Bugenvilija

28.01.2010., četvrtak

Sniježne radosti i gadosti

Malo me nekaj štreca u leđima, a desna ruka mi je naglo ojačala od ranojutarnjih slobodnih aktivnosti. Nije to što ste prvo pomislili. To mi je od čišćenja snijega koji već par dana pada nesmanjenom jačinom. Danas sam za dobro jutro očistila dvorište i prilazni put, otišla po kruh prek puta i gablala. Dok sam popila prvu šalicu čaja i pogledala kroz prozor, zaključila sam da je sad došlo vrijeme za drugu rundu čišćenja. Naime, nije se više vidjelo da sam nekaj delala. Kod susjeda sa velikim parkiralištem pred pekarom upravo je došao traktor s prikolicom i utovario snijeg nabacan na ogromnu hrpu. Otfurat će ga izvan mjesta i iskipati u neki jarak. Sreća da nam u selu ralice rade ostatak posla. Tako je jutros rano prošla velika ralica i očistila cestu ali i zatrpala tratoar. Koji ja kao moram održavati ali dok sam se ja iskrmeljala već je tuda prošao mali traktorčić ralica i uredio stvar. Jer da nije mislim da bi zvala gradonačelnicu i rekla joj par stvari. Klinci opet nisu u vrtiću. Prekjučer je Nyima zviznuo sa tobogana na glavu i poprilično se izubijao, tako da je sad oko crno i podliveno ali glava srećom cijela. Da mu ne bi bilo dosadno samo sa time, još je sinoć zapeglal mramorne štenge s leđima. Ne kužim baš tu ekipu u kindergartenu. Kao da im nije stalo da si djeca nikaj ne naprave. Svaki dan je neko sa oblogom hladnim na glavi ili u bližoj okolici. U starom vrtiću u 3 godine imali smo samo jedan ozbiljniji pad i to stvarno nesretni slučaj. Ovdje je to pravilo. A debeloguza šefica samo se lijeno navlači totalno nezainteresirana za djecu oko sebe i svoj posao na koncu konca. Dođe mi čisto da joj vritanjak opalim. Samo kad se sjetim kak je rekla kad si je Dawa prst porezal nožićem u šumi kak to ništ nije, a mi premotavali to još 10 dana kod doktora svaki dan. Nevjerojatna nemarnost i indolencija. Valjda misle da ih tako čeliće, što li. No da. Mi smo to slobodno vrijeme uglavnom iskoristili za druženje jer nam je i tata bil na putu, pa smo se sanjkali do besvijsti, da iskoristimo ovu krasnu zimu. Kiki je bila u svom elementu i ludovanje do krajnjih granica izdržljivosti. Mojih. Lajanje da joj se baca gruda, pa valjanje u snijegu, pa sumanuto trčanje bjelinom gore dolje sa do poda izplaženom jezičinom i dlakama sa njuške debelo upohanim u snijeg. Šašav pas totalno. Klinci su se spuštali prvo sami al mi je onda došao gušt da i ja to malo okušam. Pa sam im otela sanjke i obavila pokusnu vožnju i došla do zaključka da taj breg iako blagi ipak nije bezopasan jer sanjke friško povoštene jure ko metak. Sve me strah bilo za moj goli i bosi život, dok je Kiki pored mene trčala i lajala ko luda. Na kraju brega tj oranice pokojne repice, stali smo se čuditi kak smo daleko došli. A onda sam preuzela kontrolu nad sanjkama i nadalje s klincima djelila vožnje. To je bilo svima gušt, njima jer nisu morali uzbrdo vuć sanjke, a i meni jer je to stvarno zgodna disciplina. Posebno jer je bilo prekrasno toplo i sunčano iako debeli minus i sve dubinski zaleđeno. Pa bi i padanje u snijeg prošlo bez mokrih rukavica, hlača i ostatka. Samo se malo stepeš ko pes i ideš dalje. Onda je oblak neki mali i šugavi zaklonio nakratko sunce i napravio prekrasnu situaciju na nebu, tj rijetko viđenu senzaciju duge oko sunca...međutim na slici kod smanjivanja to je izgubilo na kvaliteti, al evo svejedno... Klinci su i dalje doma, snijeg i dalje pada al mislim da ga ja više danas nemam namjeru čistiti, nek rade i susjedi nešto, neće im kruna s glave past, ak prebace koju lopatu prek leđa... Slikala sam i sniježnih pahulja sijaset, a te slike okačim prvom prilikom na fotoblog mi. A do onda pogledajte nove slike na foto natječaju ”Zima” ! A za kraj jedna slatka ranojutarnja pričica zabilježena za doručkom. Pitam ja svoje najmlađe milo dijete što će za doručak, da mu nudim tost, majonezu, salamu ili tost, putar, čokoladni namaz ili tost sa sirom zapečen u rerni. A moj Dawa će meni. ”Ja ću tost, putar, čokoladni namaz i salamu.” Reko sine, al to nejde zajedno, nije baš neko ludilo. A on će. ” Dobro mama, onda može bez putra.”

- 13:55 - Komentari (34) - Isprintaj - #

20.01.2010., srijeda

Vrag u nuždi muhe ždere

Na zapadu ništa novo. Snijeg bio i u vodu se pretvorio. Sanjkali smo se i grudali čak punih 10 dana. Opasan napredak u odnosu na lanjsku godinu. Tema neobrađenih imam malu tonu ali nikako da od domaćih situacija dođu na red. Pa ću vam sad umjesto one najstarije, servirati najfriškiju. Dapače jučerašnju. Imam u vidu (a i on mene), jedan mali sitni poslić za lokalnog Azijata i njegov dućan. On bi da mu poslikam sve artikle što ih ima u dućkasu, pa da ih stavi na LCD ekran drito na zid i da mu se tu vrte u nedogled. Ideja neloša, a i našla sam se u pravo vrijeme na pravom mjestu i rekla tri prave riječi. I tako je počelo. Dečec mali kosooki bi to naravno budzašto, a da bude vrhunska kvaliteta. E sad... Nisam na žalost još dobro naoružana po pitanju vrhunske kvalitete opreme. Badave dobro oko mi i sigurna ruka i tri stativa tronožna i jedan (novi novcati, fotografijom zarađeni) monopod i koješta još kad su mi objektivi pravi, oni koje trebam još uvijek u dućanu, a tamo će do daljnjega čekati dok ne dođem da ih udomim i privinem na prsa junačka i našarafim na postojeće neloše tijelce. I sad da ne bude zabune, ja sam sve to primila na znanje i ravnanje i poduzela intenzivne vježbe za moždane vijuge ne bi li se domislila jadu i doskočila problemu. Tako su mi na um pali oni papiri koje sam kupila još pred 4 godine u Zagrebu, paus papiri, jako fini tanki, sa namjerom da napravim upravo ovo što sam sad složila onako napamet i u žurbi. (Spremljeni na poznato mjesto i čuvani čak i za selidbe. Za razliku od startera za aquari koje sam našla tek preksinoć...) Jer hića je kako god da se okrene. Nisam se baš bacala na proučavanje štiva prije te rabote ali sve ima svoje zašto i nije mi ni krivo jer sve što sam kasnije iznašla na netu je jednako dobro tj loše, baš kao i moje. Sa malim finesama koje ću vam upravo otkriti. Jer na vlastitim greškama se najbolje savlada gradivo, pa krenimo redom... O samogradnji svjetlosno podobne kutije za slikanje macro situacija... Treba vam: - 1 kutija - veličine po slobodnoj želji i procjeni što će se tamo slikati - 1 kolut tapetarse papirnate bijele trake, široke po mogućnosti (ja sam imala samo usku) - škare - debeli veliki skalpel za rezanje debelog kartona - neko UHU ili slično ljepilo za papir i karton - ravnalo, dovoljno dugačko da s njim čarobirate po kutiji - 5-6 paus papira najmanje A4 formata, debljine koje nađete - bijeli papir ne znam koliko komada (nekoliko, sigurno) Posebna stavka, nimalo nevažna... - lampe po mogućnosti bar 3 komada (najmanje) Sad slijedi slika gotovog proizvoda (mog) jer nisam slikala etape iz nepoznatog razloga. Sigurno pozornijim gledanjem u nelijepi rad, zamijećujete i neku bakrenu žičurinu. E. To služi da se preko toga prebace neki tanji materijali, marame, svila, šalovi itd... sve ono što može biti lijepa i atraktivna podloga... Također sam iznašla jako zgodnu beskonačnu traku tj rolu koja odlično služi kao pozadina i nije zgužvana, valovita ili nešto treće... to je bijeli papir u roli koji služi za pakiranje sendviča. Izgleda slično bakpapiru i prodaje se na istim mjestima ali je uže i taman mi fino stane prek te žice, a čak se može i navuć, pa potežete koliko vam treba... Ja sam genije. Čudo prirode... A sad...da ne bi lutali u mraku neznanja, otkrit ću vam di sam se ja zeznula u proračunu... Tu dole na slici budete vidjeli kak je to kad se ne misli unaprijed, nego se kasnije ispravljaju greške i svinjari bez veze. Da bi ovo lijepo izgledalo, a ne ovako ofrlje, važno je bijeli papir nalijepiti unutar kutije prije nego se nalijepi paus preko okvira. Da bude lakše, jer ja sam to radila naknadno i nije baš neka sreća i veselje, vjerujte mi na riječ. A i vidi se kak je neuredno ispalo iako sam se trudila lijepo to izvesti... No da. Ni ovako nelijepo izvedeno nije loše, iako ja vjerujem da sam radila veće okvire i prethodno to oblijepila bijelim papirom ili čak ofarbala bijelim polikolorom da bi efekt bio kudikamo bolji. Sad ću vam pokazati kako je to izgledalo sinoć kad sam testirala svoje čudo prirode, a nakon toga slijede slike koje sam dobila pomoću čarobne kutije koju možete i na netu naručiti za sitnicu od 80 eura ili tu negdje... Moja košta maksimalno 12 eura, skupa sa svim priborom... kutiju ne računam, to svi imamo doma ili u podrumu. A obično doma već imamo pola od toga najmanje, pa su i troškovi neznatni... Kak mi sad vrag ni dal mira tak sam probala poslikati i stvari koje me već duže golicaju ali nikako da te slike ičemu liče, iako je materijal zaista zanimljiv... pa se tu našlo koješta; od figurica mačkih, čije su repove davno izglodali blizanci, pa do shiitaka, nekih đinđi nepoznatog porijekla i naravno mojih prozorskih diva koje najbolje cvatu baš zimi... I za kraj, sliku proizvoda zbog kojeg sam i pokrenula cijelu akciju :) Na mojoj FotoTvorniciSnova možete pogledati seriju zimskog cvijeća. Njih se ne može uloviti u čarobnu kutiju pa slikati u najidealnijim uvjetima :)) ali pogledati se može i iz tople sobe i udobne fotelje... Ako ćete se upuštati u samogradnju light box-a, svakako mi javite rezultate da izmjenimo iskustva i zamke :))) Ima ovdje par linkova koje vam mogu dati da vidite čemu su se ljudi sve domislili kad su se našli u sličnim problemima :)) Link1 Link2 Jedan skupocijeni prekrasni: Link3 I još jedan: Link4

- 00:38 - Komentari (27) - Isprintaj - #

01.01.2010., petak

Sretna vam UFO-sta Nova godina!

Mislite da sam skroz na kvasinu prešla? Varka! Jest da su mi slike loše i iz ruke po mrklom mraku ali imam i svjedoka. A taj nije čak ni pil sinoć, pa je prilično vjerodostojan. Za potvrditi ovaj nesvakidašnji slučaj! Deset minuta prije vatrometa prošla su dva, jedan za drugim u slijedu od dvije minute. Kako se prvom nisam nadala uopće, jelte. Bilo bi skroz čudno da jesam. Nisam priredila ni stativ ni kameru. Jer vatromete ne slikam već godinama, samo uživam u njima. A ove smo godine odlučili probuditi i djecu da uživaju u vatrometu, pa je bila gungula i trčanja od jedne strane kuće na drugu, a sve u želji da se vidi što je moguće više od novogodišnje ponude raketa i ostalog šarenog pribora. Ja sam držala balkon na dvorište, a ostatak muške kućne populacije zauzeo je busiju u dječjoj sobi s pogledom na ulicu i prednje dvorište. A kak smo to sve obavljali ne paleći svjetla, a još nam se i pes motal pod nogama, sigurno sam propustila još koji prelet ove neobične ekskurzije na našem seoskom nebu. Narihtan je fotač da bilježi po tri slike u seriji. Ovo je prvi prelet, sa drugim vas neću gnjaviti jer izgleda jednako kao i prvi, tj ne baš nešto. Dok sam se dokopala kamere ovaj je već krenuo raditi zaokret i nestajati u ništa na potpuno vedrom nebu. Na istom mjestu po potpuno istom koridoru dvije minute kasnije prošao je i drugi. Naravno, ni njemu se nisam nadala. Nedugo kako je završila pucačina i vatrometačina, a trajala je dobrih 15 minuta. Dobro su se naši naoružali, kaj je je. Slijedeće godine znam odakle ću pratiti zbivanja u selu. Sa prvog brežuljka i snimati sve od reda. Da mi se ne dese ovakvi propusti. Pojela bi se zbog loših snimaka sad. Uglavnom, nedugo nakon što se slegnuo barut uskovitlan pucnjavom, koji je bio gust kao magluština, izašla sam po francusku salatu na terasu i imala šta vidjeti. Ufači su prolazili u formaciji po dva. Jedan iza drugoga i u istom koridoru kao i prethodna dva. Neobično je bilo to što su bili crvene boje koja je bila postojana, znači nije treperilo svijetlo ili žmigalo kako se to vidi kod aviona. Iako je minhenski aerodrom u blizini. Možda 10 - 15 kilometara zračne linije, ovo nije koridor kojim avioni idu. Nikad, znači nema neke izvanredne situacije kad bi možda išli baš tuda. A i nisam nikad vidjela da avion nestane odjednom usred neba. Također nije ih pratio nikakav zvuk. Mirno i tiho je bilo prelijetanje, klizili su nebom. Potpuno neobično i neobjašnjivo. Muž mi se za prvog smijao, za drugog je potvrdio da nisam sišla s uma, a ostale smo gledali u tišini. Tada su prošla još dva ali sa preletom prek krova, izgubila sam ih iz vida, a dok sam se dotepla do tavanskog prozora na drugu stranu kuće, nije ih više bilo na vidiku. Ne mogu ocijeniti koliko su bili visoko jer je to po samom svijetlu jako teško moguće. Meni bar. Bili su veličine Večernjače ili nešto malo veći. Zadnja dva kad sam uspjela uloviti stativ i namjestiti sve na balkonu, i propisno se obuć jer vani baš nije bilo proljeće (iako ne ni zima), nisam mogla nikako fokusirati. Preveliki mrak i moja jadna kamerica nisu pogodili situaciji. Tako da su ostale samo ove slike iz ruke koje nisu neki dokaz i pokaz. Al šta je tu je. Nisam bila uzbuđena ni malo. Ovaj prelet crvene eskadrile je bil mala beba za mene. Pa ja sam stari ufosanjač. Prosanjala sam na stotine napada iz svemira, godinama i godinama sanjam jedan te isti san kojem ni najgori SF filmovi nisu ni do koljana. Često sam sanjala i da se nalazim na nekom poligonu/bazenu koji nije na našoj planeti. Tako sam disala u vodi na nekom nepoznatom mjestu. Sjećam se toga sna jer je bio tako prokleto živ i stvaran da ga se i dan danas prisjećam sa stravom u srcu. A prošlo je odonda sigurno 20 godina ako ne i više. Tog trenutka kad su mi (oni jelte, vanzemaljci) u ronilačko odijelo pustili gustu vodu i tog mog prvog udaha vode u pluća. Nezaboravan osjećaj, stravičan i čudestan u isto vrijeme, i jednog od njih koji me spasio i nije dao ubiti nakon pokusa. Zanimljivo iskustvo. Ima tih snova takvih brdo jedno ali ostavit ćemo ih snovima. A na javi čemo Vam zaželjeti sretnu i radosnu novu 2010 godinu, koja bi po svim propisima morala daleko nadmašiti svoju predhodnicu, koja je super počela al onda slomila valjda nogu, što li... uglavno, uhramali smo do Nove, al sad idemo uspravno dalje. Zar ne!? :))

- 12:38 - Komentari (47) - Isprintaj - #