lou reads
četvrtak, 11.02.2021.
ne znam šta reći
Ako se itko zapitao gdje sam - jučer sam izašao iz psihijatrije. Onaj dan kada sam napisao svoj zadnji post, zaista sam htio umrijeti. Čak sam onako drogiran napisao patetično oproštajno pismo (kakva su sva oproštajna pisma) i ostavio ga u stanu od djevojke. Stavio sam cca. gram kokaina u iglu, računajući da će me uz sve što već imam u sebi, to sigurno dokrajčiti.. Ali nije.. Napravio sam si masakr od ruku, nogu, čak i čela dok sam pokušavao naći venu koja nije zaštopana. Na kraju sam se svukao u bokserice i ufurao se u preponu. Sječam se da sam pao ali sam se brzo digao jer nisam mogao doći do zraka. Srce mi je nenormalno brzo kucalo i samo sam čekao da eksplodira. Izašao sam vani iz stana, u tenisicama i boksericama, cijeli krvav od pokušaja pronalaženja vene.Nisam se zamarao brisanjem krvi. Sječam se da sam trčao, sječam se dolaska policije a zatim i ambulantnih kola..Sljedeće čega se sječam bilo je buđenje u psihijatrijskoj bolnici, razapet kao Isus. Kako su mi rekli, bio sam jako agresivan prema doktorima i sestrama a kako nisu znali na čemu sam, bojali su se dati mi bilo što pa su me zavezali. Ne znam koliko sam bio vezan, prvih nekoliko dana mi je u magli. Djevojka je pronašla ono pismo i naravno da je cijela uplašena otišla na policiju i predala im pismo. Pismo je stiglo do psihijatrije pa sam bio pod posebnim nadzorom. Davali su mi hrpetinu tableta, među njima i Subutex, lijek koji sprječava djelovanje heroina i metadona a ako ih ipak uzmete možete očekivati najgoru krizu koju ste ikad imali.Rekao sam psihiću da imam problema sa bubrezima i da nesmjem toliko ljekova uzimati ali rekao mi je da sam prebrzo prestao sa svim i da sam zato upao u depresiju i napravio recidiv a bubrege su mi pregledali i rekli da "zasad još mogu" i da moram piti tablete ali da ću kad-tad (baš su tako rekli) završiti na dijalizi.Ponašali su se kao prema meni kao prema retardiranom djetetu i svi su hodali kao po jajima oko mene. Plašili su se da si nešto ne napravim i nisu mi dali da nazovem kćerku (socijalna služba).a to me strahovito nerviralo. Razmišljao sam da pobjegnem i odem je vidjeti, ali time bi samo pogoršao situaciju, pa sam samo sjedio i čekao da se nešto desi. Nitko mi se nije javio 2 tjedna a onda mi je došao punac. Pustili su nas vani da prošećemo a on me nije ni pogledao dok nismo izašli iz bolnice a onda mi je opalio kroše i aperkat i srušio me na pod. Dobro udara za starog magarca, moram priznati. Dok sam ležao na mene se sručila bujica psovki. Psovao me, govorio mi sve i svašta, da sam nikakav otac, da će dijete mati traume zbog dva idiota koji su je napravili, da mu je žena imala blagi srčani udar zbog svega što se događalo u zadnjih par mjeseci i još mnogo, mnogo toga - i u svemu je bio u pravu. Ja sam još bio na podu i samo šutio jer nisam znao šta da mu kažem. Zatim se okrenuo, napravio par koraka i stao. Vidio sam kako mu se ramena tresu, znao sam da plače. Podigao sam se sa poda i rekao riječ koju je već stotinu puta čuo od mene i svoje kćeri : Oprosti! Stajali smo jedan nasuprot drugog i šutke plakali. Dvije tinejđerice su nas snimale mobitelima i gurkale jedna drugu, smijuljeći se. Kad ih je punac primjetio obrisao je suze i rekao da idemo natrag unutra razgovarati. Rekao je da Marija misli da sam još u Zagrebu i da svaki dan pita zašto je tata ne zove, zar je više ne voli? Punica je imala blaži srčani udar i tlak preko 200. a da je moja bivša žena, njegova kćet u zatvoru zbog dilanja i napada na službenu osobu. Rekao je da se mogu vratiti živjeti kod njih, ako želim ali samo zbog Marije i da me želi što manje viđati po kuči. Zatim mi je dao mobitel da nazovem kćer. Kad se javila počeo sam plakati i na kraju je ona mene tješila. Rekao sam joj da tata ima još posla u Zagrebu. i da mi mobitel ne radi pa je ne mogu zvati ali da se vidimo ubrzo. Punac mi je rekao da mu se javim kad izađem iz bolnice i otišao. Znam da sam sebično govno (nisam ni pomislio da sam umro u stanu one djevojke da bi ona završila u zatvoru jer je dopustila upotrebu droge u svom stanu ), znam da nisam normalan, sve znam a opet ne znam ništa. Vratio sam se u kuću punice i punca, odnos je hladan da hladniji ne može biti ali svi glumimo zbog Marije. Vratio sam im 4000 kn kada sam naplatio stanarine, Ostatak ću im platiti sljedeći mjesec. Oduvijek su odbijali moje ponude da sudjelujem bar u plačanju režija. Sada nemam obraza da besplatno stanujem u njih. Punac i punica su najbolji i ljudi sa najvećim srcem koje sam ikada upoznao! Moram naći posao jer stanarine neće biti dovoljne za režije, hranu, Marijine potrebe..tako brzo raste. Išli smo u šetnu sa Lisom - našim psom, a ja nisam mogao skinuti pogleda sa nje. Šta nije u redu sa mnom? Zašto uvijek uništim sve dobro u životu? Sad čekam socijalnu službu da se pojavi jedan dan na vratima...
Oznake: život
