Svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Andy Rooney
S divljenjem, kao začarani promatramo prve korake našeg djeteta, produžetka našeg života. Što su sitniji i nespretniji to su čarobniji. Cijela mala predstava za srce i vedrinu. Koja upornost u osvajanju novih prostora sobe ili dvorišta. Ispunjeni smo ponosom i ljubavlju dok gledamo kako raste čovjek.
A opet sami nemamo dovoljno strpljenja i ljubavi prema vlastitim sitnim koračićima kroz koje se nama događa život. Ne čini nam se da bi se preko tih sitnih koraka moglo dogoditi nešto spektakularno i veliko. Htjeli bismo skok. Akrobaciju kojoj će se pljeskati i koja će nas u hipu postaviti na pijedestal uspješnosti.
Premalo imamo pouzdanja u sitne korake. Omalovažavamo ih i pretvaramo u ogromne, divovske korake kojima bezdušno gazimo cvijeće i mimoilazimo ljepote. Vidimo samo cilj, a ne i put. Cilj nam znade zaslijepiti oči i učiniti nas gluhima za životne simfonije sitnih događanja.
Požurujemo uspjeh i rezultat. Nukamo ljubav da dozrije prije vremena. Prijateljstvu ne dopuštamo da pomalo klija i bogati se događajima, iskustvom i razgovorom. Hoćemo sunce prije jutra i tresemo pješčani sat života da nam prije vremena donese nove doživljaje.
Rastvaramo krila ptici prije nego je spremna na let i zaranjamo u slobodu za koju nemamo dovoljno odgovornosti.
Žuri nam se. Nemamo vremena čekati i čekanje ispuniti smislom i ljepotom. Srce i misli su nam često negdje drugdje, negdje miljama naprijed.
Odavno smo zatvorili album uspomena, čak nemamo vremena ni za SADA. Postoji samo ono POSLIJE. A kad ono dođe odmah ga trujemo nekim novim SUTRA. I tako u nedogled.
Vrijeme, koje je sinonim života, rado pretačemo u novac. Himna življenja nam se čini prespora da bismo u njoj uživali. Njene zvukove ostavljamo mudrima i djeci.
Radije ravnamo zborom, nego li uživamo u ljepoti glazbe.
Umijeće malih koraka
Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života - uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.