Postoje ljudi koji oko sebe šire radost. Jednostavno, spontano. Gdje se pojave – svane sunce. I kad odu našim bićem odjekuje zvon njihova smijeha i njihova radost traži svoj dom u našoj duši.
Takvi su da nitko pored njih ne može biti nedotaknut. Kao da su sazdani od nekakvih opeka smijeha i igre, dovedeni iz nekog boljeg svijeta i nastanjeni kao dobri gosti među nama. Ozbiljni su kao odrasli i istovremeno jednostavni poput djece. U svojoj radosti pronalaze i snagu. I za sebe i za druge. Poteškoće im ne uspijevaju na lice staviti masku smrknutosti. Vedrina je njihov životni moto.
Nerijetko poželimo biti kao oni. Ili im barem biti dobri prijatelji. Da se što češće možemo napajati na izvorima njihove ozbiljne bezbrižnosti.
A oni su doista oduševljeni. Svime, baš svime, zvukovima, bojama, vjetrom, valovima, listom jesenjih toplih boja, dobrom knjigom, novim susretom… Pa ne znaš što je kod njih prije. Ili oduševljenje rađa radost, ili njihova unutarnja vedrina rađa oduševljenjem. Kao da se takmiče oduševljenje i radost - tko će više doći do riječi.
Hvala životu što takvi postoje.
IZBOR…
Pero je tip čovjeka kakvog ljudi obožavaju. Uvijek je dobro raspoložen i uvijek će vam reći nešto pozitivno! Kad ga tkogod pita kako je, odgovara:
- Da sam samo malo bolje, od mene bi mogli biti blizanci!
Imao je urođeni smisao i za motiviranje drugih. Ako bi netko imao loš dan, Pero bi uvijek bio tu da ga potakne na gledanje situacije s vedre strane.
Postanem radoznao, priđem mu jednoga dana, pa upitam:
- Ne razumijem te, kako možeš cijelo vrijeme biti dobro raspoložen? Kako ti to uspijeva?
A on ni pet ni šest: Svakog jutra kad se probudim, kažem sebi: «možeš odabrati hoćeš li biti dobro raspoložen ili ćeš biti loše raspoložen». Pa odaberem da ću biti dobro raspoložen.
Kad mi se god dogodi nešto loše, mogu odabrati hoću li biti žrtva toga, ili ću iz toga nešto naučiti. A ja ti odaberem učenje.
Kad mi netko dođe zbog nečega prigovarati, mogu izabrati hoću li se zbog toga prigovora uzrujavati ili ću gledati pozitivnu stranu života. Ja biram pozitivno.
- Ma baš, pobunim se ja, kao da je to tako lako!
- Lako je! Sav život sastoji se od izbora. Kad odstraniš nebitno, svaka je situacija izbor! Uvijek biraš kako ćeš reagirati u nekoj situaciji. Biraš koliko će ljudi utjecati na tvoje ponašanje. Biraš hoćeš li biti raspoložen dobro ili loše. Biraš kako ćeš živjeti.
Puno sam razmišljao o tome što sam čuo. Kako sam ubrzo napustio dotadašnji posao i započeo svoj, s Perom bijah izgubio kontakt.
Prošlo je više godina, kad sam čuo da je imao tešku nesreću. Pao je tornja visoka dvadesetak metara! Nakon osamnaestsatne operacije i tjedana intenzivne njege, otpušten je iz bolnice sa šipkama u leđima.
Sretnem ga nekih šest mjeseci nakon nesreće. Kad sam ga upitao kako je odgovori:
- Da sam malo bolje, od mene bi mogli biti blizanci! Oš mi vidjet ožiljke? Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je moje dijete, baš se tih dana trebalo roditi – nastavi Pero. Dok sam ležao na zemlji, sjetio sam se kako imam dvije mogućnosti: mogao sam odabrati hoću živjeti ili ću umrijeti. Odabrao sam život.
- Pa zar se nisi mogao? Nisi izgubio svijest?
- Bolničari su bili sjajni – nastavlja Pero. Stalno su mi ponavljali kako će sve biti u redu. No kad su me odvezli u hitnu i kad sam po licima liječnika shvatio u kakvu sam stanju, stvarno sam se prepao. «Mrtav čovjek» - pročitao im u očima i odlučim da nešto moram poduzeti.
- Pa što si učinio?
- Dakle, bila je tamo neka sestra koja me svašta ispitivala. I tako pita ona mene jesam li na nešto alergičan.
- «Jesam», kažem ja, a oni svi prestanu raditi, čekajući što ću reći: Uzmem dah i proderem se: «Na gravitaciju!»
- Dok su se smijali, kažem im kako sam odabrao živjeti i neka me operiraju kao da sam živ, a ne kao da sam mrtav.
I Pero je preživio. Zahvaljujući vještini liječnika, ali i zahvaljujući svojem stavu. Naučio sam od njega da svakoga dana možemo odabrati da živimo punim životom.
D.M/M.R