Bugenvilija
27.05.2009., srijeda
Prabaka svih oluja!
Prabaka svih oluja stiže!   Lampa se upalila kak je mrakač opal ... Onda je došel smak sveta...   Onda smo mislili da nas je vrag odnesel al to nije bilo sve... Led je padal 20 minuta bez jenjavanja...  Onda smo mislili da bu prozore na krovu zlupal... al drek je...izdržali su ovu rundu...   Ovo na cesti je tuča, ne pjenica za kupanje... Sreća da smo cveće na vreme skrili al nekaj se ipak zaboravilo...   Bilo ga je i pod balkonom, tog šugavog leda  stukel mi je moje mladice ricinusa, a taman su niknule i krenule se šepuriti   Tuje je isprehitalo kaj da su pflanci paradajza  mislim da ću ih ipak zakopat u zemlju pa da vidim oluju kaj bu ih ščupala  Ak bolje bacite oko na dvorište, bute vidli neki stolić tam u vuglu crveni. Tim sam pokrila rododendron koji mi čak i cvate baš i nema šanse da ga pustim na milost i nemilost nepredvidljivim situacijama...nadam se sam da je biljkica kaj ga drži preživjela ledenjače... Toliko od mene za večeras...  Dodatak: 1. ovo je 575 post (uh što volim ove okrugle brojke!  )2. obavezno bacite pogled i ovdje! |
- 00:05 - Komentari (35) - Isprintaj - #
16.05.2009., subota
Lastane pomagaj!
 Dubinski sam premorena iako ne znam od čega konkretno. Čak sam lijepo i smršavila iako tamanim sve kao i prije jedino sam uvela obavezno prepeći kruh prije upotrebe. A sve to iz dva razloga. Tako se pojede i malo stariji kruh, a i neda mi ga se svaki puta prepeći pa preskočim kruh u tom obroku. Bit će da su od toga i kile kidnule nekam. Još da se bruha riješim i bila bi ko nova. Ove štenge po kući su mi skinule one zimske naslage celulita. Mojih blaženih 45 stepenica, pozlatile se (i same prale i čistile). Sad još samo da se ponovo priberem i mogu u nove radne pobjede. Sve je bilo super svako ujutro, budila bi se svakodnevno ko vidra u 7 i 15. Dapače, 15 sekundi prije nego budilica krene divljati ali zadnja tri dana sam kao da me ce-ce muha izgrizla na više mjesta. Oko podneva sam već na pol koplja i moram drmnuti kavu (inače zagriženi antikavopijac) nekakvu da se uspijem održati budnom i otići po bliziće u vrtić. Jedva čekam nakon toga da dođemo doma jer mi se putem tak drema da jedva pratim cestu. Ne pamtim kad me umor tako svladavao zadnjih godina. Jedva nekako sčarobiram ručak i nakon njega sam u totalnom deliriju, ne znam dal da se onesvijestim sad ili odmah. Klince zabavim nekom igrom, a ja se samo blago naslonim na prvi naslonjačić i sklopim oči na sekund i probudim se za dva sata potpuno izbezumljena. Nit znam gdje sam ni zašto sam. I tako iz dana u dan. Bez obzira na rano ili kasno lijeganje i na to kad se budim i spavam li preko dana. Koma baš skroz, a do prekjučer sam se čudila ko picek glisti, frendici koja se žalila na slične simptome. Ma reko stara, to ti je ziher pms ili neki taki kua, to se meni ne može dogoditi nema šanse. Gle me, ko vjeverica. I onda ovo... nemam riječi... Velika i strašna se tragedija dogodila pred 3 dana. Još uvijek k sebi ne mogu doći od užasa i tihe jeze. Naime šta, bila sam u našem starom kvartu i posjetila nam staru šodericu na kojoj sam provela sate i sate slikajući vilin konjice i sličnu leteću eskadrilu prošlih godina. Padala je sitna kišica nalik na maglu, puhao divljački ledeni istočnjak, a lastavice su letjele tik uz vodenu površinu. Kiki je laufala nesmetano i divlje, kako samo ona zna na toj lokaciji. Žabe su u daljini na drugom kraju šoderice zborno pjevale iz vode. Idila prava, istina, malo smrznuta. Moj stari prijatelj pecal je iz svojeg prastarog super zglancanog prahistorijskog tutača, koji bi prije bio za defile oldtimera, nego za pecačinu na lokalnoj bari... Gledala sam pohlepno kako da se dokopam onih krasnih žaba ali znala sam da će ih Kiki poplašiti prije nego se uopće dokopam kraja jezera. Međutim Kiki je vrebala skroz drugi plijen - lastavice! Luda džukela si je zacrtala u ludu tintaru da se te leteće zvijerke lako love i stalno se pomamno bacala sa strmog ruba obale za ptičicama koje bi prolijetale znamo kojom brzinom. Samo nevjerojatnom srećom imala bi šanse uloviti ikoju u tom proletu. Naravno da nije ulovila ni jednu i da se u hladnoj vodi badave namakala i kasnije pohala u sitnom pijesku kojeg mi je i sada puna kuća, uglavnom slavne stepenice čiju tajnu vam još nisam otkrila, a kako za sad stoje stvari, ni neću tako skoro... Na kraju jezera je mali zaravanak okružen nasipanom zemljom i koji je poodavno zarastao u krasan drač raznolikog sastava. Od makova i pepeljuge, do lobode i kopriva, mačje trave, barske metvice, pakujca i nevena. Baš lijepa vegetacija i Meka raznim insektima. Što ja naravno znam i tamo sam se i namjerila u nadi da su se vilin konjici iznjedrili iz dubina jezera, a mlade osice i cvjetne muhe krenule u mahnito proljetno zujanje. Istina, zaboravila sam da za dobar makro, lud vjetar nije sreća, dapače čak, nesreća velika. Bilo je i propisno hladno, čak tako da mi se ukočila šaka držeći fotač. Rukavice bi mi super došle, a glupo sam ih ostavila u autu, kao ne trebaju mi sad... Izvadim fotač, nataknem makro leću i krenem dva koraka, a makro leća mi ispadne na pod. Srećom na šljunak jer da je pala na bujnu vegetaciju, ni majka Janja ju nikad ne bi našla. Koga ne bi našla, pitate se sad, pa nije makro leća baš tako mala. Je, stoji, ona nije mala, ali dio koji se strgao je malen majušan. Komadić crne plastike, djelić leće se otrgnuo i otišao svojim putem. Našla sam ga teško ali jesam. Nadobudno se nadajući da ću ga ponovo uspjeti zalijepiti, po četvrti put. No to su bile samo puste sanje. Nema. Leća je postala neupotrebljiva nakon mog lijepljenja jer je cianofix iscurio malo i u unutrašnjost i pri tom zalijepio i mehanizam na feder koji je razvlačio sve da se napaše na fotač... buaaaaaa  Sad slikam sa starim nekim, koji ni iz bliza nije kao onaj potrgani. Tužna sam skroz, a sad kreće sezona lova na muhe i mušice, a ja bez oruđa za rad... Skroz tužna priča.  Triptih je iz priče od pred 5 dana. Znači još sa lećom prije pucanja... |
- 23:04 - Komentari (23) - Isprintaj - #
10.05.2009., nedjelja
Wesak - Budhin rođendan
 Danas na pun mjesec u maju, budisti cijeloga svijeta slave Budhino rođenje. To je ujedno i jedini budistički "praznik". U to ime sa organiziraju raznovrsne svečanosti diljem planete, a obavezno sa plesnim i muzičkim sadržajem koje prati cijelu ceremoniju. Mnoge regije u Budhinom zavičaju taj dan obilježavaju predanom cijelodnevnom meditacijom. Nije iznimka da ih prate i "zapadnjaci", pa umjesto pjesmica na temu odrađuju to u sjedenju. Nisam našla baš ono što sam tražila, da vam potkrijepim živom slikom ali ponešto se ipak nađe u bespućima neta. Pa u to ime evo jedan link koji će znatiželjnicima dovoljno strpljivima da sve odgledaju, dati koliko toliko sliku o čemu se tu zapravo radi (ako prije toga ne zaspu od zgodnog ali nerazumljivog jezika koji sve čini malo monotonim). Mi smo danas taj dan obilježili na nama najprimjereniji način. Ne u meditaciji kako bismo to možda željeli, jer sa blizancima je to prilično nepraktično raditi. Mama - on me ogrebao!, pa do - mama ja bi palačinke! je sve moguće, ako ne i skroz očekivano. Pa onda je tu još i Kiki i susjedove kuje koje se nadasve vole nalajavati. Pa smo lijepo otišli van iz kuće iskoristiti još malo lijepog vremena iako smo i doma imali posla do grla. I otfurali se na prekrasnu šljunčanu stazu koja vodi daleko od ceste kroz pitoresknu okoličicu do susjednog sela, koje je udaljeno nepuna 3 kilometra, a sve u zelenilu i poljima. Put izmišljen za mene, s jedne strane polja i repica, sa druge također, a sve prošarano grmljem i cvatućim jorgovanom, jabukama i kruškama, sa ponekom oskorušom i šumarkom trešanja i stablima oraha. Ne znam ko je brinuo oko vegetacije oko tog puta ali ko god da je, majstorski je to obavio. Klupice su drvene strateški porazmještene duž puta, tako da svakom pruže maksimum užitka i samoće na toj, zapravo javnoj površini... Na jednoj od tih klupica, kad su se već blizanci zamorili guranjem, da ne kažem prtenjem, kroz šljunčanu stazu, svojih rolera, tj metanih romobila...  Majka im je odlučila ispričati jednu priču. I to onu o tome kako je povijesni Budha, Siddhartha Gautama živio i kako je došao do prosvijetljenja. Bilo je brdo podpitanja, a to mi je odličan znak da se prati radnja. Pa smo tako naučili što je to guba, gdje je Indija i gdje je Nepal, zašto se spaljuju leševi u topim krajevima, zašto starimo i umiremo ali i gdje žive Jetiji i zašto su lotusi uvijek čisti i kao umiveni iako izlaze iz mutne i prljave vode...  Jednom riječju - dobro smo iskoristili dan. Malo je bilo naporno na odlasku ali sve ima svoje zašto, pa tako i majka zna zašto ih je baš na tu stazu vodila. Tu se najbolje troši energija, a na friškom zraku i daleko od auta i stresnih situacija. Uz put često naučimo poneku novu biljku ili upoznamo kojeg novog kukca. Pa je tako ovaj puta, mama neočekivano i van svih planova i želja, srela napokon dugo traženu beštijicu i kukcastu neman zvanu škorpionska muha. Evo dokaza :)))  Dodatak: svratite i nove slike pogledati na moj foto blog Dodatak 2: Sve koje zanima zašto je lotus uvijek čist iako izlazi iz zmazane barske muljevite vode, evo linka |
- 23:58 - Komentari (24) - Isprintaj - #
08.05.2009., petak
Lagirint i saga o smrdljivoj bušici
Opet smo sami doma. To nam je grah loše opal ove godine. Svako malo i soliramo po dan dva, do pet. Kako kada. Ponekad samo na dan i pol, a ponekad, kao sada na čitavih pola tjedna. A sve u blizini pa se ni nema neki pretjerani osjećaj osamljenosti. Osim toga, tko je vidio biti osamljen pored ekipe snova kakvi su blizanci plus Kiki. Još smo u to ime, ostavljeni sebi na milost i nemilost, zahebali jučer dizanje za kindergarten i zbudili se u cik cak podneva, negdje oko pol 11. Ko tukci zadnji. A sve zato jer moj sat iz nepoznatog razloga nije zvonio. A ni NyimaDawi nije se valjda išlo nikam, pa su odhrkali još jednu malu rundu. Inače po njima se da i sat navit. Dižu se u 7:00 ali ne četvrtkom... Pa kak smo sami i napušteni tako se moramo kojekako snalaziti da se uveselimo, a da se pri tome ne zavadimo oko beznačajnih stvari kao što je spremanje sobe. Odlučili smo se zato fokusirati na istrčavanje psa. To nema veze sa uređivanjem stambenih površina i nije striktno važno za međunarodnu zajednicu. Kako sam ja sve lokacije u međuvremenu u najbližoj i onoj manje, isprepipala uzduž i poprijeko, za današnji sam dan izabrala koktel mjestašaca da blizancima pokažem na kako divnom mjestu žive i što se sve krije u našo neposrednoj blizini....  Time ponukana sam ih prvo odvela na lokaciju "Žuti pauk", pogledati jel se što novoga ulovilo u poznate nam ralje. Međutim ta ideja je bila upravo sumanuta u datim uvjetima. Prva greška je bil stativ. Nemam monopod za kojim cvilim i plaćem već mjesecima, a ovo tronogo čudovište nikako nije praktično za šikaru u koju sam išla slikati. To se naravno, odmah pokazalo kao greška u koracima, jer čim sam ja smjestila stativ, žuti se pauk zavukao pod list i nije pokazivao tendenciju ponovnog javnog prikazivanja za dalje vrijeme. Onda je pas imal svoj šou. Naletila je neka djevojka na biciklu, prek livade. Ničim izazvana. Iz skroz drugog pravca sa nekom crnom džukeletinom i skroz mi zbunila pašće, koje je odlučilo obraniti nas do zadnje kapi krvi. Što se pokazalo kao nepotrebna akcija jerbo je pasica crna bila prilično pitoma i pristojna, pa se povukla na vrijeme, dok je Kiki iznervirano branila sve pa čak i omržene blizance.  Tako da smo akciju slikanja Žuće prekrižili odmah. Stativ mi je mogao poslužiti kao dodatni uteg za đoganje po livadi ali nije imao prilike jer sam morala Dawu voditi za rukicu. Jer djetešce tako najvoli sa majkom si svojom hoditi prirodom.... Sjetim se uvijek prošle epizode kad su mi blizančići mast na slamku izvadili zazivanjem u tili čas, orošene flaše hladne vode usred nedođije donje... Odmazda je slatka... Svaki je dobil svoj ruksačić i svoju vodicu (u plastičnim flašama od mamine pive), svoj sendvak, kolačić i jabučicu. Tako da nema majci više onih nebuloznih ispada usred livade 14 km od kuće - Mama, ja sam žedan! Oću odmah sad vode! Mama ja sam Dawa, daj vode! Moš bit koliko oćeš, dok sa sobom nosiš tebi važne stvari, vodu i klopu. Jašta! Nisam ni ja od jučer.  Nakon loše odrađene uvertire, a po najvećoj žezi i sparini, srećom, olakšanoj blagim vjetrićem, uputili smo se ka drugoj, puno sretnijoj lokaciji. Prije nje smo svratili do prvog Aldija i kupili paket piva mami za pred spavanje i kutijetinu slatkača na štapiću za sitnu žgadiju i pse. Slatkaće smo odmah testirali, da vidimo jesu li čemu. Nakon okrepčevalnice u otvorenom gepeku, krenuli smo put nepoznatog lagirinta kako kažu dragi nam blizanci. Lagirint se proteže uzduž i poprijeko žute peludne oaze, od milja zvane - žuta repica vulgaris. To ću potkrijepiti slikama jer svako trošenje riječi na ovu mirisnu divotu je baš neumjesno. Ovaj puta, blizanci na stoijedan način i pas pride...  Što se tiče tog malog šugija, sunce li mu žarko... Ono ležanje u barici smrdljive vodice i pijenje na ležećki teško opraštam...a da ne okupam kad se stigne doma :)))  I jedan cvijetak minijaturni za kraj... |
- 17:56 - Komentari (25) - Isprintaj - #
05.05.2009., utorak
Naslov nepoznat autoru
 Ne mogu stalno smišljati bombastične naslove, a i neda mi se. Imam puno tema, a premalo vremena za sjesti k kompu i prepustiti se stihiji pisanja. Na žalost za sad je tako. Tu je i dalje stanje gužvovito i nesređeno, sa ponekim ispadom na gore kao recimo nekidan kad sam se ustala na lijevu nogu i kad mi je sve išlo uz dlaku. Tako sam si jednim nespretnim potezom uspjela razbiti ceran ploču na peći i to tak da je pukao cijeli čošak i staklo se pomaknulo za 2-3 milimetra. Totalno sranje. Opala mi je iz ormarića iznad peći staklena flašica sa začinom i to valjda baš na čošak jer je bila šesterokutna i ode ploča. A to sve zato jer nismo još stigli montirati napu, pa je prokleti ormarić drito nad njom.  Sad sam lunjala bespućima interneta u potrazi za nekim ljepilom čime bi to zaljepila za prvu i drugu ruku dok se ne desi neko čudo i kapne neka lova pa da odmah kupim cijelu novu kuhinju jer je ova stvarno rakla pa-pa još poodavno. A ovo novo pretumbavanje starih elemenata i komponenti samo je pridonjelo da se sve pošemeri do daske. Našla sam neko silikonsko ljepilo koje navodno kad se stvrdne za što mu traba dva dana, drži temperaturu od 250C, ne znam ima li tko slična iskustva pa da mi savjetuje što i kako ili da mi makar donira novu peć   Kako sam otkazala izložbu u Zagrebu koja je trebala biti koncem maja, zbog nekih nepredviđenih situacija, sada sam prisiljena baviti se manje umjetničkim, a više trč simo trč tamo aktivnostima. Još me ni jedan krpelj u tom trčanju prirodom nije dograbio, za razliku od Kiki koja ih se već nakupila ohoho. Dječica mila su se razularila ali su se desile i neke totalno neočekivane stvari. Pa nam je tako naš najmlađi gusarčić koji se odaziva na ime Dawa, napokon odlučio jesti jabuke i mrkve, špinat i još neko povrće za koje bi prije samo s gnušanjem odmahnuo glavom ili se duboko uvredio što ga uopće pitam tako nešto krajnje bezeobrazno i drsko kao da li želi jednu jabuku ili komadić mrkve. Obično bi se pri tom postavio na mene sa rukama utaborenim na kukove i izjavio kao da ja ne znam - ali ja sam Dawa! Tako da smo i tu brigu skinuli sa vrata. Nadam se da će se podočnjaci koje je vukao sve ove godine sada povući sa dolaskom vitamina u njegov život... Nyima je dobar kao i obično jedino užasno kriči čim mu nekaj nije po volji, a to zna koji puta biti i najobičnija sitnica. A ja ako nekaj ne volim to su onda razmažena deriščad i klinčadija koja kriči. Kuhača je instalirana na štok iznad vrata njihove rezidencije. Nije u upotrebi, samo je na svom mjestu kao upozorenje. Iako mi često dođe prebiti ih kao mačke kad se potuku i sve završi u općem cviležu i dreki.  Prilažem pokoju sličicu da vidite da ne besposličarim, a bacite oko i u moju foto tvornicu i tamo ima svega i svačega. Posebno oni koji su željni sexa i krvavih scena |