San je lijep, baršunast, nježan i čaroban. U snenoj nestvarnosti krije se čar i bogatstvo.
San je satkan od bajki koje smo slušali kao djetinje uspavanke i od nikad nedostignutih želja. U san bježimo kad nam je teško. Pa sanjamo i otvorenih očiju. Pomalo smo tada zaneseni i opijeni nekim izmišljenim svijetom a oči nam sliče bojama slikovnica.
Stvarnost je, opet, satkana od uspjeha kojima je prethodilo mučno putovanje, od Sizifovog truda da teški kamen života donesemo na vrh brda i tugaljivog promatranja kako se kotrlja natrag. Stvarnost je kruta i opora. Često neprijateljska i zahtjevna. I ako sanjamo ružan san, onda je to samo u njega na neka tajna vrata prodrla java i zatrovala ga.
A između te dvije suprotstavljene mogućnosti kao rijeka teče život. Kako spojiti daleke obale i pomiriti san i zbilju? Lako se desi da čovjek cijeli život provede usidren na jednoj obali te brze i ćutljive rijeke.
Pa imamo sanjare koji nikada nisu imali dovoljno hrabrosti od nîti svoga sna otkati stvarnost. U takvom svijetu nema poteškoća i kriza, oni ga sami stvaraju i snovima žive. Lijepo ih je susresti, ali ne i s njima živjeti. To je više svijet kukavica i bjegunaca nego okružje kovača svoje i tuđe sreće.
A opet oni drugi hrapavim rukama od svega ponuđenoga stvaraju svoje djelo. Kruta stvarnost im je izazov i materijal od kojeg oblikuju svoje spomenike. Sve što postignu ima oblik, ali ne i dušu. San im je sramota a život s njima postaje noćna mora. Takvi su sve dotoke radosti odavno zatvorili. Slijepi su za mogućnosti koje su samo srcem vidljive.
Zapravo san i stvarnost međusobno su protkani. U svaku stvarnost ugradili smo svoje snove i svaki san je zapravo želja i odskočna daska bolje stvarnosti. Može li se pronaći zlatna sredina i od opeka sna sazidati svakodnevlje?
Pokušajmo živjeti život koji će biti sretni koktel snova koje smo probudili. Pokušajmo!