Upisali dječurliju u višu školu. Sad samo da ih izdresiram da stvarno sjede i uče umjesto da po cijele noći igraju igrice i galame sa slušalicama na ušima vičući na dva ili tri jezika, ovisno s kojom stranom svijeta se hakla. Ova koronična škola ih je totalno raspašojila. Ko će tome sad stati na kraj. Takve su naravno bile i završne ocijene, ne briljantne kako su trebale i kakve bi bile da nije bilo ovog zastoja sa školom. No hajde, upisani smo pa sad ko živ ko mrtav.
Jučer smo bili nakon ohoho vremena na laminom rođendanu u Garchen centru u Minhenu. Nije nam baš preko puta, ima se šta voziti prek cijelog kaotičnog grada, a ludih vozača na izvoz. Svi su se mahom već zaputili pravcem juga. Pogotovo ima Nizozemaca i Engleza koji jao mene, voze tako da bi im trebalo uzeti dozvole. Opasniji su od svih Poljaka i Čeha skupa. Tih prometnih vratolomija sila i nepravda. Stvarno moraš imati oči na leđima da te neko ne potepe iz totalno nevjerojatnih razloga. Nebitno zapravo, ovo je čisto mala digresija.
Ročkas je bio srećom okupan suncem iako je kiša lijevala cijelu noć i dobar dio jutra. Već sam mislila odjenuti ronilačko odijelo, ali nije bilo potrebno. Obično pred takve teferiće gdje ekipa kuha strahobalne nejestive ubrljke se doma dobro najedemo pa tamo samo malo čalabrcnemo reda radi, ali kako je doma bila havarija pred upis i svi su bili, uključujući i mene živčani i rastrojeni, nismo to obavili. Klopa se djelila šakom i kapom, no ja sam pazila šta uzimam jer sam se više puta opekla u njihovoj kuhinji. Kombinacija sojinih komadića u sosu od krumpira i leći je nešto što bi sanjala kao noćnu moru još danima da sam kušala i mrvicu toga.
Društvo je bilo uglavnom tibetansko i mongolsko jer ih iz nekog razloga ima jako puno u Minhenu i okolici i svi su se sjatili, a na koncu i zaplesali tradicionalno tibetansko kolo. Ove godine nitko nije bio lijepo obućen kao prošlih godina. Ništa od svile i ručno šivanih suknji, bit će da im život na zapadu već polako briše korijene. Šteta.
Od stare ekipe bilo je par penzionera koji su tamo redovni gosti jer ionako nemaju ništa pametnije za raditi pa pomažu lami u vođenju kućanstva, tj centra. Što je lijepo, a i lami olakšava posao. Lamica se jako razveselio kad nas je ugledao, pogotovo jer dečke zna od rođenja.
Došli su i naši Mongoli s kojima se družimo godinama, pa smo se malo podruškali iako se redovito čujemo telefonom, no u živo je ipak lijepše.
Pjevali smo i rođendansku pjesmicu prvo na tibetanskom, a onda i na njemačkom, simpa.
No moram reći da je sve to preraslo u nešto što me više ne privlači, postalo je previše crkveno, ako me se razumije. Previše striktno i dobilo je neku rutinsku formu. Nije onako opušteno, spontano i lijepo kakvo je bilo nekada kad smo tamo bili česti posjetioci. Sve se mijenja, sve dobiva neke nove forme, pa kom odgovara, kome ne, jel, svakom na izbor.
Sad mi je draže sjediti u intimi mog doma i meditirati kad i kako ja želim, od ovakve nametnute forme. Starim bit će.
Slika opet nema jer ne znam smijem li podijeliti koju sliku sa proslave. Ima ih par baš jako lijepih. Moram pitati lamicu što on misli o tome. Iako ovaj post baš nije jako pozitivno konotiran, ne mogu to više. Mislim da će sljedeći posjet ponovo biti za kojih 5 ili 6 godina, osim ako nas lamica ne posjeti u Portugalu jer tamo ima jako veliku sanghu.
Do onda kud koji mili moji...
Oznake: ročkas, Tibetanci, Mongoli, budizam
|