Bugenvilija
27.07.2020., ponedjeljak
Razuzdani kolosplet
|
Upisali dječurliju u višu školu. Sad samo da ih izdresiram da stvarno sjede i uče umjesto da po cijele noći igraju igrice i galame sa slušalicama na ušima vičući na dva ili tri jezika, ovisno s kojom stranom svijeta se hakla. Ova koronična škola ih je totalno raspašojila. Ko će tome sad stati na kraj. Takve su naravno bile i završne ocijene, ne briljantne kako su trebale i kakve bi bile da nije bilo ovog zastoja sa školom. No hajde, upisani smo pa sad ko živ ko mrtav. Jučer smo bili nakon ohoho vremena na laminom rođendanu u Garchen centru u Minhenu. Nije nam baš preko puta, ima se šta voziti prek cijelog kaotičnog grada, a ludih vozača na izvoz. Svi su se mahom već zaputili pravcem juga. Pogotovo ima Nizozemaca i Engleza koji jao mene, voze tako da bi im trebalo uzeti dozvole. Opasniji su od svih Poljaka i Čeha skupa. Tih prometnih vratolomija sila i nepravda. Stvarno moraš imati oči na leđima da te neko ne potepe iz totalno nevjerojatnih razloga. Nebitno zapravo, ovo je čisto mala digresija. Ročkas je bio srećom okupan suncem iako je kiša lijevala cijelu noć i dobar dio jutra. Već sam mislila odjenuti ronilačko odijelo, ali nije bilo potrebno. Obično pred takve teferiće gdje ekipa kuha strahobalne nejestive ubrljke se doma dobro najedemo pa tamo samo malo čalabrcnemo reda radi, ali kako je doma bila havarija pred upis i svi su bili, uključujući i mene živčani i rastrojeni, nismo to obavili. Klopa se djelila šakom i kapom, no ja sam pazila šta uzimam jer sam se više puta opekla u njihovoj kuhinji. Kombinacija sojinih komadića u sosu od krumpira i leći je nešto što bi sanjala kao noćnu moru još danima da sam kušala i mrvicu toga. Društvo je bilo uglavnom tibetansko i mongolsko jer ih iz nekog razloga ima jako puno u Minhenu i okolici i svi su se sjatili, a na koncu i zaplesali tradicionalno tibetansko kolo. Ove godine nitko nije bio lijepo obućen kao prošlih godina. Ništa od svile i ručno šivanih suknji, bit će da im život na zapadu već polako briše korijene. Šteta. Od stare ekipe bilo je par penzionera koji su tamo redovni gosti jer ionako nemaju ništa pametnije za raditi pa pomažu lami u vođenju kućanstva, tj centra. Što je lijepo, a i lami olakšava posao. Lamica se jako razveselio kad nas je ugledao, pogotovo jer dečke zna od rođenja. Došli su i naši Mongoli s kojima se družimo godinama, pa smo se malo podruškali iako se redovito čujemo telefonom, no u živo je ipak lijepše. Pjevali smo i rođendansku pjesmicu prvo na tibetanskom, a onda i na njemačkom, simpa. No moram reći da je sve to preraslo u nešto što me više ne privlači, postalo je previše crkveno, ako me se razumije. Previše striktno i dobilo je neku rutinsku formu. Nije onako opušteno, spontano i lijepo kakvo je bilo nekada kad smo tamo bili česti posjetioci. Sve se mijenja, sve dobiva neke nove forme, pa kom odgovara, kome ne, jel, svakom na izbor. Sad mi je draže sjediti u intimi mog doma i meditirati kad i kako ja želim, od ovakve nametnute forme. Starim bit će. Slika opet nema jer ne znam smijem li podijeliti koju sliku sa proslave. Ima ih par baš jako lijepih. Moram pitati lamicu što on misli o tome. Iako ovaj post baš nije jako pozitivno konotiran, ne mogu to više. Mislim da će sljedeći posjet ponovo biti za kojih 5 ili 6 godina, osim ako nas lamica ne posjeti u Portugalu jer tamo ima jako veliku sanghu. Do onda kud koji mili moji... Oznake: ročkas, Tibetanci, Mongoli, budizam |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
24.07.2020., petak
Kaotična zbivanja, a i kakva drugačija
|
Što vam reći ovako na brzaka, ništa naravno, ali spremam se već danima utefteriti neke impresije od tu i tamo pa evo prilike. Bili smo u Zagrebu na ravno dva dana umjesto tri, jer sam zaboravila ponesti Hr bankovnu karticu što sam skužila kad smo već uplovili u Austriju, pa smo se smjerno okrenuli natrag kući, a da smo znali da je nevažeća, eh, gdje bi nam bio kraj. Ali ta priča sa krivo ukucanim brojevima kartice seže daleko u predkoronično sranje. Bili u drugom mjesecu u Zagrebu samo djeca, ja i psi. Neko ferije pa da iskoristimo situaciju da vidimo unučice i tako to. Ali... Gari se u jednom trenutku pokazao kao ubojica i pas vrlo opasne prirode pa smo ga dali da par dana proboravi u čuvalištu za pse jer je napao u jednoj vrlo ugodnoj obiteljskoj atmosferi jednog čovjeka koji mu je taj čas bio baš zgodan za malo ga gricnuti. No srećom bez krvi ali uvijek je potreban prvi put. No. Ali nekako mi se čini da sam to već pričala. Uglavnom Gari je u toj interaciji kastriran, a sirota moja Kiki uspavana. Sve mi se posložilo za odsterl pameti i tu sam istiltala tri puta krivi pin na kartici. I na putu sad za Zagreb je glupa kartica ostala tamo gdje joj nije mjesto tj negdje pored kompa, a ne tamo gdje je trebala biti, tj u novčaniku, jer sam glupaču pokušavala pridobit pameti po uputama banke, ali je kartica i dalje mrtva i neupogonjena. Šteta da ekipa u banci ne zna za to da je kartica istekla u međuvremnu jer ja to nisam znala, ni vidjela, a ni za tim išla, jer bi čovjek očekivao da će ti bilmezi iz banke to znat reć. No da. To je tužna priča skraćenog boravka u Zagrebu. Drugi dan smo ponovo krenuli put lijepe naše sa isteklom karticom u najveći prometni kaos ikad ali šta je tu je. Bar smo granicu smo prošli relativno brzo. Djeca i pas su ostali doma. Škola kao traje ali nitko ni glaska, niti učenja niti zanimacija, sve skupa nula bodova. Mislim da to djeci uopće nije teško palo. U stari grad Zagreb nismo ni ulazili. Lovili smo sve neke okolozaobilazne rute, što dalje od padajućih crijepova i dimnjaka. Kvatrić je ipak odlično prošao u odnosu na centar. Sva su trusna područja krovova porivena najlonima ili se promptno sanira, bar oni koji imaju novaca valjda. Vidjeli samo jednu unučicu jer je druga na moru, ali ajde bar neka sreća i veselje. Nema slika jer djeca nedaju. Možda i bolje. Sredili glupu karticu, nova je čekala u banci. Joj joj, ljutim se na njih jako da mi to nisu znali odmah reći. Toliko telefonskih poziva i čuda za ništa. Diletanti teški. Ajde, malo smo se prošmucali po Savici tj po jezerima Savice. Imam i par lijepih slika ali treba ih još skinuti sa kartice. Puno posla ni od kuda pa se pola stvari ne stigne napraviti. Sutra. Dobila sam i nešto naruđbi za moje lijepe voštane krpice i vrećice za povrće skladištiti umjesto plastičnog smeća. Pa mi je to odneslo dana da nisam stigla sjesti i nešto napisati iako je bilo lijepih tema. Sad sve bacam na isti koš jer ko zna kad ću slijedeći puta prije velikog Puta imati ponovo prilike biti iole suvisla iako ni danas baš nisam. Tu se već danima kuha neko nevrijeme i samo čekam kad će ali nikako ništa. Vrlo nevjerojatno za ovo bavarsko sranje od vremena. Tu je obično zakon ako te grizu muhe da bu padala kiša. Seljaci već danima gnoje đubrivom oranice sa kojih su požnjeli žito i raž i sad se čeka kiša. A kiše ni od korova. Sve okolo je horda tmastih oblaka, crnilo i muk, a onda zapuše malo vjetrića i okrene oblake nekam drugam (na minhenski aerodrom). Grmi sijeva ali sve jako daleko odavde. Tu padne 14 kapi kiše. Taman da na terasi vidim gdje su pale kaplje i tu se sve razvedri i ponovo sunce sja. Nije čak ni duge bilo koliko je kiša niškoristična. Za jednu Bavarsku ja se iskreno bojim da će mi bilje u vrtu pokrepati ovo ljeto ako se trend nastavi ovako. Mogu si samo misliti što seljaci o tome misle. Kak smo mi direkt na regionalnoj cesti u glavoj ulici u selu, a priječi nas samo živa ograda od rezanih tuja, tako da nam skoro pod prozorom, a bogami i u vrtu prođu kombajni na 6 metra od klupice buka je koma, a smrad od gnojnice iz traktora nas svaki put nježno oplahne. Živjela Bavarska. Fuj! Jedva čekam da se odavde maknem pa makar i samo preko ferija da ne živim ovaj smrad. Nije smrad toliko strašan, no ja imam na njega alergiju koja za sobom vuće probleme sa disanjem i astmu kao rezultat sranja. Ah. Na povratku iz Zagreba smo se vozili skoro ko pol puta za POrtugal. Sloveci misle da su bogom dani, i to bogom strave i užasa kako se ponašaju. Jedva čekam da im neki meteor manjeg promjera padne na tu njihovu jebenu državicu jer drugo nisu zaslužili, gamad. Čekali smo jebena dva i pol sata da se pomaknemo pola metra. prokleti da su! Ovo je bila žalopojka i tako ju prihvatite jer pomaka nema do konačnog preseljenja. Idem spat što i vama preporučam. Blah 4 ure su prošle. A da! Jučer 23.7.2020 dobili svjedodžbe naših blizanaca za završenu srednju školu! Ali nismo znali dok nije bilo prekasno, da mogu doći i roditelji na dodjelu istih! Jer šta! Nitko nam to nije rekao, a mi kao budale mislili kao Kovid Vuk Lisica i nema okupljnja. Pas mater, svi su znali osim nas, glupih Auslendera. Svi bez maski pred školom, lijepo okupljeni bez razmaka, bez protokola, eto, to vam je to. I nama, budalama. Šit! P.S. imala sam sa sobom fotač, misleći kako ću uslikati nejačad, a od toga je drek bio... Danas ulovila jednu nelošu sliku sa kartice iz Savice i jezera...  Oznake: kaos, idioti, Svašta, polja, smrad, govna, kuracpalac |
- 04:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #
08.07.2020., srijeda
Nema ništa novog...
|
kod mene. Samo šiza jer se ništa ne da isplanirati čak ni na 10 dana, di nekaj više od toga. Hoće li zatvoriti granice kad stignemo u Zagreb ili će ih zatvoriti prije nego i stignemo otići, ili će to sretno proći ali će se nešto drugo zajebat jer sigurno hoće u ovim konstalacijama snaga. Sad su Španjolci zatvorili Kataloniju, no to me ne brine jer prek nje ionako ne vozimo, ali možda Portugalci polude pa zatvore sa svoje strane. Eto, možeš samo fućkat na Mjesec, a i to samo ako je vedro... Klinci su trebali dobiti svjedodžbe 14.7. ali smo danas saznali da ne 14. već 22. i tak...upisi u višu školu počinju 20. ma... zadavila bi nekog ali nemam koga. Ni pucat ne mogu jer nemam iz čega. Jedino mogu katanu izvuć ali kako nisam dugo vježbala moglo bi se desiti da si prst odrežem pa bolje da ne diram ništa. Tak. Sad sam to istresla sad mogu ić dalje ništa ne raditi i đabalebariti. Ovo su tri neobrađene fotografije jednog starog nevremena slikano sa tavanskog prozora. Na zadnjoj slici je duga sa munjama u pozadini. Nema nevremena do bavarskog nevremena...    Oznake: kukam, cendram, zanovijetam |
- 20:16 - Komentari (26) - Isprintaj - #
03.07.2020., petak
Ponavljanje
|
Evo vam link sa mnoštvom fotografija Mammatusa u akciji, da ne mislite da ja labudam bez veze, i ne nisu Kumulonimbusi.  Mame svih oblaka kako veli Sarahbe, zna žena :) A imam i jednu impresivnu od prije par godina da potvrdi viđeno   Oznake: oblaci, čudesno, Mammatus, ljeto 1982, nebo |
- 10:50 - Komentari (17) - Isprintaj - #
02.07.2020., četvrtak
Mammatusi u akciji!
|
Kod nas je tipično bavarsko ljeto u toku. Red kiše red vjetra, red sunca kroz oblake i onda sve iz početka ali sa kratkotrajnim sunčanim razdobljima. Odlično za biti bolestan ako sučajno imaš problema sa vlagom i plijesnima, i nedobog da si pritom astmatičar simpatizer. U takvim vremenima ovakvi oblaci su česta pojava, a ovi su moji omiljeni i nema šanse da ih ne ovjekovječim    Oznake: Mammatus, oblaci, ljeto, kiša, Sunce, vjetar |
- 12:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #
01.07.2020., srijeda
Voskarenje nije za ljetnu vrućinu
|
Tko se još bavi nekim popratnim hobijima po danu kad ima sto stvari za napraviti po kući i okolici, valjda baš nitko, pa tako ni ja. Zato kad padne mrak i sva balavurdija, psi, muževi, vrtovi, cvijeće... biva namirena mogu se primiti svoje zanimacije. U zadnje vrijeme sam si uz filcanje, kuhanje, fotkanje, sviranje, nabacila još i voskarenje da mi ne bi slučajno bilo dosadno. I onda kad netko naruči voštane vrećice krene panika širokih razmjera jer radni prostor nije beskrajan već je jadan ograničen prostorom i radnim stolovima, pa je u isto vrijeme nemoguće imati na njemu više od dvije sitne aktivnosti. Recimo šivaća mašina sa jedne strane i dio za krojenje sa druge, ali nikako ne i rešo sa uljepljenim loncima sa voskom, poligon za peglanje i odlagalište materijala. To nejde nikako i brljavi se sve skupa i jeza me prolazi. Zadnje tri noći sam šivala, a danas voskarila. Sutra bi mogla pošteno pofotkati novu seriju ali danas samo par starijih radova. Inače ako nekog baš zanima čemu to služi. Pa ono, smanjimo plastične vrećice u svijetu i okolici. Ako ne krenemo od sebe, od koga ćemo? Ove su vrećke super za povrće u frižderu, pa imam i nešto vrećica za luk i češnjak koje nisu voštane već platnene i imaju prekrasno rupičasto laneno platno sa jedne strane. I tako... igramo se :) Sutra pofotkam sve nove stvari jer ih i tako moram ovjekovječiti.    pjesmica za laku noć Oznake: voštane vrećice, hrana spremanje, platno, vosak, pčele, čisto fino i lijepo, unikat |