Kako oprezno, brižno i nježno upisujemo iskustva i događaje u dušu našeg djeteta. Pazimo da ga ne dotakne posvemašnost zloće i da mu na blatnjavom putu kojim korača ostanu u srcu upisana lijepa iskustva i dragi trenuci.
Rado bismo skrili od dječjih pažljivih očiju sve zlo svijeta.
A opet svjesni smo toga da ga ne možemo odgajati pod staklenim zvonom i da ga osim nježnosti i osjetljivosti trebamo naučiti i čvrstoći i borbenosti. Kako? - vječita je dilema svakog roditelja.
Što mu skriti (to će na najneugodniji način samo otkriti), a što mu pokazati? Čime mu podariti onu zdravu ravnotežu srca i razuma? Kako ga spremiti na grubosti života, a da ne postane nesposobno ljubiti?
A znamo da poput spužve upija svaku našu riječ i pogled. Svjesni smo toga da je i svaka naša svađa i šutnja kao i toplina doma neizbrisivo upisana u njegovu malu-veliku dušu. Imamo malog «Big Brothera» koji nas tako nevjerojatnom upornošću i neotklonjivom nježnošću promatra upisujući u bilježnicu svojih iskustava sve što mu ponudimo.
Sutra kad našem anđelu krila ojačaju i kad izleti iz sigurnosti doma u grubost svijeta moći ćemo manje utjecati na njegove izbore i odluke.
Zato neka dob djetinjstva bude povlašteno vrijeme kada ćemo sve dobro i plemenito što nosimo u sebi predati kao dar i ključ života i svome djetetu.
SINE MOJ
Slušaj, sine: ovo ti govorim dok spavaš ruke podvijene pod obraz, a plavi čuperci prekrili ti čelo. Ušao sam sâm u tvoju sobu: maločas dok sam sjedio u knjižnici i čitao, uhvatila me strašna grižnja savjesti i osjećaj krivnje doveo me k tvome krevetu.
Mislio sam: mučio sam te, kudio sam te dok si se oblačio pred polazak u školu jer si, umjesto da pravo umiješ, samo ovlaš dotaknuo ručnikom i nisi očistio cipele. Jako sam te grdio kad si razbacao stvari po podu.
I za doručkom sam ti nalazio mane: zaprljao si stolnjak, gutao pohlepno kao da si strašno izgladnio, stavljao si laktove na stol, kruh predebelo mazao maslacem. Pa ipak, dok si se ti igrao, a ja u žurbi izašao da stignem na vlak, okrenuo si se i radosno me pozdravio. Namrštio sam se i odgovorio: «Uspravi se, iskrivit ćeš kralježnicu!»
Kasno popodne sve se ponovilo: kad sam se vratio, igrao si se klečeći na pločniku, a čarape su ti bile pune rupa. Ponizio sam te pred prijateljima i potjerao u kuću. Čarape su skupe i kad bi ih ti kupovao brižnije bi ih čuvao.
Sjećaš li se kako si kasnije bojažljivo, uvrijeđena pogleda, ušao u sobu gdje sam ja čitao. Kad sam podigao pogled s novina, ljut što mi smetaš, ti se zastao neodlučan na vratima. «Što hoćeš?» upitao sam te strogo. Nisi rekao ništa, pritrčao si mi, zagrlio me i poljubio. Tvoje su me ručice stisnule s ljubavlju koju je Bog stavio u tvoje srce i koja, iako nije bila prihvaćena, nikad ne blijedi. Ti si zatim odskakutao niz stube.
Eto, sine moj, odmah nakon toga ispustio sam i novine, ispunila me strašna tjeskoba. Što mi se to događa? Navikao sam okrivljivati i koriti; pa zar ja ne vidim da si ti dijete, da nisi odrastao? To je sve za noćas, sinko. Prišao sam tvom krevetiću i kleknuo postiđen.
Pokušao sam popraviti grešku, znam da ti ne bi razumio da sad ti to rekao dok si bio budan. Od sutra ću biti pravi otac. Bit ću ti prijatelj, osjećat ću se loše kad se ti budeš loše osjećao, smijat ću se kad se ti budeš smijao, ugrist ću se za jezik kad mi se omaknu riječi nestrpljenja. Ponavljat ću sebi riječi kao neku tajanstvenu formulu: «On je još dijete, samo je dječak!»
Bojim se da se uvijek prema tebi odnosio kao prema odraslom čovjeku. Tek sad kad te vidim skupljena u krevetiću, shvaćam da si ti dijete, do jučer si bio u majčinu naručju. Uvijek sam od tebe previše tražio.