Bugenvilija
16.05.2009., subota
Lastane pomagaj!
 Dubinski sam premorena iako ne znam od čega konkretno. Čak sam lijepo i smršavila iako tamanim sve kao i prije jedino sam uvela obavezno prepeći kruh prije upotrebe. A sve to iz dva razloga. Tako se pojede i malo stariji kruh, a i neda mi ga se svaki puta prepeći pa preskočim kruh u tom obroku. Bit će da su od toga i kile kidnule nekam. Još da se bruha riješim i bila bi ko nova. Ove štenge po kući su mi skinule one zimske naslage celulita. Mojih blaženih 45 stepenica, pozlatile se (i same prale i čistile). Sad još samo da se ponovo priberem i mogu u nove radne pobjede. Sve je bilo super svako ujutro, budila bi se svakodnevno ko vidra u 7 i 15. Dapače, 15 sekundi prije nego budilica krene divljati ali zadnja tri dana sam kao da me ce-ce muha izgrizla na više mjesta. Oko podneva sam već na pol koplja i moram drmnuti kavu (inače zagriženi antikavopijac) nekakvu da se uspijem održati budnom i otići po bliziće u vrtić. Jedva čekam nakon toga da dođemo doma jer mi se putem tak drema da jedva pratim cestu. Ne pamtim kad me umor tako svladavao zadnjih godina. Jedva nekako sčarobiram ručak i nakon njega sam u totalnom deliriju, ne znam dal da se onesvijestim sad ili odmah. Klince zabavim nekom igrom, a ja se samo blago naslonim na prvi naslonjačić i sklopim oči na sekund i probudim se za dva sata potpuno izbezumljena. Nit znam gdje sam ni zašto sam. I tako iz dana u dan. Bez obzira na rano ili kasno lijeganje i na to kad se budim i spavam li preko dana. Koma baš skroz, a do prekjučer sam se čudila ko picek glisti, frendici koja se žalila na slične simptome. Ma reko stara, to ti je ziher pms ili neki taki kua, to se meni ne može dogoditi nema šanse. Gle me, ko vjeverica. I onda ovo... nemam riječi... Velika i strašna se tragedija dogodila pred 3 dana. Još uvijek k sebi ne mogu doći od užasa i tihe jeze. Naime šta, bila sam u našem starom kvartu i posjetila nam staru šodericu na kojoj sam provela sate i sate slikajući vilin konjice i sličnu leteću eskadrilu prošlih godina. Padala je sitna kišica nalik na maglu, puhao divljački ledeni istočnjak, a lastavice su letjele tik uz vodenu površinu. Kiki je laufala nesmetano i divlje, kako samo ona zna na toj lokaciji. Žabe su u daljini na drugom kraju šoderice zborno pjevale iz vode. Idila prava, istina, malo smrznuta. Moj stari prijatelj pecal je iz svojeg prastarog super zglancanog prahistorijskog tutača, koji bi prije bio za defile oldtimera, nego za pecačinu na lokalnoj bari... Gledala sam pohlepno kako da se dokopam onih krasnih žaba ali znala sam da će ih Kiki poplašiti prije nego se uopće dokopam kraja jezera. Međutim Kiki je vrebala skroz drugi plijen - lastavice! Luda džukela si je zacrtala u ludu tintaru da se te leteće zvijerke lako love i stalno se pomamno bacala sa strmog ruba obale za ptičicama koje bi prolijetale znamo kojom brzinom. Samo nevjerojatnom srećom imala bi šanse uloviti ikoju u tom proletu. Naravno da nije ulovila ni jednu i da se u hladnoj vodi badave namakala i kasnije pohala u sitnom pijesku kojeg mi je i sada puna kuća, uglavnom slavne stepenice čiju tajnu vam još nisam otkrila, a kako za sad stoje stvari, ni neću tako skoro... Na kraju jezera je mali zaravanak okružen nasipanom zemljom i koji je poodavno zarastao u krasan drač raznolikog sastava. Od makova i pepeljuge, do lobode i kopriva, mačje trave, barske metvice, pakujca i nevena. Baš lijepa vegetacija i Meka raznim insektima. Što ja naravno znam i tamo sam se i namjerila u nadi da su se vilin konjici iznjedrili iz dubina jezera, a mlade osice i cvjetne muhe krenule u mahnito proljetno zujanje. Istina, zaboravila sam da za dobar makro, lud vjetar nije sreća, dapače čak, nesreća velika. Bilo je i propisno hladno, čak tako da mi se ukočila šaka držeći fotač. Rukavice bi mi super došle, a glupo sam ih ostavila u autu, kao ne trebaju mi sad... Izvadim fotač, nataknem makro leću i krenem dva koraka, a makro leća mi ispadne na pod. Srećom na šljunak jer da je pala na bujnu vegetaciju, ni majka Janja ju nikad ne bi našla. Koga ne bi našla, pitate se sad, pa nije makro leća baš tako mala. Je, stoji, ona nije mala, ali dio koji se strgao je malen majušan. Komadić crne plastike, djelić leće se otrgnuo i otišao svojim putem. Našla sam ga teško ali jesam. Nadobudno se nadajući da ću ga ponovo uspjeti zalijepiti, po četvrti put. No to su bile samo puste sanje. Nema. Leća je postala neupotrebljiva nakon mog lijepljenja jer je cianofix iscurio malo i u unutrašnjost i pri tom zalijepio i mehanizam na feder koji je razvlačio sve da se napaše na fotač... buaaaaaa  Sad slikam sa starim nekim, koji ni iz bliza nije kao onaj potrgani. Tužna sam skroz, a sad kreće sezona lova na muhe i mušice, a ja bez oruđa za rad... Skroz tužna priča.  Triptih je iz priče od pred 5 dana. Znači još sa lećom prije pucanja... |