30.09.2004., četvrtak
O braku (17) Ljubo(mora)...
Ljubomora je ocat ljubavi!
Nizozemska
Lipi moji ! Ne bih danas o maloj, dragoj ljubomori koja zna biti lijep začin braka i poticatelj uvijek novih uzleta mašte, nego ću o onoj teškoj, nemilosrdnoj, gotovo patološkoj ljubomori, nažalost ne tako rijetkoj.
Ljubomora u svojim začecima zna čak biti i privlačna. Nekako, u prvim javljanjima, sliči na drag, neobičan, akrobatski hod po žici između iskaza ljubavi i laskavog prigovaranja. Počeci ljubomore uvijek su začinjeni iskričavim privlačenjem k sebi. To čak i godi. Osim toga tako se hrani naše uvjerenje da smo nekome jaaaakooooo dragi i da mu nedostajemo i da se za nas grčevito bori.
Oni pravi naleti ljubomore koji nadođu uskoro - sasvim su druga priča. Smatram da su čak destruktivniji za jedan brak od fizičkog zlostavljanja. Ljubomora "mori", dakle ubija ljubav. Temelj ljubomore je nepovjerenje. A ondje gdje se nastanilo nepovjerenje nestala je ljubav. Jer, ljubav se upravo očituje i dokazuje povjerenjem. Ono je njen rezultat.
U pravilu ljubomora ima svoje korijene u poremećenim mislima. Jer slike, ideje, kombinacije i načini "varanja" najprije su svoj film odvrtili u glavi ljubomorne osobe sa svim detaljima i nemogućim zapletima sapunice od 3.471 nastavka, da bi se tek nakon toga pokazale u monstruozno suptilnoj stvarnoj inačici svakodnevnog psihičko-fizičkog uništavanja druge osobe..
Ne pomažu tu nikakvi protuargumenti. Zapravo, svako dokazivanje povećava ljubomorni otrov. Jer ako smo prema ljubomornoj strani pažljivi – onda se zapravo "iskupljujemo" za nevjeru koja je "tako očita". Ako se zatvorimo u kuću i izoliramo od života – to činimo isključivo zbog toga jer vlastiti dom želimo pretvoriti u preljubničko gnijezdo. Ako se želimo malo urediti i lijepo izgledati – to je ljepota za nekoga drugoga i samo je nagovještaj novog "izleta". Ako se trapavo zapustimo i u dotučenosti želje za bilo čim ili kim – to je onda samo još dokaz "nebrige za onoga tko bi nam trebao biti na prvom mjestu" i "jeftini trik" kojim pokušavamo zabašuriti "zlo nevjernog odnosa"…. Da ne nabrajam, jer moglo bi ići u nedogled.
Svaki telefonski poziv, svaka nejasna rečenica, svaki SMS, pogled kroz prozor ili petminutno kašnjenje, isto kao i parminutno žurenje, nova boja laka za nokte ili nova haljina ili rublje, slučajni susret i osmjeh ili pozdrav na ulici i tisuće takvih detalja postaju nepresušni generator ljubomornog gnjeva koji rastače obiteljsko biće. U početku se oboružamo strpljivošću koja je svojstvena ljubavi pa crtamo, objašnjavamo, ratoborne izljeve ljubomore pokušavamo okrenuti na šalu, grlimo ljubomornu osobu i želimo se pretrgnuti od ljubavi. Ubrzo uvidimo da ništa ne pomaže. Postajemo svjesni toga da će ljubomora postati kronična bolest našega braka.
U svijetu ljubomore niti godine, niti trud niti ne znam kakva pažljivost i strpljivost ne pomažu. Ljubomora s godinama (kad bi zapravo njeni razlozi trebali prestajati) postaje samo veća i otrovnija. Ne zaboravimo – ljubomora ne živi na temeljima logike nego fikcije. Imaginarno je njen svijet u kojem uživa i kojim se hrani.
Ljubomora je uvijek znak nedostatka ljubavi i znak bolesne posesivnosti. Drugu osobu se ne voli – nju se "ima". Podjednako je teška i otrovna i sa muške i sa ženske strane. Različiti su oblici iskazivanja (tema za sebe!), ali su rezultati uvijek pogubno isti.
I svi moji savjeti o strpljivosti, vedrini, vremenu koje liječi i dobroti koja pokriva sve nedostatke za slučajeve ljubomore ne vrijede. Ovdje je uglavnom, potrebna, liječnička, stručna - psihološka ili čak psihijatrijska pomoć!
I na kraju – ljubomora često dovodi do nevjere, a ne obratno!
Tri puta vode do mudrosti:
- Razmišljanje – ono je najplemenitije
- Odgoj – on je najlakši;
- Iskustvo – ono je najneugodnije
Konfucije
|
- 20:38 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
29.09.2004., srijeda
KAMENČIĆ
Okrugli kamenčić na obali.
Sad mokar
a sad opet suh.
Okrugli kamenčić
s lititice, nekad davno
odlomljen i odronjen,
oplakivan morem
godinama, stoljećima
Dozreo
za nevinu dječju igru.
A.M.
|
- 08:41 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
28.09.2004., utorak
O braku (16) - Nit što veže nas...
Što nas to privuče k drugoj osobi? Kako se to dogodi da se netko naprečac, mimo reda i onako na brzinu uvuče u naše srce. Zauvijek! Onaj neodoljivi mali impuls koji nam je naglavačke okrenuo život – u čemu je? Jer po sebi, ako mu svučemo odijelo čarolije, on je u pravilu smiješno beznačajan. Osmjeh, dodir, zvuk glasa, nestašni mot ili pjegica na licu doista nisu toliko važne da bi ljude u prijateljstvu ili čak bračnoj ljubavi vezale zavazda.
One mogu samo pokrenuti lavinu ljubavi zaspalu u nama, mogu biti povjetarac koji će probuditi snagu beskrajnog vjetra.
Ponekad kasnije, sa sjetom ili poluuspavanim sjećanjem, prizovemo k sebi taj prvi mali detalj - zlatno zrnce u beskrajnom pijesku življenja.
Puno je važnije i svakako zagonetnije pitanje: Što je to što ljude zajedno drži kasnije? Što ih to veže kad se izmjeni mnoštvo jeseni i zima i život prijeđe u naviku.
E, tada – kad dođu potresi, zašto mislimo da smo sigurniji skupa i bježimo u isti kut i jedno drugome postajemo zaklon. Kakve su to tada niti koje ljude neodoljivo vuku jedno k drugome?
Većina onih početnih razloga s vremenom prestaje. Jesen življenja ostavlja svoje tragove na nama i vanjska privlačnost sigurno više nije glavna karta s kojom računamo.
Kažu da bračni supružnici godinama sve više sliče i fizički jedno drugome. Očito je da darovana blizina duše i tijela ostavlja svoj zapis neizbrisivosti i na vanjskom obličju.
Nije uvijek logikom protumačiva snaga koja drži uspravnima zidove naše bračne zgrade. Ta snaga - više je od vanjskoga, značajnije od vidljivoga. Mislim kako se ljubav umnaža i kroz bolne svađe i šutnju i velike potrese i kako nas kušnja samo provjerava istovremeno jačajući korijene zajedničkog bića koje zovemo obitelj.
Svaka bračna priča je drugačija i svaka nam u svojoj jedinstvenosti piše poruku o ljubavi koja je iznad logike i savjeta. Takve poruke iz dugotrajnih sretnih brakova, ali i poruke ljudi iz teških i suzama natopljenih obiteljskih ognjišta, koji su i dalje skupa, omogućuju mi da se divim ili čudim.
Ali, iznad svega - takve obitelji mi uvijek daju pravo da ime Ljubavi napišem velikim slovom.
- Naučio sam da – samo zato što se dvoje ljudi svađaju, ne znači da se ne vole. Kao što ne znači da se vole oni koji se ne svađaju.
- Naučio sam da – ne moramo mijenjati prijatelje ako/kad shvatimo da se oni promijenili.
- Naučio sam da – ne trebaš uvijek nastojati otkriti tajnu. Mogla bi ti zauvijek promijeniti život.
- Naučio sam da – dvoje ljudi mogu gledati potpuno istu stvar i vidjeti posve različite stvari.
- Naučio sam da – prebrzo ostaješ bez ljudi do kojih ti je u životu najviše stalo.
|
- 00:06 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
25.09.2004., subota
Traži se riječ...
Imaš li dobru riječ? Dovoljno dobru da se na nju ljudi mogu osloniti i pouzdati, vjerovati joj. I tebi vjerovati!
Traži se riječ koja će vratiti povjerenje u govor, koja će doći kao melem na ranu osamljenih, kao snaga klonulima i nada da nakon noći dolazi jutro i sunce.
Potraga je za riječju dobrom i nježnom - koja ne boli, nego vedri i vraća zagubljeni osmjeh na opora lica.
Riječi su danas postale kao plastično cvijeće. Lijepe i mrtve. Tužne u prekrasnosti izričaja. Prpošne i beživotne. Blistave i bezvrijedne. Trebamo drugačiju riječ: riječ koja će najprije proći kroz naše srce i tek ako joj ono dopusti krenut će prema drugoj osobi.
Traži se riječ što sličnija onim riječima koje smo prve naučili i kao djeca skinuli sa usana svojih roditelja. Obične, djetinje. One su najljepše, i najiskrenije. Njih smo najdublje zatrpali brigama i odraslošću, zaboravili i otpisali.
Traži se riječ puna smijeha i života. Riječ koja će i meni i mojima dati još više vedrine. Riječ koja će kao dar i rijeka života zaći u svaki zakutak moje obitelji i mojih prijatelja.
Traži se dobra riječ. Imaš je! Možda tuguje zarobljena u tebi. Dopusti joj da iziđe i živi i pruži život ona kojima je upućena. Budi dobra riječ!
Kruh
Bože, daj nam danas naš
svagdanji kruh
da ne izgladnimo.
Ti si zaželio da tako molimo.
Daj kruha i mira svim ljudima.
A i riječ je kruh.
Daj nam srca i mašte
za pravu riječ
kad jedni druge prijateljski
pozivamo,
i kad se međusobno
ne razumijemo...
I budi nam kruh naš, Gospodine,
da i mi budemo kruh svagdanji za
ljude koji bez naše riječi i ljubavi ne mogu živjeti.
I. Zink
|
- 22:28 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
24.09.2004., petak
O braku (15) Volim te, srećo moja...
Lipi moji!
Odoh ja danas malo u krađu. Ali, evo odma se ispovidam. Nadam se da se neće naljutiti oni koje citiram. Sve izrečeno ovdje upravo je na blogerskim stranicama napisano. Iskreno, od srca, u jednom dahu. S ljubavlju. Pa neću danas ja – neka pričaju oni. Iskrene i drage osobe koje su naglas i svima htjele kazati da vole, da imaju sretan život, nekoga s kime sreću dijele i tako je umnažaju.
Samo ću nekoliko bisernih kapljica iz mora ljubavi na dlanu staviti pred vas. Ljepota je uvijek poticajna.
Neka nam je lijepo i neka nas nije strah reći da volimo. Ta riječ ponavljanjem postaje samo ljepša i bogatija.
Jer što će čovjeku od nepunih trideset godina žena kao ja?
Slažem se i s tim – ljubav je slijepa.
Mogla bih napisati mnoštvo citata o čudnim ljubavima, o razlozima zašto su neki ljudi zajedno, ali time nimalo ne umirujem sebe.
Ja mu nikada neću moći roditi dijete!!!!
Iskreno ili ne, ali neka druga mogla bi mu pružiti tu mogućnost. On, odmahuje rukom i kaže da već ima dijete, ono moje i da ne vidi nikakvu razliku jer nas dvije smo na prvom mjestu.
Zar je u redu vezati se uz osobu koja na sebi nosi bolesti više nego što ih ima upisana medicinska enciklopedija?
Po mome, ljeto je vrijeme da provede uz nekog čija najveća briga je slomljeni nokat ili crvenilo na koži od prejakog sunčanja, a ne briga da li je tumor zloćudan ili dobroćudan!
Na kraju (a ne najmanje važno) – voljela bih da pored sebe ima nekog simpatičnog, slatkog lika, zašto ne i lijepog ženskog tijela – a ne mene koja sam pomalo deformirana od bolesti, koju liječnici šire hormonima da bi iz masnih naslaga tijelo proizvelo estrogen.
I tako priča je duga. Njegova objašnjenja su logična, razumijem sve ono što govori, ali zapravo sve to NE čujem ili ne nalazi put do mene.
Znam da me obasipa ljubavlju kao nitko drugi prije njega i da možda provodim najintenzivnije vrijeme u svom životu, ali onaj zločko u meni ne da mi mira i svaki dan postavlja mnoštvo pitanja.
Sunčica
Draga moja Bushmancice
Poljubi mamu i cestitaj i njoj godisnjicu braka i pomoli se da ih bude puno. Pet godina (zvanicnog) braka i dvije nezvanicnog nije malo. Danas je to ko sestica na lotu, sve ih je manje i manje, otkad su nas sutigle demokracije, emancipacije, ostale "cije" i "moderni nacin zivota, a (bracne) integraCIJE malo toga ima i brzo se dogadjau separaCIJE. Dakle, pozeli mami sto vise godina s tatom a sto manje cija u zivotu, pogotovo ove zadnje. Za sedmicu dana bi se trebali vidjeti…ma sto trebali, vidimo se! Sad tata ide ra… slaviti a ti budi dobra curica kao I uvijek. Puno te voli tata Bushman.
bushman
Ja i moja ljubav najveća...
Čovik mog života.
Onaj kojeg volim najviše na svitu, najčišće, najiskrenije, najdublje...
***
Tad je kleka ispred mene i pita me ono šta san mislila da me niko nikad neće pitat:
"Majo hoćeš se udat za mene, molim te?"
Tribala mi je samo sekunda da mu odgovorin...da skupin svo razmišljanje cilog života, da posložin sve želje i ambicije u životu. A u tom momentu san skužila da je ON jedino šta želin, jedino šta triban, da će mi život bit ispunjen jedino uz njega.
**
Sidin u našoj kući, stavljan ove riči na papir (ekran) da bi ih podilila s vama, da bi van pokazala koliko je život krasan.
Moj anđel spava s našim sinom, s tilom našega tila, mirni su i bezbrižni, jer se vole, jer ih ja volin.
A meni još uvik nije jasno kako mogu nosit ovoliku količinu ljubavi u sebi. (a nije ni čudo, kol'ka san, to je sve od ljubavi...)
Odgovor leži duboko u nama svima i pronaći ga možemo samo onda kad nađemo svoju drugu polovicu jer nitko od nas nije stvoren da bi sam kročio ovim Svijetom.....
**
Ja ga volimmmmmmmmmmm.......
Ljudi, ja volim.....
I to je najvažnije...nema važnijeg, nema bitnijeg, nema ničeg što bi na ovom svijetu mogli stavit ispred ljubavi...
I ja sam duboko uvjerena, kad budem ležala na samrtničkoj (jel se to tako zove?) postelji, kad na zadnjem izdisaju budem imala čast izgovorit jedno ime i prizvat u sjećanje jednu facu, to će bit ON.
Onaj koji me naučio zavoljeti sebe, onaj koji me naučio voljeti druge, onaj koji me naučio da nije sve u izgledu i u lovi, onaj koji me naučio da se od ljubavi uistinu DA ŽIVJETI...
Velika mamma
Nemam riječ kojom bih opisala koliko volim život
od kada sam upoznala svoga muža.
Nemam način na koji bih rekla koliko život
ima smisla od kada on živi sa mnom u njemu.
Nemam pjesničku inspiraciju da objasnim koliko ga volim.
A da ne budem patetična.
Što ne želim.
CyberGirl
Možda pomislimo i da smo se zabunili...
Ali nismo se zabunili, mi smo samo ljudi. Svaka godina ima proljeće i jesen; ljeto i zimu. Nikada ne treba napuštati kuću vjernosti i ljubavi! Ljubav i strast - jedne tjera skupa, druge razdvaja. Kad dođe oluja ne treba paničiti i napuštati sve...
Čekajmo i budimo strpljivi, beskrajno strpljivi. Oluja će proći, prava ljubav će ostati!
***
Dušo.... volim te!
Mogla bih se promijeniti... Biti savršena ženica, ne prigovarati previše, svađe završavati osmjehom, priznati da nisam u pravu... Bi li to bila ja? Bojim se da me ne bi volio takvu, nisi me takvu upoznao. Od prvog dana sam bila nemoguća, prihvatio si i zavolio me. Vjerojatno si mislio i da ću s vremenom omekšati, ali ostala sam ista...
Teško ćeš čuti da ću to naglas izgovoriti. Ali zato će ujutru moja prva riječ tebi biti:Dušo, volim te od srca... I love you.
hajdučica
Sjećam se kao danas kad sam prvi put postao otac. Dobio sam u ruke taj mali zavežljaj s kojim nisam znao što činiti. Koliko smijem pritisnuti? Što ako počne plakati? Bio sam prvi tog dana u rodilištu i nekoliko novopečenih očeva sjedilo je u čekaoni čekajući svoje male zavežljaje. Sjećam se skrivenog pogleda i pokušaja da na brzinu pokupe barem malo iskustva iz onoga što ja radim. A ja nisam imao pojma. Samo sam šetao čekaonom, ukočenih ruku, ne skidajući pogleda s malog junaka koji je spavao. Na sitnim usnicama mimika je govorila da sanja majčine grudi. Znao sam samo da mi je draga bila umorna, lagano žuta, ali pod lagano spuštenim vjeđama bila je beskrajna sreća. Koliko god sam bio nezgrapan i trapav, vjerujem da sam imao isti takav sretan pogled. Stvorili smo novi život.
Hal
Ja sam, jednostavno, imala prazno mjesto u svom srcu i ono je silno htjelo biti ispunjeno. I srela sam tebe...
Sada mi je srce puno i svaki dan sve je veće jer srela sam tebe...
Ne želim da ovo pismo pređe u patetiku niti u srcedrapateljni «šuć-muć» jer nisam takva pljackavo-slatkasta osoba...
I ovdje je pismo prekinuto.
Nikada nije poslano, a večeras ga je prvi put pročitao onaj kojem je bilo namijenjeno.
loveandmarriage
U tridesetima, sama, uspješna u svom poslu, u svom stanu, s prijateljima i obitelji, ali sama kad god poželim. Mogla bih putovati, ludovati... Ne bih imala muža s kojim se sve dogovaram, s kojim donosim sve važnije odluke... Ne bih li bila sretnija?! Ne bih! Odabrala sam njega, jer sam znala da će s njim biti dobro i zanimljivo i nakon godina provedenih zajedno, i unatoč košuljama koje mrzim peglati. S njim sam jer ga volim, ne mogu zapravo zamisliti kako bi bez njega bilo!
poliglotna
|
- 00:36 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
22.09.2004., srijeda
O braku (14) Mogu li pomoći?
Lipi i dragi moji!
Nagovorili ste me i odustajem. Dvije priče koje je napisao život, a ja ih samo pretvorio u čitljive riječi očito su prejake, precrne i pretužne za pročitati. Vjerujte mi bile su teške i za napisati.
Kao da čujem riječi mnogih blogera: "Imamo toga svakodnevno u gotovo nepodnošljivim količinama!" "Hoćemo vedar blog, malo sunca!" "Daj Georg, nasmiješi se!" "Ne stoji ti baš ta ozbiljnost!" "Nacrtali smo te drugačijim!"
Je, je - imate pravo. Drugačiji sam. Bitno! Imam sretan život i u njemu sretno plivam. Ali imam i otvorene oči. Za sve što se oko mene događa. I upravo preko tih mojih očiju u mene ulazi radost ali i ozbiljnost. Hajde, recimo: "ozbiljna radost"!
Još tri pričice koje sam napisao i s kojima sam vas htio malo "protresti" izostavljam (za sada). Teško odustajem. Nekad poslije, možda...
Ali zašto sam uopće započeo takve crtice sa nemogućim završecima? Pokušao sam to u oba zadnja bloga i objasniti.
Ne možemo uvijek problem riješiti. Postoje životne situacije kad se nalazimo pred zidom. I to treba prihvatiti. Tim bolje po nas (i po zid). Nije uvijek sve rješivo i ne postoje u životu samo dvije boje: crna i bijela. Rado bismo u dobroti pomaganja nešto mijenjali, borili se, rušili, vraćali istom mjerom, osvećivali se ili stvarali neki novi život. Koji put to naprosto nije moguće zbog bezbroj okolnosti, poteškoća međunijansi i sivih tonova. Tada nam u "dosjetljivoj ljubavi" (namjerno ponavljam taj pojam) preostaje samo BITI UZ takvu osobu. Pružiti nekome ruku, dati mu sigurnost da smo prijatelj s kojim može računati, razumjeti ga i pomoći mu tako da stojimo u blizini velika je pomoć i utjeha. I nesvakidašnja!
UTJEHA
Djevojčica se upravo vratila iz susjedstva gdje njenoj susjedi umrla mama.
"Zašto si išla tamo?" upita je otac.
"Da utješim susjedu!"
"A što si tako malena mogla učiniti da je utješiš?"
"Sjela sam joj u krilo i s njom plakala!"
_______
Ako je u tvojoj blizini netko tko trpi, plači s njim!
Ako se tvoj bližnji raduje, raduj se s njime!
Ljubav gleda i vidi, osluškuje i čuje.
Ljubav znači suosjećati s nekim čitavim svojim bićem.
Onaj tko ljubi otkriva u sebi neslućene zalihe utjehe i sućuti.
Mi smo anđeli sa samo jednim krilom: možemo letjeti jedino ako se zagrlimo
|
- 23:40 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
21.09.2004., utorak
O braku (13) - Što to ima u ljudima tužno...
Lipi moji. Ajme skužajte!
Tija san da mi blog uvik bude nekako nasmijan i vedar, opituran u lipe i vesele boje. I odjednom kad pogledam ozbiljne teme o kojima pišem učini mi se kao da se pitura negdi uz put izgubila i da mi tekstovi ostavljaju malo umoran i depresivan utisak. Ma, virujte mi imam u srcu jako puno vedrih riči i piture za opiturat pola grada. I doći će red i na to! Neka ipak još malo ovih tema koje san načeja. Čini mi se ipak da je koji put potribno i ovin tonom govoriti da bismo mogli malo život razvedrit.
Priča o tuđoj nevolji može ljude malo rastužiti (to mi nije prvotna namjera), ali može ih i potaknuti da pomognu, ili da bar razumiju. Ovih nekoliko tužnih, doista tužnih izmišljenih pričica napisao je život koji sam negdje uz put zamijetio. Mnogi ljudi trebaju našu podršku. Vjerojatno im nećemo puno pomoći. Ali ove pričice mogu nas potaknuti na prijateljstvo prema akterima ovakvih sudbina. To je možda malo ili ništa u moru boli u kojem takve osobe grcaju. Ali, njima je i takva bespomoćna blizina važna. Vjerujte mi!
Priča druga
Sinoć ju je ponovno udario. Onako naglo i usput, skoro neočekivano. Pala je na pod i nije joj se dalo ustajati. Htjela bar malo nepomično ostati na podu u svojoj boli. Kao da joj je tu i u tom položaju pravo mjesto njenog postojanja. To joj se učinilo nekako najprikladnijim odgovorom nemoćne i ponižene žene.
Otišao je u drugu sobu i mirno, kao da se ništa nije dogodilo sjeo za računalo. Dok su njene suze pravile svoj zanavijek neizbrisivi trag na njenom licu, čulo se njegovo tipkanje na računalu... ujednačeno, gotovo smireno i stvaralačko, slično obilnoj i upornoj jesenjoj kiši. Kao da se ništa, baš ništa nije dogodilo.
Nakon desetak minuta okrenuo se i preko ramena primijetio kroz otvorena vrata da i dalje leži. "Ivona, reci materi da se diže", prosiktao je suzdržanim bijesom pobjednika. Malena je došla i gotovo pokajnički, tužno i bespomoćno, kao pred lijesom drage osobe stajala je pored nje nekoliko minuta. A onda ju je dotakla ručicom plašljivo i tiho kao da dodiruje plahovitu pticu koja bi mogla poletjeti negdje u snježnu mećavu, gdje života nema... i nakon nekoliko trenutaka je gotovo prošaputala: "Hajde mama..."
|
- 23:11 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
20.09.2004., ponedjeljak
O braku (12) Što to ima u ljudima tužno...
Kroz nekoliko slijedećih postova donijet ću poneku tužnu priču o braku. Dnevno po jednu. I jedna je previše, a neki ih žive cijeli svoj život. Možda nas ove male crtice potaknu da unesemo barem malo vedrine u živote ovakvih ljudi. "Ljubav je dosjetljiva!" U to vjerujem i to sam više puta provjerio.
Priča prva
Ona trenutno vozi Audi 4, cabrio. Crni. Dobila ga je prije nekoliko dana. To je, kao, trebalo biti iznenađenje. Već tjednima ne razgovaraju. Sve što bi mu mogla kazati već je čuo tisućama puta. Ona svaku ponavljanu riječ doživljava kao skidanje prvih zaraslina sa starih rana. Bio joj je rođendan. Ušao je u stan, suhim glasom koji je trebao imati prizvuk onog njoj poznatog dječačkog tona (još od vremena hodanja i prvih zajedničkih snova taj glas nije čula) rekao je: "Dolje, u garaži pripremio sam ti iznenađenje. Više ljudi iz kuće dolje čeka. Bilo bi lijepo da dođeš!" Nije joj čak niti čestitao, samo se okrenuo i pošao niz stepenice. Pogledala je s balkona. Ispred garaže vidjela je i svoju prijateljicu preko koje se više puta pokušao miriti s njom i nagovoriti je da privikne na život kakav su imali.
Ispred garaže bacio je pobjedonosno ključeve automobila prema njoj, rekao: "Eto!". I zapljeskao! Sebi ili njoj ili okupljenoj publici? Najvjerojatnije sebi!
Nikad ništa nije promijenio. On je, kaže, takav i ne može se promijeniti. I ne želi. Može mu biti. Ako ode - uništit će joj život. Zauvijek. Može on to, i ona zna da može. Koji put sebe doživljava kao jeftinu escort pratnju. U njegove životne i poslovne uspjehe i osvojene trofeje spada i ona.
Pristala je na svoju zlatnu krletku. Pokušava bar izgledati sretno. Može potrošiti poprilično novca i mnoge joj prijateljice zavide. U noćima bez sna, kad ga nema, dok čeka jutarnje sate koji će naplaviti i njega, tisuće puta je razmišljala o tome da rastrga ovu lošu, monstruoznu sliku svog života. Ne može. Ne zna kud bi i kako dalje. Kaže sebi da se navikla. Ali nije i neće! Nikada!
|
- 23:31 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
18.09.2004., subota
O braku (11) Ako piješ - ne vodni!
U Kini je, kažu, običaj da svadbu siromašnih ljudi pomognu svi seljani, i da u njoj sudjeluju. Tada je cijelo mjesto pozvano na svadbu. Svi zajedno dijele radost sa siromašnim mladencima i svi zapravo tu svadbu pripremaju.
Na trgu, u mjestu postavi se velika bačva za vino u koju mještani donose vino iz svojih podruma i liju u bačvu.
Vino je simbol radosti i svadbe bez vina nema. Svi će ga u slavlju i piti.
Pa se dogodilo na jednoj takvoj svadbi da su seljani donosili vino u sudovima za vino i ulijevali u bačvu koja je za to na središnjem trgu bila pripremljena.
I došao je svečani početak slavlja. I kad su u radosnom raspoloženju uz pjesmu i čestitanja otvorili bačvu u njoj je bila samo - čista voda.
Svatko je od seljana računao da se u silnom vinu njihovih desetak litara vode neće niti primijetiti.
Pjesma je zamukla i sramotna tišina se nastanila u mjestu kao glavni svadbeni gost.
Pamtimo jutra vedra i sjetna. Ona nam određuju dan. Ponekad se tek svitajućem danu nasmiješimo neotvorenih očiju i cijeli dan nam bude nekako nasmijan. Drugi put je dovoljan zvuk budilice, nespretna jutarnja riječ ili krivi predmet na krivom mjestu da cijeli dan krene naopako.
Koliko puta smo doživjeli ( pa i ovdje stranicama virtualnog blogerskog svijeta) da nam netko kaže: danas si mi uljepšao dan!
Doista je malo potrebno da staza našeg dana skrene na potpuno drugi kolosijek vedrine ili tmurnog neraspoloženja samo zbog malog, sitnog, gotovo beznačajnog detalja koji je u pravom trenutku dotakao našu dušu.
I uljepšati nekome dan (ili život) znači samo nadoliti malo ulja u svjetiljku tuđeg života ili prosuti mrvice vedrine na stazu kojom će netko naići. Zvuči jednostavno i istovremeno teško. U sumornim jutrima brinuti tuđu brigu ili vlastito neraspoloženje skriti duboko u sebi i sam pokušati pronaći dobar razlog za optimizam - ljepota je življenja koju rado nazivamo imenom ljubavi, jer ona to uistinu i jest.
Posebno je to važno u braku. Ponekad će dijete rastjerati oblake našeg neba i njegova jutarnja dobrodošlica danu i nama zateći će nas i posramiti u našoj mrgodnosti. Omiljena pjesma na radiju, miris jutarnje kave ili malo sunca koje su uporno probija kroz zatvorene prozore naše sobe već su dovoljni razlozi za dobar početak. Drugi put ćemo u jutarnjem izabiranju i premišljanju oko toga što prihvatiti kao prvo i najpotrebnije za početak dana zgrabiti osmjeh (vlastiti) i s njime posveti jutro i dan. I svoj i tuđi. Malo treba!
Prečesto očekujemo da to "malo" odradi netko drugi. Da netko drugi pokuca - a mi ćemo rado otvoriti, da se netko drugi ispriča - a mi ćemo rado oprostiti. Očekujemo da se netko drugi nasmiješi, da netko drugi pomiluje, da netko drugi očisti, pomakne, utješi, zagrli... uvijek netko drugi.
A početak boljeg dana (a život je sastavljen od dana) krije se u meni. I onaj divni dan, kad sam u svadbenoj radosti slavio rođenje svoje obitelji, samo je početak ljepote koja treba trajati. Skloniji sam želji da svadba traje cijeli život. I da zapravo običnosti koja nam dan čini sivim preslikom onog jučer ne dopustimo ulazak u svadbenu dvoranu života. Lijepo bi i potrebno bilo da svaki dan u sebi kao ukras ima nešto svečano, nešto raspjevano, nešto za čestitati, onako svečarsko. Mislim da je to moguće i u krutosti življenja, i u računima, pelenama, prehladama, spletkama ili inatnim prkosima. Kao što je dovoljna ruža na stolu da ručak bude svečaniji ili sitno iznenađenje da duša bude vedrija.
Ako očekujem da uvijek netko drugi u bačvu moje svadbe nadolijeva vino, i ako još k tome očekujem da se moja voda nevjere, nestrpljivosti ili nepažljivosti ... neće ni primijetiti u silnom vinu koje je netko drugi ulio - opako se varam. Bolji svijet, bolji dan, ljepši san i sretan brak započinje od mene. Od moga srca. Tu se gnijezde svi dobri počeci koji će svoj rod svakodnevno pružati, a mi ćemo ga ubirati s ljubljenom osobom.
Vino je simbol zajedništva, radosti i slavlja. Zato - "Ako piješ - ne vodni!"
|
- 15:24 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
16.09.2004., četvrtak
|
Dijete moje...
Dijete, poučavaj me o svemu.
Ti znaš kako vjetar pjeva u krilima ptica i kako za svakim pogledom ostaje trag.
Ti znaš kako svaki trun dobrote širi život zemlje za po jednu prisnost.
Poučavaj me o svemu prije no što počneš zaboravljati.
Ja sam nekoć bio sve znao - i sve sam zaboravio.
Kroz tebe, premda i ne samo kroz tebe, polako se prisjećam i, slutim, doći će doba
kad će mi se sve izgubljene vode obilno vratiti kroz darežljive i blagotvorne kiše.
Znam, možda će doći dani kada će naizgled okopniti tvoja i moja i naša srodnost,
kad otkucaji naših srca ne budu nalazili odjeka jedno u drugome, kada se nećemo razumijevati
i kada ćemo jedan kraj drugoga prolaziti neupoznati.
Možda će doći doba kada ćeš i ti sve zaboraviti.
Ne plaši se!
Pouzdano će tada na tvoj put naići netko tko će ti, kao što si ti danas meni, biti vidikovac.
A u neki dan tvoji i moji koraci ujednačit će se kao što se kroz boli ujednačuju snovi i ruke
i pohitat ćemo jedan k drugome da si kažemo ono što je do iskona u nama,
ono što jesmo: zemlja koja se budi za nebo.
S. Lice
|
- 17:08 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
15.09.2004., srijeda
O braku (10) Pouči me dijete...
Čovjek žuri i troši, dijete se igra i uživa.
Odrasle je život uozbiljio, dijete je razveselio.
Ljudi stvaraju i zrelošću daju ozbiljni ton životu. Dijete je utjelovljena radost, trčeće čudo.
Odrasli pamti, dijete sanja.
Veliki grade, djeca uživaju.
Veliki se svađaju, djeca se pjesmom mire ( i drugima donose mir).
Riječi odraslih su mudre i teške, dječji govor je jednostavan i lijep.
Odrasli uvjerava i prijeti, dijete se smiješi i osvaja.
Razlike su očite i ne ostavljaju nas ravnodušnima. Zapravo bude u nama želju povratka k onome što smo izgubili ili prokockali odrastajući i postajući "veliki". Obukli smo haljine odraslosti, život nam je nametnuo surove igre u kojima je smijeh postao gubljenje vremena, a igra djetinjasta dokolica. Rezultat našeg odrastanja nikako nas ne ostavlja oduševljenim. Htjeli bismo drugačiju odraslost. Sanjamo izgubljeno djetinstvo i dok marno prebrojavamo uspjehe i brojke svoje zrele dobi dijete u nama želi drugačiji život. Bezbrižniji i više osvijetljen bojama djetinstva.
Ponekad odbacujemo taj san kao nemoguć ili kao nepristojan. Mrštimo se životu želeći ga tako prestrašiti, a on nam odgovara istom mjerom.
A dok promatramo djecu, pa čak i mlade, sa sjetom uspomene na nama nemogući svijet znademo kazati: Blago njima! Oni znaju živjeti.
Doista djeca znaju živjeti i život pretvoriti u stvarnu bajku. I dok im zavidimo poželimo barem ponekad, jedno poslijepodne ili večer, biti kao oni. Poželimo pastelim bojicama oslikati zid svoje sobe, poigrati se skrivača ili se drugome nasmiješiti sigurni da će shvatiti upravo ono što smo mu htjeli priopćiti, a ne nešto sasvim suprotno. Poželimo prihvatiti svoje dječje igračkice koje su nam radovale dušu te nas učile ranim razgovorima i prvim stvaranjima. Istovremeno poželimo odbaciti svoje igračke odraslih koje su tako skupe i besmisleno nam nameću pravila koja ne možemo pratiti. Zaželimo da nam netko ispriča lijepu priču za dobar san i da nas umjesto budilice probudi glas i dodir nekoga tko nas voli. Standardi su nam porasli, želje se umnožile i naša nezasitnost postaje nam ponor koji ne možemo prijeći. Poželimo stoga dječje oči da bolje vidimo svijet i jednostavnost djeteta - da bolje razumijemo život.
Nećemo u tome nikada sasvim uspjeti. Jer i mi svojom užurbnom brigom čuvamo sretan san svoje djece i svjesni smo svoje odgovornosti u tom lijepom poslanju. Cijenu plaćamo! Ali ako se češće potrudimo oko izleta u vlastito djetinstvo ono će se ponovno nastaniti i u našoj ozbiljnoj odraslosti. Kao dar i bogatstvo.
Dok djecu učimo životu, dok strepimo nad njihovom sudbinom, i dok ih želimo zaogrnuti sigurnošću i ljubavlju ne zaboravimo i sami zahvalno uzeti dar koji nam oni pružaju. Učimo se od njih. Neka sreća našeg djeteta i nama vrati barem mrvice izgubljenog djetinstva koje sanjamo. Dijete ne može pamtititi zlo, u njegovu srcu ima mjesto samo za radost. Na dječjem licu se istovremeno zrcale i suza i osmjeh. Dijete sve doživljava kao dar i veseli se sitnicama. To su najljepši darovi koji nam naše dijete svakodnevno pruža. Možemo li ih prihvatiti i pronaći za njih važno mjesto u hrpi bespotrebnog i otrovnog tereta koji kao Sizif vučemo za sobom?
Pokušajmo! Mislim da bismo trebali. Nemojmo biti djetinjasti, ali budimo djeca, barem malo, svakodnevno malo više. Isplati se!
KAKO GLEDAŠ
- Eno galeba! kliknu dijete.
- Dosadne žderonje! - reče otac.
- Kako lijepo lete! - poveseli se dijete.
- Svuda smrade! reče otac.
- Oni su poput srebrnih marama što lete sunčanom plaveti! - oduševljavalo se dijete.
- Po toj živini trebalo bi pucati! - rasrdi se otac.
P. Spangenberg
|
- 14:37 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
13.09.2004., ponedjeljak
O braku (9) - Moja bolja polovica...
"Nije dobro da čovjek bude sam..." drevna je Biblijska rečenica koja će nam pokušati dočarati fatalnu potrebu za drugim tko će biti potpuno, sasvim i zauvijek uz nas kao dio našega života. Biblija će u simboličnom izričaju govoriti o ženi koja je zapravo nastala u Adamovu snu, kada Bog od njegova rebra stvara novo biće. Tu pomalo prepoznajemo onu jedinstvenost dvaju bića koja se upotpunjuju u ljubavi.
Stari Grci će reći da su zaljubljenost i ljubav zapravo božansko prokletstvo koje se događa kada slijepi bog ljubavi Amor svojom strelicom pogodi zaljubljenika. U pogođenom se tada stvara novo ludilo i osoba nema mira dok ne ostvari san kojim je zatrovana. Pa to događanje kroz grčku mitologiju nosi ne samo čar lijepoga, nego iznad svega i začaranost koja ima predznak fatalnog usuda nužnosti.
Među mnogim plemenima i danas je rašireno vjerovanje da je zaljubljenost kao predvorje ljubavi uvijek posljedica "nabačenih čina" i da su takve osobe magijski ureknute. I naši će stariji, koji put, promatrajući ljubav bliske osobe, koja se događa mimo njihove logike, odluke i računice poluozbiljno kazati da je tu netko "bacio čari".
Astrolozi će rado kazati da je i zaljubljenost posljedica određenih susreta nebeskih tijela (konstelacija) i da je ljubavni usud zapravo "zapisan u zvijezdama".
Neobično je tumačenje koje kao podlogu ima i mit o Narcisu. Čovjek zapravo u drugome vidi sebe, projekciju svega što u životu nije uspio, što mu nedostaje ili što mu se nije dogodilo. Gledajući drugoga zaljubljenik kao u ogledalu vidi svoju dušu i rado poput Narcisa iz grčke mitologije beskrajno vrijeme provodi nadvijen nad tuđim srcem kao nad bunarom i ne znajući da je to zapravo projekcija njegova lica. I ako se voda tog bunara u oluji života uznemiri pa se vlastita slika više ne može prepoznati zaljubljena osoba spremna je koraknuti i do smrti samo da bi bila bliža izmišljenom liku.
Meni je ipak najdraže tumačenje (zapravo najbliže mom unutarnjem osjećaju) koje Platon iznosi u svojoj Gozbi. Aristofan, dakle, u Platonovim spisima govori o tome kako su ljudi bili neposlušni bogovima pa ih je Zeus rasjekao na polovice i otada svaka polovica razbacana po svijetu traži svoju drugu polovicu i to nevjerojatnom žudnjom kakvom se i traži izgubljeni dio bića. Te želja ih sastavlja u prvobitnu prirodu i od dvije osobe želi stvoriti jedno novo (ponovno pronađeno) biće.
Simpatično zar ne?
Ja ću najradije u nevještom pokušaju tumačenja ljubavi kazati: Istina je da nam se u ljubavi poklope zvijezde i da nas uzdignu do svojih vrhunaca. Istina je da se tada u nama događa blještavilo i neizmjernost svemirskih prostranstava. Istina je da je dobro da čovjek nije sam i da je drugo biće postalo dio našeg sna, nama beskrajno važno, kao dio nas. Istina je da smo u ljubavi začarani divnom čarolijom i da nas nije puno briga za trijezne mudrace koji ne mogu podignuti pogleda niti do ljudskih očiju, a pogotovo ne do zvijezda. Također je istina da u ljubavi promatramo drugu osobu kao u ogledalu, jer ona doista i jest ogled našeg bića. I istina je da ta druga draga polovica pronađena usudom, sudbinom, zvijezdama, srcem ili očima (slučaja ovdje nema) jest biće koje će nam ponovno darovati izgubljenu potpunost.
Ali iznad svega: istina je da nas ljubav čini sretnima i to zato što je netko pored nas sretan. I u vlastitoj školi života naučimo pravila ljubavi. Ona su toliko jednostavna da ih najbolje razumijemo srcem i prelijepa da bismo ih smjeli zaobići.
Vic iz raja
U Edenskom vrtu Adam se žali Bogu:
- Pa Bože, sve si lijepo oko mene stvorio. Ali moj raj je tužan. Meni je dosadno i treba mi društvo.
- Pa dobro, uslišati ću tvoju molbu i stvorit ću ti nekoga tko će biti uz tebe.
I stvori Bog Evu.
Adam se ponovno blistavih očiju pojavi pred Bogom.
- Bože hvala ti što si mi stvorio družicu. Ali, zašto je onako lijepa, prelijepa.
- Da, takvu sam ju stvorio da bi je mogao zavoljeti i s njom uljepšati raj.
- Ali Bože, zašto je onako naivna?
- Stvorio sam je naivnom da bi i ona tebe mogla zavoljeti.
Evo drago blogersko društvo promaknut sam na "almost cool" listu pa želim zahvaliti svima koji su ovom doprinijeli. Nemojte se ljutiti ali dvije osobe ipak moram posebno spomenuti: CyberGirl i Marita hvala vam vrlo!
|
- 23:22 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
12.09.2004., nedjelja
O braku (8) - Hvalospjev ljubavi
O ljubavi uvijek najljepše priče i hvalospjeve ispriča život. Kad su jednog mudrog čovjeka upitali: Što je ljubav? odgovorio je: "Ako me ne ne pitaš, znam. Ako ti trebam reći, ne znam kako bih izrekao". To je ono unutarnje bogatstvo duše koje poništava logiku ljudskog razmišljanja, bogatstvo koje radije živi za drugoga nego za sebe. To je nebeski dodir vlastitog života koji nam omogućava da stvorimo kutak neba već ovdje.
Srećom, ljubav je uvijek dar, veličanstven i nezaslužen. Mi smo samo sretni primatelji. Zato se ona ne može kupiti, na silu imati, niti naučiti iz ljudskih knjiga. Može nas dotaknuti ili ne. Uvijek je milost koja je stavljena u naše slabe ruke da je čuvamo i dajemo koliko možemo.
Ona kopni u oholosti, bježi u sebičnosti, dom silnika nije njena kuća. Nestaje ako je nismo svom dušom prigrlili, ako ne uživamo u bogatstvu njezinih darova. Odlazi tiho i nježno kao što je i došla. Želi nas obuzeti za stalno i potpuno, inače napušta naša vrata i traži drugog dostojnijeg sretnika.
Čim se udomila u našem životu srećom sunča naše dane. Svemu što jesmo i imamo daje posebnu radost. U teškim danima njena rijeka je bujnija i njena nas snaga jače nosi. Postaje blagoslov našeg življenja.
Siromaštvo riječi o ljubavi danas nadoknađujem jednim od najljepših tekstova koji su o ljubavi ikada napisani. Nedjelja je!
HVALOSPJEV LJUBAVI
Kad bih sve ljudske i anđeoske, jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih na hranu siromasima razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je strpljiva, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne oholi se;
nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.
1. Kor.
Zvuči možda patetično ili neizvedivo... a da pokušamo danas pročitati ovaj okvirom izdvojeni tekst "Hvalospjeva ljubavi" zajedno s nekim. Jedan redak ti, a drugi draga i bliska osoba. Možda ovaj luckasti pokušaj neće nitko probati, ali ako pomislimo kako bi to izgledalo nasmješit ćemo se, zacijelo! I to je već nešto!
|
- 04:51 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
10.09.2004., petak
O braku (7) (Boriti se sa zmajem...)
Nema problema koji je tako velik, da ja od njega ne bih mogao pobjeći!
C. Brown
Boriti se ili odustati...
Neki je čovjek došao psihijatru i rekao da mu je prošle noći došao u posjet zmaj sa dvanaest nogu i tri glave. Bilo je živa razvalina, nije mogao spavati, bio je na rubu potpunog sloma. Pomišljao je čak i na samoubojstvo.
„Mislim da vam mogu pomoći - moći ćete se boriti s zmajem“ reče psihijatar, „ali vas moram upozoriti da će to trajati godinu ili dvije i da će vas koštati tri tisuće dolara.“
„Tri tisuće dolara!?“ uskliknuo je čovjek. „Ni govora. Ići ću kući i sprijateljiti se sa zmajem.“
Na dobro se lako naviknemo. Dobar život, pitomost odnosa, radosni razgovori i blistavi dani ugnijezde se u našem srcu za tren. I čini nam se da su oduvijek tu, da smo s njima rođeni. Budimo se s osmjehom i dan nam bude samo produžetak sna. Sve nam je pri ruci i život sliči mirnoj rijeci. Dobro je postalo dio nas, pa nas možda potrese samo pokoja nevolja bliskih ljudi i opet se žurno ušuškamo u svoj pamučni život. Navikli smo se na njega - kao da je po sebi razumljiv i logičan. Dobrota pretječe dobrotu, pažnja se pretapa s osmjehom. Ništa ne doživljavamo kao dar, nego kao pravo i u tom uživamo.
I na zlo se čovjek navikne. Pa mu zli dani postanu kruh svagdanji. Ulijenimo se u svojoj nevolji i srce nam se nekako s njom sprijatelji. Ne da nam se ništa mijenjati. Možda bude gore. Neka ide ovako. Ne daj Bože većeg zla! Hladnoća bračnih odnosa postaje stalni predznak naših dana. Riječi postaju mrzle i bezosjećajne do te mjere da nas više niti ne bole. Sve je nekako priviknuto i obično do sivila. Uspjeli smo zaboraviti sve svoje snove o sretnoj obitelji i potrpati ih u kutiju mladenačkog idealizma i nedorasle pjesničke zatrovanosti. Tu kutiju više ne otvaramo da iz nje ne izlete duhovi promjene koji bi nas potresli i protresli.
Sve podnosimo u nekoj anemičnoj bezvoljnosti uvjereni da je zla sudbina bacila svoju fatalnu kocku baš na nas i da ne može biti niti bolje, niti drugačije. Pokušavamo sagraditi neki mali svoj zakutak radosti i liječenja svojih rana. Pomogne nam vlastito dijete, dobar prijatelj, knjige ili tajno sklonište u koje se, kao u zavjetrinu, ponekad skrijemo.
Različiti su razlozi zbog kojih ta neuspjela građevina još uvijek ima svoju ulicu i kućni broj, prezime i vrata, ali su nedovoljni da u njoj budemo sretni. Svejedno - ne diraj! - možeš samo pokvariti.
Zmaj iz moje priče zove se hladnoća, nedostatak ljubavi, nevjera, svađa česta kao disanje. Isplati li se truditi, mijenjati, popravljati, jednostrano i nezahvalno... ili se lakše pomiriti sa zmajem. Je li doista preskupa investicija opet pokušati obnoviti staro zdanje ili nam je duša preumorna za bilo kakve promjene? Ako neumorno od početka guramo probleme pod tapete svakodnevlja, ako nemamo hrabrosti pokušati probuditi zaspalo ili čak oživiti mrtvo, ako smo preponosni da priznamo dio i naše krivice - onda se pomalo mirimo sa zmajem. Ako ne vjerujemo u ponovljivost "neponovljivoga" - onda dopuštamo "zmaju" da hara našim domom i životom.
Ne prestajem vjerovati u čuda. Možda je doista samo malo, malo potrebno da se pokrene nepokretno i nasmiješi smrznuto. Mladost i dva ogromna srca u trenutku oduševljene radosti i nevjerojatne ljubavi pokrenula su obiteljski vrtuljak ljubavi koji je trebao biti znak života. Možda su zaboravili da ga treba i dalje okretati, da se neće vrtjeti sam od sebe i da mu je draže stajati nego se gibati. Zaborave ljudi da ljubav raste od svakodnevnih pažnji i da je treba zalijevati strpljivošću. Možda je doista malo, sasvim malo potrebno da život opet krene. Ljubav i u jeseni može donijeti svoje proljetne plodove. Možda... ne znamo dok ne probamo.
Ne dopustimo zmaju da zauzme zakutke našeg doma. Borimo se s njim. A on, stoput provjereno, bježi od smijeha, zagrljaja, razgovora, dobre volje i nježnosti svih koji su u njegovoj blizini. Neka bježi. Neka nestane. Zauvijek!
Treba imati snage za sreću
|
- 09:45 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
08.09.2004., srijeda
O braku (6) (Imaš li vremena?)
VRIJEME
Susretnem prijatelja, u prolazu, gotovo smo se samo dataknuli pogledima.
Upitam: - „Čuj, žuriš li?“
Okrene se onako u polukoraku. Dio njegovog bića je već naprijed, a samo dio sam zaustavio nenadnim pitanjem. Žurstro odgovori: - „Ma ne, uopće ne - reci!“
- „Imaš li malo vremena za mene?“
- „Kaži! Što ti treba?“
- „Ma, ne treba mi zapravo ništa. Samo...ako imaš malo vremena, kužiš...“
- „Aha – mislio si da popijemo piće. Ma, zapravo jesam malo u strci, ali bit će prigoda. Neki drugi put... „
Pogledao me gotovo sažalno.
Vrijeme je postalo izrazito deficitaran artikl. Koji put poželimo da dan traje 30 sati, jer nam upravo tih nekoliko sati nedostaje da sve stavimo na svoje mjesto. Prvi gutači našeg vremena su naravno novovijeki robovlasnici. Kad oni poharaju naše životne minute malo toga ostane. Nametnuti ritam, prečesto, doista nije ljudski. Nakon posla dio tereta nosimo i svome domu. Nezavršeni izvještaji, nepopunjene tablice, „last minute poslovi“, cijela binarna šuma Striborova koju moramo i nakon redovitog posla barem malo prokrčiti u svom laptopu koji nam je postao kao uteg oko vrata... sve nas to pomalo guta. Cijenu plaćamo ne samo osobnim stresom i unutranjim neskladom, nego pati i naša obitelj s kojom se viđamo ponekad skoro samo u prolazu. Razgovori se, unatoč dobroj volji, više svode za tehničke napomene i kompromise kako opstati u žrvnju života, nego na lijep i nježan razgovor bliskih duša. Mobitel koji je sve do prije nekoliko godina slovio kao znak nekakvog napretka postao je okov koji uvijek sebi može uzeti za pravo da nam otme najljepše trenutke. Upada nam u riječ bez najave i pitanja i beskrajno posesivno guta naše vrijeme. Kao da je navijen da zvoni baš onda kad ne treba i da nam ukrade spokoj baš onda kad ga najviše trebamo. Znak unutarnjeg i životnog napretka danas je, očito rijetka mogućnost – nemati handy i znati ga cijeli vikend ili bar jedno poslijepodne sasvim isključiti. Pageri, faksovi, moblini uredi, elektronski podsjetnici, razni zvukovi podsjećanja i upozoravanja gutaju nas i obavijaju poput neke ogromne hobotične nemani.
I kad modernim lopovima našeg vremena uspijemo ukrasti malo svojih sati, onoga vremena koje nam po prirodi postojanja pripada – što činimo s njim?
Volimo kazati „vrijeme je novac“. Jest, ako u tom potrošenom vremenu steknemo neki novac. Ali zašto ne bismo kazali: vrijeme je ljubav – jer smo kroz vrijeme uspjeli da nam se događa ljubav, ili vrijeme je dobrota - jer smo svom vremenu provedenom sa supružnikom darovali ime dobrote. Dajmo svom vremenu neke poželjnije sadržaje. Neka to bude vrijeme ljubavi, vrijeme nježnosti, vrijeme igre... one prave igre i s djecom i s bračnim partnerom, igre koja na neobičan način zbližava duše, igre koja je nerijetko lijek braka i koja briše nesporazume, budi u nama zaspalo djetinstvo i potiče mnoga dobra događanja.
Ili zašto ne bismo mogli kazati: vrijeme je dar! Jer poklonjeno vrijeme dosta dobiva ljepotu i sadržaj najljepšeg dara.
Kad govorimo o vremenu koje provodimo u obitelji, o onom vremenu koje sam nisu uspjeli ugrabiti pijavice koje svakodnevno iz našeg života sišu vrijeme, uvijek je osnovno pitanje: kako ga upotrijebiti najbolje (za obitelj). Trčim odmah svojima i poklanjam im preostale mrvice vremena. Tako im poklanjam život i uljepšavam ostatke i svog vremena.
Doista treba odrediti pravo vrijeme za prave stvari. To je mudrost i umjetnost življenja. Jer, ako se u obitelj uvukla svadljiva tišina, onda je puno prikladnije sjesti i razgovarati, ili čak dokono šetati ili razbibrižno „potratiti“ vrijeme koje će nevidljivim sponama zaliječiti ranjeno - nego glačati rublje. I bolje je sate provesti držeći suprugu za ruku nego u muškoj zauzetosti uređivati okućnicu ili popravljati prozore. I kad jaz između dviju osoba postane nepremostivo velik i vrtoglavo dubok tada kao najljepši lijek i terapiju uzmimo vrijeme: vrijme smijeha, igre koja je sama sebi svrhom ili zajedničkog izleta na mjesta stoput viđena - to je pravi lijek za sve ono što nespretnim riječima i inatnim svađama porušismo.
Imati vremena – doista pokloniti vrijeme, ključ je rješenja mnogih bračnih nesuglasica i staza na kojoj rastu plodovi sretnog obiteljskog postojanja. Vrijeme će, ako ga doista želim pružiti voljenoj osobi, samo pronaći svoj sadržaj - smislen, dobar i ljekovit. U niski godina, kada bračni staž dublje urezuje svoje godove u naše biće, trebamo imati sve više i više vremena jedni za druge.
Postoje trenuci koji poludjeli vrtuljak života naglo uspore ili ga naprasito zaustave. To su trenuci gubitka drage osobe, nenadnih osobnih tragedija, vlastite nemoći. Tada smo zaustavljeni i bolno zadržani unatoč ili čak za inat užurbanosti koja nas je obuzela. Nevolja nas ostavlja paraliziranima, smrznutih pokreta, a u naše se srce uvlače ozbiljne i smirene misli. Odjednom imamo vremena i nigdje nam se ne žuri, a život promatramo iz sasvim drugog kuta, sve postaje drugačije. To su potresi životnih temelja, kada ne znamo kako i kamo naprijed. U takvim trenucima naš pogled na vrijeme koje je prošlo i na ono koje će doći postaje bistriji i mudriji, možda i zato što ga promatramo kroz vlastitu suzu. Tada postajemo svjesni da je jedino pravo vrijeme ono što smo ga uložili u ljubav i dobrotu i da takvo vrijeme nije nestalo, nego živi zanavijek. I tu se stvaraju odluke. Tijek prošloga se ne može vratiti, ali ono što je ispred nas može biti sretnije i ljepše.
Neka naše vrijeme bude sretni dah vječnosti.
RODITELJI NEZAMJENJIVI
Mladi muž i žena žele u trgovini igračkama kupiti rođendanski dar za svoju kćerkicu. „Mi smo, znate, cijeli dan zaposleni“, objašnjavaju zabrinuti roditelji prodavačici, „pa nismo kod kuće... Trebamo nešto što bi malu razveselilo, dugo je zabavljalo i oslobodilo osjećaja osamljenosti...“
„Žao mi je“, odgovori prodavačica, “ali nemamo roditelje na prodaju.“
|
- 12:49 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
06.09.2004., ponedjeljak
O braku (5) (Srce ili razum ?)
Ništa nije praznije od pretpane duše
Srce i razum dva su svijeta - bitno različita. A žive u istoj osobi, gotovo suprostavljena, koji put pomirena, ponekad samo primirena. Srce uživa u ljepoti, a razum u matematici, srce se divi a razum računa, srce se smije i plače a razum pokušava prigušiti tu ljepotu simfonija koje istom snagom opjevaju dubinu dobroga i jaz lošega. I zato život koji put izgleda kao hod po žici - balansiramo između dvije suprostavljene strane i poput vještih akrobata idemo u strahu i smijehu prema drugoj obali. Živimo u neprestanom balansiranju između srca i matematike, ljubavi i logike
U tom koktelu življenja ipak pomalo (ili sasvim) dajemo prednost jednoj strani. To je očito zakon životne ravnoteže. I ako smo pretjerali sa srcem panično bježimo u zakutke razuma, a također i nevolje koje su nam pruzročile razumske kalkulacije najradije liječimo srcem. I u pogledu unatrag, na godine koje su iza nas, vidjet ćemo da je ta prednost bila u nekim danima više na jednoj, a u drugim na drugoj strani štapa kojim držimo životnu ravnotežu. To volimo nazvati odrastanjem, ozbiljnošću i odgovornošću prema životu.
Kao djeca bili smo srce, čisto srce, bez dodataka odraslih primisli. A život koji je "čisto srce" donosi beskrajnu radost svima koji takav život primjete. Drugi su preuzeli ulogu matematičara i razumnih planera.Određivali su u svojim mislima našu budućnost i crtali trasu naše buduće sreće. Priželjkivali su da nećemo ponoviti njihove pogreške i tako su liječili svoje rane. Roditelji su pomalo u naše ruke i dušu stavljali i prve količine razumnoga. Učili su nas da je srce lijepo i važno, ali da je za životnu ravnotežu potrebno nešto drugačije i više - zrnce soli i malo matematike. S vremenom je roditeljska ruka, ruka razuma, koja je čvrsto držala našu dječju rukicu pomalo popuštala i mi smo morali sami hodati. Nesigurno posrćući i nerado oduzimajući primat srcu odrastali smo. Gotovo svi. Ipak, neki cijeli život ostadoše djeca nedorasla za grubosti življenja, a ipak uvijek sanjivo sretna.
Kako se ljudske godine zbrajaju tako i odnos srca i uma postaje sve ravnopravniji. Ali prije te "zlatne ravnopravnosti" mnogo toga se dogodi - važnoga i beskrajno životnoga. Sreća da je tako! U tim najljepšim godinama obično se dogodi ono najvažnije: biramo zvanje, podižemo svoj životni šator na mjestu gdje smo pronašli najviše sunca i cvijeća, izabiremo drugi dio sebe u osobi koju volimo iznad svega, ostvarujemo prijateljstva za zauvijek, život nam se produžava i raduje postojanju u našoj djeci - događa se zapravo sve najvažnije. Sve ono kasnije u nekoj "zreloj ravnoteži logike i srca" odraslih godina jest nadogradnja na ovim gore spomenutim temeljima koje smo gradili gotovo uvijek s beskrajnim srcem posrćući preko prepreka razuma koje su nam drugi brižno postavljali na našu stazu. Jer stara je mudrost: "kad je u srcu vatra u glavi je dim" pa se nerijetki potrudiše mudrošću odraslih, taj dim rastjerati i razbistriti naše zaljubljene i zamućene poglede.
Naravno nije uvijek tako. I nismo uvijek sami kovači svoje sreće. Ako čovjek dopusti da neki zbrajač brojeva, pa makar bio najrođeniji roditelj, odlučuje o onome što srce treba odrediti, događa se tjeskoban i pomalo zagušen život. Ili ako čovjek sam zatomi svoje srce u danima mladenaštva kad ono najjače kuca i usmjerava naše korake, u nekim opreznim godinama obično više nemamo volje ni hrabrosti upustiti se u "avanturu" koju zovemo brak. Jer takvi su toliko toga vidjeli, doživjeli, toliko razočaranja podnijeli, mnoge gorke suze svojih vršnjaka i sami brisali, potrošeni su i ogorčeni i vlastitim avanturama, pa sve to rađa oprezom i strahom. Razmišljaju kao starci, zaboravljau da ne može sve u životu biti jasno, izračunato i predviđeno. Oni prerano izgubiše dječje srce ili im ga je netko ukrao. Izgledaju vrlo uspješno i do u tančine su razvili samoobrambenu logiku, ali meni ih je žao. Njihovo srce jedva da može nostiti težinu vlastitog života i radije žele život živjeti kao samci, jer im "nitko ne može dati onoliko ljubavi koliko oni trebaju" i jer je "prerizično nekome se sasvim prepustiti". Zapravo su zaboravili logiku ljubavi - ona se ne mjeri količinom nego postojanjem. Ili jest ili nije!
Posebna priča su oni koji u zrelim, da ne kažem poznim godinama, svoje davno pogaženo srce i propale godine nadoknađuju kradući život nekoj mladoj naivnoj osobi (tema za post koja načima mnoga aktualna pitanja).
Odluka o ljubavi zauvijek uvijek je zapravo pitanje srca i gotovo samo srca. Sa srcem se oduševljano ide u nejasno i osluškuje se zov avanture za koju smo spremni sve staviti na kocku. Srce previđa samo najbolje dane. Tako je određeno i ljepota takvih odluka jest upravo u tome. Kasnije te odluke obučemo u haljinu zbrajanja, straha i brige za budućnost. Ali onaj prvi potez konačan i važan, koji odlučuje sve - taj korak se uglavnom čini srcem. Ako nije tako, ako se o tome odlučuje u nekim godinama trijeznosti i mudrih premišljanja, onda to više sliči poslovnom potezu i kalkulaciji dobivenoga i izgubljenoga nego potpunom daru. Jer pamet zrelih godina rado računa s najgorim i ne želi jednadžbe s jednom ili više nepoznanica. Pamet je obučena u uzmak, oprez i tisuće pitanja na koja se mora imati odgovor. Zrele godine donose iskustvo, trijeznost i matematiku. Srce postaje neprijatelj, pa se nerijetko i razboli...
A kormilo plovidbe bračnim vodama uvijek je u rukama srca. Tu je ključ dobrog braka. Ako taj ključ izgubimo rado ćemo govoriti o toleranciji i poštivanju, o skladu i prihvaćanju, uvažavanju i popuštanju - možda manje o ljubavi. Razum nam svojom matematikom omogućuje da poboljšamo vanjske uvjete življenja, ali srce nam daruje da u svemu postignutom i uživamo.
Neke svoje životne probleme možemo uspješno riješti samo razumom. Zaključamo srce, ohladimo glavu, smirimo misli, zatomimo suze i bol i - odlučimo!
Većinu ih, ipak moramo riješti srcem, isključivo srcem. Ako je naše preslabo pouzdajmo se u srce drage osobe, pogledajmo srce vlastitog djeteta i u njemu pronađimo ono što smo uz put izgubili i čudesnost novoga pomalo će početi živjeti.
I za kraj pitanje: Kako ti srce?
Predugo smo živjeli jedni pokraj drugih.
Danas znamo da moramo živjeti jedni s drugima.
Budućnost možemo imati samo ako živimo jedni za druge.
|
- 04:19 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
04.09.2004., subota
O braku (4) (Prva svađa...)
Bolje je imati srce bez riječi,
nego riječi bez srca.
Trenutke koji su po nečemu prvi srce rado pamti. Sjećate li se svog prvog susreta očima, kad ste se prepoznali s dragom osobom koja se nakon toga ugnijezdila u vaše srce i život zauvijek. Niste zaboravili prvu nespretnu ljubavnu rečenicu koja vas je u hipu pretvorila u dijete, prvi poljubac, prvi dodir, prvi osmjeh, prvo jutro, prvu suzu... sve ste to urezali u album života. Čvrsto i neponovljivo te uspomene stoje tu kao najbolji ljekoviti balzam naših rana, kao najljepši uvijek svjež dar, kao povratak u budućnost. U sumornim i hladnim danima, kad ponestane one drage kristalne jasnoće i sve boje postanu sive otvaramo taj album i iz njega izlazi sunce. Iz tog sve debljeg albuma prve stranice imaju zlatno, počasno mjesto.
A sjećate li se prve svađe. One prave, tmaste, teške i zlokobne koja se odjednom pojavila niotkuda i bacila sjenu na čaroliju. I te se sjene više nikada ne možete riješiti. Morate stalno svijetliti da je manja i bezbolnija, ali ona je tu. Gdje je sunce mora biti i sjene.
Najvjerojatnije se nećemo sjetiti detalja, razloga i sitnica koje su pokrenuli lavinu. Ali nikad nećemo zaboraviti bol koja se tada usidrila u nama. Odjednom smo onome koga smo nazivali anđelom skršili krila i na pozornici braka otvorio se zastor nekih novih događanja. Tada je neka virtualna linija preskočena i možda je ta svađa, posebno ako joj je epilog bilo guranje problema pod tapet, bila ulaznica u predvorje bezličnog, lošeg braka. Naravno prva svađa nerijetko je samo uvod u kasnije nesporazume koje poput bršljana guše brak ne dopuštajući mu da diše i zapravo danas više govorim o njima - svađama koje postadoše kronična bolest ponekih brakova.
U svađi se događa prava mala strategija ratovanja. Počima se sa malim poluotrovnim strelicama, uzmiče se pred pravi napad, taktizira se i u važnom trenutku izvlači tajno oružje...Od srca, onako sočno i s punim plućima možemo se posvađati samo s nekim bliskim, dragim, nekim koga dobro poznajemo.
U svađi, onoj pravoj, a ne u svakodnevnoj simpatičnoj čarki koja je začin braka, dakle u pravoj svađi upotrebljavamo svoje najotrovnije oružje i iz najtamnijih dubina sebe dugo pohranjivane podatke brižno čuvane za posebnu prigodu odjednom prostiremo na svjetlo dana i cinično ih zamotavamo u celofan pakosti i pobjedonosnog juriša. U hipu se preobražavamo se u ratoborne Ksene ili destruktivne Rambo junake i uživamo u boli protivnika. Tuđe suze su nam očiti znak dobijene bitke, možda ne rata, ali iste suze znademo upotrijebiti i kao moćno protuoružje. Zvuči poznato, zar ne?
Kad se svađa kao hrđa uvuče u pore braka i razara ga volimo glumiti da je sve bajka... blistamo, izgledamo sretni... jurnjavom i skupim odmorima nadoknađujemo mir i nježnost, drugima bezobrazno očito (do nevjerojatnosti očito) pokazujemo privid sretnog braka a hrđa začeta svađama buja u nama. Osjećamo je kako vreba i nagriza, krade nam riječi, opuštenost i maštovitost. Ugnijezdila se u najljepše zakutke našeg bića i života, kad pripremimo nježan trenutak ili kad želimo mrvicu više od uobičajenog - odjednom nepozvana sjeda za naš stol ili se uvlači u našu postelju.
Svađa je uvijek potres olujni pomak, nešto u čemu sva trulež otpadne i rađaju se šanse novoga. Ona je stoga potrebna kao revizija stanja i uznemirenje učmalosti, potrebna je i stoga jer je njen konačni slijed mirenje. "Anđeo s greškom - bez krila" postaje čovjek-osoba koju volimo i ljubavlju želimo zadržati. Tako se rađa nova kvaliteta braka, osiromašena od nebeskih iluzija, a obogaćena potpunošću upoznavanja i prihvaćanja u ljubavi druge osobe.
Svaka svađa kao svoj poseban dar nosi mogućnost mirenja. Tu šansu svakako ne smijemo propustiti. Jer kao što zauvijek pamtimo prvu svađu, mnogi vjerujem u srcu kao posebnu nose i uspomenu prvog mirenja. Brana koja je nenadno popustila u prvom naletu sručila je na nas hrpu lošega i bolnoga. Ali ta vrata su ostala otvorena i kroz njih će ista rijeka koja je donijela svađu i teške riječi naplaviti i obilje iskrenosti koja upotpunjuje kvalitetu odnosa. Bitno je samo "preživjeti" pod hrpom prvih ruševina te imati strpljivosti čekati i dobre darove koje donosi ona ista bujica koja nam je donijela i svađu.
U svađi također gađajući otrovnim strelicama "protivnika" u njegova najbolnije rane sebi, zapravo, sebi jasno pokazujemo mjesta gdje treba staviti najviše melema i lijeka ljubavi. Samo svojoj energiji okrenimo polaritet! Rezultat će biti začuđujući. To nam želim!
KAKO NASTAJU RATOVI
- Tata - pita sin oca - kako nastaju ratovi?
- Dijete moje, to ti je negdje ovako: Uzmimo primjerice da se Amerika i Engleska posvađaju oko nečega...
- Ne govori gluposti!- uplete se majka. Amerika i Engleska neće se nikad zavaditi.
- Pa ja to uopće ne tvrdim; samo spominjem primjer.
- I takvim glupostima puniš djetetu glavu!
- Ja punim djetetu glavu? Da je po tvome, dijete ne bi nikad ništa doznalo!
- Što si to rekao? Da to više nikad nisi...
- Hvala tata - javi se dječak. - Sada znam kako nastaju ratovi!
W. Hoffsűmmer
|
- 10:19 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
02.09.2004., četvrtak
O braku (3) (Sveti Josip bio je pravi frajer...)
Govoriti o braku i obitelji uvijek je teško. Lako se izgubi suptilnost i zaluta se i nehotice u vode crno-bijeloga, nepotpunoga i daleka vedrini i optimizmu. S druge strane veličina jednog blog posta može samo dataknuti mali kamenčić u silnom bogatstvu sadržaja i mogućnosti govora. S tim računam, kao uostalom i svi ostali koji iskreno, iz srca i hrabro dodiruju riječima poneku strunu na harfi koju nazivamo brakom i obitelji.
Mnogo hladnoće ima među ljudima,
jer se ne usuđujemo očitovati onako srdačnim
kakvi zapravo jesmo.
A. Schweitzer
Što je to što nam priječi da teška, olovna vrata svojih emocija širom otvorimo nekome kome s kime stvaramo život i kome smo se potpuno predali. Zašto sve dobre riječi ljubavi i pažljivosti tako teško pronalaze svoj put do naših usana i do tuđeg života? Da li je to naš unutarnji strah da će naša iskrenost postati verige kojima ćemo u "u trenutku slabosti" sebe zauvijek okovati. Ili je to bojazan od nas samih - da se suočimo s nečim što spava duboko u nama. Možda je hrapava škrtost emocijama neka zla jeka prošlosti koja je u gene muškarca upisala krivi kôd da treba biti neotesani grubijan i da je upravo u tome sva njegova privlačnost i moć. Zaboravlja se da najveća snaga leži upravo u nježnosti i da životne nevere uvijek teže podnesu oni koji poput hrasta u svoje krošnje hvataju olujne vjetrove i s njima se bjesomučno poput kakvih Don Kihota besmisleno, kao s vjetrenjačama, bore. Bogatstvo duše koje, zasigurno, svaka osoba ima zakopano u dubinama bića, ako se ne iznese na sunce, trune i pomalo kopni, rađa bezćutnoću te donosi pakao i onima koji u blizini takvog živog groba žive.
Često se, nažalost, dogodi da najmanje one lijepe svakodnevne pažnje pokazujemo prema osobama koje ju najviše zaslužuju. Slučajni susretnici naše svakodnevice prepoznaju u nama ljude pune duha, strpljive i radosne, dosjetljive u malim darovima i bogate toplim riječima. Tim se ponekad razbacujemo prema osobama koje nam malo ili nimalo ne znače. A sve to lijepo i nježno u nama opet zaključavamo u duboki podrum neotesane sirovosti čim se približimo svome domu. I imamo li pravo dopustiti da netko naš, tko treba i zaslužuje našu toplinu ( i na kraju krajeva ima pravo na nju) mora neprestano prebirati po pepelu domaćeg ognjišta nebi li pronašao nešto, bar nešto žara i vatre za sebe i potomke?
Jedan veliki bravo za sve mnogobrojne muškarce i žene koji ponosno u svoju ljubav svaki dan ugrađuju poneki kristalić nježnosti i radosno osluškuju titraje bliskoga srca. Ljubav im je najveća nagrada.
Donosim ispovijed prije nekoliko godina hrabro objavljenu u Slobodnoj Dalmaciji o blagdanu sv. Josipa.
SVETI JOSIP BIO JE – PRAVI FRAJER
Pišem o blagdanu sv. Josipa. Zašto slavim ovaj blagdan. Do danas to nisam shvaćao, ali jedan događaj me potresao. Želim ga ispričati, možda još nekima pomogne ovo iskustvo, bez obzira da li je netko katolik ili ne, da li štuje sv. Josipa ili nije nikad čuo za njega.
Ja sam kao i većina mojih sugrađana odgajan u uvjerenju da muškarci moraju biti frajeri i to pokazati svojom sirovošću, grubim vicevima, ismijavanju slabih, osornošću prema roditeljima i nikako pokazivati svoje osjećaje. Oni su bili kao mana – nježnost, poljupci, uglađenost, a vrhunac sramote bio bi nositi buket cvijeća po gradu ili nazvati majku da joj čestitam rođendan.
To frajeri ne čine. I tako sam živio, a onda je Bog uzeo ženu koju volim. Nisam ni bio svjestan koliko je volim i što mi je značila dok nije počela umirati. Uz bolesničku postelju dani su prolazili kao minute, dok se njezin život gasio, ja sam sve više shvaćao svoju glupost i kukavičluk. Htio sam nadoknaditi sve propuštene prilike kada sam trebao pružiti utjehu, uho za razgovor, strpljenje i nježnost. Danas plačem zbog toga izgubljenog vremena ispunjenog „frajerskim“ ludovanjima po kafićima, stadionima, poslovima, marendama itd. Danas vidim da je pravi frajer bio sv. Josip, jer je imao hrabrosti, jer je uistinu volio svoju ženu Mariju, da je uzme, živi i radi s njom, iako nije bila trudna s njim. I danas bi isti slučaj bio teško prihvaćen i muškarca bi ismijavali.
Nisam kompetentan puno govoriti o onome što piše u Sv. Pismu – to će učiniti naši svećenici. Ali čini mi se da je taj lik i danas moderan.
Dragi sugrađani, napose imenjaci sv. Josipa, imajte istu hrabrost, ne bojte se voliti svoje žene, majke, sestre. Ne bojte se pokazati osjećaje, ni nositi cvijeće, ni poljubiti majku nasred ulice.
Ne budite lažni frajeri. Hrabrost je i znak ljubavi pokazati osjećaje, pa čak ako će vas zbog toga ogovarati. Pa što! Volite dok imete vremena, jer doći će svakome dan kada to više neće moći. A tada je gotovo za sve – uspomene, sjećanja, savjest – bit će loš prijatelj i boljet će vas duša što ste rasipali ono najvrjednije – a to je vrijeme, vrijeme koje imamo da volimo drugoga. Ne recite: „NAMAM VREMENA“!
Samo je jedan život i jedna šansa. Iskoristite to vrijeme da volite one koji su oko vas. I imat ćete sretan život, unatoč protivštinama, i na koncu mir u srcu i na duši. Tako se ujedno gradi ono što svi želimo – bolji svijet.
J.V.
Slobodna Dalmacija, 19. ožujka 1999. god.
|
- 09:05 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
