Bugenvilija
24.10.2012., srijeda
Bili smo daleko daleko...
|
preko sedam brda i sedam rijeka, ili i malo više, brda pogotovo, a o rijekama da ni ne pričamo. Bili smo prošli vikend u Kamalashila Institutu u Langenfeldu.  Da me je netko prije pitao gdje je to mjesto poslala bi ga zasigurno na krivu stranu. Zvuči totalno bavarski, a eto, nije... Dapače, Koblenz mu je najbliži veći grad. Nikad nisam bila u tom frtalju Njemačke i totalno sam oduševljena onim što sam vidjela. Prekrasne velike bjelogorične šume i ludi kolosplet jesenjih boja i najdivniji sunčani vikend učinili su svoje. A na prirodu sam jako osjetljiva, pa ne čudi da me se ovo tako dojmilo. Kako nismo do zadnjeg časa znali da li ćemo dobiti termin za audijenciju kod Ayang Rimpoche-a, nisam se takoreći ni spremala na neki put. Tek u petak kasno poslijepodne dobili smo zeleno svijetlo. Kod nas prekrasno sunčano vrijeme, u subotu na putu, odmah iza X zamijenila je gusta magluština koja se rasčistila nakon jednog visokog brijega i od onda pa do povratka na istu lokaciju nije se više pojavljivala, a sunce i toplinu u koju smo upali bila je čarobno melem za moju napačenu dušicu koja žudi za suncem i toplinom. Debelih 23 stupnja Celzijusa u sredini 10. mjeseca je nešto što se samo poželjet može u ovim okrutnim njemačkim krajevima, gdje hladnoća, kiša i ostale gadarije kreću već krajem 9. ako ne i prije...  Ovdje se može brzo stiči od točke A do točke B iz jednostavnog razloga odličnih auto puteva kojim Njemčka obiluje i zaista nema ograničenja brzine osim na rijetkim lokacijama. Kad imate puno konja pod haubom i jednog za volanom, brzoj vožnji nema kraja. Sreća da su mi djeca muška pa se sve to svede na arlaukanje, Tata vozi brže! Daj gas! Pretekni onog šmokljana! i slične pametne dosjetke. A majka nenavikla na brzu vožnju, pomalo strašljive prirode, slabih živaca i ostalih neolakotnih smetalica ovaj put je sebi našla zanimaciju, pa umjesto na cestu, gledala je u svoj ručni rad koji sam dan ranije napravila Rinpocheu za poklon od čoje, a u autu dorađivala sa perlgarnom u više boja. Nažalost, upakirala sam ga prije nego li sam se sjetila poslikati isti, pa sad nemate sliku ni vi ni ja. Što je loše za moju arhivu, a vama je i tak svejedno.  Do unaprijed rezerviranog hotela u debeloj šumetini na jezeru, nekih desetak kilometara od pravog odredišta, došli smo u rekordnom roku. (sreća da sam imala posla u krilu jer bi dobila mlade na putu).   Ayang Rinpoche davao je kurs Phowe, onaj isti koji smo muž i ja odradili s njim davne 2003 godine na Sljemenu, pa kasnije potvrdili znanje iste godine u Düsseldorfu (jer on je najveći živući učitelj Phowe na svijetu), gdje smo vještinom neprevaziđenom, napravili blizance. Kako se to tako omaklo, jer tvrditi da smo to baš htjeli tako nakon 15 godina fjaska, bilo bi malo preveć. Još su se neke stvari potrefile i ispreplele tokom tih kurseva, o kojima ne bih ovom zgodom, ni na ovom mjestu, a zapravo su važne za priču, ali reći ću samo da je Ayang Rinpoche bio upućen u cijelu stvar i kao takav je budućim blizancima dao unaprijed imena i odredio koji će se po rođenju kako zvati.  A ovo je bila jedinstvena prilika da ih odvedemo njemu na uvid jer on je tako rijetko u Evropi i negdje gdje se za par sati autom može doći, da je valjalo iskoristiti priliku. I to je to. Bili, dobili blagoslov, upoznali ga s djecom, poslikali djecu i Rimpochea zajedno. Klinci su mu se jako dopali, jer su otvoreni i veseli, lijepo su mu odgovorili na pitanja kako se zovu, iako je pitao na engleskom. Dawa mu je poklonio krasnog crvenog origami zmaja, kojeg je za njega složio u međuvremenu, i to mu se dopalo. Nyima se samo milo smješkao i treptao okicama ko svraka na jugovini... i tako to...bili smo samo 10 minuta u audijenciji pa se nije stiglo puno reći ili razvesti razgovor, a i Rimpoche je bio umoran nakon cijelog dana pojanja i inicijacija, pa mu nismo smjeli dugo ostati u gostima. A i drugi ljudi su čekali na svojih 10 minuta.  Slijedeći puta ćemo otići do njegovog kampa u Indiji i ostati dovoljno za desetke dobrih razgovora ako treba...Da nas nisu u tome omeli blizanci, sada bi vjerojatno tamo i bili...no, nije nam bilo vrijeme, očito... Kako se u neposrednoj blizini nalazi Nürburgring i poznata trkača staza Njemačke, učinili smo mali obilazak iste, na sveopće oduševljanja sitničadije muške...   Putovanje kroz jesenju čaroliju otpratilo nas je skoro do doma, ali ulazak u maglene dvore kao da briše lijepotu kroz koju smo maloprije prošli. Magla je dobra na pola sata, sve preko toga prelazi u depresiju. Evo je i dan danas se nije digla, ako ovako nastavi otići ću od kuće. |