Bugenvilija
05.10.2008., nedjelja
Noćne avanture
 Vani su puna dva stupnja i sunce. Zubatoooooo. Lijepo ali prehladno za izlaske, posebno jer svi troje kašljemo kao sumanuti, a kućna posjeta nam jučer nije htjela doći kao što ni ja nisam željela bolesnu djecu voditi kod nepoznatog dežurnog liječnika na drugi kraj grada. Ali morali smo nešto obaviti na domaku Minhena, naime, otfurali smo Luku na autobus za Zagreb. Putešestvija samo takva ni iz čega. Ja sam inače sklona zalutati čak i na dobro poznatim cestama, a autoputom se skoro nikad ne vozim jer imam panični strah od kamiona i jurećih automobila koji jednako nekontrolirano manijački voze u svim vremenskim uvjetima i godišnjim dobima, neovisno jel dan ili noć, magla ili mećava. Sretnija sam na lokalnoj cesti, gdje ako i je kakva frka lakše sletim na livadu nego u željeznu ogradu. Ako moram do Grada, biram svoje puteve gdje se ima što za vidjeti i lako stanem i poslikam zgodne situacije, što je na autoputu priznat ćete, prilično nemoguče. Jučer je nebo u pravcu gdje smo se vozili bilo prilično neobečavajuće osim za one željne pranja auta ili besplatnog tuširanja. Crna fronta nam se približavala priličnom brzinom. Još dok sam tankala me okupalo dok sam trčala sa pumpe do auta. Osobito je zgodna bila kombinacija Luke i mene jer smo u stanju i u Zagrebu se izgubiti, pa smo se tako iz čista mira izgubili na putu do autobusnog. Naprosto smo skrenuli na krivi autoput i završili na krivoj strani grada. Sreća je sva što nam je orjentir ogromna Arena, novi stadion nadomak Minhena koja je jučer sjajila tamnocrvenim svjetlom. Istina, on se vidi tek kad mu dođeš nadomak, a i sreća je da sam u panici u koju upadam čim se nekamo kasni, ipak dosjetila da pogledam na autokartu i orjentiram se po okolnim mjestima. No da. Stigli smo na vrijeme, za čudo bložje. Natrag je bilo lako, svi autoputi se račvaju iz istog, pa nije bila frka vratiti se doma. A i djeca su odmah zaspala jer ne podnosim galamu kad vozim, a kak nisu smjeli ništ tak su samo uvenuli u toplom autu. Patim i od kokošjeg sljepila, imam astigmatizam i brzo se umaram vozeći noću i samo mi još vriska i galama fali do potpune sreće. Baš smo se lijepo družili zadnjih desetak dana. Tako brzo prođu te kratke posjete i trenutci kad su braća na okupu. Je, falil nam je Ivo ali on se taman dotaljigao iz dalekih istočnih zemalja i sad je na oporavku kod bake. Izgubio je hrpu kila i zaradio neku crijevnu infekciju pojevši zadnji dan neku mrcinu u Nepalu kratko prije leta, koja ga još uvijek mući. Nadajmo se da su nalazi koje je obavio po dolasku u civilizaciju, negativni. Sad smo opet sami jer nam je tatek prek bare. Slijedeći tjedan ćemo opet biti u klasičnom sastavu, a do onda ćemo se valjda i oporaviti od ovog virusa, prvog kojeg smo pokupili u vrtiću ali zasigurno ne i zadnjeg ove godine... |