Bugenvilija

28.10.2008., utorak

O orhidejama

Ovo je moja druga "berba" na istoj biljci. Orhideje su nježne lijepotice koje mnoge uzbuđuju svojim egzotičnim cvijetovima. Mogu se i ja ubrojiti u istu kategoriju. Imam ih par vrsta i do sada me dobro ide karta sa njihovim održavanjem u živahnom stanju. Pitate se zasigurno gdje je tajna i zašto vama ne uspijevaju ili zašto vam krepaju nakon što ocvate i zadnji cvijetak iz uzgoja. Stvar je vrlo jednostavna ako se zna par sitnica o njihovoj domovini i staništima u divljini. Orhideje su gosti na drveću gdje se nastanjuju. Često u nekim pukotinama grana ili trulim panjevima sa puno treseta i otpadnim vlaknima. Žive u simbiozi sa jednom bakterijom i tu kreće priča. Bez te bakterije presađena orhideja će sigurno crknuti. Zato nikad ne presađujte svoje ljubimice otresajući staru podlogu sa korijenja (bez obzira što baš tako budete pročitali na mnogim mjestima), uvijek ih selite u novu zemlju zajedno sa starom i dopustite joj čak i da ugine i osuši se skroz jer novi će život ponovo buknuti kad budu zadovoljeni svi potrebni uvjeti. Bakterija će napraviti novu koloniju, kolonija će oplemeniti novu zemlju i iz stare vriježe korijenja izrasti će novi život. Nova biljka i nov cvijet. Istovjetan onoj prije nje. Od vrsta preferiram Phalaenopsis jer ima prekrasnih primjeraka, a jednostavne su za kućni uzgoj na nekom zapadnom ili istočnom, po mogućnosti zbog vlage, kuhinjskom prozoru. Naći ćete ako vas zanima na internetu mnoštvo informacija o uzgoju ali najjednostavnije i najdjelotvornije je nabaviti automatske vlažilice i ne zezati se sa mogućnosti predoziranja bilo gnojiva ili vode jer je to za njih kobna stvar. Ja to radim tako da u staklene boce napravim smjesu vode i tekućeg gnojiva za orhice, a u svaku teglicu uz korijen uguram po jedan keramički tuljac sa poklopcem koji sadrži vodu i čiji jedan kraj cijevčice se nalazi u boci sa otopinom, a drugi završava u čepu. Biljka tj korijenje će povući onoliko vlage koliko joj je potrebno i to je to. Za boce je dobro da budu bar 5 cm ispod nivoa tegle, pa u tu svrhu sam biljčicama napravila hoklicu. U litrenu bocu idu mi po tri biljke, a treba im da to savladaju oko 2 mjeseca. Špricam listove kad se sjetim, koji dan skroz zaboravim. Od deset biljaka uvijek bar dvije cvatu. Sad još malo počinje glavna sezona, tako da oko Božića obično su sve u punoj formi, mnoge i sa više od jedne grane pune cvijetova po biljci... Dodatak za znatiželjnike: Sistem navodnjavanja... www.blumat.de link na produkt

- 12:54 - Komentari (35) - Isprintaj - #

22.10.2008., srijeda

S maglom pod ruku

Danima se već navlače magle raznih gustoča i debljina. Naravno, ja uživam ko prase u blatu jer me ne mući astma, a imam i odlične motive za slikanje. Zapravo najvažnije je ustati dovoljno rano ali ne prerano i biti na željenoj lokaciji prije nego sunce isuši magluštinu. Meni je do sad samo dvaput uspjelo snimiti baš impresivne trenutke, inače su ili premagloviti ili se magluština već rasturila i sunce preuzelo kontrolu nad situacijom. Nego da ja tu ne dudlam bez veze, evo par uspjelijih momenata...

- 22:32 - Komentari (45) - Isprintaj - #

20.10.2008., ponedjeljak

Kad se magla digne

Ima krasnih situacija po poljima i jezerima. Evo par slika od nekidan. Sad je napokon krenulo sa pravom maglom ujutro, do sad je bilo presuho za takve akcije. Zadnje kiše su čak i šumu namočile, bit će i gljiva ako ne padnemo u nemilost noćnojutarnjih minusa...

- 10:33 - Komentari (34) - Isprintaj - #

16.10.2008., četvrtak

Sirotinjo i Bogu si teška...

Promijenio je boju kose u crveno. Neuredno crveno. Kao da je sam to farbao. Do nedavno su to bili mišje sivi pramenovi neuredno razbacane do ramena duge kose na predebeloj okrugloj glavi koja se nadovezivala bez naznaka vrata na također podebelo otromboljeno tijelo sa ogromnim pivskim trbuhom, tustom riti i još mlohavijim deformiranim debelim kratkim nogama. Opći dojam krajnje neurednog i zapuštenog čovjeka još je jače naglašavala stara tamna polupodrapana jakna izgrebana mačjim kanđama po ramenima i rukavima, od umjetne kože, iskrzana na par mjesta i neprepoznatljive prvotne boje. Lice je krasila crvena babura nosa prošarana bezbrojnim spletom popucalih žilica i buljavih vodenoplavih očiju sa ugašenom životnom iskrom i odavalo beskrajnu tugu pomješanu sa lukavošću i pomalo pritajene zloće i neki poseban djelić njega samog kakav je možda nekad bio. Nešto maleno i skriveno, jedan natruh zaboravljenog ljudskog dostojanstva. Stanovao je sam u jednosobnom stanu sa malim balkonom okrenutim na unutarnje dvorište. Nekoć su mu žardinjere visile sa balkonske ograde okićene raznim cvijećem. Obožavao je u vrijeme dok je još radio kurirski posao, nakon završenih tura, ljeti sjesti na balkon na pravu drvenu vrtnu garnituru i ispiti po pivu dvije, pet, prdnuti i podrignuti glasno tek toliko da uznemiri susjedu usidjelicu čiji se prozor odlično vidio sa njegove pozicije i nastaviti gladiti jednu od dvije mačke koje bi se lijeno sunčale na stolu. Često bi mu vikendom dolazila "cura", njegov skoro vjerni životni drug, mlađahna lica, skoro naočit visoki muškarac u kasnim četrdesetim koji mu je pospremao i kuhao ručak ogrnut samo kuharskom pregaćom. Samo vikendom jer je živio u drugom gradu. Nakon ručka bi pili i prdili i podrigivali i pili i smijali se gromko da je pola ulice odjekivalo, goli se prešetavali po balkonu na opći užas puritanske okoline. Ijujuškali po škripućem krevetu i sablažnjavali susjedstvo i krikovima u noći plašili mačke. Idila je trajala godinama. Uvijek isti rituali, od poznate marke piva pa do deterđenta za suđe. Jedino se cvijeće na balkonu mijenjalo ovisno o sezonama... do pred koju godinu kada mu je bolnica postala drugi dom. Sve češće i češće. Tromboze su se mijenjale sa upalama pluća i predinfarktnim stanjem. Astma je bila u punom jeku. Kurirski posao je sad radio netko drugi, on više nije mogao, a i kile su se nagomilale. Mali motorin bi krepao pod njim. Prodan je vrlo brzo. Sad je taksi dolazio početkom vikenda i punio mu podrum živežnim namirnicama, uglavnom pivom i mačjim konzervama i naravno kobasicama. "Cura" je i dalje dolazio vikendom, kuhao i pospremao, bio je jako uplašen, preplašen i zatečen. Teško je usklađivao svoje dolaske u bolnicu preko tjedna, ipak je živio daleko od grada. Hranjenje mačaka je bio još jedan problem. Veliki... Onda je došao iz bolnice, po ko zna koji put. Zadnjih mjeseci kao da je veza pukla, nitko više nije dolazio, a on se skroz povukao, nije ga bilo za vidjeti ni čuti. "Cura" nije dolazio, ni poštar, nitko. Ponekad bi samo susjed, jedan jedini donio štogod iz podruma nakon telefonskog poziva i ostavio pred vratima stana jer nakon zvona čekalo bi ga se i do sata da se polako od štoka do štoka na dvije štake dovuče do ulaznih vrata, uzme sa poda i odvuće natrag u stan. Tada bi se stubištem raširio teški smrad neuredno održavanih životinja i još koječega. Gore nego iz nekog zvjerinjaka, trulež neopranog suđa i smrada najgore vrste. Jednog dana pred kućom stala su velika crna mrtvačka kola i crveno vatrogasno vozilo. Tijelo je bilo trulo do neprepoznatljivosti. Ne zna se što je bilo s mačkama. Nije imao tko da pita...

- 22:47 - Komentari (34) - Isprintaj - #

12.10.2008., nedjelja

U magleni suton

Sad bi tu fino legla neka poezija al badave posao, kad nisam od tih talentiranih. Mogla bi samo nešto nabajat bez veze ali toga po blogu ionako ima previše pa ću se suzdržati izleta u tom pravcu. Malo sam izgubljena sa ovim glupim bronhitisom koji i nakon trošenja antibiotika nikako da izgubi na snazi, ajde, danas nam je dosta bolje ali prošlo je već deset dana pa mi se čini da je već krajnji čas. Propustila sam krasno toplo vrijeme idealno za šetnje i slikanje, a mi trunuli u kući zabavljajući se najbolje što smo znali ali što je puno nije malo i sad mi je već blago do pretežno ozbiljno, dosta lijenčarenja. Sutra ću bar travu pokositi da se osjećam bar malo bolje. Nadam se da će se magla dići do podneva da sunce uspije osušiti travu prije košnje. To bi onda bilo zadnji puta ove godine. Lani me uhvatila zima nespremnu pa je trava izpod snijega bila skoro do koljena jer je stalno kišilo i bilo vraški zima, pa se nije dalo kositi. No da. Tema bez veze. Bila mi je prekjučer frendica pa smo bliziće ostavili tati na brigu i zaputile se na neke slikarske izložbe u "grad". Pa malo izviditi teren gdje se što nudi, kakvi su prostori i tako. Možda budne kakva organizacija i neke moje izložbe ako nam grah dobro opadne i poslože se zvijezde i bliža okolica. Prostor je prekrasan u jednoj staroj građevini u samom centru, a nekad je služila kao zatvor. Kak spada pod crkveno dobro, pretpostavljam da su tam hitali heretike i druge bezbožnike, a morti i vještice spaljivali ili makar zatvarali na neodređeno vrijeme... Kasnije popile piće umotane u kafićke vunene dekice, na samom trgu i uživale u još malo topline ove lijepe jeseni. No čim je sunce zašlo za visoke tornjeve crkve u čijoj smo neposrednoj blizini bile, hladnoća i vlaga su polako krenule na nas. Da nije bilo svetih dekica pokupile bi se vjerojatno istog časa. Slikica je utefterena te večeri, na rubnim poljima uz sam kraj grada. To su valjda zadnje stambene kuće prije nepreglednih Mrtvih Baruština koje su prije isušivanja za potrebe aerodroma tu bile. U trenutku kad se krene magla povlačiti u predvečerje je najbolji čas za slikanje. Još je dovoljno svjetlosti na nebu za fotkanje bez stativa. A kakva sam zaboravna, od tri stativa sva tri su doma, umjesto da je bar jedan uvijek u autu.

- 22:16 - Komentari (33) - Isprintaj - #

10.10.2008., petak

Ta divna stvorenja

Ovo je neobična beštija. Ne znam joj latinsko ime, a ni ono domaće, ako ga uopće ima. Meni izgleda kao mješanac ose muhe i pčele. To je prekrasna zvijerka koja se rado slika, a pozira bolje od većine modela sa svijetske scene. Prozirnih krila, i ogromnih očiju pomno me motri dok joj kamerom takoreći dodirujem cvijet na kojem sjedi. Okreće se lijevo i desno dajući mi da ju dobro razgledam sa svih strana, kao da mi želi pokazati svoju elegantnu lijepotu iz svih uglova. Jako voli kad joj se nježno priča i tepa. Onda sjedne na zadnje četiri noge i krene umivanje i ređenje frizure, pranje očiju i pomno iščešljavanje nožica, a na kraju finiš u neobičnom stajanju na prednje dvije dok se zadnjima i predzadnjima rede krila. Slikano je u mom minijaturnom vrtu, na malom grmiću ovog prelijepog žutog cvijeća koje presijava sunčane zrake do kasnih jesenjih dana ili do prvog ozbiljnijeg minusa. Naknadno sam saznala da je to navodno Cheilosia albipila ili neka joj rođakinja... :)

- 22:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

09.10.2008., četvrtak

Jedna jezerska jesenja

Ovo jezerce je zaštičeno kao biotop. Tamo se tokom sezona može vidjeti raznoliko ptičje društvo od labudova do crnih liski, pataka, gnjuraca, kormorana, galebova i riječnih elegantnih sokolova. No teško mu je prići, a ne poplašiti ekipu koja se tamo brćka. U to ime sam si kupila zelenu kišnu ribičku kabanicu, zelene hlače i smeđe visoke tenisice, a za na glavu ili kapuljaču od kabanice ili ću nositi šešir ručne izrade začinjen lišćem i cvijećem. Pa da vidim koliko će mi onda slike biti uspješnije. Jer prava je sramota slikati predivne ćubaste gnjurce sa druge strane jezera. Nije li...

- 23:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Izlet u vrt i nikamo dalje

Jesmo bolesni. Jesmo. Pa je jasno da se daleko od vrta ne možemo maknuti. A i lijepo i sunčano vrijeme smo bar malo iskoristili igrajući se u najtoplijem dijelu dana samo na terasi i u zavjetrini. Bronhitis ima da crkne od muke. Danas smo ga skroz ignorirali. Djeca su vozikala nove aviončiće koje je tata donio s dalekog puta, dok je majka polukrepano sa štokrlčekom lovila male kukce i cvijeće po vrtu. Slike nisu nekaj reprezentativno ali takav nam je dan danas, a bormeč takav i još gori nam je bil i jučer. Ali da se maknemo iz politike i nastavimo u revijalnom tonu, evo ipak najuspjelijih primjeraka... Kukaca ni pauka nema. Svi su se razbježali kad sam sa tom drvenom hoklicom nasjedavala unaokolo u njihovoj blizini...

- 00:45 - Komentari (19) - Isprintaj - #

07.10.2008., utorak

Riba smrdi od glave!

- 13:58 - Komentari (29) - Isprintaj - #

05.10.2008., nedjelja

Noćne avanture

Vani su puna dva stupnja i sunce. Zubatoooooo. Lijepo ali prehladno za izlaske, posebno jer svi troje kašljemo kao sumanuti, a kućna posjeta nam jučer nije htjela doći kao što ni ja nisam željela bolesnu djecu voditi kod nepoznatog dežurnog liječnika na drugi kraj grada. Ali morali smo nešto obaviti na domaku Minhena, naime, otfurali smo Luku na autobus za Zagreb. Putešestvija samo takva ni iz čega. Ja sam inače sklona zalutati čak i na dobro poznatim cestama, a autoputom se skoro nikad ne vozim jer imam panični strah od kamiona i jurećih automobila koji jednako nekontrolirano manijački voze u svim vremenskim uvjetima i godišnjim dobima, neovisno jel dan ili noć, magla ili mećava. Sretnija sam na lokalnoj cesti, gdje ako i je kakva frka lakše sletim na livadu nego u željeznu ogradu. Ako moram do Grada, biram svoje puteve gdje se ima što za vidjeti i lako stanem i poslikam zgodne situacije, što je na autoputu priznat ćete, prilično nemoguče. Jučer je nebo u pravcu gdje smo se vozili bilo prilično neobečavajuće osim za one željne pranja auta ili besplatnog tuširanja. Crna fronta nam se približavala priličnom brzinom. Još dok sam tankala me okupalo dok sam trčala sa pumpe do auta. Osobito je zgodna bila kombinacija Luke i mene jer smo u stanju i u Zagrebu se izgubiti, pa smo se tako iz čista mira izgubili na putu do autobusnog. Naprosto smo skrenuli na krivi autoput i završili na krivoj strani grada. Sreća je sva što nam je orjentir ogromna Arena, novi stadion nadomak Minhena koja je jučer sjajila tamnocrvenim svjetlom. Istina, on se vidi tek kad mu dođeš nadomak, a i sreća je da sam u panici u koju upadam čim se nekamo kasni, ipak dosjetila da pogledam na autokartu i orjentiram se po okolnim mjestima. No da. Stigli smo na vrijeme, za čudo bložje. Natrag je bilo lako, svi autoputi se račvaju iz istog, pa nije bila frka vratiti se doma. A i djeca su odmah zaspala jer ne podnosim galamu kad vozim, a kak nisu smjeli ništ tak su samo uvenuli u toplom autu. Patim i od kokošjeg sljepila, imam astigmatizam i brzo se umaram vozeći noću i samo mi još vriska i galama fali do potpune sreće. Baš smo se lijepo družili zadnjih desetak dana. Tako brzo prođu te kratke posjete i trenutci kad su braća na okupu. Je, falil nam je Ivo ali on se taman dotaljigao iz dalekih istočnih zemalja i sad je na oporavku kod bake. Izgubio je hrpu kila i zaradio neku crijevnu infekciju pojevši zadnji dan neku mrcinu u Nepalu kratko prije leta, koja ga još uvijek mući. Nadajmo se da su nalazi koje je obavio po dolasku u civilizaciju, negativni. Sad smo opet sami jer nam je tatek prek bare. Slijedeći tjedan ćemo opet biti u klasičnom sastavu, a do onda ćemo se valjda i oporaviti od ovog virusa, prvog kojeg smo pokupili u vrtiću ali zasigurno ne i zadnjeg ove godine...

- 11:30 - Komentari (29) - Isprintaj - #

01.10.2008., srijeda

Prirodni modni detalj (nespretan za nošenje)

Za znatiželjnike tu je i kratki opis: Ima dosta šuma ali slikano je u debeloj sjeni, a nije mi se zezalo sa tim, s obzirom da nemam dobar alat za to, ovako je kako je. Malo sam samo podigla kontrast, smart sharpen i za kraj opalila jedan unsharp mask. Toliko o detaljima obrade u fotošopu. Uputstvo za upotrebu: Da bi dobili udarnu kombinaciju treba vam jedno vedro ali maglovito jutro, malo mraza po kotlinama, dovoljno municije u baterijama, visoke nepropusne cipele ili gumene čizme, sigurna ruka, paukova mreža ne veća od 5 cm promjera i malo sreće. Ja sam imala sreće.

- 00:30 - Komentari (44) - Isprintaj - #