Bugenvilija
18.06.2020., četvrtak
Kućica na brijegu, trava oko nje
 Nakon podužeg traženja, potraga je urodila plodom kad smo već to proljeće (lanjsko) skoro digli ruke od svega. Pregledali mali milion objekata po okolici i šire i nismo našli ništa što bi bar približno bilo ono što želimo. Dobro, bilo ih je, ne mogu reći, ali mi nismo imali tako dubok džep, a grožđe je ionako kiselo onda. No tako su se karte presložie, jer da smo tada znali ono što smo saznali 3 mjeseca kasnije, možda bi i uletili u skuplju varijantu. Sad je dockan za tući se po glavi, a i ko zna zašto je ovo bolja opcija. Kuća koju smo našli i koju sam imala u popisu objekata za pogledati ali je bila na samom kraju liste i pod upitnikom zbog malo derutnog izgleda, a ne baš jeftina. Na koncu se ispostavilo da je puno jeftinija nego li je pisalo u oglasu i sa puno više zemlje, a uz to na samom jezeru, pa smo na ono derutna malo zažmirili na jedno ili oba oka. Sad imamo zato velike radove i bit će ih još kojekakvih dok ne bude skroz po željama. Ali to sad nije tema.  Kuća je tu. Lijepa je i dovoljno velika za sve što nam treba. A i moj vrtni kutak broji petnaestak odraslih vrlo rodnih stabala maslina, nemam pojma točno koliko raznih sorti vinovih loza i desetak naranača, dvije kruške koje nisam ni probala do sada jer stršljani to tako temeljito poberu da ništa ne ostane za podijeliti, pa jedna grozno neukusna jabuka ali predivne krošnje koju ću prekalemiti, par mandarina i limun, te tri smokve. Zasadila sam zimus još nešto badema, pitomi kesten, ribizle, breskvu, marelicu, šljive, nespolu, višnje, trešnje, pistacio i nar. Par vrsta bugenvilija, oleandre, pravi jasmin i ružmarin. Onako, nek se nađe.  Hrastovi plutnjaci su već bili tu kad je kuća kupljena, a i veći su od jednog metra pa će tu i ostati kad su već zaštićeni. One manje bacim odmah van jer mi drvo tog kalibra ne treba u šumi hrane, a nemam namjeru ni divlje svinje uzgajati kojih tu ima u izobilju. Uz bunar rastu i tri samonikle dunje. Od divljeg bila imam digitalisa puno dvorište i amarilise. Najdonji teren uz bunar je polumočvaran pa tamo kale uživaju ko prasad u blatu.   Susjed nam je brinuo o vrtu i proljetos pokosio travu i porezao lozu, pa znam da je sve sretno preživjelo zimu i proljeće. Bilo je puno oborina, a zemlja je dobre kvalitete. Za par godina tamo će biti prava šuma hrane. Još kad naselim pčele...ali polako, sve u svoje vrijeme. Kući smo sredili do sada prvi kat tako da možemo tamo obitavati u relativnom komforu. Nedostaje nam još ozbiljno grijanje što smo testirali za Božić i Novu godinu kad smo se smrzli kao pi*ke. Tj usprkos kupljenim radijatorima na struju nije bilo moguće sve zagrijati jer zbog loše struje je stalno iskakao osigurač ako su dva potrošača bila u isto vrijeme uključena. Zlo i naopako, to ćemo morati prvo srediti kako se spada. Struja je vrlo jeftina pa je grijanje na struju tu česta stvar. Zimska idila  Veliki problem još predstavlja ogromna vinska preša u prizemlju, napravljena od betona koju moramo razbiti i urediti prizemlje. No polako, sve u svoje vrijeme... Ovo čudo uz kuću je nekakav kokošinjac koji će dobiti šup kartu, a od građe ću napraviti visoke gredice za povrće.  Okućnica je velika i ravna i krase ju tri velike masline koje sam odmah iskoristila kao nosač ljuljačke sa pogledaom na okolicu.  Juke su tu bile i zaista su impresivne. Dvije tri sam čak izbacila jer su se nakotile kojekuda ali ova stabla nisam dirala. Ljetos su me odlučile počastiti cvijetovima.  Oznake: kuća, Portugal, sreća, masline, naranče, šumahrane, priroda, čist zrak |
- 14:30 - Komentari (23) - Isprintaj - #
05.06.2020., petak
Portugalske putešestvije
|
Naravno da sam uspjela pobrkati datume ali to tak liči na mene da bi se iskreno začudila da sam od prve pogodila. Naime šta, godišnjica od kupovine vile propuh je bio nekidan, a ne lani. No sad sam gledajući kroz slike polovila i događaje kako su se redom odvijali. Prvo sam godinu dana pregledavala preko googl maps terene i čitala o raznim gradovima i mjestima, da steknem uvid u materiju koju istražujem, onda sam otprilike locirala tri centra oko kojih se valja pozabaviti, a išli smo za tim da je kuća negdje u pampi, ali dovoljno blizu nekog centra sa fakultetima za blizance. Tako smo za prvo mjesto izbora odabrali okolicu Coimbre. Taj prelijepi grad je poznat upravo po raznim fakultetima i najstariji je takav centar u Evropi. Na žalost nismo se zadržavali u samom gradu već se samo provezli par puta kroz jer smo došli samo na osam dana prvi put i morali smo odraditi veliki zalogaj pregleda terena i pogledati nešto kuća koje sam u međuvremenu našla. Blizanci su ostali doma čuvati pse. Coimbra iz auta:    Bilo je još slika ali da vas ne davim sa polumutnim ovo će biti dovoljno za otprilike dobiti osjećaj koliki je grad i gdje. Ovo je zadebljanje rijeke Mondego na čijim obalama je podignut grad. Mi smo se stacionirali u malom ljupkom hotelčiću na ušću rijeke u more, poznatom ljetovalištu koje je u vrijeme kad smo mi bili, tj u 5. mjesecu još spavalo zimski san sa rijetkim turistima. Figueira da Foz je orijentirana na turiste pa su i neboderi uz more uglavnom hotelskog tipa. Mjestašce i nije tako malecko jer ima i svoju veliku industrijsku zonu s onu stranu rijeke kojom dominira tvorinica papira kojih po Portugalu ima jako puno i glavni resurs su im sađene plantaže eukaliptusa koji jako brzo raste ali i jako dobro gore. Opožarenih područja ima koliko želiš i svake godine negdje nešto gori. Sad se špekulira da su svi požari podmetnuti zbog kopanja silicija za e aute, ko bi znal šta je istina, a šta laž. Samo lani kad smo bili na ljeto u kući, oko nas je bilo 8 požara. Srećom ne na našoj strani jezera vać preko brda ali dim je i do nas dolazio, kao i kanaderi koji su prelietali preko kuće jer smo na samom jezeru gdje skupljaju vodu. Nezgodno skroz. Ovo je pogled iz hotelčića na zaljev Figueire da Foz  Bili smo se dole prošetati za jednog jedinog toplog i sunčanog dana, i zbog toga smo odustali od kuće uz more. Zima je jako kišna tu i česta magla dolazi sa mora. Atlantik je ipak jedna velika vodena masa i česti vjetrovi su pravilo, a ne iznimka. Dok smo se smrzavali uz obalu u unutrašnjosti na samo 50 km od mora je bilo ljetno vrijeme. Tako da je izbor brzo prevagnuo na kontinentalni dio zemlje.       Nastavak putešestvije sutra, sad moram prvo smanjiti sve slike da ih mogu tu digrnuti a komp mi je spor ko glista pa će se sve prolongirati. Oznake: Portugal, more, priroda, Putovanja |
- 12:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #
04.06.2020., četvrtak
Šuljanje u šetnji
|
Tako baš nekidan krenula sa najmlađim provesti pašćetinu šumom i poljem i ubrala sam krpelja samo tako. Pas ništa dijete ništa samo ja. Pa koje sam hude sreće. Dobro, sama sam kriva jer se nesmiljeno bacam po najvećoj travuljagi, po koprivama koje su mi do struka i zavlačim u grmlje. Pametan bi se čovjek zapitao da kojim povodom. A povoda uvijek ima, obično su kukci tema ali zna me privuć i kakav vodozemac, ptica ili cvijet. Onda kad ulovim motiv pada klečanje, bacanje u ležeći položaj ako je neka sitnica pri podu ili se šuljam po gustišu za pticama. Tu sam najlošije sreće pogotovo ako je i Gari sa nama jer potjera sve što se potjerat da. Najgore mi je kad mi ljudi također u šetnji dolaza sa pitanjem da da li mi je dobro. Nikad bolje ali sad šic i vidiš da mi radiš sjenu na objektu. Onda spaze foto aparat. No, sreća da nisam sama, jer kad se tako zanesem ni ne vidim hoda li tko unaokolo. Znali su me ozbiljno preplašiti, jednom čak i pasti preko mene skupa sa biciklom. Srećom prošla sam sa samo malo nagnječenja. Zapravo bi trebala zabost koplje sa zastavom da me se vidi sa veće udaljenosti. Nekoć kad je još Kiki bila živa i mlada ona je bila najbolje društvo. Pazila bi šta ja radim ali nije plašila objekt. Sjela bi malo iza mene da me drži na oku i to je bilo to. Znalo se vrijeme za bacanje štapa i vrijeme za fotkanje. Ova velika zvijer ne šljivi ništa i nikoga, ali to je valjda jer je muški pas pa je bedast ko ponoć. Krpelj po povratku i detektiranju namazan uljem japanske mente koja ga je ugušila pa sam ga lako izvadila van. Noga svrbi ali nadam se da je to jedina posljedica ugriza ove gadne beštijetine. Kako se lako dijeli obrok među pitomima.  Tipična bubamara  I jedna gusjenica lastinog repa iz Portugala od prošle godine, na najsmrdljivijoj ruti koju je svijet rodio. Stvarno žilava ta gusjenica kad to može jesti.  Oznake: fotke, priroda, šetnja, Psi, glupani |