29.10.2004., petak
Ljubav prema živima ili prema pokojnima ?
Bezbrižnije je voljeti daleke i slučajne, usputne i nevažne nego bliske, zaslužne i drage, one s kojima dijelimo dah života.
Svakako je puno teže voljeti žive nego mrtve. Možda i zato što živi traže puno više ljubavi i ne trpe kompromise, oni žele cijelo naše vrijeme i potpunost odnosa.
Na grobu uglavnom šutimo ili plačemo. Živi od nas očekuju razgovor i smijeh. A očito je da je lakše šutjeti ili plakati nego razgovarati i u blisku dušu nadolijevati vedrinu.
Ljude treba voljeti dok su s nama. Poslije mogu ostati samo uspomene, suze ili molitva.
Dok s nekim živimo trebalo bi u album zajedničkih životnih uspomena staviti što više lijepih fotografija. Upravo te uspomene su produžetak nečijeg života u nama.
I kad dođe trenutak ispraćaja sve lijepe riječi postaju besmislene. Treba ih darivati prije, dok ih onaj za koga ih čuvate može čuti. Poslije ih uglavnom izgovaramo samo da prevarimo svoje srce, one se nemaju gdje nastaniti i zato su beživotne i prazne.
I svaki put kad to zaboravimo hladnoća odnosa postaje mrzlija od groba i mrtvilo blizine teže od bilo kakve tjelesne smrti.
Najgora smrt nije ona na grobu, jer tu ljubav ostaje i dalje živi, puno gora smrt jest trenutak kada živu osobu otpišemo i proglasimo mrtvom te zanavijek izbrišemo njeno ime iz svojeg srca.
Naše sitne pažljivosti i lijepe riječi - hrana su koja venama svakodnevlja krijepi život onih koje trebamo voljeti. Neka budu iskren dar i nama potvrda da i sami živimo.
NEKA MRTVI OSTANU U SVOJIM GROBOVIMA
U jedno selo došao je čarobnjak koji je bio na glasu zbog svojih izvanrednih sposobnosti i na trgu objavio: "Sutra ću uskrisiti sve mrtvace koji su u selu umrli tijekom deset posljednjih godina."
Uzeo je zatim konačište u seoskoj gostionici, dobro večerao i povukao se u svoju sobu na spavanje.
Ali od spavanja nije bilo ništa.
Za nekoliko minuta na njegova je vrata došao gostioničar, pokuca, ušao i kazao: "Pred dvije godine umrla mi je punica, zla žena. Svima je krv na slamku pila. Ako je uskrisiš, sve će započeti iznova. Ostavi je u grobu, a ja ću ti dobro platiti." Platio je i otišao.
Ubrzo zatim došao je i seoski veleposjednik: "Prije pet godina umro mi je brat i ostavio mi u nasljedstvo veliko imanje. Ako ga uskrisiš, bit ću opet siromah. Ostavi ga u grobu, a ja ću ti dobro platiti." Platio je i otišao.
A onda je došao seoski trgovac i rekao: "Pred sedam godina umro mi je susjed, konkurent u trgovačkom poslu. Otkad njega nema, moj posao cvate. Ostavi ga u grobu, a ja ću ti dobro platiti."
I tako je to išlo cijelu noć. Cijelu noću su dolazili stanovnici sela i svatko je imao ponekog za koga je želio da ostane u grobu. I svi su dobro platili.
Čarobnjak nije te noći oka sklopio, ali je ujutro napustio selo kao bogat čovjek.
A mrtvaci su ostali u svojim grobovima.
|
- 23:13 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
27.10.2004., srijeda
In memoriam Zdenko Runjić - Vjeruj u ljubav...
Vjeruj u ljubav
Vjeruj u ljubav
jer ljubav je sve;
vjeruj u ljubav
ne živi bez nje.
Vjeruj u ljubav
i sačuvaj nju;
vjeruj u ljubav
u dobru i zlu.
…
Daj mi svoju ruku sad
- prava ljubav je uz nas -
ona može
promjeniti svijet.
Z. Runjić
Ljubav nesumnjivo postoji. Tu, pored nas ili u nama. Osjećamo je (uostalom kao i njenu suprotnost). Puno je važnije pitanje: Što s njom?
Pobjeći od nje - jer me poziva na odgovornost?
Poigrati se s njom – jer je život samo jedna velika igra?
Skriti je – jer smo tako najbezbrižniji?
Rastvoriti jedra svoje plovidbe njezinoj moćnoj snazi?
Ili sjetno donositi cvijeće na njen hladan grob?
VJEROVATI U NJU!!!
Možda je zaista ključ tu. I smisao ljubavi. Ljubav umire kroz sumnju i nevjeru. Ona postaje čudesna i smislena tek ako vjerujem tu nju. Što mogu ljubavlju promijeniti?
- Ljubav mi omogućuje da čuvam poljuljane zidove bračne kuće i kad mi mnogi kažu da nema smisla i da je ludo i da okrenem neku drugu stranicu života.
- Ljubav je ta koja me čini malim čarobnjakom koji će svakodnevno svojim čudesnim štapićem dotaknuti nekoga, obradovati ga ili mu život pomilovati.
- Ljubav je ta koja će moju dušu nastaniti snažnom vedrinom i onda kada odrastam svoje bolesno dijete i kad se beskrajno radujem pomacima koji su za nekoga beznačajni.
- U ljubavi sam spreman umrijeti za nekoga. Čak i više od toga - ljubavlju mogu ŽIVJETI ZA NEKOGA.
Tada, životom i darom ljubav piše najljepše pjesme koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Jedino ljubav može promijeniti svijet. Koliko vjerujem u njenu čudesnu snagu, toliko mi ona otvara teška vrata iznenadnih mogućnosti i ostvarenja sanjanoga.
Jer, kad podvučem crtu ispod svog dana, ili nekog životnog razdoblja, kad zbrojim sve bitno i nebitno življenja, odbacim gluposti i besmislice, na svemu što mi u životu doista vrijedi, ma kako se zvalo – bit će zlatni potpis ljubavi!
|
- 23:14 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
23.10.2004., subota
Vedri ljudi…
Postoje ljudi koji oko sebe šire radost. Jednostavno, spontano. Gdje se pojave – svane sunce. I kad odu našim bićem odjekuje zvon njihova smijeha i njihova radost traži svoj dom u našoj duši.
Takvi su da nitko pored njih ne može biti nedotaknut. Kao da su sazdani od nekakvih opeka smijeha i igre, dovedeni iz nekog boljeg svijeta i nastanjeni kao dobri gosti među nama. Ozbiljni su kao odrasli i istovremeno jednostavni poput djece. U svojoj radosti pronalaze i snagu. I za sebe i za druge. Poteškoće im ne uspijevaju na lice staviti masku smrknutosti. Vedrina je njihov životni moto.
Nerijetko poželimo biti kao oni. Ili im barem biti dobri prijatelji. Da se što češće možemo napajati na izvorima njihove ozbiljne bezbrižnosti.
A oni su doista oduševljeni. Svime, baš svime, zvukovima, bojama, vjetrom, valovima, listom jesenjih toplih boja, dobrom knjigom, novim susretom… Pa ne znaš što je kod njih prije. Ili oduševljenje rađa radost, ili njihova unutarnja vedrina rađa oduševljenjem. Kao da se takmiče oduševljenje i radost - tko će više doći do riječi.
Hvala životu što takvi postoje.
IZBOR…
Pero je tip čovjeka kakvog ljudi obožavaju. Uvijek je dobro raspoložen i uvijek će vam reći nešto pozitivno! Kad ga tkogod pita kako je, odgovara:
- Da sam samo malo bolje, od mene bi mogli biti blizanci!
Imao je urođeni smisao i za motiviranje drugih. Ako bi netko imao loš dan, Pero bi uvijek bio tu da ga potakne na gledanje situacije s vedre strane.
Postanem radoznao, priđem mu jednoga dana, pa upitam:
- Ne razumijem te, kako možeš cijelo vrijeme biti dobro raspoložen? Kako ti to uspijeva?
A on ni pet ni šest: Svakog jutra kad se probudim, kažem sebi: «možeš odabrati hoćeš li biti dobro raspoložen ili ćeš biti loše raspoložen». Pa odaberem da ću biti dobro raspoložen.
Kad mi se god dogodi nešto loše, mogu odabrati hoću li biti žrtva toga, ili ću iz toga nešto naučiti. A ja ti odaberem učenje.
Kad mi netko dođe zbog nečega prigovarati, mogu izabrati hoću li se zbog toga prigovora uzrujavati ili ću gledati pozitivnu stranu života. Ja biram pozitivno.
- Ma baš, pobunim se ja, kao da je to tako lako!
- Lako je! Sav život sastoji se od izbora. Kad odstraniš nebitno, svaka je situacija izbor! Uvijek biraš kako ćeš reagirati u nekoj situaciji. Biraš koliko će ljudi utjecati na tvoje ponašanje. Biraš hoćeš li biti raspoložen dobro ili loše. Biraš kako ćeš živjeti.
Puno sam razmišljao o tome što sam čuo. Kako sam ubrzo napustio dotadašnji posao i započeo svoj, s Perom bijah izgubio kontakt.
Prošlo je više godina, kad sam čuo da je imao tešku nesreću. Pao je tornja visoka dvadesetak metara! Nakon osamnaestsatne operacije i tjedana intenzivne njege, otpušten je iz bolnice sa šipkama u leđima.
Sretnem ga nekih šest mjeseci nakon nesreće. Kad sam ga upitao kako je odgovori:
- Da sam malo bolje, od mene bi mogli biti blizanci! Oš mi vidjet ožiljke? Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je moje dijete, baš se tih dana trebalo roditi – nastavi Pero. Dok sam ležao na zemlji, sjetio sam se kako imam dvije mogućnosti: mogao sam odabrati hoću živjeti ili ću umrijeti. Odabrao sam život.
- Pa zar se nisi mogao? Nisi izgubio svijest?
- Bolničari su bili sjajni – nastavlja Pero. Stalno su mi ponavljali kako će sve biti u redu. No kad su me odvezli u hitnu i kad sam po licima liječnika shvatio u kakvu sam stanju, stvarno sam se prepao. «Mrtav čovjek» - pročitao im u očima i odlučim da nešto moram poduzeti.
- Pa što si učinio?
- Dakle, bila je tamo neka sestra koja me svašta ispitivala. I tako pita ona mene jesam li na nešto alergičan.
- «Jesam», kažem ja, a oni svi prestanu raditi, čekajući što ću reći: Uzmem dah i proderem se: «Na gravitaciju!»
- Dok su se smijali, kažem im kako sam odabrao živjeti i neka me operiraju kao da sam živ, a ne kao da sam mrtav.
I Pero je preživio. Zahvaljujući vještini liječnika, ali i zahvaljujući svojem stavu. Naučio sam od njega da svakoga dana možemo odabrati da živimo punim životom.
D.M/M.R
|
- 10:18 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
21.10.2004., četvrtak
U podnožju svoje boli...
Prava ljubav brani čovjeku da dira tuđih rana, osim ako ih misli izliječiti.
Strossmayer
Svoju bol jako dobro poznajemo. S njom živimo i ona živi u nama. Kroz prizmu svojega križa gledamo svijet i ljude. Naš životni križ dio je nas. Srasli smo skupa.
I često se priupitamo: da li je drugim ljudima laganija staza uspinjanja "od gnijezda do zvijezda"? I nije nam uvijek baš jasna logika i smisao naše patnje?
Promatramo druge ljude – vedre, opuštene i nasmijane. Pa gorčina pušta korijen u našoj duši. Čini nam se da smo baš mi stalno u sjeni križa i da su dani drugih ljudi znatno sunčaniji od naših. Lako ćemo zaključiti da su drugi ljudi iz naše blizine imali više sreće u tom izboru dobrih i gubitnih brojeva životne lutrije. Takve nas misli obično obuzimaju u trenucima kad se nađemo pred zidom nerješivih životnih enigmi, kad dođe teška bolest ili gubitak drage osobe. Tada se događaju potresi cijelog našeg bića.
Svoju bol dobro vidimo. I od nje često puta druge ljude dobro ne vidimo. Ne znamo što se krije iza maske tuđeg osmjeha i kakav je zapravo život naših vedrih prijatelja. Uostalom, i mi ćemo rado svoj križ skriti ispod vidljivog oklopa, vanjskom bezbrižnošću ćemo zakriliti svoje probleme i nećemo lako dopustiti nekom anonimcu ili prolazniku da dira naše rane iz čiste znatiželje i bez mogućnosti da nam pomogne. Velike boli su nijeme.
Tek vjernim prijateljima ćemo škrto pokazati svoju bol i to obično u onoj mjeri u kojoj nam se u iskrenom prijateljstvu (makar i virtualnom) ukaže križ tih istih prijatelja.
Pa ćemo vrlo lako naučiti da svaki čovjek ima svoju Golgotu kao vječitu pratilju i sudbinu. I da svaki križ nosi bol poteškoća ali i sjeme uspjeha i nevjerojatne unutarnje snage. Upravo u sjenama križeva događaju se najveće ljubavi i pobjede. Čudne su staze kojima u naš život i naše obitelji dotječe radost i sklad. Počnemo li istraživati njihova izvorišta nerijetko ćemo doći baš do svoje životne boli i tu u podnožju svoga križa pronaći ćemo nepresušni izvor svega dobroga što nam je život uljepšalo i u neverama spasilo.
PLAVA ŠPILJA
Bio jednom neki jednostavan i siromašan čovjek. Uvečer bi se nakon naporna radnog dana vraćao kući umoran i zlovoljan.
Zavidno bi promatrao ljude koji su se vozili automobilima ili sjedili za punim stolovima u gostionici.
"Ovima mora da je jako dobro", mrmljao je čovjek, skupljen u tramvaju kao grozd u tijesku.
"Oni ne znaju što znači mučiti se… Njima cvjetaju ruže. Kad bi oni morali nositi križ koji ja nosim!"
Bog je vrlo strpljivo slušao čovjekove jadikovke, a jedne ga večeri pričeka na vratima njegove kuće.
"Ah jesi li to ti Gospodine, Bože?" upita čovjek kad ga vidje. "Ne pokušavaj me uopće udobrovoljiti, dobro znaš kako je težak križ koji si mi stavio na leđa" - dometne čovjek ljutit kao nikad prije.
Bog mu se prijazno nasmiješi. "Dođi sa mnom, dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ", reče.
Čovjek se odjednom nađe u velikoj plavoj špilji, božanski lijepo uređenoj. Bila je puna križeva: malih, laganih, velikih, teških, mekih… dragih kamenjem optočenim, grubih, glatkih.
"To su križevi koje ljudi nose", reče mu Bog.
"Izaberi jedan." Čovjek mrzovoljno odbaci svoj križ u kut, protrlja ruke i počne birati.
Isproba jedan lagani… no bio je dugačak i nespretan za nošenje. Izabrao je jedan uglačani, ali taj je žuljao rame kao da je bio pun čavala. Dohvatio je sjajan srebrn križ, no preplavio ga osjećaj strašne osamljenosti i zaborava, pa ga brzo vrati natrag. Isprobao je mnoge druge križeve, ali svaki je imao neku manu. Konačno u polutami u kutu pronađe križić izlizan od nošenja, ni pretežak ni nespretan, kao da je upravo za nj načinjen. Stavi ga na leđa i pobjedonosno poviče: "Ovaj ću uzeti", te izađe iz špilje. Bog ga blago pogleda i u taj čas čovjek primijeti da je uzeo svoj stari križ, onaj koji bijaše bacio u kut kad je ušao u špilju, križ koji je nosio cijeloga života.
|
- 09:26 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
18.10.2004., ponedjeljak
San ili stvarnost ?
San je lijep, baršunast, nježan i čaroban. U snenoj nestvarnosti krije se čar i bogatstvo.
San je satkan od bajki koje smo slušali kao djetinje uspavanke i od nikad nedostignutih želja. U san bježimo kad nam je teško. Pa sanjamo i otvorenih očiju. Pomalo smo tada zaneseni i opijeni nekim izmišljenim svijetom a oči nam sliče bojama slikovnica.
Stvarnost je, opet, satkana od uspjeha kojima je prethodilo mučno putovanje, od Sizifovog truda da teški kamen života donesemo na vrh brda i tugaljivog promatranja kako se kotrlja natrag. Stvarnost je kruta i opora. Često neprijateljska i zahtjevna. I ako sanjamo ružan san, onda je to samo u njega na neka tajna vrata prodrla java i zatrovala ga.
A između te dvije suprotstavljene mogućnosti kao rijeka teče život. Kako spojiti daleke obale i pomiriti san i zbilju? Lako se desi da čovjek cijeli život provede usidren na jednoj obali te brze i ćutljive rijeke.
Pa imamo sanjare koji nikada nisu imali dovoljno hrabrosti od nîti svoga sna otkati stvarnost. U takvom svijetu nema poteškoća i kriza, oni ga sami stvaraju i snovima žive. Lijepo ih je susresti, ali ne i s njima živjeti. To je više svijet kukavica i bjegunaca nego okružje kovača svoje i tuđe sreće.
A opet oni drugi hrapavim rukama od svega ponuđenoga stvaraju svoje djelo. Kruta stvarnost im je izazov i materijal od kojeg oblikuju svoje spomenike. Sve što postignu ima oblik, ali ne i dušu. San im je sramota a život s njima postaje noćna mora. Takvi su sve dotoke radosti odavno zatvorili. Slijepi su za mogućnosti koje su samo srcem vidljive.
Zapravo san i stvarnost međusobno su protkani. U svaku stvarnost ugradili smo svoje snove i svaki san je zapravo želja i odskočna daska bolje stvarnosti. Može li se pronaći zlatna sredina i od opeka sna sazidati svakodnevlje?
Pokušajmo živjeti život koji će biti sretni koktel snova koje smo probudili. Pokušajmo!
VOLIŠ LI ME?
Muškarac i žena sjedi su sproljeća jedno uz drugo pored otvorenoga prozora. Žena reče: "Volim te, lijep si, bogat i uvijek se otmjeno odijevaš".
Muškarac uzvrati: "Volim te, ti si prekrasno nadahnuće, odviše si dragocjena da bih te držao u naručju, ti si pjesma mojih snova".
Ali žena okrene glavu ljutito i nato će: "Pusti me, molim te, Nisam ja nikakvo nadahnuće i nisam pjesma tvojih snova, ja sam žena. Želim da me voliš kao svoju ženu, kao majku djece koju ćemo jednog dana imati".
Tad su se razišli.
Muškarac je rekao: "Eto, još jedan san se raspršio u magli".
Žena je rekla: "Što će mi čovjek koji te pretvara u maglu i snove?"
(Gibran)
|
- 22:54 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
16.10.2004., subota
Zvona moga grada
Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja
Zvonila su za živote i za zadnja putovanja
Kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada
Zvonila su od davnina, stara zvona moga grada
Boga su i ljude zvala za trabakul koji tone
Zvonila su, zvonila su za gromače i balkone
Skupljala su naše lađe kao ptice svoga gnijezda
Ko da srce majke kuca u zvoniku ispod zvijezda
Dok spavaju stare luke i treperi plavi svod
Zvonici su kao ruke koje prate bijeli brod
U kamenu nema neba, čovjek prođe težak put
Al su jednom kad ih trebam stara zvona opet tu
Pričaju nam našu povijest brižno kao otac sinu
U večeri kao ova izlila su svu toplinu
Kao neka vječna glazba kolijevki, kolonada
Slušajte ih kako zvone stara zvona moga grada
Zvonko Špišić - Drago Britvić - Rajmir Kraljević
|
- 21:30 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
15.10.2004., petak
O braku (20) - Odgoj za život
Kako oprezno, brižno i nježno upisujemo iskustva i događaje u dušu našeg djeteta. Pazimo da ga ne dotakne posvemašnost zloće i da mu na blatnjavom putu kojim korača ostanu u srcu upisana lijepa iskustva i dragi trenuci.
Rado bismo skrili od dječjih pažljivih očiju sve zlo svijeta.
A opet svjesni smo toga da ga ne možemo odgajati pod staklenim zvonom i da ga osim nježnosti i osjetljivosti trebamo naučiti i čvrstoći i borbenosti. Kako? - vječita je dilema svakog roditelja.
Što mu skriti (to će na najneugodniji način samo otkriti), a što mu pokazati? Čime mu podariti onu zdravu ravnotežu srca i razuma? Kako ga spremiti na grubosti života, a da ne postane nesposobno ljubiti?
A znamo da poput spužve upija svaku našu riječ i pogled. Svjesni smo toga da je i svaka naša svađa i šutnja kao i toplina doma neizbrisivo upisana u njegovu malu-veliku dušu. Imamo malog «Big Brothera» koji nas tako nevjerojatnom upornošću i neotklonjivom nježnošću promatra upisujući u bilježnicu svojih iskustava sve što mu ponudimo.
Sutra kad našem anđelu krila ojačaju i kad izleti iz sigurnosti doma u grubost svijeta moći ćemo manje utjecati na njegove izbore i odluke.
Zato neka dob djetinjstva bude povlašteno vrijeme kada ćemo sve dobro i plemenito što nosimo u sebi predati kao dar i ključ života i svome djetetu.
SINE MOJ
Slušaj, sine: ovo ti govorim dok spavaš ruke podvijene pod obraz, a plavi čuperci prekrili ti čelo. Ušao sam sâm u tvoju sobu: maločas dok sam sjedio u knjižnici i čitao, uhvatila me strašna grižnja savjesti i osjećaj krivnje doveo me k tvome krevetu.
Mislio sam: mučio sam te, kudio sam te dok si se oblačio pred polazak u školu jer si, umjesto da pravo umiješ, samo ovlaš dotaknuo ručnikom i nisi očistio cipele. Jako sam te grdio kad si razbacao stvari po podu.
I za doručkom sam ti nalazio mane: zaprljao si stolnjak, gutao pohlepno kao da si strašno izgladnio, stavljao si laktove na stol, kruh predebelo mazao maslacem. Pa ipak, dok si se ti igrao, a ja u žurbi izašao da stignem na vlak, okrenuo si se i radosno me pozdravio. Namrštio sam se i odgovorio: «Uspravi se, iskrivit ćeš kralježnicu!»
Kasno popodne sve se ponovilo: kad sam se vratio, igrao si se klečeći na pločniku, a čarape su ti bile pune rupa. Ponizio sam te pred prijateljima i potjerao u kuću. Čarape su skupe i kad bi ih ti kupovao brižnije bi ih čuvao.
Sjećaš li se kako si kasnije bojažljivo, uvrijeđena pogleda, ušao u sobu gdje sam ja čitao. Kad sam podigao pogled s novina, ljut što mi smetaš, ti se zastao neodlučan na vratima. «Što hoćeš?» upitao sam te strogo. Nisi rekao ništa, pritrčao si mi, zagrlio me i poljubio. Tvoje su me ručice stisnule s ljubavlju koju je Bog stavio u tvoje srce i koja, iako nije bila prihvaćena, nikad ne blijedi. Ti si zatim odskakutao niz stube.
Eto, sine moj, odmah nakon toga ispustio sam i novine, ispunila me strašna tjeskoba. Što mi se to događa? Navikao sam okrivljivati i koriti; pa zar ja ne vidim da si ti dijete, da nisi odrastao? To je sve za noćas, sinko. Prišao sam tvom krevetiću i kleknuo postiđen.
Pokušao sam popraviti grešku, znam da ti ne bi razumio da sad ti to rekao dok si bio budan. Od sutra ću biti pravi otac. Bit ću ti prijatelj, osjećat ću se loše kad se ti budeš loše osjećao, smijat ću se kad se ti budeš smijao, ugrist ću se za jezik kad mi se omaknu riječi nestrpljenja. Ponavljat ću sebi riječi kao neku tajanstvenu formulu: «On je još dijete, samo je dječak!»
Bojim se da se uvijek prema tebi odnosio kao prema odraslom čovjeku. Tek sad kad te vidim skupljena u krevetiću, shvaćam da si ti dijete, do jučer si bio u majčinu naručju. Uvijek sam od tebe previše tražio.
B. Ferrero
|
- 00:24 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
12.10.2004., utorak
Mudrost malih koraka...
Svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Andy Rooney
S divljenjem, kao začarani promatramo prve korake našeg djeteta, produžetka našeg života. Što su sitniji i nespretniji to su čarobniji. Cijela mala predstava za srce i vedrinu. Koja upornost u osvajanju novih prostora sobe ili dvorišta. Ispunjeni smo ponosom i ljubavlju dok gledamo kako raste čovjek.
A opet sami nemamo dovoljno strpljenja i ljubavi prema vlastitim sitnim koračićima kroz koje se nama događa život. Ne čini nam se da bi se preko tih sitnih koraka moglo dogoditi nešto spektakularno i veliko. Htjeli bismo skok. Akrobaciju kojoj će se pljeskati i koja će nas u hipu postaviti na pijedestal uspješnosti.
Premalo imamo pouzdanja u sitne korake. Omalovažavamo ih i pretvaramo u ogromne, divovske korake kojima bezdušno gazimo cvijeće i mimoilazimo ljepote. Vidimo samo cilj, a ne i put. Cilj nam znade zaslijepiti oči i učiniti nas gluhima za životne simfonije sitnih događanja.
Požurujemo uspjeh i rezultat. Nukamo ljubav da dozrije prije vremena. Prijateljstvu ne dopuštamo da pomalo klija i bogati se događajima, iskustvom i razgovorom. Hoćemo sunce prije jutra i tresemo pješčani sat života da nam prije vremena donese nove doživljaje.
Rastvaramo krila ptici prije nego je spremna na let i zaranjamo u slobodu za koju nemamo dovoljno odgovornosti.
Žuri nam se. Nemamo vremena čekati i čekanje ispuniti smislom i ljepotom. Srce i misli su nam često negdje drugdje, negdje miljama naprijed.
Odavno smo zatvorili album uspomena, čak nemamo vremena ni za SADA. Postoji samo ono POSLIJE. A kad ono dođe odmah ga trujemo nekim novim SUTRA. I tako u nedogled.
Vrijeme, koje je sinonim života, rado pretačemo u novac. Himna življenja nam se čini prespora da bismo u njoj uživali. Njene zvukove ostavljamo mudrima i djeci.
Radije ravnamo zborom, nego li uživamo u ljepoti glazbe.
Umijeće malih koraka
Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života - uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka.
Antoine de Saint-Exupéry
|
- 16:49 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
10.10.2004., nedjelja
U potrazi za izgubljenim rajem...
Raj ili pakao izabiremo i živimo ovdje. I stvaramo ga. I sebi i drugima.
Kao da sa velikog stabla dobrih nebeskih plodova možemo svaki dan zabadava ubrati poneki dar koji nam se nudi.
Tako se stvaraju dobre stvarnosti: ljubavi, prijateljstva, blizine, opraštanja… I život odjednom postaje lijep.
Raj – već ovdje!
To su plodovi koji nam se besplatno nude. Oni već od početka snivaju u nama svoj novi sretni san i čekaju da ih probudimo i darujemo im život.
Svaki dan – nova šansa i beskrajne mogućnosti.
Neka nam i ova nedjelja bude puna sunca i bogata dragim ljudima – probudimo raj u sebi.
Nasmiješimo se iskreno danu i ljudima. Uzvratit će nam!
Rabin koji je potajno posluživao
Ljudi su bili radoznali kad su vidjeli da njihov rabin uoči subote nestane.
Sumnjali su da se potajno sastaje sa Svemogućim, zato su ovlastili jednog svog člana da ga slijedi.
Čovjek je vidio ovo: rabin se preobukao u seljačko odijelo i posluživao paraliziranu pogansku ženu u njezinoj kolibi, očistio joj sobu i pripremio jelo za subotu.
Kad se špijun vratio natrag, ljudi su ga pitali: „Kamo je išao rabin“ Je li otišao u nebo?“
„Ne,“ – odgovori čovjek, „uspeo se još više.“
|
- 00:10 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
07.10.2004., četvrtak
O braku (19) - Santa leda...
Ponekad, kad pokušavam razumjeti tuđi život i razloge zašto je nešto tako kako jest, a ne drugačije, sjetim da je život promatraču sličan santi leda. Vidimo onaj dio koji strši i taj nam dio oblikom katkad ne odgovara. I htjeli bismo ga mijenjati. A ono što je očima nevidljivo, tisuće okolnosti, teško razumljivih razloga i tajnih niti zapravo određuju tuđi život.
Ono što je ispod površine, brižno skriveno i duboko zakopano – često je nedostupno našim očima.
Ljudi ponekad čine vrlo čudne cijeloživotne kompromise. Ne mogu ih objasniti niti sebi, a pogotovo ne drugima, ali ih nekoj pasivnoj nemoći prihvaćaju i uče se živjeti s njima. Lego kockice života na neočekivan način su se složile u vrlo čudnu kombinaciju koja, začudo - opstoji.
Za svaku svoju glupost možemo pronaći tisuće razloga. I logika koju smo unutar sebe obrambenim sistemom razradili ima odgovor na sva naša pitanja koja provale u samoći i krizi.
Strpljivost je važno i moćno oružje, ali ponekad vrlo neprimjereno i nedostatno.
Strpljiva...
Ona želi biti strpljiva, mučenički, stoički strpljiva. Sebe je naučila da je tako najbolje. Misli da vrijeme ludosti dođe, traje i prođe. Preuzela je posao i vuče sve konce u firmi. Tu pomalo iskupljuje svoje bračne neuspjehe i krpi vreću bez dna koja je godinama gutala novac.
Neće reći da joj tjelesna nježnost nije važna. Ali nekako, kad o tome razmišlja ili razgovara s prijateljicama ipak sluti da joj je to puno manje važno nego nekim drugim ženama. Doživljava sebe malo drugačijom od svih poznatih prijateljica. Uvjerila je sebe da je to njezin hendikep s kojim treba živjeti.
Seks je godinama "odrađivala", u njemu nikad nije vidjela nešto što bi joj pomoglo da sama bude sretna ili drugoga usreći. Znade da bi trebalo biti drugačije i da se zapravo nikako ne uklapa u uobičajene klišeje.
I zato, ne zamjera svom mužu preglasno. On samo traži ono što mu ona ne može ili ne zna pružiti. Boli je negdje u najdubljim dubinama njenog bića, ali to neće pokazati. Ni sebi. Ni drugima.
On ima nju za zajedničko prezime, za svakodnevnu brigu koju žena treba pružiti mužu. Brigu i brižnost, a ne nježnost.
On će nježnost potražiti negdje drugdje. Ona će mu glačati košulju, pripremiti kofer za put, skuhati ručak. Onaj drugi dio bračnog života ona mu ne zna bez glume pružiti. I on i ona su toga svjesni.
Boli ju i doživljava njegov život kao nevjeru, ali pokušava ga razumjeti. Dvije žene on je spojio u jedan život. Ona živi samo pola života.
Raznim surogatima blaži bolnu stazu prema poznim godinama. Od tih jesenskih godina, srcem, previše očekuje i to očekivanja je ispunja novim strahom i neizvjesnošću. Živi sa svojom nesrećom koju je duboko u sebi zakopala.
I često sebi kaže: " Vrijeme ludosti dođe, traje i prođe. A moje oružje je strpljivost."
|
- 20:11 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
06.10.2004., srijeda
Smješak novom danu...
SMIJEH
Ovo je vrijeme smijeha
Pustit ću neka traje
Nemojte se vrijeđati, nije obijest...
Samo sadim cvjetove
Koje ću zalijevati suzama
|
- 07:10 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
04.10.2004., ponedjeljak
O braku (18) - Neki novi klinci...
Godine mladosti obično povezujem s ljubavima koje se pamte cijeloga života. Neke uspiju, druge se pretvore u trajna i sigurna prijateljstva, neke nas zabole i razočaraju. Ali sve su dio škole života i odrastanja. To je za mene doba kada srce vodi glavnu riječ u odlukama i stazama.
Očito me ponekad "neki novi klinci" životom u tome pokušavaju razuvjeriti. Žele me uvjeriti da je bolje povrijediti, nego biti povrijeđen i ne voljeti, nego dopustiti da nas netko izigra.
Zatekne me koji put stav da je uputnije nekoga razočarati, nego biti razočaran.
Ali ne dam se ja. Ja sam vam pomalo "staroga kova".
Ali barem uvijek pokušavam razumjeti te dokučiti razloge i posljedice.
Ona je promatrala i odbolovala nesretni brak svojih roditelja.
Život ju je, misli, naučio ono što neki neće nikada shvatiti. Želi biti sama i samostalna. Divlja i svoja. Dozu blizine i prijateljstva s drugima strogo kontrolira. Perfidne igre muškaraca prozre u hipu. Onda postaje nemilosrdna.
Ona je ta koja zna, može i želi voditi igru.
Koji put kaže da ima iskustvo i oprez žene od pedeset godina. Ponosna je na sebe. Osjeća se nekako prpošno, prkosno slobodnom. Sebe vidi kao dobrog igrača.
Malo je toga što nije probala. Novo i neobično posebni su joj izazov.
Jedini kriterij koji ima jest: da joj je lijepo i da uživa. I da može zalupiti vrata uvijek i svakome. To joj posebno podiže adrenalin i daje osjećaj da je "svoja". Ima cijelu nisku svojih "trofeja". Jer za nju je život lov i igra.
Smireni brakovi, dokone šetnje bračnih parova, zvon dječjeg smijeha za nju su samo kaljava i beživotna luka za one koji su se umorili.
Brak, kaže, nije početak, nego zadnji stadij. Gotovo kraj. Rado će reći da je to penzija ludovanja i vratolomnog življenja.
A tješi je i činjenica koju je na oglasnoj tabli života često pročitala - sve te otkačene "vrtirepke" u smiraju svog mahnitog plesa gotovo uvijek pronađu osobu (ili njih pronađe osoba) koja će ih obdariti takvom ljubavlju i pažnjom kakvu nisu nikada niti slutile. Tome se nekako i ona potajice i nada.
Makar će reći da joj je zapravo svejedno i da će biti kako bude.
|
- 17:27 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
03.10.2004., nedjelja
Sunce i mi...
Lipi moji!
Nedjelja je uvijek dan drugačiji od ostalih. Sam po sebi. Ali drugačiji je i zato što mu mi dajemo nesvakidašnji sadržaj. Taj dan je osunčan posebnošću. Hoćemo li ga posvetiti sebi, obitelji, prijateljima, Bogu, zaostalim poslovima, odmoru ili pomalo svemu od nabrojanoga - osobni je izbor svakoga od nas.
Želim da vam nedjelja bude sunčana i blaga.
Budimo i mi danas sunčani poklon jedni drugima.
INTERVJU S BOGOM
Sanjao sam da imam intervju s Bogom.
“…A tako, ti bi me htio intervjuirati?”, reče Bog.
“Ako imaš vremena?”, rekoh.
Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me namjeravao pitati?”
“Što Te najviše iznenađuje kod ljudi? …”
BOG ODGOVORI ...
To što im je djetinjstvo dosadno. Žure se odrasti,
a onda bi htjeli ponovo biti djeca.
To što troše zdravlje da bi stekli novac,
a onda troše novac da bi vratili zdravlje.”
To što misle tjeskobno na budućnost te tako zaborave
na sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti
ni u budućnosti.
To što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu ni živjeli...
nepoznat autor
|
- 00:01 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
