Bugenvilija

31.05.2020., nedjelja

Kruh iz lonca

Jedan sasvim drugačiji iako ne baš standardan, a zna se da u Paleo prehrani nije nedozvoljen, već naprosto nije preporučljiv. Ako imate bilo kakvih problema sa crijevima, ovaj ćete kruh preskočiti. Ako ste na Paleo prehrani jer ste zdravi ali imate manjak kilograma (da, da ima i takvih slučajeva), ponekad možete zažmiriti na jedno oko i pojesti malo ovog kruha bez da vas pere grižnja savjesti ili da vam kasnije bude zlo. Ako pogledamo LCHF/Paleo tabelu namirnica, vidjet ćemo da je kruh i jela od žitarica na samom dnu/vrhu (zavisi s koje strane gledate) u kategoriji rijetko ili nikad korištenih namirnica. Pogotovo se gleda da kad se već jedu žitarice da budu kvalitetno uzgojene, po mogućnosti iz ekološkog uzgoja (ili vlastitog) i da je mlin na kojem su mljevene nekontaminiran raznim nedozvoljenim supstancama. Da su žitarice po mogućnosti prethodno klijale, pa sušene pa mljevene ili ako je to nemoguća misija (kao što često je), da je bar onda to kruh od kiselog tijesta sa žitaricama koje nemaju agresivan gluten). Jest će ga djeca ako već nitko drugi iz ekipe Paleo/LCHF-ovaca. Vi ostali uživajte u ovom zaista fantastičnom kruhu. Za to nam je potrebno: 900 grama raženog brašna  800 grama pirovog brašna 50 grama kiselog tijesta ili 4-6 grama svježeg kvasca 1/2 kavene žličice (prstovet) smeđeg šećera 2-3 jušne žlice soli (kruh traži i podnosi dosta soli) 100 ml djevičanskog maslinovog ulja oko 500 ml tople vode (možda i više) vatrostalna zdjela ili još puno bolje - keramička posuda sa poklopcem Priprema: U veeeeliku posudu obla dna (emajliranu ili plastičnu) usipati sve brašno i dobro ga izmiješati rukama. Izdubiti u sredini rupu do dna i tu staviti kiselo tijesto ili kvasac nadrobiti na sitne komadiće, pošećeriti pa zaliti sa dvjesto mililitara toplije vode iz slavine. Promiješati sa kuhačom ili rukom, dok se kvasac iz sredine ne sjedini u mutnu smjesu. Ne dirati rub sa brašnom, samo sredinu!  Poklopiti velikim poklopcem i ostaviti da se diže narednih pola sata. Neka posuda bude na sobnoj temperaturi ali ne na propuhu. Kad se nadigne pjenica (prokvasa) umiješati sa preostalom vodom pa izraditi tijesto. Odvaditi 150 grama i spremiti u hladnjak za drugu seriju (to vrijedi samo sa kiselim tijestom). Sada posoliti, dodati maslinovo ulje i izraditi čvrsto i žilavo tijesto. Preklapati ga dvadesetak puta. Ako se jako lijepi, dodati po rukama još pirovog brašna. Kad je tijesto izrađeno (10 - 25 minuta jakog miješanja, najbolje rukama ali može i mikserom, a tada je i 10 minuta uvrh glave) i zadnja ruka prebačena tijesta pala, staviti u posudu u kojoj se izrađuje i pokriti prijanjajućim poklopcem te ostaviti da počiva 3 do 5 sati, a može i duže, pogotovo ako se radi sa kiselim tijestom. Može i preko noći ostati bujati tako lijepo pokriveno na toplom. Dapače. Za kiselo tijesto taj postupak dizanja je jako važan. Kad se tijesto dobrano diglo, bar dvije ili tri svoje prijašnje mase (zato treba posuda biti velika), prebaciti ga na pobrašnjenu dasku i ponovo dobro izmijesiti ali ovaj puta na drugačiji način. Nakon što tijesto postane elastično izvlače se krajevi i prebacuju preko sredine u križ. Ne ga gnječiti kao na početku zbrda zdola. Kad je tako izrađen desetak minuta, sa licem ga staviti ponovo u posudu u kojoj se dizao na pobrašnjenu krpu. Sad ugrijati pećnicu na 240 stupnjeva i u nju staviti da se grije, keramičku posudu u kojoj će se peči kruh. Nakon destak minuta, izvaditi vrući lonac/keramičku zdjelu i ubaciti kruh, tj tijesto skupa sa krpom onako sve zajedno unutra. Krpu izvaditi, naravno, kruh nožem zasjeći uzduž i poprijeko ili kako vam se svidi, a poklopac, vruć također staviti gore i u pećnicu na 35 minuta na 240 stupnjeva. Nakon toga otklopiti da se kruh zapeče i dobije lijepu boju još 25-30 minuta. Nakon pečenja obavezno odmah izvaditi iz kalupa, okrenuti leđima prema gore, namočiti tu koru hladnom vodom, onako rukom pa koliko ulovite i dobro ga istapšati, kad se ohladi lijepo će se rezati. Sad ga zamotati u veliku krpu i staviti na rešetku negdje na hladnom mjesto da se skroz ohladi. Samo hladan kruh se lijepo reže bez da se mrvi. Oznake: kruh, kiselotijesto, dinkel, pir, ra, kuhanikruh

- 11:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

29.05.2020., petak

Škola filcanja

Kako dugo nisam bilježila zbivanja rado bi obradila teme koje su prošle ali su bile po mnogo čemu zanimljive i vrijedne (meni) zapisivanja. Tako recimo imam cijelih tri godine puta po dva izleta u Švabiju gdje sam radila ubrzane radionice filcanja, vrlo naporno. Svaki izlet po tjedan dana. Naporni ali plodonosni izleti izvan svih gabarita poimanja napornih treninga. Još sam i sama vozila u nepoznate krajeve sa sumnjivom navigacijom ali sretno stigla do cilja. Da bi nešto bilo naporno ne mora nužno biti penjanje na suru stijenu ili plivanje preko mora, i ovo je bilo naporno do te mjere da sam u prvom takvom izletu između prvog i drugog dana zakurila tu noć na debelih preko 40 i ujutro se probudila čila ko vjeverica jer sam znala što me još čeka i za boljetice nije bilo vremena. Ne sjećam se da sam ikad prije, a ni poslije imala takav brzopotezni odstrel viroze ili čega već. Radilo se od devet ujutro pa dok izdržiš, često i do jedanaest navečer u cugu uz malu pauzu za ručak ili večeru i još koju piš pauzu u međuvremenu. Naporan fizički posao prožet nevjerojatnim, meni bar, saznanjima o materiji koja me zanima. Odlična uhodana ekipa predavačica koje su svoje znanje lijepo prenijele na nas nadobudne igračice filcerice. Srećom, u našoj grupi nije bilo totalnih početnika jer bi nam to kočilo napredovanje, pa je ovo bio kolosplet lijepog prožimanja ljudi sa zajedničkom misijom. Obožavam filcanje. Ovo što smo mi radile je mokro filcanje sirovom vunom. Postoji i suho filcanje sa iglama za vunu ali od takvog filca nema odjeće, samo mokro filcanje vam može napraviti jaknu, suknju, prsluk, haljinu ili bilo što drugo što zamislite. Otkako sam dobila unučice (o tome u jednom od slijedećih postova) najviše se veselim haljinicama za moje djevojčice. Na žalost tako smo daleko udaljene da ja nikad ne znam sa sigurnošću koliko su male curice izđikljale u međuvremenu pa uvijek ili šivam na pamet ili filcam na pamet. No vratimo se radionicama filcanja. U te tri intenzivne godine rada, napravila sam sijaset stvari po temama koje smo obradili. Sve ću vam ih pokazati u slikama, da ne bude da nema. Počeli smo sa najjednostavnijom temom, a to je biljac kako bismo mi to rekli u Dalmaciji. Mali biljac za sjesti na kamen. Jest da je moj biljac imao u sebi ni više ni manje nego kilu vune i bio zaista osebujan primjerak što po težini to i po kakvoći 50x50 cm, pa sam ga poklonila našem Lamici da mu se nađe zgodan tepihić za na put i za raditi meditaciju na njemu u nekim manje humanim uvjetima od njegove bazične kuće tj centra. Nadam se da ga i dalje rabi uredno jer to je tako toplo i ugodno da na njemu možeš komotno sjediti na snijegu, a da ti kroz njega ne prodre hladnoća. Vuna je sjajan materijal. Obožavam. Bila sam naravno u toj našoj grupi jedina iz naših krajeva, iako ne i jedinstvena jer je još jedna naša djevojka bila tamo prije mene, koja mi je zapravo i ukazala na tu školu. Što je prekrasno, ja sam se odmah nakon njene inicijacije javila u školu i oni su mi naravno rekli da, hm, pa oni su zauzeti sa rezervacijama još dvije godine unaprijed ali ako sam baš jako za, oni će mi se javiti ako netko odustane.. Za dva dana sam dobila obavijest da su me ubacili umjesto žene koja je odustala iz nekih obiteljskih razloga. Tako da sam školicu završila takoreći kad i moja inspiracija samo što na žalost nismo bile u istoj grupi ali smo zato imale promociju isti dan i upoznale se na licu mjesta jer oni promociju rade za tri ili četiri grupe koje paralelno rade tečaj ali u drugim terminima. Također mi je lijepo za reći i način na koji rade te radionice i to je vrlo interesantno. To bi se i kod nas dalo raditi da je netko toliko požrtvovan i predan da radi sa ovcama pa da striže i prerađuje vunu, ali kod nas baš nema zainteresiranih na žalost. Ti ljudi su od malog stada ovaca napravili svijetski poznat produkt. Oni strižu, peru, češljaju, farbaju, baliraju i u konačnici prodaju tu vunu koju sami obrađuju. Je, sad imaju i stranu vunu iz cijelog svijeta najkvalitetniju koja se može dobiti u cijeloj Evropi, a da je napravljena po vrhunskim standardima. Što znači da su ovce također dobro tretirane, nježno šišane bez klanja i ozlijeđivanja životinja u tom postupku. Tako da mogu reći da mi je jako drago da sam došla u doticaj s njima jer je to jedan sasvim drugačiji način od klasičnog maltretiranja sirotih ovaca u procesu dobivanja vune za tkanje ili filcanje. Ako ću jednog dana i sama imati svoje ovce ili alpake, znam da je to jedini dobar put. Slike slijede sutra, tj kad se probudim. Do onda ćete izdržati bez njih, u međuvremenu možete pogledati moju Stranicu i što se sve tamo krije. Dodatak u fotkama: Prvi jastuk ikad napravljen, moj je u sredini dolje. Ovo je pitanje miješanja boja na praktičnom komadu, pojma nemam koji je moj ali to nije ni važno, tu je moja najdraža, a sad na žalost pokojna predavačica Inge Bauer. Izuzetno praktična i ekonomična, a to su vrline koje nadam se i mene krase. Od nje sam zaista najviše naučila. Ovo su bili podlošci za jelo, no neslavno su završili kao pokrivači za stolice jer su jako topli i čvrsti pa se svi jagme oko njih. Moji su na narančastoj svili izloženi. Ovo je bila zadaća od prošlog puta, tj sa prve radionice. Ovo su pojedinačni gdje se lijepo vide. I sad ovaj čas sjedim na jednom od tih puževa. Žilava banda skroz. Detalj Puž na gerberu, rađen po mojoj makro fotografiji kao uostalom i svi ostali.. Crni puž Ako me sjećanje ne vara ovo je puž na tulipanu. Detalj gdje se fino vidi struktura puža napravljena od bijele i bež strukturirane svile. Na toj smo radionici radili torbicu u jednom komadu sa nebrojno džepova. Ovo je trebala biti mala pederuša, dapače, i još uvijek je ali ju nitko nikad nije nosio jer je premala za sve svrhe. Dječji model rekli bi. E tu me krenula karta izrade šalova sa kovrčavim rubom. Vrlo atraktivni zaista. Ovo su probe izrađene za ko zna koje svrhe. Ovo je jedan džinovski jastuk vaza od crteža do realizacije. Chifon svila za izradu obojana u shibori tehnici za kasniju upotrebu pri izradi jedne jakne, do koje ćemo valjda stići još danas... Ovo je ta jakna rađena kao završni rad. Dvostrana je i nema nigdje ni je dan šav. I za kraj komplet, jakna dvostrana bez šava i šos isto takav. Oznake: filc, filcanje, vještina, moda, odjeća

- 23:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

28.05.2020., četvrtak

Zubata marva

Ne moram reć da u dvorištu u kojem nema mjesta za odložit iglu bude razne zubate marve. Prvo smo imali miševe, pa smo prešli na štakore, onda smo polovili štakore i raselili ih po okolici od sjevera prema jugu, sve u okolici od 25 km. Onda smo morali baciti otrov jer tako nalaže vlasnik kuće. Onda smo stavili otrov i dok nitko nije gledao zasuli ga betonom. Nadam se da se ni jedan stvor nije otrovao tim otrovom. Također se nadam da će se vlasnici kuće u slijedećem životu roditi kao štakori, miševi, voluharice ili krpelji. Onda smo specijalno s tom mišlju nabavili Garija da sredi te preostala štakore (šatro). Garija baš briga za mišiće koji i dalje veselo pocupkuju po dvorištu. On zalegne pod ogradu i briga ga. Mogu skakat po njemu, vjerojatno ne bi ni primjetio. Ono što uvijek primjeti to je jež koji preko ljeta često navrati u dvorište iz meni i dalje nepoznatih razloga. I bi on njega da mu damo, al nedamo. Ježa obično nježno prenesemo preko ceste na polja ili ubacimo susjedima. Ali ako susjedi prijave da miševi trčkaraju po našem dvorištu ide prijava vlasnicima velebnog zdanja u kojem živimo, a to sa sobom nosi neke nezgodne detalje koje ću jednostavno preskočiti. Zato mišolovke stoje na tri lokacije u dvorištu. Nisu to one krvoločne koje ga zviznu po kičmici da sve zvijezde vidi i odmah pređe u kraljevstvo nebesko, to su takozvane humane mišolovke. One koje ga vlove i onda ga ja u velikoj torbi da nitko ne vidi kaj furam, otpelam u drugo selo pet šest kilometara daleko i tamo pustim u šumarak daleko od naselja i mačjeg rajona. Dalje se mora snalaziti kako zna i umije, dobije i jedan putni orah da mu se nađe za prvu ruku. Tako je i ovaj sirotanović bio ulovljen preko noći i isporučen u obližnju šumicu. Zaželimo mu dug i sretan život u divljini, daleko od dvonožnih krvoloka. Oznake: mi, mišolovka, livada, šuma, sloboda, glodavci

- 23:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

27.05.2020., srijeda

Još malo vrtnih huncutarija

Da nemam u vrtu samo pauke, već su tu i cvjetne muhe govori ova slika. To su dražesne debeloguze leteće beštije koje nit grizu nit pikaju i potpuno su posvećene cvijeću. Nemojte ih ubijati kad vam uđu u kuću već ih uzmite u ruku i iznesite van. Dobri su oprašivači i rade koristan posao u vrtu ili voćnjaku. Ima ih stotinjak vrsta od skroz malih zunzalica koje lete na mjestu kao mali dronovi, do onih ogromnih koje jako sliče džinovskim obadima i zaista na prvi pogled ulijeveju strah u kosti. Pokazat ću vam ih jednom prilikom kad koju ulovim zalutalu na kuhinjski prozor. Ovo je onaj isti pauk od nekidan koji je pokušao zaskakivati pčele i bumbare na gornjem božuru, a ja sam ga raspalila po riti i prebacila na ribizle ali tamo mu se nije dopalo, pa je odlučio okušati sreću na kadulji. Srećom vidim da je koristan jer lovi muhe, a ne zaskakuje bumbare koji zujkaju oko kaduljinog cvijeta. Pitate se kako znam da je to baš taj, a ne neki drugi pauk iz iste familije. E pa ovaj ima smeđu brazgotinu na debeloj guzi, po tome sam ga odmah prepoznala, a i mrko me gledao kad sam prišla preblizu sa objektivom Slobodno kliknite na sliku da ju vidite uvećanu, zgodno zgleda kad se pogleda iz bliza Neka mudrija zapažanja sutra. Danas je loš dan za pisanje jer sam noćas slabo spavala, a onda nisam od koristi. Oznake: božuri, cvijeće, muhe, pauci, Insekti

- 21:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

26.05.2020., utorak

Smilje i vječna mladost

Tko želi biti vječno mlad i lijep, posegnut će za bočicom Sunca u njoj, za predivnim žutim Smiljem. Danas vam predstavljam plodove višegodišnjeg rada mojeg najstarijeg sina i njegovog malo mlađeg brata, a cijela se radnja odigrava na mojoj skromnoj zemljici u Dalmatinskoj zagori. I ne nije mojih 7,5 hektara, to je uglavnom zakup, a ja sam u dvadesetak sitnih malih razbacanih parcelica od kojih zapravo čovjek tj žena ne može ništa napraviti konkretno. Znate svi koji imate neku ostavštinu u zemlji kako to izgleda kad se nitko nije sjetio okrupnjati parcele već one leže kojekuda na velikoj površini. No to nije tema. Ovo je mala reklama njihovih proizvoda koji će za koji tjedan biti aktuelni, a to je ulje Smilja koji se dobiva procesom destilacije vodenom parom, a kao nusprodukt dobijemo i Hidrolat ili cvjetnu vodica Smilja. Pitate se što će vam to. Pa ženama će svakako koristiti jer smanjuje i pegla bore, koža postaje meka i mladenačka, a ulje je tako kvalitetno i nježno da za razliku od svih drugih biljnih ulja može ići direktno na kožu. Naravno osim ako nemate baš super super osjetljivu. Hidrolatom se mogu tretirati povređena mjesta na kože, bubotke, ranice i slične poteškoće, masirati bolne zglobove i mišiće, ali ja ga koristim prije nanošenja kreme jer fino daje licu potrebnu vlagu. Krema je također od Smilja ali od macerata, sama sam ju radila i koristim ju već godinama i presretna sam da ju imam. S tim da je još bolje raditi svoje kreme baš sa pravim uljem. A muškarci se često tuku, pogotovo na nogometu, a za bolna mjesta ulje i hidrolat Smilja je zakon! Uostalom pročitajte cijeli članak na portalu "Okusi" za koji često pišem recepte LCHF prehrane i poneki kruh koji tamo ne spada ali djeca vole, a majka zna napraviti. Da ne ostane samo na tome, evo vam i cijenik koji se u tekstu ne spominje. Ovo je smilje sa Ekološkim Certifikatom, prvorazredne kvalitete. Uz njega moguće je rezervirati i nefiltrirani Hidrolat. Cijena Ulja je: za 5 mililitara - 150 kuna + poštarina (uključen PDV) za 3 komada poštarina je besplatna za 5 komada dobijete jednu bočicu gratis Cijena Hidrolata je: Najmanja količina je 2 litre 1 litra je 138 kuna (uključen PDV)+ poštarina Ovo su cijene sa velikim popustom što ćete i sami vidjeti ako se krenete raspitivati o cijenama. Zato ako poželite biti zauvijek mladi, sad vam je krajnji čas pobrinuti se za to. Jednom kad se upoznamo uživo biti će vam sve jasno jer ja nemam bore i koža mi stoji kao da mi je bar 15 godina manje. Primamo prednaruđbe. https://www.facebook.com/ImmortelleAdria/ info@iadria.com Oznake: smilje, ljepota, mladost, koža, hrana, lijek

- 12:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

25.05.2020., ponedjeljak

Jedan izvanredan ulov

Nekidan dok je još sunce sjalo u ovim našim krajevima, ulovih pauka skakača kako se baca sa markize i već da ću ga uloviti na dlan kad skužih da on lovi muhu u letu. Hej! U letu! Koji lovac, genijalac. Trk po kameru i lov na lovca i lovinu. Od pedesetak fotki ipak su dvije urodile plodom. Puhao je vjetar i nosio mićinog paukića i njegov ulov lijevo desno, a i mališa se zvrkasto vrtio ne bi li omamio plijen. No evo fotki pa uživajte. Oznake: fotoizazov, ništ, pauk, muha, plijen

- 13:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.05.2020., nedjelja

Dan D

Danas je bio dan D, ja na postu treći dan, a vrijeme takvo da sam bila zrela samo za pod dekicu. Na debelih 22 stupnja od jutra je nebo bilo crno kao noć, trebala sam paliti lampu da vidim delati. Slijedeći ću puta svakako pogledati prognozu da mi se ne desi ovakva situacija. Volim post iskoristiti za napraviti puno posla jer me puca kreativnost i višak energije, što danas nije bio slučaj jer sam jako osjetljiva na vremenske prilike i neprilike. Pogotovo ovo drugo. Tako sam se nadobudno digla već u šest ujutro, čila i odmorna i spremna za radne akcije. Čak sam i dućkas uspjela sretno zbaviti ali kad se nebo oko desetke namrčkalo i krenulo puhat, nekak me zabolila glava, a onda i leđa i zimica neka, ma reko samo mi fali sad neka boleščurina, dosta zamajavanja i pravac kinderbet. Reko, malo ću ubit oko i zagrijati se i da, desilo se baš to ali sam se probudila ponovo tek u 14 sati. Između dva pljuska. I trk van da vidim kakva je situacija u dvorištu i jel vjetar koji je ludovao šta potrgao. Imam neko lijepo cvijeće koje je baš krenulo cvasti pa da ne pomlati sve po spisku, a i sitne gorke naranče imam posijane i taman su niknule. Pokrivam ih staklenim čašama za loša vremena da ih zaštitim koliko više mogu. Crno se nebo nadvilo i božuri su gotovo pekli za oči koliko im je boja bila intenzivna u tom polumraku. Pa sam na brzaka poslikala desetak fotki, ulovila malog bjeloguzog kak se sakril pred kišom ko zadnja hulja u sam cvijet, ali ga je moje fotkanje uznemirilo pa se popeo na vrh latice ne bi li me zaplašio, mahao malo nogama i odlučio tamo ostati. No moji planovi za prelijepe božure i njihove nježne leteće goste nisu podrazumijevali pauka u kombinaciji pa sam ga otpremila na drugi kraj dvorišta među ribizle. Nek se tamo zabavlja i hrani ušima, njih nije neka šteta ionako ih je ove godine sva sila i nepravda. Ovaj me san divno okrijepio, a i nakon mojeg fotkanja se spustila majka Oluja sa pomoćnim snagama vjetra, munja i gromova sve diglo za oktavu. Buka nesnosna, lupa svugdje oko nas. Sreća da se Gari ne boji grmljavine. Ja bi najradije sad skakala po vrtu ali fotač ne voli kišu pa sam odustala i primila se kuhanja. Najteže mi pada prekid posta. Kad se zalaufam mi super ide i mogla bi tako tjednima ali kad moram kuhati svaki dan onda to više nije neka zabava. Drugi puta ću blizancima kupiti gotovu hranu pa nek se sami hrane dok ja pauziram. No, htjedoh reći, prekid posta je koma, jer znam da treba pojesti neku laganiju hranu, a ne se naburati do grla pa onda otpuhivati i stenjati, ali fulala sam jutros šparoge koje su mi u ovom periodu najbolje za prekid, pa sam napravila neki brzopotezni ručak. Imam divne voletine koju sam pred koji mjesec kupila od seljaka kad je klao, i to na saft sa mladim lukom i mrkvom na kockice, bilo je maestralno fino. Sebi najveću salatu na svijetu i okoliciz dječacima po želji. Malo krastavaca na salatu malo isto tako miješane sezonke. Fino. Evo par slika pa idemo dalje... Oznake: Oluja, kiša, toplina, proljeće, cvijeće, leptirići, pauci, klopa, postim

- 08:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.05.2020., subota

Prašinarenje

Danas je Gari rasturio čvrstu žičanu ogradu. Kreten samo takav. Skačući po istoj danima i danima i lajući ko povampireni vrag na svakog ko bi se odlučio poć u pekarnu prek ceste ili nedajbože voziti na biciklu pod njegovom ogradom. No najdraži lavež i sreća je kad mali crnčići njih čopor, sa majkama koje kokodaču kao što su naučile kod sebe doma u crnoj Africi, a čuje ih se još pet ulica dalje i s noge na nogu lijeno puze prema vrtiću, a moraju proć Gariju pod nosom. Na njega nitko ne daje ni suhu šljivu, još ga klinci zezaju sa imitiranjem laveža, iako mislim da je kojim slučajem van ograde da bi ih bilo po svom okolnom drveću, i to jednostavno od straha, a ne zato što bi ih džukeletina išla gristi, jer ne bi. On samo radi ono što svi psi rade, laje i čuva dvorište od eventualnih napasnika, a to što ima lijep vrlo vrlo dubok bariton, ah, pa ni ne može imati kreštavi kad je tele u krznu vuka. To je samo Kiki imala histeričan visoki ce od kojeg su pločice otpadale u kupaoni i pauci se skvrčeno bacali što dalje od malog kevtala. Što se jače galami na cesti to on jače laje. Često i reži kao da bi klao, a možda i bi. No to ne želim provjeravati stoga je danas pala akcija. Sreća da mi je ostalo još 10 metara te čelične ograde pa sam to zajedno sa Nyimom razvukla i začepila prilaz cesti da ipak ne skoči nekom za vrat od silne žudnje za akcijskim scenama. Zapravo najviše me brine da netko ne padne sa pločnika pod auto od straha kad ga Gari zaskoči jadnog iza guste živice od tuja. Rupa je nastala kad su susjedi razrušili svoju prastaru gustu tujinu ogradu koja je savila plot od težine i takoreći padala po pločniku. Katastrofa zabranjena zakonom, i onda su sve iskopali, pobacali jer ko je vidio drveće presađivati kad se može baciti. Ukopali duboke temelje i stavili žičani kavez za kamenje. Lijepa ograda, mora da ih je opako koštala. No, ali to nije sve. Kad su to sve zvadili van, moja ograda je ostala jadna i ogoljena na tom spoju naših vrtova. I taman mjesto da Gari može naviriti njušku na cestu i plašiti sitnu dječicu koja tuda voze bicikle ili neupućene pješake. Prašina se vije po vrtu jer je iskopao sebi rupe uz ogradu, da lako prilegne u hladovinu, ali uvijek u friško iskopanu rupu. Ko je vidio dva dana za redom spavati u istoj jami. Kako je vrijeme takvo kakvo je, prašine ima čak i kad padne sitna kišica jer je površinski sloj lišen vlati trave već od ranog proljeća. Tamo da netko pokuša po noći diverziju na kuću, slomio bi nogu najmanje jednom od nagaznih mina, tj rupa po terenu. Čak i meni za dana predstavlja osobit izazov kad idem zaliti cvijeće... Oznake: Psi, cvijeće, ograda, prašina

- 08:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.05.2020., petak

Pomalo o svemu i svačemu

Kako su prošle silne godine od zadnjeg pisanja u ovu virtualnu tekicu, morat ću se malo osvrnuti unatrag i poloviti konce prije nego li mi zauvijek promaknu. Što se sve desilo nakon izdavanja kuharice i kud sam pošla gdje sam došla i to, zapravo ni ne znam. Šta sam radila? Hm? Završila sam trogodišnju školu filcanja. To sam uglavnom radila najviše vremena, fotkala po običaju i đabalebarila. Djecu sam naučila da rade sve nemile kućne poslove, a ja samo kuham. Jest da dnevno viknem stotinjak puta po glavi lijenčine, Dawa složi suđe, Nyima baci kompost, Dawa daj usisavač, vidiš da izgleda kao brlog od silnih pasjih dlaka, Nyima daj izvuci kante sutra nose crno smeće, žute vreće, papire, kompost kuge i kolere. I tako svaki dan ista priča, ista derača, isto sve. Ali nakon par tisuća puta pospreme i svoju sobu, ja dobijem još čopor sijedih lasi i svi sretni i veseli. Humor mi se istupio u toj urlačini. Bilo je i onih priča ali to je davno svršeno vrijeme, dajte te zadaće, pa daj sad, pa za pola sata opet sve iz početka. Ali ajde, to više ne moram vikati, samo se napravi. Što je i u redu kad ideš u deseti razred. Svirali su instrumente, šest godina, lijepo ih je išla karta. Dawa klavir, a Nyima trubu. Profesor je već trljal ruke kak bu ih on na konzervatorij otpratil, ali banda je odustala od svirke i to nije više imalo veze s mozgom i na koncu sam morala dić ruke od navaljivanja jer bi vjerojatno završila u ludnici, a oni u bolnici. Onda sam promjenila taktiku pa sam upisala saksofon. Ja, ne oni, i sad ja sviram oni ne, ali sjete se tu i tamo pa se prime nota i odsviraju si nešta onak za gušt. Iskreno, nije to ni tako loše. Čak smo skup svirali Nyima i ja prošle godine za Božić, na lokalnom bavarskom teferiću. Bilo je to strašno ali nitko nije primjetio da fulavam, buka je bila prestrašna i žamor, a i svi su već bili dilajlični nakon kuhanog vina. No da. Onda smo pred dve i pol godine uzeli sa ceste veliku džukeletinu koja nam sad uništava život, meni bar. Sa gomilom dlačurina koje u valovima putuju kroz kuću. Lijepe se na sve živo i neživo i neprestano lebde u zraku. Stepenice su u sekundi pune dlaka čim on otrči rundu gore dole, uz put isipa i određenu količinu pijeska i sitne prašine jer uglavnom preko dana spava vani u rupi koju si je sam iskopal. (tu ide smajlić koji koluče očima) Kiki nam je otišla iza duge, negdje u drugom mjesecu ove godine, malo prije svog 18. rođendana. Tako da je sad Gari jedina živina u kući ako ne računam česte posjete miševa i štakora. No o tome ću u jednom od slijedećih pričica iz bujne nam povijesti... O kakvoj je pasjoj nedresiranoj i prepametnoj beštiji riječ, prikazuje donja slika.

- 08:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.05.2020., četvrtak

Povratak zalutale ofce

Baš sam si već dugo mislila kako bi se ponovo valjalo primiti pisanja, čisto vježbe radi. Možda i zato da za deset godina opet mogu vidjeti što se dešavalo u izgubljenom prošlom vremenu. Stvari mi se dešavaju munjevitom brzinom i nije čudno kad pola toga zaboravim, a i godine su već tu ;) Od zadnjeg javljanja davne 2014 godine svašta se nešto desilo, ali ko bi se sad svega toga sjetio. Jedino da preko feisa lovim neke prastare statuse no to mi ne pada na pamet ni pod razno. Vidim da je blogerska zajednica djelomično još iz mog vremena redovitog pisanja i to mi je drago čuti tj pročitati. Novih već vidim, ima sijaset zanimljivih. Umorila sam se od ispraznosti feisanja i gomile nebitnih stvari, glupih vijesti, ljudske gluposti i još koječega. Vratimo se korijenima, pa kako bude bit će. Fotač je kod mene i dalje aktualan, no manje se skače po livadama, a više po kuhinji... Nova kuharica je na putu pa se sad dorađuju neki promašeni uradci zimskh dana kad je svjetlost bila loša, a još nisam imala rasvjetu i tako. Opet su me kao i obično prekinuli bar tri puta u pisanju i opet je post bezglavorep. Morat ću primjeniti staru taktiku, pisat usred noći iako ni to nije više tako lako jer idem spavati prije nego mularija. Banda gusarska je navršila šesnaest let u veljači, tako da su takoreći odrasli, a tak se i spat ide. Igrice se najradije haklaju usred noći. Ova koronična situacija nam je sve okrenula naopak, pa im škola traje od 10 ujutro do 12,45, neš ti školovanja u tom periodu, a ovo im je završni razred i matura i svašta nešto, za šta ne znam na kakvo će izaći. Nadajmo se najboljem. Ali nekako dvojim... Kad moj optimizam splašnjava to nije dobar znak. Evo jedna slikica od nekidan dok sam brala hmelj po rubu Amper kanala tu u okolici. Labudica na plutajućem gnijezdu. (jedva sam skužila kak se te slike dižu, tutlek, sve sam pozabila)

- 17:31 - Komentari (19) - Isprintaj - #