Čovjek žuri i troši, dijete se igra i uživa.
Odrasle je život uozbiljio, dijete je razveselio.
Ljudi stvaraju i zrelošću daju ozbiljni ton životu. Dijete je utjelovljena radost, trčeće čudo.
Odrasli pamti, dijete sanja.
Veliki grade, djeca uživaju.
Veliki se svađaju, djeca se pjesmom mire ( i drugima donose mir).
Riječi odraslih su mudre i teške, dječji govor je jednostavan i lijep.
Odrasli uvjerava i prijeti, dijete se smiješi i osvaja.
Razlike su očite i ne ostavljaju nas ravnodušnima. Zapravo bude u nama želju povratka k onome što smo izgubili ili prokockali odrastajući i postajući "veliki". Obukli smo haljine odraslosti, život nam je nametnuo surove igre u kojima je smijeh postao gubljenje vremena, a igra djetinjasta dokolica. Rezultat našeg odrastanja nikako nas ne ostavlja oduševljenim. Htjeli bismo drugačiju odraslost. Sanjamo izgubljeno djetinstvo i dok marno prebrojavamo uspjehe i brojke svoje zrele dobi dijete u nama želi drugačiji život. Bezbrižniji i više osvijetljen bojama djetinstva.
Ponekad odbacujemo taj san kao nemoguć ili kao nepristojan. Mrštimo se životu želeći ga tako prestrašiti, a on nam odgovara istom mjerom.
A dok promatramo djecu, pa čak i mlade, sa sjetom uspomene na nama nemogući svijet znademo kazati: Blago njima! Oni znaju živjeti.
Doista djeca znaju živjeti i život pretvoriti u stvarnu bajku. I dok im zavidimo poželimo barem ponekad, jedno poslijepodne ili večer, biti kao oni. Poželimo pastelim bojicama oslikati zid svoje sobe, poigrati se skrivača ili se drugome nasmiješiti sigurni da će shvatiti upravo ono što smo mu htjeli priopćiti, a ne nešto sasvim suprotno. Poželimo prihvatiti svoje dječje igračkice koje su nam radovale dušu te nas učile ranim razgovorima i prvim stvaranjima. Istovremeno poželimo odbaciti svoje igračke odraslih koje su tako skupe i besmisleno nam nameću pravila koja ne možemo pratiti. Zaželimo da nam netko ispriča lijepu priču za dobar san i da nas umjesto budilice probudi glas i dodir nekoga tko nas voli. Standardi su nam porasli, želje se umnožile i naša nezasitnost postaje nam ponor koji ne možemo prijeći. Poželimo stoga dječje oči da bolje vidimo svijet i jednostavnost djeteta - da bolje razumijemo život.
Nećemo u tome nikada sasvim uspjeti. Jer i mi svojom užurbnom brigom čuvamo sretan san svoje djece i svjesni smo svoje odgovornosti u tom lijepom poslanju. Cijenu plaćamo! Ali ako se češće potrudimo oko izleta u vlastito djetinstvo ono će se ponovno nastaniti i u našoj ozbiljnoj odraslosti. Kao dar i bogatstvo.
Dok djecu učimo životu, dok strepimo nad njihovom sudbinom, i dok ih želimo zaogrnuti sigurnošću i ljubavlju ne zaboravimo i sami zahvalno uzeti dar koji nam oni pružaju. Učimo se od njih. Neka sreća našeg djeteta i nama vrati barem mrvice izgubljenog djetinstva koje sanjamo. Dijete ne može pamtititi zlo, u njegovu srcu ima mjesto samo za radost. Na dječjem licu se istovremeno zrcale i suza i osmjeh. Dijete sve doživljava kao dar i veseli se sitnicama. To su najljepši darovi koji nam naše dijete svakodnevno pruža. Možemo li ih prihvatiti i pronaći za njih važno mjesto u hrpi bespotrebnog i otrovnog tereta koji kao Sizif vučemo za sobom?
Pokušajmo! Mislim da bismo trebali. Nemojmo biti djetinjasti, ali budimo djeca, barem malo, svakodnevno malo više. Isplati se!