lou reads
četvrtak, 25.02.2021.
Ispovijedi bolesnog uma
Ajme majko mila, zaboravio sam koliko je teško raditi. Zadnji puta sam radio čini mi se prije 5-6 (7?) godina i to u dućanu u kojem sam bio više koncrentriran na dilanje nego na posao za koji sam dobivao plaću.Ali sad..komunalno poduzeće..veliki smrdljivi kamion..kante od 10 do 40 kg koje ručno dižeš..i nikad kraja... Ali dobro, plaća je izvrsna, na smrad se čovjek navikne a i spavao sam i furao se na mjestima koje smrde gore od ovog, kante i posao su teški ali sve to su mali problemi, veći problem su ljudi (a ja kao introvertna osoba ne pridonosim tome da se odnosi poboljšaju), 85 % njih su vlaji došli iz neke pripizdine, ima 15 % cigana (ne volim cigane, još nisam upoznao poštenog Roma), svi imaju najviše osnovnu školu tako da se u interakciji s njima osjećam kao jebeni Einstein - ja, koji ne znam interpunkcijske znakove i hrvatski jezik općenito, osnove matematike, kemije, fizike itd (jedino sam iz povijesti imao 5 - nebitno ali da se pohvalim). Vozači su više u hijerarhiji i ako to mogu izbijeći ne druže se sa radnicima, jer ipak su oni položili vozački ispit A, B & C kategorije! Ponašaju se kao da imaju 3 doktorata a ne
da su uspijeli naučiti gdje je kuplung, kočnica i gas. Mene su odmah uhvatili na zub kao bogatog tatinog sina (koji radi kao smetlar?!?), purgera (djelomično su u pravu), i nekoga koji je došao preko veze (vjerojatno je netko htio ubaciti svoga sina začetog sa svojom sestrom, pa mi to zamjera). Ali ok, ne mogu mi reći ništa što već nisam čuo.. Radim, držim se po strani i držim svoju veliku gubicu zatvorenu. Najviše me iznenadilo koliko me ljudi zaustavljalo dok sam radio i pitalo da li komunalno traži radnike. Svaki drugi dan barem jedan čovijek. I među njima je dosta mladih ljudi, a kad kažem mladih onda mislim na stvarno mlade ljude od 20-25 godina. Što se tiče moga psihofizičkog stanja i stanja u kući..pa...Stanje kod kuće je nepromjenjeno, punac priča sa mnom samo kada mora, a punica niti tada. Što se mene tiče pokušavam ostati zaokupljen što je više moguće. Dižem se u pet, počinjem raditi u 6 pa do 14 h, dođem kući istuširam se, sa Marijom napravim domaću zadaću za taj dan pa idemo sa Lisom (psom) u park. Ali kada se idem odmoriti, kada Marije nije doma, kada sam sam sa svojim mislima onda počinje, javljaju se stotine glasova iz stotine grla, iz dubine stostruke mi svijesti, kako je to najbolje opisao Tin Ujević. Tko god kaže da ovisnost nije bolest, očito nikad nije bio ovisan. Počućam svaki dan svoje Subutexe, popijem Xanaxe i Lyricu prije spavanja ali..to nije to. A Subutex blokira samo opijate a "prika" iz Zagreba mi je javio da je došao pravi meth, ne ono smeće što se kod nas prodaje pod to, nego pravi kristali. Dostavit će mi uzorak od pae grama ako sam zainteresiran.. I onda kad sam tako sam sa svojim mislima počne opravdavanje: Pa samo par puta (iako znaš da se nečeš i ne možeš zaustaviti samo na par puta), mogao bih zaraditi dilajući i kupiti Mariji to i to (iako ima sve što želi).. pa onda kažeš NE, ne smijem tom cestom ponovo, po stoti put krenuti jer ovaj puta ču SIGURNO izgubiti sve do čega mi je stalo (još čekam da mi socijalna služba dođe na vrata zbog zadnjeg "incidenta"), reci NE! Pa primim mobitel da će ga nazvati, pa ga u zadnji tren odložim. Pa se počnem tresti i znojiti.. Kao da se dvije osobe svađaju u meni ali ono što je stvarno nevjerojatno je to što u tim trenucima zaboraviš sve ono loše što droga donosi (krize, dugovi, zatvor, gubitak obitelji itd) a sjetiš se samo dobrih stvari (prekrasnog osjećaja kad ufuraš dobar dop, sjajnog seksa na koki, osjećaja ljubavi na MDMA-u itd.). Zato sam sad i počeo ovo pisati jer su se dva Loua svađali da li uzesti ili ne uzesti. Zasada pobjeđuje samo reci NE Lou ali za dlaku. Nemam nikoga ni za razgovarati o tome... Znam samo narkomane i mame iz Marijine škole. U Zagrebu su bili Anonimni narkomani (ne znam jel još postoje) i bio sam jedan put tamo kada sam bio 2 mjeseca čist i tamo se prodavalo sve vrste droga i naravno tu večer sam ponovo počeo.. Razmišljam da odem u crkvu, iako nisam vjernik, da barem nekome kažem što mi leži na duši.. I ovaj blog sam počeo pisati da olakšam dušu (zamišljam one koji su iz znatiželje kliknuli na ovaj post, kako kažu - o čemu ovaj idiot baljezga :-) )
P.S.
Ako znate negdje u Splitu i okolici gdje se ljudi skupe i samo pričaju o ovisnosti (a da nije na Firulama,bio bih Vam zahvalan)
Vaš Lou
Oznake: anavolimilovana
petak, 12.02.2021.
Škovacin
Moram nešto početi raditi inače ću opet napraviti neku glupost (kad-tad). @Anna Bonni u pravu si u svemu što si napisala. Ne znam čime se baviš ali zaista se tako mora razgovarati s ovisnikom. Progutao sam ono malo ponosa šta mi je preostalo i pitao punca da li me može negidje ubaciti, raditi ću bilo što, samo da radim. Samo me pogledao i spustio pogled..Nije rekao ni riječ, zapravo u ovih par dana smo prozborili samo nekoliko rečenica za vrijeme ručka, dok se punica pravi da ne postojim, ali tko je može kriviti za to? Prije sat vreena mi je rekao: Ima posla u komunalnom poduzeću, ali nemoj misliti da ćeš voziti, bit ćeš običan škovacin. Alo želiš javi se gospodinu V. i ponedeljak u 7 ipo. Htio sam skakati od sreće, reći mu koliko srce ima i da nisam dostojan ni da mu cipele čistim, ali samo sam rekao - hvala. Odgovor je bio očekivan - Ne radim to zbog tebe, nego zbog Marije, i okrenuo se i otišao. ZNAM da mi je mogao naći puno bolji posao ali vjerojatno želi vidjeti da li sam spreman takav posao raditi.. Naravno da jesam, to je pošten posao i pošteno zarađeni novac a sa svojim rezimeom nije baš da mogu birati..A i godine su već tu Idem se Prošetati sa Marijom i Lisom. Lijepi pozdrav svima!
Oznake: Superhik
četvrtak, 11.02.2021.
ne znam šta reći
Ako se itko zapitao gdje sam - jučer sam izašao iz psihijatrije. Onaj dan kada sam napisao svoj zadnji post, zaista sam htio umrijeti. Čak sam onako drogiran napisao patetično oproštajno pismo (kakva su sva oproštajna pisma) i ostavio ga u stanu od djevojke. Stavio sam cca. gram kokaina u iglu, računajući da će me uz sve što već imam u sebi, to sigurno dokrajčiti.. Ali nije.. Napravio sam si masakr od ruku, nogu, čak i čela dok sam pokušavao naći venu koja nije zaštopana. Na kraju sam se svukao u bokserice i ufurao se u preponu. Sječam se da sam pao ali sam se brzo digao jer nisam mogao doći do zraka. Srce mi je nenormalno brzo kucalo i samo sam čekao da eksplodira. Izašao sam vani iz stana, u tenisicama i boksericama, cijeli krvav od pokušaja pronalaženja vene.Nisam se zamarao brisanjem krvi. Sječam se da sam trčao, sječam se dolaska policije a zatim i ambulantnih kola..Sljedeće čega se sječam bilo je buđenje u psihijatrijskoj bolnici, razapet kao Isus. Kako su mi rekli, bio sam jako agresivan prema doktorima i sestrama a kako nisu znali na čemu sam, bojali su se dati mi bilo što pa su me zavezali. Ne znam koliko sam bio vezan, prvih nekoliko dana mi je u magli. Djevojka je pronašla ono pismo i naravno da je cijela uplašena otišla na policiju i predala im pismo. Pismo je stiglo do psihijatrije pa sam bio pod posebnim nadzorom. Davali su mi hrpetinu tableta, među njima i Subutex, lijek koji sprječava djelovanje heroina i metadona a ako ih ipak uzmete možete očekivati najgoru krizu koju ste ikad imali.Rekao sam psihiću da imam problema sa bubrezima i da nesmjem toliko ljekova uzimati ali rekao mi je da sam prebrzo prestao sa svim i da sam zato upao u depresiju i napravio recidiv a bubrege su mi pregledali i rekli da "zasad još mogu" i da moram piti tablete ali da ću kad-tad (baš su tako rekli) završiti na dijalizi.Ponašali su se kao prema meni kao prema retardiranom djetetu i svi su hodali kao po jajima oko mene. Plašili su se da si nešto ne napravim i nisu mi dali da nazovem kćerku (socijalna služba).a to me strahovito nerviralo. Razmišljao sam da pobjegnem i odem je vidjeti, ali time bi samo pogoršao situaciju, pa sam samo sjedio i čekao da se nešto desi. Nitko mi se nije javio 2 tjedna a onda mi je došao punac. Pustili su nas vani da prošećemo a on me nije ni pogledao dok nismo izašli iz bolnice a onda mi je opalio kroše i aperkat i srušio me na pod. Dobro udara za starog magarca, moram priznati. Dok sam ležao na mene se sručila bujica psovki. Psovao me, govorio mi sve i svašta, da sam nikakav otac, da će dijete mati traume zbog dva idiota koji su je napravili, da mu je žena imala blagi srčani udar zbog svega što se događalo u zadnjih par mjeseci i još mnogo, mnogo toga - i u svemu je bio u pravu. Ja sam još bio na podu i samo šutio jer nisam znao šta da mu kažem. Zatim se okrenuo, napravio par koraka i stao. Vidio sam kako mu se ramena tresu, znao sam da plače. Podigao sam se sa poda i rekao riječ koju je već stotinu puta čuo od mene i svoje kćeri : Oprosti! Stajali smo jedan nasuprot drugog i šutke plakali. Dvije tinejđerice su nas snimale mobitelima i gurkale jedna drugu, smijuljeći se. Kad ih je punac primjetio obrisao je suze i rekao da idemo natrag unutra razgovarati. Rekao je da Marija misli da sam još u Zagrebu i da svaki dan pita zašto je tata ne zove, zar je više ne voli? Punica je imala blaži srčani udar i tlak preko 200. a da je moja bivša žena, njegova kćet u zatvoru zbog dilanja i napada na službenu osobu. Rekao je da se mogu vratiti živjeti kod njih, ako želim ali samo zbog Marije i da me želi što manje viđati po kuči. Zatim mi je dao mobitel da nazovem kćer. Kad se javila počeo sam plakati i na kraju je ona mene tješila. Rekao sam joj da tata ima još posla u Zagrebu. i da mi mobitel ne radi pa je ne mogu zvati ali da se vidimo ubrzo. Punac mi je rekao da mu se javim kad izađem iz bolnice i otišao. Znam da sam sebično govno (nisam ni pomislio da sam umro u stanu one djevojke da bi ona završila u zatvoru jer je dopustila upotrebu droge u svom stanu ), znam da nisam normalan, sve znam a opet ne znam ništa. Vratio sam se u kuću punice i punca, odnos je hladan da hladniji ne može biti ali svi glumimo zbog Marije. Vratio sam im 4000 kn kada sam naplatio stanarine, Ostatak ću im platiti sljedeći mjesec. Oduvijek su odbijali moje ponude da sudjelujem bar u plačanju režija. Sada nemam obraza da besplatno stanujem u njih. Punac i punica su najbolji i ljudi sa najvećim srcem koje sam ikada upoznao! Moram naći posao jer stanarine neće biti dovoljne za režije, hranu, Marijine potrebe..tako brzo raste. Išli smo u šetnu sa Lisom - našim psom, a ja nisam mogao skinuti pogleda sa nje. Šta nije u redu sa mnom? Zašto uvijek uništim sve dobro u životu? Sad čekam socijalnu službu da se pojavi jedan dan na vratima...
Oznake: život
