Bugenvilija
25.11.2009., srijeda
Za Crkvu može, za zdravstvo - ne
|
Kasna jesen specifična je po mnogim stvarima, ali ono što joj se najviše zamjera su razne boleštine koje u tom periodu vladaju. Kako smo svi skloni odmahivati rukom na tamo neke epidemije koje se dešavaju nekom drugom, mnogi od nas, a krajnje alergični na način kako nam mediji serviraju razne senzacije, neskloni vjerovati ničemu do li samo vlastitom iskustvu, koje je naravno, još nepotpuno. I tu počinje priča. No krenimo redom. Moje najstarije djetešce je bolesno. Jako bolesno. I tako zadnjih tjedan dana. Prvo se razbolio i pao u krevet u svom mini studentskom stančiću, sam ko pes i neupućen u situaciju na terenu, tj o boleštinama koje suvereno vladaju zračnim prostorom Hrvatske. Tako je pod visokom temperaturom išao i u apoteku i valjda do dućkasa i zaradio upalu pluća na blagorodni virus svinjske gripe. Pa se onda znojio i preznojavao tri dana sam doma, bez da se javi baki ili pozove hitnu jer koji put ne možeš sam riješiti neriješive situacije. Međutim temperatura nikako nije htjela pasti što god pio od lijekova preskupo plaćenih u apoteci. Pa je onda ipak skužio da je vrijeme zvat u pomć. Međutim pomoć kod nas u Hrvatskoj ne dolazi sama. Na žalost, ne znam koji su kriteriji po kojima Hitna pomoć zaista stiže hitno. Znamo da ovaj puta nisu htjeli doć, jer kao svi imaju svinju pa nek se lijeće doma, što bi oni vozili prebolesne mlade ljude koji ne mogu od temperature ni disati, a kamo li hodati ili se sa jednog kraja Zagreba odvesti bez auta, što znači tramvajem ili taksijem, na drugi, gdje se nalaze neke bolnice. Pa da, čista glupost da im tim zločestim pacijentima tako nešto glupo uopće padne na pamet, jelte... Onda je dijete, videći da od Hitne štani, pozvalo baku i didu koji su dojurili starom invalidskom krntijicom po bolesno unuće i odpelali ga na Zaraznu. Da bi ga tamo preslavna bolnička ekipa pustila čekati na propuhu u nekim hodnicima ko zna koliko vremena, da bi mu napravili sve pretrage krvi i Rentgen, diagnosticirali upalu desnog plućnog krila i nepreciziranu gripu, i pripisali Tamiflu, antibiotike i tablete za snižavanje temperature te ga poslali doma. Doma! Svaka iole pametnija i informiranija šuša zna ako si dobil Tamiflu da imaš svinju. Pa nek se lijeći od doma i ako mu ne bude bolje kroz dan i noć, neka sutra dođe ponovo na kontrolu pa će slavni tim odlučiti što dalje s njim. Znači, bolesnik pod visokom temperaturom, sa upalom pluća, dehidrirao, pušten je kući kao da mu nije ništa. I nakon loše provedene noći sa visokom temperaturom, bolovima i svim popratnim gripoznim sranjima, drugi dan je ponovo išao u bolnicu. Da bi ga tamo nakon pregleda zadržali i odmah nakon uzimanja krvi i mokraće priključili na infuziju i zviznuli drugi spektar antibiotika! Neka mi neko samo kaže zašto je bila potrebna sva ta kretenska procedura, zašto ga nisu zadržali odmah u bolnici kad su vidjeli da je dehidrirao i da ima svinju v žepu? Zašto jebena Hitna nije došla po dijete odmah, nego su se pravili pametni? A sad mali prilog mojoj tužnoj priči... Jedan članak iz novina, internetskih jelte...o svekolikoj mudrosti naše Vlade pa da vidite da ne pričam bez veze o stvarima o kojima nemam pojma. Zašto se daje lova Crkvi, a zdravstvo nam grca u ovakvim nebuloznim sranjima? Tko je ovoj državi važniji, mladi ljudi studenti koji vrijedno uče i muče se postati punopravni građani i jednog dana redovito plaćati porez ili hrpa besposlene bande i njihovih zlatom uvezenih šefova? Zlo mi dođe od svega toga. |
- 07:30 - Komentari (36) - Isprintaj - #
05.11.2009., četvrtak
Trice i kučine
 Kod nas ništa novo, ali niti staro. Stalno je neki drastičan obrat situacije. Više se ni ne sjećam što sve ne (kad ne zapisujem redovito). Uglavnom, sada je opet sve u redu. A što nije bilo, pitate se vjerojatno. Pa imali smo ponovo malog ranjenika doma. Ovaj puta Dawa i pol odrezanog palca. Je je, dali su im u kindergartenu svakom po mali džepni nožić i štap, pa su oni to gulili i rezuckali, a neki nisu pazili, pa su si odrezali komad prsta skupa sa noktom... Nije strašno jer moglo je biti i gore, no moglo je biti i bez toga. Išli su sa kindergartenom u šumu. Imaju svoju kamp prikolicu stacioniranu u obližnjoj šumi. Početkom jeseni po jedna grupica klinčadije, svake srijede pohodi to izletište i tamo se uče važne stvari. Kako prepoznati sjever, gdje žive mravi, koje su gljive otrovne, koje se bobice ne smiju dirati i slične stvari. Zgodno i pametno osmišljeno ali nisu računali na blizance. Zapravo jesu. Zato su i poveli samo jednoga od dvojice ali i to je vidimo, bilo previše...ili je to greška jer nisu poveli obojicu, ko bi sad znao.  Uglavnom, zadnjih tjedan dana smo išli svaki dan na previjanje ručice. Upoznali svaku smjenu osoblja kod doktora, čak idomaću ekipu, tj doktorovu ženu koja nas je i primila taj dan kad se posijekao. Doktor naime ima ordinaciju u svojoj kući, što se do sad pokazalao kao vrlo praktično. Desetkovali smo im zalihe gumenih bonbona, i kutiju sa igračkama za dobru i hrabru djecu, te medicinski pribor, posebno šprice... Krepala mi struja na autu, tj ne baš sva ali ne rade brisači. Tako da sam malo hendikepirana zbog toga jer ne mogu na svoje redovite rute pošto kiša pada svakih 18 minuta, a često i češće. A onda stat sa strane pa čekat da prođe ne može se baš svugdje pa ne volim ni riskirati. Sreća da mi je vrtić na pljucomet, pa ne trebam auto za tu rabotu. Jučer sam išla izazivati vraga jer nisam mogla odoljeti tom ludilu od vremena. Pravi zakašnjeli april sa olujnim vjetrom i gomilom predivnih brzojurećih oblaka. Iznenadnim sunčanim upadima, silnom kišom i ogromnim dugama preko cijelog neba. Rijetko lijep prizor. Naravno, stala sam dvijestotinjak puta u 3 sata koliko sam šalabazala od nemila do nedraga. Pokisla ko miš i izluftala se dubinski. Mogla bi se pod bakalar prodat da nemam koju kilu viška.  Našla sam mjesto gdje bi, da imam para, zasigurno kupila plac za gradit kuću. Predivno i prekrasno. Jedina mu je mana šuma sa velikom tablom, pazi bijesne lisice...Ali sa tim ću se problemom baviti kad dođem do para. Baš me nešto sreća krenula. Kupila srećku i dobila dupli ulog. Dva eura. Treba počet od nečeg, kaj ne... U nedelju se spremam na umjetnički sajam u obližnji grad. Dršte fige da prodam sve slike i čestitke i silno se obogatim. I još jedna lijepa vijest. Dolazi nam Ivo iz Beča u nedelju ili ponedeljak. Bit će veselja za mališane :)) |