Marketing
Sretna vam UFO-sta Nova godina!
Mislite da sam skroz na kvasinu prešla? Varka! Jest da su mi slike loše i iz ruke po mrklom mraku ali imam i svjedoka. A taj nije čak ni pil sinoć, pa je prilično vjerodostojan. Za potvrditi ovaj nesvakidašnji slučaj! Deset minuta prije vatrometa prošla su dva, jedan za drugim u slijedu od dvije minute. Kako se prvom nisam nadala uopće, jelte. Bilo bi skroz čudno da jesam. Nisam priredila ni stativ ni kameru. Jer vatromete ne slikam već godinama, samo uživam u njima. A ove smo godine odlučili probuditi i djecu da uživaju u vatrometu, pa je bila gungula i trčanja od jedne strane kuće na drugu, a sve u želji da se vidi što je moguće više od novogodišnje ponude raketa i ostalog šarenog pribora. Ja sam držala balkon na dvorište, a ostatak muške kućne populacije zauzeo je busiju u dječjoj sobi s pogledom na ulicu i prednje dvorište. A kak smo to sve obavljali ne paleći svjetla, a još nam se i pes motal pod nogama, sigurno sam propustila još koji prelet ove neobične ekskurzije na našem seoskom nebu.
Narihtan je fotač da bilježi po tri slike u seriji. Ovo je prvi prelet, sa drugim vas neću gnjaviti jer izgleda jednako kao i prvi, tj ne baš nešto. Dok sam se dokopala kamere ovaj je već krenuo raditi zaokret i nestajati u ništa na potpuno vedrom nebu. Na istom mjestu po potpuno istom koridoru dvije minute kasnije prošao je i drugi. Naravno, ni njemu se nisam nadala.
Nedugo kako je završila pucačina i vatrometačina, a trajala je dobrih 15 minuta. Dobro su se naši naoružali, kaj je je. Slijedeće godine znam odakle ću pratiti zbivanja u selu. Sa prvog brežuljka i snimati sve od reda. Da mi se ne dese ovakvi propusti. Pojela bi se zbog loših snimaka sad.
Uglavnom, nedugo nakon što se slegnuo barut uskovitlan pucnjavom, koji je bio gust kao magluština, izašla sam po francusku salatu na terasu i imala šta vidjeti. Ufači su prolazili u formaciji po dva. Jedan iza drugoga i u istom koridoru kao i prethodna dva. Neobično je bilo to što su bili crvene boje koja je bila postojana, znači nije treperilo svijetlo ili žmigalo kako se to vidi kod aviona. Iako je minhenski aerodrom u blizini. Možda 10 - 15 kilometara zračne linije, ovo nije koridor kojim avioni idu. Nikad, znači nema neke izvanredne situacije kad bi možda išli baš tuda. A i nisam nikad vidjela da avion nestane odjednom usred neba. Također nije ih pratio nikakav zvuk. Mirno i tiho je bilo prelijetanje, klizili su nebom. Potpuno neobično i neobjašnjivo.
Muž mi se za prvog smijao, za drugog je potvrdio da nisam sišla s uma, a ostale smo gledali u tišini.
Tada su prošla još dva ali sa preletom prek krova, izgubila sam ih iz vida, a dok sam se dotepla do tavanskog prozora na drugu stranu kuće, nije ih više bilo na vidiku. Ne mogu ocijeniti koliko su bili visoko jer je to po samom svijetlu jako teško moguće. Meni bar. Bili su veličine Večernjače ili nešto malo veći.
Zadnja dva kad sam uspjela uloviti stativ i namjestiti sve na balkonu, i propisno se obuć jer vani baš nije bilo proljeće (iako ne ni zima), nisam mogla nikako fokusirati. Preveliki mrak i moja jadna kamerica nisu pogodili situaciji. Tako da su ostale samo ove slike iz ruke koje nisu neki dokaz i pokaz. Al šta je tu je.
Nisam bila uzbuđena ni malo. Ovaj prelet crvene eskadrile je bil mala beba za mene. Pa ja sam stari ufosanjač. Prosanjala sam na stotine napada iz svemira, godinama i godinama sanjam jedan te isti san kojem ni najgori SF filmovi nisu ni do koljana. Često sam sanjala i da se nalazim na nekom poligonu/bazenu koji nije na našoj planeti. Tako sam disala u vodi na nekom nepoznatom mjestu. Sjećam se toga sna jer je bio tako prokleto živ i stvaran da ga se i dan danas prisjećam sa stravom u srcu. A prošlo je odonda sigurno 20 godina ako ne i više. Tog trenutka kad su mi (oni jelte, vanzemaljci) u ronilačko odijelo pustili gustu vodu i tog mog prvog udaha vode u pluća. Nezaboravan osjećaj, stravičan i čudestan u isto vrijeme, i jednog od njih koji me spasio i nije dao ubiti nakon pokusa. Zanimljivo iskustvo. Ima tih snova takvih brdo jedno ali ostavit ćemo ih snovima.
A na javi čemo Vam zaželjeti sretnu i radosnu novu 2010 godinu, koja bi po svim propisima morala daleko nadmašiti svoju predhodnicu, koja je super počela al onda slomila valjda nogu, što li... uglavno, uhramali smo do Nove, al sad idemo uspravno dalje. Zar ne!? :))
Post je objavljen 01.01.2010. u 12:38 sati.