Bugenvilija
24.07.2020., petak
Kaotična zbivanja, a i kakva drugačija
|
Što vam reći ovako na brzaka, ništa naravno, ali spremam se već danima utefteriti neke impresije od tu i tamo pa evo prilike. Bili smo u Zagrebu na ravno dva dana umjesto tri, jer sam zaboravila ponesti Hr bankovnu karticu što sam skužila kad smo već uplovili u Austriju, pa smo se smjerno okrenuli natrag kući, a da smo znali da je nevažeća, eh, gdje bi nam bio kraj. Ali ta priča sa krivo ukucanim brojevima kartice seže daleko u predkoronično sranje. Bili u drugom mjesecu u Zagrebu samo djeca, ja i psi. Neko ferije pa da iskoristimo situaciju da vidimo unučice i tako to. Ali... Gari se u jednom trenutku pokazao kao ubojica i pas vrlo opasne prirode pa smo ga dali da par dana proboravi u čuvalištu za pse jer je napao u jednoj vrlo ugodnoj obiteljskoj atmosferi jednog čovjeka koji mu je taj čas bio baš zgodan za malo ga gricnuti. No srećom bez krvi ali uvijek je potreban prvi put. No. Ali nekako mi se čini da sam to već pričala. Uglavnom Gari je u toj interaciji kastriran, a sirota moja Kiki uspavana. Sve mi se posložilo za odsterl pameti i tu sam istiltala tri puta krivi pin na kartici. I na putu sad za Zagreb je glupa kartica ostala tamo gdje joj nije mjesto tj negdje pored kompa, a ne tamo gdje je trebala biti, tj u novčaniku, jer sam glupaču pokušavala pridobit pameti po uputama banke, ali je kartica i dalje mrtva i neupogonjena. Šteta da ekipa u banci ne zna za to da je kartica istekla u međuvremnu jer ja to nisam znala, ni vidjela, a ni za tim išla, jer bi čovjek očekivao da će ti bilmezi iz banke to znat reć. No da. To je tužna priča skraćenog boravka u Zagrebu. Drugi dan smo ponovo krenuli put lijepe naše sa isteklom karticom u najveći prometni kaos ikad ali šta je tu je. Bar smo granicu smo prošli relativno brzo. Djeca i pas su ostali doma. Škola kao traje ali nitko ni glaska, niti učenja niti zanimacija, sve skupa nula bodova. Mislim da to djeci uopće nije teško palo. U stari grad Zagreb nismo ni ulazili. Lovili smo sve neke okolozaobilazne rute, što dalje od padajućih crijepova i dimnjaka. Kvatrić je ipak odlično prošao u odnosu na centar. Sva su trusna područja krovova porivena najlonima ili se promptno sanira, bar oni koji imaju novaca valjda. Vidjeli samo jednu unučicu jer je druga na moru, ali ajde bar neka sreća i veselje. Nema slika jer djeca nedaju. Možda i bolje. Sredili glupu karticu, nova je čekala u banci. Joj joj, ljutim se na njih jako da mi to nisu znali odmah reći. Toliko telefonskih poziva i čuda za ništa. Diletanti teški. Ajde, malo smo se prošmucali po Savici tj po jezerima Savice. Imam i par lijepih slika ali treba ih još skinuti sa kartice. Puno posla ni od kuda pa se pola stvari ne stigne napraviti. Sutra. Dobila sam i nešto naruđbi za moje lijepe voštane krpice i vrećice za povrće skladištiti umjesto plastičnog smeća. Pa mi je to odneslo dana da nisam stigla sjesti i nešto napisati iako je bilo lijepih tema. Sad sve bacam na isti koš jer ko zna kad ću slijedeći puta prije velikog Puta imati ponovo prilike biti iole suvisla iako ni danas baš nisam. Tu se već danima kuha neko nevrijeme i samo čekam kad će ali nikako ništa. Vrlo nevjerojatno za ovo bavarsko sranje od vremena. Tu je obično zakon ako te grizu muhe da bu padala kiša. Seljaci već danima gnoje đubrivom oranice sa kojih su požnjeli žito i raž i sad se čeka kiša. A kiše ni od korova. Sve okolo je horda tmastih oblaka, crnilo i muk, a onda zapuše malo vjetrića i okrene oblake nekam drugam (na minhenski aerodrom). Grmi sijeva ali sve jako daleko odavde. Tu padne 14 kapi kiše. Taman da na terasi vidim gdje su pale kaplje i tu se sve razvedri i ponovo sunce sja. Nije čak ni duge bilo koliko je kiša niškoristična. Za jednu Bavarsku ja se iskreno bojim da će mi bilje u vrtu pokrepati ovo ljeto ako se trend nastavi ovako. Mogu si samo misliti što seljaci o tome misle. Kak smo mi direkt na regionalnoj cesti u glavoj ulici u selu, a priječi nas samo živa ograda od rezanih tuja, tako da nam skoro pod prozorom, a bogami i u vrtu prođu kombajni na 6 metra od klupice buka je koma, a smrad od gnojnice iz traktora nas svaki put nježno oplahne. Živjela Bavarska. Fuj! Jedva čekam da se odavde maknem pa makar i samo preko ferija da ne živim ovaj smrad. Nije smrad toliko strašan, no ja imam na njega alergiju koja za sobom vuće probleme sa disanjem i astmu kao rezultat sranja. Ah. Na povratku iz Zagreba smo se vozili skoro ko pol puta za POrtugal. Sloveci misle da su bogom dani, i to bogom strave i užasa kako se ponašaju. Jedva čekam da im neki meteor manjeg promjera padne na tu njihovu jebenu državicu jer drugo nisu zaslužili, gamad. Čekali smo jebena dva i pol sata da se pomaknemo pola metra. prokleti da su! Ovo je bila žalopojka i tako ju prihvatite jer pomaka nema do konačnog preseljenja. Idem spat što i vama preporučam. Blah 4 ure su prošle. A da! Jučer 23.7.2020 dobili svjedodžbe naših blizanaca za završenu srednju školu! Ali nismo znali dok nije bilo prekasno, da mogu doći i roditelji na dodjelu istih! Jer šta! Nitko nam to nije rekao, a mi kao budale mislili kao Kovid Vuk Lisica i nema okupljnja. Pas mater, svi su znali osim nas, glupih Auslendera. Svi bez maski pred školom, lijepo okupljeni bez razmaka, bez protokola, eto, to vam je to. I nama, budalama. Šit! P.S. imala sam sa sobom fotač, misleći kako ću uslikati nejačad, a od toga je drek bio... Danas ulovila jednu nelošu sliku sa kartice iz Savice i jezera...  Oznake: kaos, idioti, Svašta, polja, smrad, govna, kuracpalac |