Bugenvilija
04.06.2020., četvrtak
Šuljanje u šetnji
|
Tako baš nekidan krenula sa najmlađim provesti pašćetinu šumom i poljem i ubrala sam krpelja samo tako. Pas ništa dijete ništa samo ja. Pa koje sam hude sreće. Dobro, sama sam kriva jer se nesmiljeno bacam po najvećoj travuljagi, po koprivama koje su mi do struka i zavlačim u grmlje. Pametan bi se čovjek zapitao da kojim povodom. A povoda uvijek ima, obično su kukci tema ali zna me privuć i kakav vodozemac, ptica ili cvijet. Onda kad ulovim motiv pada klečanje, bacanje u ležeći položaj ako je neka sitnica pri podu ili se šuljam po gustišu za pticama. Tu sam najlošije sreće pogotovo ako je i Gari sa nama jer potjera sve što se potjerat da. Najgore mi je kad mi ljudi također u šetnji dolaza sa pitanjem da da li mi je dobro. Nikad bolje ali sad šic i vidiš da mi radiš sjenu na objektu. Onda spaze foto aparat. No, sreća da nisam sama, jer kad se tako zanesem ni ne vidim hoda li tko unaokolo. Znali su me ozbiljno preplašiti, jednom čak i pasti preko mene skupa sa biciklom. Srećom prošla sam sa samo malo nagnječenja. Zapravo bi trebala zabost koplje sa zastavom da me se vidi sa veće udaljenosti. Nekoć kad je još Kiki bila živa i mlada ona je bila najbolje društvo. Pazila bi šta ja radim ali nije plašila objekt. Sjela bi malo iza mene da me drži na oku i to je bilo to. Znalo se vrijeme za bacanje štapa i vrijeme za fotkanje. Ova velika zvijer ne šljivi ništa i nikoga, ali to je valjda jer je muški pas pa je bedast ko ponoć. Krpelj po povratku i detektiranju namazan uljem japanske mente koja ga je ugušila pa sam ga lako izvadila van. Noga svrbi ali nadam se da je to jedina posljedica ugriza ove gadne beštijetine. Kako se lako dijeli obrok među pitomima.  Tipična bubamara  I jedna gusjenica lastinog repa iz Portugala od prošle godine, na najsmrdljivijoj ruti koju je svijet rodio. Stvarno žilava ta gusjenica kad to može jesti.  Oznake: fotke, priroda, šetnja, Psi, glupani |
- 08:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #
23.05.2020., subota
Prašinarenje
 Danas je Gari rasturio čvrstu žičanu ogradu. Kreten samo takav. Skačući po istoj danima i danima i lajući ko povampireni vrag na svakog ko bi se odlučio poć u pekarnu prek ceste ili nedajbože voziti na biciklu pod njegovom ogradom. No najdraži lavež i sreća je kad mali crnčići njih čopor, sa majkama koje kokodaču kao što su naučile kod sebe doma u crnoj Africi, a čuje ih se još pet ulica dalje i s noge na nogu lijeno puze prema vrtiću, a moraju proć Gariju pod nosom. Na njega nitko ne daje ni suhu šljivu, još ga klinci zezaju sa imitiranjem laveža, iako mislim da je kojim slučajem van ograde da bi ih bilo po svom okolnom drveću, i to jednostavno od straha, a ne zato što bi ih džukeletina išla gristi, jer ne bi. On samo radi ono što svi psi rade, laje i čuva dvorište od eventualnih napasnika, a to što ima lijep vrlo vrlo dubok bariton, ah, pa ni ne može imati kreštavi kad je tele u krznu vuka. To je samo Kiki imala histeričan visoki ce od kojeg su pločice otpadale u kupaoni i pauci se skvrčeno bacali što dalje od malog kevtala. Što se jače galami na cesti to on jače laje. Često i reži kao da bi klao, a možda i bi. No to ne želim provjeravati stoga je danas pala akcija. Sreća da mi je ostalo još 10 metara te čelične ograde pa sam to zajedno sa Nyimom razvukla i začepila prilaz cesti da ipak ne skoči nekom za vrat od silne žudnje za akcijskim scenama. Zapravo najviše me brine da netko ne padne sa pločnika pod auto od straha kad ga Gari zaskoči jadnog iza guste živice od tuja. Rupa je nastala kad su susjedi razrušili svoju prastaru gustu tujinu ogradu koja je savila plot od težine i takoreći padala po pločniku. Katastrofa zabranjena zakonom, i onda su sve iskopali, pobacali jer ko je vidio drveće presađivati kad se može baciti. Ukopali duboke temelje i stavili žičani kavez za kamenje. Lijepa ograda, mora da ih je opako koštala. No, ali to nije sve. Kad su to sve zvadili van, moja ograda je ostala jadna i ogoljena na tom spoju naših vrtova. I taman mjesto da Gari može naviriti njušku na cestu i plašiti sitnu dječicu koja tuda voze bicikle ili neupućene pješake. Prašina se vije po vrtu jer je iskopao sebi rupe uz ogradu, da lako prilegne u hladovinu, ali uvijek u friško iskopanu rupu. Ko je vidio dva dana za redom spavati u istoj jami. Kako je vrijeme takvo kakvo je, prašine ima čak i kad padne sitna kišica jer je površinski sloj lišen vlati trave već od ranog proljeća. Tamo da netko pokuša po noći diverziju na kuću, slomio bi nogu najmanje jednom od nagaznih mina, tj rupa po terenu. Čak i meni za dana predstavlja osobit izazov kad idem zaliti cvijeće...  Oznake: Psi, cvijeće, ograda, prašina |