< rujan, 2004 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

15.09.2004., srijeda

O braku (10) Pouči me dijete...

Čovjek žuri i troši, dijete se igra i uživa.
Odrasle je život uozbiljio, dijete je razveselio.
Ljudi stvaraju i zrelošću daju ozbiljni ton životu. Dijete je utjelovljena radost, trčeće čudo.
Odrasli pamti, dijete sanja.
Veliki grade, djeca uživaju.
Veliki se svađaju, djeca se pjesmom mire ( i drugima donose mir).
Riječi odraslih su mudre i teške, dječji govor je jednostavan i lijep.
Odrasli uvjerava i prijeti, dijete se smiješi i osvaja.

Razlike su očite i ne ostavljaju nas ravnodušnima. Zapravo bude u nama želju povratka k onome što smo izgubili ili prokockali odrastajući i postajući "veliki". Obukli smo haljine odraslosti, život nam je nametnuo surove igre u kojima je smijeh postao gubljenje vremena, a igra djetinjasta dokolica. Rezultat našeg odrastanja nikako nas ne ostavlja oduševljenim. Htjeli bismo drugačiju odraslost. Sanjamo izgubljeno djetinstvo i dok marno prebrojavamo uspjehe i brojke svoje zrele dobi dijete u nama želi drugačiji život. Bezbrižniji i više osvijetljen bojama djetinstva.

Ponekad odbacujemo taj san kao nemoguć ili kao nepristojan. Mrštimo se životu želeći ga tako prestrašiti, a on nam odgovara istom mjerom.
A dok promatramo djecu, pa čak i mlade, sa sjetom uspomene na nama nemogući svijet znademo kazati: Blago njima! Oni znaju živjeti.

Doista djeca znaju živjeti i život pretvoriti u stvarnu bajku. I dok im zavidimo poželimo barem ponekad, jedno poslijepodne ili večer, biti kao oni. Poželimo pastelim bojicama oslikati zid svoje sobe, poigrati se skrivača ili se drugome nasmiješiti sigurni da će shvatiti upravo ono što smo mu htjeli priopćiti, a ne nešto sasvim suprotno. Poželimo prihvatiti svoje dječje igračkice koje su nam radovale dušu te nas učile ranim razgovorima i prvim stvaranjima. Istovremeno poželimo odbaciti svoje igračke odraslih koje su tako skupe i besmisleno nam nameću pravila koja ne možemo pratiti. Zaželimo da nam netko ispriča lijepu priču za dobar san i da nas umjesto budilice probudi glas i dodir nekoga tko nas voli. Standardi su nam porasli, želje se umnožile i naša nezasitnost postaje nam ponor koji ne možemo prijeći. Poželimo stoga dječje oči da bolje vidimo svijet i jednostavnost djeteta - da bolje razumijemo život.

Nećemo u tome nikada sasvim uspjeti. Jer i mi svojom užurbnom brigom čuvamo sretan san svoje djece i svjesni smo svoje odgovornosti u tom lijepom poslanju. Cijenu plaćamo! Ali ako se češće potrudimo oko izleta u vlastito djetinstvo ono će se ponovno nastaniti i u našoj ozbiljnoj odraslosti. Kao dar i bogatstvo.

Dok djecu učimo životu, dok strepimo nad njihovom sudbinom, i dok ih želimo zaogrnuti sigurnošću i ljubavlju ne zaboravimo i sami zahvalno uzeti dar koji nam oni pružaju. Učimo se od njih. Neka sreća našeg djeteta i nama vrati barem mrvice izgubljenog djetinstva koje sanjamo. Dijete ne može pamtititi zlo, u njegovu srcu ima mjesto samo za radost. Na dječjem licu se istovremeno zrcale i suza i osmjeh. Dijete sve doživljava kao dar i veseli se sitnicama. To su najljepši darovi koji nam naše dijete svakodnevno pruža. Možemo li ih prihvatiti i pronaći za njih važno mjesto u hrpi bespotrebnog i otrovnog tereta koji kao Sizif vučemo za sobom?

Pokušajmo! Mislim da bismo trebali. Nemojmo biti djetinjasti, ali budimo djeca, barem malo, svakodnevno malo više. Isplati se!


KAKO GLEDAŠ

- Eno galeba! kliknu dijete.
- Dosadne žderonje! - reče otac.
- Kako lijepo lete! - poveseli se dijete.
- Svuda smrade! reče otac.
- Oni su poput srebrnih marama što lete sunčanom plaveti! - oduševljavalo se dijete.
- Po toj živini trebalo bi pucati! - rasrdi se otac.

P. Spangenberg
- 14:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #