lou reads
ponedjeljak, 05.10.2020.
Zatvor, razvod, ludilo
... i tako sam dospio u OZ Bilice. Na ulazu sam prošao temeljit pregled da ne bi kojim slučajem unio nešto zabranjene robe.
Ne znam da li je pregled namjerno osmišljen tako da te ponizi što više -stojiš gol pred dvojicom pandura i natežeš kožicu kurca (ne znam što su očekivali naći tamo? Mobitel, bombu, pušku?), pa širiš guzove (tu mi nije bilo svejedno) pa čučneš i kašlješ - ako si nešto ugurao u dupe, sigurno će tada ispasti (znali su ljudi, mislim u Meksiku cijeli pištolj ugurati u pakšu). Nakon pregleda daju ti lancun i dvije deke koji su zadnji puta oprane još u vrijeme Austro-Ugarske i vode te u ćeliju. Ima 5-6 vrata kroz kojih moraš proći da bi dospio do sobe. Kada je drot otključao vrata ugledao sam malu sobu obavijenu dimom cigareta i unutra devetero ljudi, ja sam bio 10. Ćelija je bila od otprilike 15 kvadrata, uključujući wc, popularni čučavac. U tih 15 kvadrata bilo je zbijeno pet kreveta na kat, 10 kazeta za spremiti robu i jedan veliki stol nasred sobe. Iako po EU zakonu stoji da svaki zatvorenik ima pravo na (čini mi se) 4-5 kvadrata za "sebe", mi smo imali, možda tri kvadrata i to ako uračunamo krevet. Momci su me lijepo primili, objasnili mi pisana i nepisana pravila zatvora, pa ču Vam nabrojati pet nepisanih pravila 1.) Ne drukaj panduriji, ma što se dogodilo 2.) Ne kradi (osim ako nije pedofil, tada mu je poželjno uzesti sve i zahvaliti mu se kojim udarcem 3.) Uvijek napravi ono što si rekao 4.) Ne ostaj dužan (nije dobro za zdravlje) 5.) Ne drukaj (da ponovimo prvo i najvažnije pravilo).Prvih mjesec dana mi je bilo najteže, nisam imao novaca (imao sam na kartici ali me nikako nisu htjeli odvesti do bankomata) a samim tim nisam mogao ni telefonirati. Nakon 5 dana mi je bilo neugodno od momaka svako malo žicati cigarete i kavu jer su unutra većinom ljudi iz nižih slojeva društva.. Novaca su imali razmaženi tatini sinovi i ljudi od 40 do 55 godina koji su se obogatili na tko zna na koje načine - zdravije je što manje zapitkivati. Nakon mjesec i nešto konačno su me odveli do bankomata gdje sam odmah podigao maksimalni dnevni limit, čini mi se od 5 tisuća kuna. Uprava zatvora mi je od toga uzela 130 kn - jer su dva policajca morala ići sa mnom i za potrošeni benzin (niti 2 minute vožnje, bili smo nazad za 10 minuta), vratio sam dugove što sam imao, stavio nešto novaca na telefonsku karticu (ako nemaš novaca, nema ni telefona) i nazvao punca i kćerki probao objasniti da tatu neće vidjeti neko vrijeme (nisam htio da mi dolazi u posjetu jer sam se bojao da je sve to ne bi još više traumatiziralo).Sud je išao sporo i svaki mjesec bi mi produžili pritvor na još mjesec dana, Kako još nisam bio pravomoćno osuđen bio sam u dijelu zatvora gdje su se nalazili pritvorenici pa se ekipa svakih 15-tak dana mijenjala, što nije bilo dobro za moje psihičko stanje koje je već i prije bilo ozbiljno narušeno. Najgore doba je bilo kada su me ubacili u sobi sa šest cigana, koje organski ne mogu smisliti i sa još par "mojih" narkomana. Prije nego što me napadnete da sam rasist, upoznao sam jako puno Roma i svi do jednoga su lopovi, lažljivci koji tuku i varaju svoje žene i iskorištavaju svoju djecu! Romi kao Romi, čim su u čoporu osječaju se moćno pa su jednog dečka, koji je spavao poviše mene iskorištavali do maksimuma. Npr. dečko je dobivao cca. 400-500 kuna mjesečno od roditelja i to bi mu bilo taman za duhan i kavu do slijedeće uplate ali Romi bi mu uzeli većinu duhana i kave i još bi dobio batina. Ja se nisam htio miješati jer niti mi je prijatelj niti imam koristi od toga (jbg, to je unutra jednostavno tako) ali kada je dečko izašao nakon dva mjeseca, okrenuli su pozornost na mene. Glavni cigo mi je "naredio" da mu iz kantine naručim 100 g duhana i 50 g ness kave. Nisam imao namjeru cigiću dat ni jedni cigaretu a kamoli toliko. Ručak nam je dolazio u metalnim zdjelama pa sam uzeo 4 metalne zdjele i stavio ih i lancun i kad je cigo izlazio iz wc-a zamahnuo sam i slomio mu tim prvim udarcem nos. Naravno da se od boli srušio a ja sam ga počeo šutati u glavu, trbuh, jaja, ma gdje god sam stigao. Dvojica "moje narkomanske braće" su znali šta će se desiti pa sam im rekao da čim prvi udarac padne da pozvone na zvono za uzbunu, koje se nalazilo u svakoj sobi, jer će me u protivnom ostatak cigana raščetvoriti. I panduri su upali u pravi čas, taman su me počeli mlatiti, ali onda su počeli pendreci pljuštat po njima pa su brzo odustali. Morali smo napisati izjave a ja sam osim toga da su Romi započeli tuču, napisao da sam u velikoj depresiji i da sam si kao mlađi dva puta pokušao oduzeti život, što i imaju u dokumentima i da molim da me stave u manju i mirniju sobu. u roku od pola sata su me preselili u sobu za četvoro ljudi što je bilo izvrsno ali bio sam na tkz. zaštićenoj šetnji. Imali smo po 2 sata šetnje svaki dan (ostatak smo bili u ćeliji) a na zaštićenoj šetnji su bili ljudi, koji su poput mene, mogli nauditi sami sebi, ljudi kojima prijete smrću, drukeri a najviše je bilo pedofila. Na Bilicama ih je u pritvoru tada bilo 11 i svi su bili smješteni u jednu sobu. Ne želim ni razmišljati kakvi su razgovori bili vođeni tamo. Kada bi izlazili na šetnju, pljuštale su uvrede i prijetnje sa svakoga prozora a ako bi netko od njih prošao ispod prozora, ljudi su ih pokušavali zaliti kipućom vodim ili mokraćom pa su se svi, osim "moje" sobe ( jer su znali tko smo i šta smo- ipak je to mali zatvor) zadržavali na sredini dvorišta. Ovime sam Vam sam htio opisati kakvi su uvjeti vladali u OZ Bilice. Moje suđenje se razvuklo na osam mjeseci i tužiteljstvo je tražilo 30 mjeseci zatvora tj. 2 ipo godine. Čak su izvukli da sam prije 15 godina, umjesto zatvora trebao "odslužiti" godinu ipo dana u komuni, što nisam uradio (o tome sam već pisao u jednom postu), pa su odbijali prijedloge moga odvjetnika da priznam krivnju i da se nagodimo na 2 godine. Da malo pojasnim: tužiteljstvo je tvrdilo da je droga bila namijenjena za danju prodaju, dok sam ja tvrdio da je bila za osobnu upotrebu. Da skratim priču, dobio sam najmanju moguću kaznu od 1 godine i 8 mjeseci, u što mi se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Sa Bilica su me prebacili u Remetinec u Zagrebu, koji je isti kurac kao i Bilice, samo veće (kakav fantastičan opis). Nakon dva mjeseca vratili su me nazad na Bilice. Kada si na bilo kakvoj terapiji, ne daju ti da radiš već čučiš i ćeliji 22 sata dnevno, sa dva sata šetnje što nikako nije dobro, pogotovo za osobe koje nisu stabilne u glavi. Svaki dan je u nekoj ćeliji izbijala neka tuča, ljudi su gutali žlice (!), samo da bi se na dan-dva makli iz zatvorske kolotečine. Svjedočio sam mnogobrojnim tučama, sakaćenju žiletima sebe i drugih, spavao kraj ubojica -koji su među najmirnijim zatvorenicima, gledao kako ljudi doslovno gube razum, svjedočio nepotrebnoj uporabi sile od strane stražara i još mnogo bolesnih stvari ali o tome neki drugi put. U manjim zatvorima uopće ne rade na rehabilitaciji zatvorenika (kako je u većim ne mogu govoriti jer Budi hvala, nisam bio), nema nekog plana i programa, pa izađeš još luđi nego što si bio i sa novim vezama za drogu ili lopovluk. Što se mene tiče prijavio sam se za liječenje hepatitisa još na početku moga zatvorskoga staža i radi toga sam morao preći sa metadona na subutex, jer je metadon puno agresivniji lijek (laički rečeno) i nakon godinu dana čekanja, konačno sam krenuo na liječenje. Jednom tjedno sam primao inekciju interferona i svaki dan pio još 5 tableta. Nuspojave od interferona su grozne: kosa mi je otpadala, strašna depresija, proljev, grčevi, povračanje..Svakih 15 dana vam se vadi krv jer je liječenje ako se redovito ne kontrolira po život opasno. Meni su nakon tri mjeseca morali prekinuti sa interferonskom terapijom jer su mi bubrezi počeli otkazivati tako da i dan danas imam taj jebeni hepatitis C, tip 1A. Ali sad je došao novi lijek pa ću, kada se skinem sa metadona, pokušati sa njim (ako me prime, ipak već imam godina). A zatim je došla još jedna vijest. Moja draga ženica se vratila u Split i želi razvod braka, da bi se mogla udati za čovjeka sa kojim je i otišla u komunu. Ali to nije bilo sve! Ona, koja je naše dijete ostavila dok još nije ni prohodalo, htjela ga je povesti sa sobom u Španjolsku da žive - u komuni!! Moja kćer da odrasta ne sa jednim ili dvoje roditelja ovisnika, nego da odrasta sa njih trideset!!! Htio sam rešetke pregrist i nju objesiti na najviše drvo, da je vrane kljucaju. U zatvoru nisam mogao ništa napraviti ali me punac posjetio i umirio da nema šanse da dobije dijete. Razvod sam joj, naravno dao! Bio sam toliko ljut i frustriran pa sam se borio sa time na jedini način na koji sam znao - drogama. Htio sam se odmah vratiti na metadon ali mi nisu dozvolili, pa sam počeo kupovati subutex, lyricu, leponex, normabele,xanaxe, ma sve čega sam se dočepao bih trpao u sebe. Novaca sam imao, što svojih i što mi je rodbina slala. U zatvoru nema novaca pa se sve plaća u duhanu i kavi. Od toliko različitih lijekova, sam skrenuo, povukao se u sebe, postao nasilan i odbijao hranu. Prestao sam izlaziti i na šetnje, tri mjeseca nisam izašao vani, sve dok mi nisu zaprijetili da će me odvesti u Svetošimunsku, zatvorsku bolnicu. A u toj bolnici nitko ne želi biti jer tamo su pravi luđaci, pa sam se uz pomoć prijatelja, kojega sam upoznao unutra, primirio. Još se puno toga izdogađalo, ali da o svemu tome sada pišem, post bi bio osam puta duži od ovoga. Nisu mi dali ni dana uvjeta, ali to sam i očekivao, i nakon godinu i osam mjeseci ponovo sam bio slobodan čovjek..
Što se događa u sadašnjosti: Bio sam sa svojim anđelom cijeli vikend, i cijela ponosna pokazivala je tati Split kao pravi turistički vodič, pričala mi je šta ima u školi, tko su joj prijateljice, bili smo na finom ručku (u Mcdonaldsu), prejeli se sladoleda i gledali crtiće. Odlučio sam da se nakon detoksikacije u Vrapču vratim na Vis, tako da budem bliže njoj. Koliko je volim...to je nemoguće!
