjenim.. a zatim mi je strašna misao prošla kroz glavu i upitao sam Jakova: Jakove, ne misliš i ti valjda u politiku? Plačući mi je odgovorio da ne, da se mora brinuti za djecu, kuhati, čistiti, peglati.. Odahnuo sam, a onda je odjeknuo pucanj. BANG! Jakov, kreten kakav jest, promašio me sa pola metra udaljenosti, ali me okrznuo i pao sam na pločnik, polomljen, kao bivša nam država.
Dok sam ležao polomljenih ruku i nogu i grizao usne da ne jaučem, jer pravi junaci trpe u tišini..kao što je naš narod trpio u tišini od stoljeća sedmog (7)..uto mi sine žarulja, kao Tesli; Pa mi smo narod kompletnih idiota (a Tesla je bio srbin, jebi ga) i počeo vrištati koliko su moja domoljubna pluća, načeta Croatia cigaretama (Rvatska u srcu i plućima) to mogla..Vrištao sam dobrih 20 minuta, među ostalim polomljenim saborskim zastupnicima i uto vidim visokog sjedog čovjeka sa skupim cipelama i još skupljim satom i pomisih: To je to! Ili je Sveti Petar ili je istinita ona Bog i Hrvati i On osobno dolazi po Nas - Hrvate! Osoba se približavala i kleknuo je pored mene, cereći se kao hijena i samo rekao. Ćaća se vraća, pizdo! i krenuo je dalje u svojim skupim cipelama. Uzdrhtalom rukom sam izvadio svoj HS2000, koji sam držao u čarapi dok sam zadovoljavao, sad već, pokojnu nam precjednicu, bilo mi je toliko loše da sam vidio dva sjeda čovjeka. Odlučio sam se za ovog desnog, naciljao i okinuo. Ali, avaj i kuku, nisam pogodio Ćaću nego Jožu Manolića! Čovijeka koji je preživio Austro- Ugarsku, Kraljevinu SHS, NDH, komunizam, pa čak Tuđmana i ovu banana državu, pa ga ubije neki ćoravi debil na pragu njegove stote! Jadni Joža, nije to zaslužio! Pustio sam suzu zbog pokojnog nam Jože, pomislio na ženu i izgubio svjest.
K R A J ?
Hvala na strpljenju i oprostite na pravopisnim greškama, ipak sam se školovao u Rvatskoj
Oznake: krumpira gospođo
ponedjeljak, 19.10.2020.
Treća generacija purgera i politička korektnost
Izlazim jučer iz bolnice u šetnu u kolicima,i osječam se kao frajer, veliki jebako.. Zgodna teta u ranim 20-tim mi gura kolica i osjećam se kao da će mi se ispuniti neki od mojih Dear Penthouse snova: Dragi Penthouse, nikad nisam mislio da će se baš meni ovo desiti ali... I Izlazimo iz bolnice, napetost se mogla rezati nožem, znao sam da želi moje muskulaturno tijelo (1.90 cm i 65 kg) ali lijepa teta, čim me je dokoturala ispred bolnice, odlazi, a ja kao pšenac gledam za njom, sa onim suznim, blago telećim pogledom u očima i cvilim zbog propalog Dear penthouse sna. Ma,tješim se, i tako nisam imao niti 3 kune da joj platim kavu iz automata. I tako, izgledajući jadno i osječajući se veoma jadno, stojim kao potpuni debil u kolicima ispred bolnice, i smrzavam se 15 minuta dok čekam priku sa kojim sam se dogovorio zasvirat čarobnu frulicu. .I ne, nema ništa gay u tome, ali istina je da bi trebali to početi to nekako manje, da oprostite, pederski zvati. Napokon je prika stigao sa već zamotanom frulicom hašiša. Skinuli su me sa metadona i stavili na Subutex koji mi ne paše pa sam "morao" zapalit (a nisam zapalio barem 10 godina) Kako hašiš ne smrdi, odlučili smo zapalit ispred bolnice - logično. Taman smo povukli par dimova, kad se odjedanput netko počne derati: Gospodo, vi gospodo, da, vas dvojica.. Odmah sam pomislio: evo ga, murija, šta će sad biti? Uzet će mi i ovo malo hašiša šta sam dobio, oteti će mi i ovo malo lijekova šta imam, a da vrijede, i srušit će moje mršavo dupe iz ovih finih kolica i odvesti me u zatvor. Kad ono, prst u nas je uperio, neki gospodin tj. patuljak (jel to politički korektno?) od cca metar i 29 i pol cm, mojih godina i viče: Vi gospodo, gdje su vam je maske? I gleda u mene, kao sam mu vlastoručno srušio Jugoslaviju! Prvo sam pomislio, jebo te, kakva je ovo trava, a onda smo se, politički totalno nekorektno, počeli cerekati! Sada mi je neugodno, ali tad sam stvarno mislio da haluciniram. Kažem malom čovjeku (politički korektno) da mi je maska ostala u sobi, a prika, onako napušen tvrdi da on ima masku ali da je samo pametni ljudi mogu vidjeti. Mali čovjek je čak malo zastao i zamislio se, a nas dvojica, kompletnih idiota, smo sad pukli od smijeha. Ponašali smo se kao da ponovo imamo 15 godina... Dajte, bum vam ih ja kupil-rekao je, ostao živ, i ispružio ruku. Sad, neugodno mi je reć da nemam ni jednu jedinu lipu a kamoli kunu, a na prikinom licu, vidim da računa hoće li mu ostati za rizle ako da kunu za masku, ovom kepecu (ups,I did it again!) a kako računati nije nimalo jednostavno, onako stondiran, pa smo se telepatski odlučili praviti da smo prečuli pitanje i nastavili pušiti frulu. Ali čiča (mojih godina), je bio i dalje uporan sa tom malom, ispruženom rukom. Ovaj je bio, sigurno, treća generacija purgera, jer mi polutani nismo toliko ljubazni. Ja sam, obično kad bi pitao od nekoga kunu, uzeo cijeli novčanik, a njemu ostavio kunu (da ne kaže da sam mu sve uzeo, ipak su me pristojno odgojili). Upravo sam malom gospodinu, htio reći da ne dam, jer je stožer tako naredio, kad je hvala Allahu (i onom prascu šta mu se očešao na đamiju pa ima više svinjetine za nas nevjernike), došla neka žena i počela vikati da kaj je on, neki maska nacist (!), pa je došla još neka gospođa i počela vikati na prvu gospođu, pa je stigao neki gospodin koji je vikao na svih. pa se uskoro 7-8 ljudi svađalo oko ničega. Prika i ja smo i dalje pušili, razgovarali smo samo telepatski, kad sam odjednom pomislio: Zamisli da si drogiran (trava nije droga) na ovu krasotu se ne bi niti osvrnuo, niti je primijetio nebi, a ti si za sve ovo zaslužan. Jebo te led, kako sam bio ponosan na sebe!. Toliko sam se udubio u sav taj: Kaj buš ti meni, kaj bum ja tebi, kaj ovo, kaj ono i samo sam čekao da neka nekoga nokautira, kao npr,: kaj buš ti meni da ja moram masku nosit, a taman nos i usne operirala, Kaj je vama?!? Pogledaj svoj nos, izgleda ko gljiva ludara, tebi kujo, treba maska! KAAAJ?!?! ondaI pljas, šamar! Onda ova operirana i nokautirana na podu plače: Pa kak bum upecala bogatuna, zima ide, sise se ne vide kak treba, a ni guza ne dolazi do punog sjaja, pa ne bum čistila govna po Njemačkoj sa ovakvim tijelom! Pa mislim HALOO! Mislim ono, fakat, ono curke, nije vam u redu! I cure su se pomirile i taman kada su počele plesati šumadijsko kolo, zgodna sestra je došla po mene, jer da će večera,. .Moj prika je i dalje bio zamišljen, gledao je u jednu točku i ne znam zašto, mislim da je razmišljao kako napraviti perpetuum mobile. Genije je taj moj prika! Telepatski smo se pozdravili, ja sam ušao a on je ostao zadubljen u svoje misli. Vjerojatno je još ondje. To jučer, ma to je bila fantazija! Kaj da Vam velim!!
Bubrezi su bolje, kćer se vratila sa nonom u Split, jer već 7 dana nije bila u školi a punac (izleda kao Šeks, pa ga od milja zovem Sova ) i ja (izgledam kao Brad Pitt, pa se od milja zovem Brad) smo ostali u Zagrebu, da mene čovjeka od 40 godina dadilja gospodin u njegovim 70-tim..Više sriće, nego pameti imaš, jebem te glupa - to meni punac tepa iz milja
petak, 16.10.2020.
Mala zemlja za veliku zarazu
Jebem ti koronu, da ti jebem koronu!!! Negdje sam pročitao da kinezi testiraju grad od 9 miliona stanovnika na koronu. 9 miliona, ej!! Pa šta ne možemo mi onda testirati ovu banana republiku od bijednih 4 miliona, gladnih i jadnih građevina (po Oreškoviću) i staviti ih u izolaciju ili ako je potrebno u bolnicu, i onda paziti tko nam dolazi u posjetu? Koje države je Hrvatska stavila u crvenu zonu? Niti jednu jedinu. Mala zemlja za veliku zarazu! Katastrofa, ili kako bi naši istočni susjedi rekli - katastrofa! Meni se čini kao da je ovo istrebljivanje starih, slabih i nemoćnih. Onako na fin i kulturan način ih istrijebiš, Bečka škola, jebi ga, a ne kao Hitler i oni njegovi štrumpfureri, izgraditi peći i udri po roštilju! Ja ležim u bolnici od subote (bubrezi mi štekaju) i vidim da su ljudi poludjeli. I to sestre i doktori. Pa jebate led, ti u bolnici ne možeš ostati duže od 20 dana, šta god ti bilo (ako ovo čita neka sestra ili brat, neka mi kažu da sam u krivu!), Jutros su nekog čovjeka u sobi do moje, koji je po svim pravilima trebao ostati u bolnici, izbacili van radi korone. Ne, nije bio pozitivan, niti je trebao biti u izolaciji, ali su ga šutnuli van. Radi korone!? Prikovan sam za krevet pa Vam ne mogu reći od čega je gosp. bolovao ali sam čuo njegovu ženu što govori u hodniku i da pokazuje dokumentaciju u kojoj stoji da čovjek još nije spreman da napusti bolnicu. Prvo je bila vika i galama, da ne mogu tako sa bolesnim ljudima postupati i izbacivati ih iz bolnice. Poslije vike je došao plač i preklinjanje, a zatim su došli momci u plavom (ne, nisu igrači Dinama) i ispratili gospođu i bolesnog gospodina vani iz bolnice da ne uznemiruju ostale pacijente. Bečka škola. Osjećao sam se kao da sam se vratio u 1941 i da odvode Židove i Srbe na "ljepše mjesto". Šta je ovo došlo? Bilo mi je bolje kad sam bio 24/7 drogiran pa nisam ni čuo ni vidio, niti me bilo briga što se događa, svega mi! Čovjek sa (vjerojatno) psihičkim problemima puca na pandura i ekipa ga slavi kao heroja!? A čika Plenković tvrdi da je to bio pokušaj atentata na njega. Čovjek je imao psihičke probleme ali nije bio ćorav, niti toliko lud da pomisli da su maškare uranile. A i da su bile maškare, ne bi se naš Plenković obukao kao policajac, nego kao Charles Michel. To je napad na državu, atentat! Ali kada su branitelji prijetili plinskim bocama, to nije bilo ništa, deca su se malo zaigrala.. U p.m. kakva država, u Jugi si bar mogao nešto sagraditi i ostaviti djeci nešto u nasljeđe. Sad im možeš ostaviti samo dugove. Imao sam 10 godina kad se Jugoslavija raspala ali sjećam se da smo slavili i Božić i Uskrs, išli smo na misu, primio sam prvu pričest, tko je htio raditi, mogao je raditi i sve je bilo u redu, nitko nam nije ništa branio. Pa neka mi netko kaže da tad nije bilo bolje?! Da je bio komunizam kao u SSSR-u, e onda bi Vam dao za pravo. Imali smo čokoladu Braco i seka, Kiki i 505 sa crtom i bili smo sretniji nego ovi klinci sad. Dobro, nisi smio govoriti protiv Tita i Partije, ali sad ne možeš protiv Hdz-a, njihovih lopova i hercegovaca. Mi nemamo za sebe, ljudi nam kopaju po kontejnerima, a dajemo milijarde za hrvate iz BiH!? Koja je to logika? Jesu li oni druga država ili smo još svi zajedno? Vi ste gospodo Bošnjaci, a ne Hrvati iz BiH. I ćao jarani! Da nije Hercegovine, ovi lopovi odavno ne bi bili na vlasti. Zato i ulupaju toliko novaca u Hercegovinu. Evo jedan branitelj je došao u moju sobu i kaže da je znao kakva će ovo lopovska država ispasti, nikada se ne bi išao boriti za, kako je ono rekao Tuđman: 300 bogatih obitelji i stoku sitnog zuba. Meni se čini da smo mi nacija narkomana, jer stvarno moraš biti pod jakim opijatima (kao što sam ja bio) da ne vidiš što se događa ili da te nije briga . Gledam u Srbiji i Bosni, svako malo prosvjedi, a kod nas nije bilo poštenog prosvjeda od '96, kada se prosvjedovalo za spas radija 101 i okupilo se 100.000 ljudi! Radi radija!! A sad kradu milijarde i svi stoje doma. Nacija narkomana, svi doma kljucaju, nema šta drugo bit! Zašto su me skinuli sa mojih pilula? Počeo sam previše razmišljati, a da Vam budem 100% iskren, bio sam sretniji kada nisam razmišljao...
Oznake: Lou Read & Lou Reed
ponedjeljak, 12.10.2020.
Ima netko malo rabljeni bubreg za prodati?
I to se moralo dogoditi, taman kada sam odlučio iz temelja promijeniti svoj život i konačno postati pravi čovjek i otac došlo su na naplatu sve one godine, malo je reći, neurednog življenja. U srijedu nisam nisam mokrio nijednom, isto tako i u četvrtak. Nisam tome pridavao neku veliku važnost, mislio sam da je prostata u pitanju, jer sam, eto, već u tim godinama ali sam u petak otišao u doktora na pregled. Izvadio mi je krv (bolje rečeno ja sam si izvadio krv, jer su mi vene totalno zaštopane i dr, me samo izmasakriraju) i rekao da će nalazi biti gotovi popodne. Nalazi su pokazali sa su mi bubrezi u banani i da pod hitno moram u bolnicu. I eto me, od subote ujutro, u bolnici. Do jutros nisam mislio da je toliko strašno, ali kad je došla vizita i kada su mi rekli da su mi bubrezi u toliko lošem stanju da ću vjerojatno morati ostatak svoga života provesti na dijalizi, ukoliko se stane kroz 15-20 dana ne popravi, došlo mi je loše. Da sam mogao pišati, vjerojatno bih se popišao u gače. Dva puta sam pokušao samoubojstvo, ali to je bilo pod mojim uvjetima, ovo je bilo drugačije. Da mi nema moje kćeri Marije, otišao bih iz bolnice i vrlo brzo završio ovo, što će vjerojatno biti, polagana smrt. Ali radi nje ću podnijeti sve bolesti i bolove što život baci u mome smjeru, samo da budem što duže sa svojom djevojčicom. Želim je usmjeriti na pravi put u životu, želim je gnjaviti zbog izbora dečka, želim je odvesti pred oltar, želim postati ponosni djed i razmaziti svoje unuke i biti tu za njih, kada već nisam bio za Mariju! Jbg, imam 40 godina, kad me pitaju gdje si bio i šta si radio u tih 40 godina? Moj odgovor bi bio; ništa, čak se ni ne sjećam zadnjih 2 desetljeća, osim nekih pojedinosti, Marija je jedina svijetla točka u mom životu! Maloprije smo se čuli, plakala je i rekla: Tajo, tek si mi se vratio, nećeš ponovo otići i ostaviti me samu? Dijete od 8 godina, koje je prebrzo odraslo, zahvaljujući neodgovornim roditeljima! Ne, ljubavi, tajo ne odlazi nigdje, tajo će uvijek biti s tobom šta god da se desi! Što drugo sam joj mogao reći? Ljube moja.... U bolnici ne smijem primati posjete, radi korone, pijem neke tablete i vade mi višak tekućine pomoću cjevčice koja mi prolazi kroz.. bolje da ne znate (nije ona stvar) i ako se stvar ubrzo ne poprave morati ću na dijalizu. Bubrezi mi jednostavno više nisu mogli procesuirati sve te otrove koje sam desetljećima unosio u svoj organizam. Sve moje tablete (Metadon, Xanax, Lyrica) dr. mi smanjuju što je moguće brže jer što ih duže pijem, tim gore po mene. Najteže mi pada što se ne mogu vidjeti sa Marijom, ali hvala Tesli pa imamo Skype, pa se možemo bar tako čuti i vidjeti. U sobi sam sa 4 stara prdonje pa non-stop slušam o koroni i ostalim bolestima koje vrebaju iza ugla & šta je bilo '91 i '45. Jebala ih i '91 i '45 više! Svima osim jednome od njih, djeca su otišla iz Lijepe naše (time je sve rečeno), a nitko od njih četvoro se nije borio u Domovinskom ratu ali oni i dalje glasaju za HDZ i kunu se u Tuđmana i kako danas imamo našu predivnu Hrvatsku (to što je vode lopovi, nije bitno). Kada sam im rekao da je Francek ratni zločinac i da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, jedan od njih, koji je, usput budi rečeno, za vrijeme rata pobjegao sa familijom i bio sa Škorom u Kanadi, me gađao sa narančom i rekao da ustaše nisu do kraja obavile svoj posao - to iz usta čovjeka koji se zove Slobodan, a i prezime mu vuče na istočne krajeve (nije da je bitno ali uvijek su takvi najveći Hrvati). Pa je rekao sestri da sam komunist! Kao da sam u 5 razredu. Šta je očekvao? Da će me poslati u drugu sobu, gdje su komunjare? Divni i krasni ljudi, ti naši penzioneri! Moram ih malo provocirati, jer bih inače poludio od dosade i plačući nad svojom sudbom kletom! Jebi ga djeco, sve se vraća sve se plaća.. Ali nemojte se prebrzo veseliti, poživit ču ja još neko vrijeme, Lijep pozdrav svima!
Oznake: Jebi ga sad
petak, 09.10.2020.
Život u 2000 riječi
... i nakon 20 mjeseci bio sam slobodan čovjek. Dok ste unutra non-stop maštate, napravit ću ovo, napravit ću ono čim izađem odavde, nema više kriminala, droge i sl, priče koje padaju u vodu čim kročite van zatvora. Što je bilo prvo što sam napravio kada sam izašao? Nisam išao prvo kod kćeri, kao što sam joj obećao već sam prvo išao zamijeniti Subutex za heroin, pa zatim u svoga psihijatra zamijeniti terapiju Subutexom sa Metadonom - dala mi je ali tek nakon što sam rekao da 32 mg dnevno povučem na nos. I tek sutradan sam išao vidjeti svoju kćerku. Ne trebam ni spominjati da sam bio pod utjecajem kokaina i heroina, što su nona i dide odmah primijetili i zabranili mi da je viđam dok ne dođem k sebi jer će inače zvati socijalnu službu. Više nikad nisam došao tolliko nadrogiran u njihovu kuću. Bio sam kratko na Visu, ali svi su bili protiv mene (gle čuda!), nitko me nije htio zaposliti (da mi je znati zašto?), čak je kružila peticija po otoku, koju je potpisalo 400-500 ljudi, da me se protjera s otoka (toga se samo boduli mogu dosjetiti, kao da još žive u 18 stoljeću a i nisu me mogli protjerati jer sam bio uredno priavljen), ali sam ipak su uspjeli jer nisam mogao prošetati ili popiti kavu bez dobacivanja kako im trujem djecu (nikada nisam maloljetnicima prodavao drogu, pa čak ni marihuanu), majke bi odmah privinule svoje čedo od 20 godina uz njih, i kad bi pogledi mogli ubijati bio bih mrtav na livu mjesta. Više to nisam mogao izdržati pa sam iznajmio kuću i nakon dugo vremena se vratio na mjesto zločina, u svoj najdraži Zagreb grad! Od moje ekipe, od nas 15-tak šta smo se počeli pucati više manje u isto vrijeme, samo nas je šestero ostalo živo. Drugi su se slučajno ili namjerno predozirali, jedan se objesio a moja draga prijateljica si je prerezala žile. Skoro svi su ostavili ili sina ili kćer iza sebe, koji su najčešće završili u domu. Ako ovo slučajno bude čitao neki nadobudni tinejđer koje eksperimentira s drogama, jer se misli da cool i da je faca pred prijateljima i curama, htio bih mu poručiti - u drogama nema ništa dobro ni zanimljivo samo tuga, jad i bol!. Knjige kao: Mi dieca s kolodvora Zoo, filmovi kao Trainspotting, rock ili rap zvjezde predstavljaju drogu kao nešto sexy, romantično ali vjerujte mi, droga je samo patnja, sramota i bol za tebe i ljude bliske tebi,i kao šećer na kraju dolazi bolest i smrt. Sad netko od vas može tvrditi, pa ja uzimam samo ecstasy, neću ja završiti kao prljavi junkie! To sam i ja govorio, ali kad-tad će ti netko ponuditi dop da se spustiš malo jer sutra moraš u školu ili na posao i uzet češ ga i uvjeravati sama sebe kako je ovo jedini put da ćeš ga probati. Tako sami ja počeo, kao i 90% mojih prijatelja. Samo reci NE!!! Ne želim nikome da prolazi ono što smo moji prijatelji i ja prošli, i još uvijek prolazimo! Nakon ove kratke edukacije našeg mlađeg čitateljstva, da nastavim dalje. U Zagrebu sam se opet počeo furati sa speedballom i nakon što sam u tjedan dana imao dva overdoza, i jedva su me spasili, odlučio sam stati na loptu. Pod stati na loptu, mislim da sam se prestao furat a počeo piti metadon u ogromnim količinama, pomješano sa Xanaxima i Lyricom. Popio bih tjednu terapiju u jednome danu. To Vam je 7 boca. 1 boca je 20 nekadašnjih tableta, znači pio sam 140 tableta dnevno, a to je bez Xanaxa i Lyrice. I to se tako nastavilo dok mi psihijatar nije rekao da stavim svoje demone na papir (ja sam se odlučio na ovu modernu verziju). I u roku od mjesec ipo dana uspio sam se ( uz mnogo muke), spustiti na prepisanu mi dozu, vidio sam kćer nakon skoro 5 mjeseci i odlazim u ponedjeljak u Vrapče na skidanje od metadona na mjesec-dva a moja obitelj, punica, punac i naravno moj mali anđeo će kroz to vrijeme biti u Zagrebu tako da me mogu posjećivati i pružati mi podršku. I to je ukratko moj život. Cijeli život mi stane u manje od 2000 riječi ali i dalje ću pisati, probati ići malo u dublje samoanalizu a samim time se vraćati u prošlost, sa nekim stvarno groznim sjećanjima stvarima koje sam radio ali i pisati o nadi u bolju budućnost sa nonom, didom & mojom princezom Marijom.
Do skorog čitanja, vaš Lou
Oznake: Ljubav je pravilo koje ne poznaje iznimku
ponedjeljak, 05.10.2020.
Zatvor, razvod, ludilo
... i tako sam dospio u OZ Bilice. Na ulazu sam prošao temeljit pregled da ne bi kojim slučajem unio nešto zabranjene robe.
Ne znam da li je pregled namjerno osmišljen tako da te ponizi što više -stojiš gol pred dvojicom pandura i natežeš kožicu kurca (ne znam što su očekivali naći tamo? Mobitel, bombu, pušku?), pa širiš guzove (tu mi nije bilo svejedno) pa čučneš i kašlješ - ako si nešto ugurao u dupe, sigurno će tada ispasti (znali su ljudi, mislim u Meksiku cijeli pištolj ugurati u pakšu). Nakon pregleda daju ti lancun i dvije deke koji su zadnji puta oprane još u vrijeme Austro-Ugarske i vode te u ćeliju. Ima 5-6 vrata kroz kojih moraš proći da bi dospio do sobe. Kada je drot otključao vrata ugledao sam malu sobu obavijenu dimom cigareta i unutra devetero ljudi, ja sam bio 10. Ćelija je bila od otprilike 15 kvadrata, uključujući wc, popularni čučavac. U tih 15 kvadrata bilo je zbijeno pet kreveta na kat, 10 kazeta za spremiti robu i jedan veliki stol nasred sobe. Iako po EU zakonu stoji da svaki zatvorenik ima pravo na (čini mi se) 4-5 kvadrata za "sebe", mi smo imali, možda tri kvadrata i to ako uračunamo krevet. Momci su me lijepo primili, objasnili mi pisana i nepisana pravila zatvora, pa ču Vam nabrojati pet nepisanih pravila 1.) Ne drukaj panduriji, ma što se dogodilo 2.) Ne kradi (osim ako nije pedofil, tada mu je poželjno uzesti sve i zahvaliti mu se kojim udarcem 3.) Uvijek napravi ono što si rekao 4.) Ne ostaj dužan (nije dobro za zdravlje) 5.) Ne drukaj (da ponovimo prvo i najvažnije pravilo).Prvih mjesec dana mi je bilo najteže, nisam imao novaca (imao sam na kartici ali me nikako nisu htjeli odvesti do bankomata) a samim tim nisam mogao ni telefonirati. Nakon 5 dana mi je bilo neugodno od momaka svako malo žicati cigarete i kavu jer su unutra većinom ljudi iz nižih slojeva društva.. Novaca su imali razmaženi tatini sinovi i ljudi od 40 do 55 godina koji su se obogatili na tko zna na koje načine - zdravije je što manje zapitkivati. Nakon mjesec i nešto konačno su me odveli do bankomata gdje sam odmah podigao maksimalni dnevni limit, čini mi se od 5 tisuća kuna. Uprava zatvora mi je od toga uzela 130 kn - jer su dva policajca morala ići sa mnom i za potrošeni benzin (niti 2 minute vožnje, bili smo nazad za 10 minuta), vratio sam dugove što sam imao, stavio nešto novaca na telefonsku karticu (ako nemaš novaca, nema ni telefona) i nazvao punca i kćerki probao objasniti da tatu neće vidjeti neko vrijeme (nisam htio da mi dolazi u posjetu jer sam se bojao da je sve to ne bi još više traumatiziralo).Sud je išao sporo i svaki mjesec bi mi produžili pritvor na još mjesec dana, Kako još nisam bio pravomoćno osuđen bio sam u dijelu zatvora gdje su se nalazili pritvorenici pa se ekipa svakih 15-tak dana mijenjala, što nije bilo dobro za moje psihičko stanje koje je već i prije bilo ozbiljno narušeno. Najgore doba je bilo kada su me ubacili u sobi sa šest cigana, koje organski ne mogu smisliti i sa još par "mojih" narkomana. Prije nego što me napadnete da sam rasist, upoznao sam jako puno Roma i svi do jednoga su lopovi, lažljivci koji tuku i varaju svoje žene i iskorištavaju svoju djecu! Romi kao Romi, čim su u čoporu osječaju se moćno pa su jednog dečka, koji je spavao poviše mene iskorištavali do maksimuma. Npr. dečko je dobivao cca. 400-500 kuna mjesečno od roditelja i to bi mu bilo taman za duhan i kavu do slijedeće uplate ali Romi bi mu uzeli većinu duhana i kave i još bi dobio batina. Ja se nisam htio miješati jer niti mi je prijatelj niti imam koristi od toga (jbg, to je unutra jednostavno tako) ali kada je dečko izašao nakon dva mjeseca, okrenuli su pozornost na mene. Glavni cigo mi je "naredio" da mu iz kantine naručim 100 g duhana i 50 g ness kave. Nisam imao namjeru cigiću dat ni jedni cigaretu a kamoli toliko. Ručak nam je dolazio u metalnim zdjelama pa sam uzeo 4 metalne zdjele i stavio ih i lancun i kad je cigo izlazio iz wc-a zamahnuo sam i slomio mu tim prvim udarcem nos. Naravno da se od boli srušio a ja sam ga počeo šutati u glavu, trbuh, jaja, ma gdje god sam stigao. Dvojica "moje narkomanske braće" su znali šta će se desiti pa sam im rekao da čim prvi udarac padne da pozvone na zvono za uzbunu, koje se nalazilo u svakoj sobi, jer će me u protivnom ostatak cigana raščetvoriti. I panduri su upali u pravi čas, taman su me počeli mlatiti, ali onda su počeli pendreci pljuštat po njima pa su brzo odustali. Morali smo napisati izjave a ja sam osim toga da su Romi započeli tuču, napisao da sam u velikoj depresiji i da sam si kao mlađi dva puta pokušao oduzeti život, što i imaju u dokumentima i da molim da me stave u manju i mirniju sobu. u roku od pola sata su me preselili u sobu za četvoro ljudi što je bilo izvrsno ali bio sam na tkz. zaštićenoj šetnji. Imali smo po 2 sata šetnje svaki dan (ostatak smo bili u ćeliji) a na zaštićenoj šetnji su bili ljudi, koji su poput mene, mogli nauditi sami sebi, ljudi kojima prijete smrću, drukeri a najviše je bilo pedofila. Na Bilicama ih je u pritvoru tada bilo 11 i svi su bili smješteni u jednu sobu. Ne želim ni razmišljati kakvi su razgovori bili vođeni tamo. Kada bi izlazili na šetnju, pljuštale su uvrede i prijetnje sa svakoga prozora a ako bi netko od njih prošao ispod prozora, ljudi su ih pokušavali zaliti kipućom vodim ili mokraćom pa su se svi, osim "moje" sobe ( jer su znali tko smo i šta smo- ipak je to mali zatvor) zadržavali na sredini dvorišta. Ovime sam Vam sam htio opisati kakvi su uvjeti vladali u OZ Bilice. Moje suđenje se razvuklo na osam mjeseci i tužiteljstvo je tražilo 30 mjeseci zatvora tj. 2 ipo godine. Čak su izvukli da sam prije 15 godina, umjesto zatvora trebao "odslužiti" godinu ipo dana u komuni, što nisam uradio (o tome sam već pisao u jednom postu), pa su odbijali prijedloge moga odvjetnika da priznam krivnju i da se nagodimo na 2 godine. Da malo pojasnim: tužiteljstvo je tvrdilo da je droga bila namijenjena za danju prodaju, dok sam ja tvrdio da je bila za osobnu upotrebu. Da skratim priču, dobio sam najmanju moguću kaznu od 1 godine i 8 mjeseci, u što mi se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Sa Bilica su me prebacili u Remetinec u Zagrebu, koji je isti kurac kao i Bilice, samo veće (kakav fantastičan opis). Nakon dva mjeseca vratili su me nazad na Bilice. Kada si na bilo kakvoj terapiji, ne daju ti da radiš već čučiš i ćeliji 22 sata dnevno, sa dva sata šetnje što nikako nije dobro, pogotovo za osobe koje nisu stabilne u glavi. Svaki dan je u nekoj ćeliji izbijala neka tuča, ljudi su gutali žlice (!), samo da bi se na dan-dva makli iz zatvorske kolotečine. Svjedočio sam mnogobrojnim tučama, sakaćenju žiletima sebe i drugih, spavao kraj ubojica -koji su među najmirnijim zatvorenicima, gledao kako ljudi doslovno gube razum, svjedočio nepotrebnoj uporabi sile od strane stražara i još mnogo bolesnih stvari ali o tome neki drugi put. U manjim zatvorima uopće ne rade na rehabilitaciji zatvorenika (kako je u većim ne mogu govoriti jer Budi hvala, nisam bio), nema nekog plana i programa, pa izađeš još luđi nego što si bio i sa novim vezama za drogu ili lopovluk. Što se mene tiče prijavio sam se za liječenje hepatitisa još na početku moga zatvorskoga staža i radi toga sam morao preći sa metadona na subutex, jer je metadon puno agresivniji lijek (laički rečeno) i nakon godinu dana čekanja, konačno sam krenuo na liječenje. Jednom tjedno sam primao inekciju interferona i svaki dan pio još 5 tableta. Nuspojave od interferona su grozne: kosa mi je otpadala, strašna depresija, proljev, grčevi, povračanje..Svakih 15 dana vam se vadi krv jer je liječenje ako se redovito ne kontrolira po život opasno. Meni su nakon tri mjeseca morali prekinuti sa interferonskom terapijom jer su mi bubrezi počeli otkazivati tako da i dan danas imam taj jebeni hepatitis C, tip 1A. Ali sad je došao novi lijek pa ću, kada se skinem sa metadona, pokušati sa njim (ako me prime, ipak već imam godina). A zatim je došla još jedna vijest. Moja draga ženica se vratila u Split i želi razvod braka, da bi se mogla udati za čovjeka sa kojim je i otišla u komunu. Ali to nije bilo sve! Ona, koja je naše dijete ostavila dok još nije ni prohodalo, htjela ga je povesti sa sobom u Španjolsku da žive - u komuni!! Moja kćer da odrasta ne sa jednim ili dvoje roditelja ovisnika, nego da odrasta sa njih trideset!!! Htio sam rešetke pregrist i nju objesiti na najviše drvo, da je vrane kljucaju. U zatvoru nisam mogao ništa napraviti ali me punac posjetio i umirio da nema šanse da dobije dijete. Razvod sam joj, naravno dao! Bio sam toliko ljut i frustriran pa sam se borio sa time na jedini način na koji sam znao - drogama. Htio sam se odmah vratiti na metadon ali mi nisu dozvolili, pa sam počeo kupovati subutex, lyricu, leponex, normabele,xanaxe, ma sve čega sam se dočepao bih trpao u sebe. Novaca sam imao, što svojih i što mi je rodbina slala. U zatvoru nema novaca pa se sve plaća u duhanu i kavi. Od toliko različitih lijekova, sam skrenuo, povukao se u sebe, postao nasilan i odbijao hranu. Prestao sam izlaziti i na šetnje, tri mjeseca nisam izašao vani, sve dok mi nisu zaprijetili da će me odvesti u Svetošimunsku, zatvorsku bolnicu. A u toj bolnici nitko ne želi biti jer tamo su pravi luđaci, pa sam se uz pomoć prijatelja, kojega sam upoznao unutra, primirio. Još se puno toga izdogađalo, ali da o svemu tome sada pišem, post bi bio osam puta duži od ovoga. Nisu mi dali ni dana uvjeta, ali to sam i očekivao, i nakon godinu i osam mjeseci ponovo sam bio slobodan čovjek..
Što se događa u sadašnjosti: Bio sam sa svojim anđelom cijeli vikend, i cijela ponosna pokazivala je tati Split kao pravi turistički vodič, pričala mi je šta ima u školi, tko su joj prijateljice, bili smo na finom ručku (u Mcdonaldsu), prejeli se sladoleda i gledali crtiće. Odlučio sam da se nakon detoksikacije u Vrapču vratim na Vis, tako da budem bliže njoj. Koliko je volim...to je nemoguće!
