Ovo je istinita priča, koju sam napisao u psihijatrijskoj bolnici, u debeloj krizi ne dugo nakon opisanog događaja - čini mi se oko 2001 god., obečavajući samome sebi kako sam jednom zauvijek raskrstio sa heroinom. Kao i mnogo puta dotad, lagao sam samoga sebe!
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Moram ovo napisati inače ću se raspasti..Mislio sam Nju nazvati, ali sam se sjetio da je nema već više godina. Nisam imao koga nazvati, a da sam i imao koga nazvati, šta reći, kako objasniti? Kako bilo kome objasniti? Ne možeš..Postoji trenutak u životu svakoga dopaša, kada se jednostavno pustiš, znaš da ćeš umrjeti i nije nimalo briga. Narkomani su sebični, ali to i tako zna svako dijete a i ja sam tako živio 90% svoga potraćenog života! Sve si dao Njemu (dopu), cijeli svoj život - i sestru i majku i djevojku, ma cijelu jebenu budućnost si predao Njemu. I taj trenutak, kada shvatiš da te ubrzo neće biti je, kao neko olakšanje. Kao da jedva čekaš kraj, dan kada se nećeš buditi u znoju, trčati cijeli dan za dopom i novcima i kad više nećeš ići spavati sa jednom, jedinom misli, kako sutra moraš ponovo sve ispočetka. Kao da si se s jednom stranom mozga držao normale (onoga što ljudi smatraju normalom - škola, cura, posao) a sa drugom stranom mozga, kao da si se držao palcem i kažipstom za komad konca koji visi iz aviona.. Kada konačno priznaš sebi da neće sve biti dobro, da nemaš budućnosti, i kad konačno pustiš taj jebeni konac koji si tako grčevito stiskao sve te godine, dok te je vjetar šibao i bacao na sve strane.. Samo ga pustiš i čekaš pad... A pad može usljediti sutra ili za par godina. Ali pad te sigurno čeka, a tko zna možda ga i preživiš, ali više nikada nećeš biti svoj. I za 20 godina onaj crv u glavi će ti govoriti, kod svakoga neuspjeha u životu, ma kako mali bio - uzmi ga i sve će proći!
Dan kada sam pao na zemlju, Zagreb, bio je početak 21 stoljeća, otprilike. Proljeće je, prekrasan dan, Taman sam popio kavu, skuhao dop i ušlagirao se, popio hepove i ostale pilule a zatim popio 2 piva. Otišao sam u kupaonu oprati gan (iglu) i...VUF..BLACKOUT!!! Toliko očaja, bijesa, kajanja - sve u jednom! To je To, smrt, konačno je gotovo.. Na brodu sam, izgubljen.. i svi ti osječaji vode me dole, u potpalublje. Jednostavno znam da će tamo biti bolje. Evo mame i sestre, dobro je. One ništa ne govore, a ja potrčim prema njima da ih zagrlim! Ali kad sam ih zagrlio, bile su gnjecave i smrdile su po raspadnutom mesu. Mama me primila za ruku i rekla: Konačno si stigao, sine! Vrištim!!
Noć je, ja stojim ispred ogledala u kupaoni i vrištim! Nemam zube, krv, mi curi iz nosa i uha! Vidim zube na podu, izbijene s korjenom, stručno, kao da sam bio u zubara i onu iglu što sam je prao kada se sve to desilo. Mora da sam ostao bez svijesti i udario u rub kade i izbio zube. Kada sam stao ispred ogledala i počeo vrištati, nemam pojma! Uzeo sam tu iglu i otišao skuhati još jedan šut....
Post je objavljen 28.10.2020. u 13:45 sati.