Marketing
Sirotinjo i Bogu si teška...
Promijenio je boju kose u crveno. Neuredno crveno. Kao da je sam to farbao. Do nedavno su to bili mišje sivi pramenovi neuredno razbacane do ramena duge kose na predebeloj okrugloj glavi koja se nadovezivala bez naznaka vrata na također podebelo otromboljeno tijelo sa ogromnim pivskim trbuhom, tustom riti i još mlohavijim deformiranim debelim kratkim nogama. Opći dojam krajnje neurednog i zapuštenog čovjeka još je jače naglašavala stara tamna polupodrapana jakna izgrebana mačjim kanđama po ramenima i rukavima, od umjetne kože, iskrzana na par mjesta i neprepoznatljive prvotne boje.
Lice je krasila crvena babura nosa prošarana bezbrojnim spletom popucalih žilica i buljavih vodenoplavih očiju sa ugašenom životnom iskrom i odavalo beskrajnu tugu pomješanu sa lukavošću i pomalo pritajene zloće i neki poseban djelić njega samog kakav je možda nekad bio. Nešto maleno i skriveno, jedan natruh zaboravljenog ljudskog dostojanstva.
Stanovao je sam u jednosobnom stanu sa malim balkonom okrenutim na unutarnje dvorište. Nekoć su mu žardinjere visile sa balkonske ograde okićene raznim cvijećem. Obožavao je u vrijeme dok je još radio kurirski posao, nakon završenih tura, ljeti sjesti na balkon na pravu drvenu vrtnu garnituru i ispiti po pivu dvije, pet, prdnuti i podrignuti glasno tek toliko da uznemiri susjedu usidjelicu čiji se prozor odlično vidio sa njegove pozicije i nastaviti gladiti jednu od dvije mačke koje bi se lijeno sunčale na stolu.
Često bi mu vikendom dolazila "cura", njegov skoro vjerni životni drug, mlađahna lica, skoro naočit visoki muškarac u kasnim četrdesetim koji mu je pospremao i kuhao ručak ogrnut samo kuharskom pregaćom. Samo vikendom jer je živio u drugom gradu. Nakon ručka bi pili i prdili i podrigivali i pili i smijali se gromko da je pola ulice odjekivalo, goli se prešetavali po balkonu na opći užas puritanske okoline. Ijujuškali po škripućem krevetu i sablažnjavali susjedstvo i krikovima u noći plašili mačke.
Idila je trajala godinama. Uvijek isti rituali, od poznate marke piva pa do deterđenta za suđe. Jedino se cvijeće na balkonu mijenjalo ovisno o sezonama... do pred koju godinu kada mu je bolnica postala drugi dom. Sve češće i češće. Tromboze su se mijenjale sa upalama pluća i predinfarktnim stanjem. Astma je bila u punom jeku. Kurirski posao je sad radio netko drugi, on više nije mogao, a i kile su se nagomilale. Mali motorin bi krepao pod njim. Prodan je vrlo brzo. Sad je taksi dolazio početkom vikenda i punio mu podrum živežnim namirnicama, uglavnom pivom i mačjim konzervama i naravno kobasicama. "Cura" je i dalje dolazio vikendom, kuhao i pospremao, bio je jako uplašen, preplašen i zatečen. Teško je usklađivao svoje dolaske u bolnicu preko tjedna, ipak je živio daleko od grada. Hranjenje mačaka je bio još jedan problem. Veliki...
Onda je došao iz bolnice, po ko zna koji put. Zadnjih mjeseci kao da je veza pukla, nitko više nije dolazio, a on se skroz povukao, nije ga bilo za vidjeti ni čuti. "Cura" nije dolazio, ni poštar, nitko. Ponekad bi samo susjed, jedan jedini donio štogod iz podruma nakon telefonskog poziva i ostavio pred vratima stana jer nakon zvona čekalo bi ga se i do sata da se polako od štoka do štoka na dvije štake dovuče do ulaznih vrata, uzme sa poda i odvuće natrag u stan. Tada bi se stubištem raširio teški smrad neuredno održavanih životinja i još koječega. Gore nego iz nekog zvjerinjaka, trulež neopranog suđa i smrada najgore vrste.
Jednog dana pred kućom stala su velika crna mrtvačka kola i crveno vatrogasno vozilo. Tijelo je bilo trulo do neprepoznatljivosti.
Ne zna se što je bilo s mačkama.
Nije imao tko da pita...
Post je objavljen 16.10.2008. u 22:47 sati.