29.11.2004., ponedjeljak
Ogradica...
Ha, lude li ideje! Možda bi bilo zgodno da živim u ogradici… onoj dječjoj, samo puuuunooooo većoj.
Nije da bih baš htio, ali bilo bi zgodno…
Tu je bezbrižno i razigrano. Sve je moje i za mene. I svi koraci vode prema rubu koji me prihvaća kad zateturam, na koji se naslanjam i skupljam snagu za nove korake.
Ma, znam ja granice, upisane su one u mene nepogrešivim jezikom. Opet, nekako mi se ludo hoće baš preko. I volim rub, on mi daje osjećaj da ga mogu čak i pomaknuti. Lažan osjećaj, ali privlačan.
Kao, bilo bi zgodno prijeći granicu. Jer, kao, tamo je najluđe i najzanimljivije.
Pa se vratim sredini svog malogvelikog šarenog svijeta. I posvetim se svojim igračkama. Zvončići zvone bezbrižnost…
A opet, nemirno srce mi iznova pogled nekako svrne prema rubu… kao da me neki nevidljivi glas nepoznatog i izazovnog upravo tamo doziva. Kao da mi se moj svijet čini premalenim za misli i ideje koje se u meni roje. Mogu ga proširiti, naravno. Ta, već sam ga bezbroj puta i u naslućenim pravcima i proširio. Ali mu opet na granice trebam postaviti ogradu. Onako mekanu, šarenu, sigurnu… i čvrstu.
Koliko je ona mojih udaraca podnijela… i dala mi znak dokle se može.
Ne, nema ogradice (ili možda ipak ima?). Granice su negdje duboko zakopane u meni. I postoje. Dok su tu osjećam se siguran! Na njih se naslanjam. I u njih vjerujem!
|
- 21:13 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
27.11.2004., subota
Doći k svojima...
USPJEH
Učitelj posla učenike u grad da naviještaju radosnu vijest.
Kad se vratiše, rekoše mu:
- Nismo uspjeli. Nisu nas primili kao svoje.
Učitelj im odgovori:
- Ako ste ih vi prihvatili kao svoje, uspjeli ste.
S. Lice
|
- 19:02 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
24.11.2004., srijeda
Zagonetke prekasno otkrivene...
Postoje kapi koje preliju čašu, pahuljice koje pokrenu lavinu, sitnice koje pamtimo kao najljepše darove, obične spontane riječi kojima dodjeljujemo najčasnije mjesto u zbirci uspomena.
Koliko važnosti pridajemo sitnicama? Onom malom i teško primjetljivom teško je darovati značaj. Tek kad se čaša prelije, kristalna posuda razbije, lavina dugo pokapanoga oslobodi i nezaustavljivo krene - čudimo se kako nismo vidjeli, kako smo bili slijepi i koliko smo toga u beznačajnostima bogatoga propustili.
U igri odnosa rado se igramo skrivača i koji put smo lovci, a drugi put uživamo u ulozi lovine. U suptilnom mozaiku simbola, skrivenih poruka i zagonetki kojima želimo probuditi nečiju pažnju događa se život. I riječi koje izgovaramo nerijetko su zagonetka, makar se krile iza očite jasnoće i nerijetko su tihi govor o nečem neizgovorenome.
Želimo kod drugih probuditi maštu, poruke zapakirati u slutnju. Ako toga nema, prestaje zanimljivost odnosa i banalnost se uvlači kao otrov u krvotok druženja, prijateljstva, pa i braka.
Čak i svojim molbama i grčevitoj želji da nam netko pomogne dajemo ležerni ton enigme koju drugi treba pogoditi. Pomoć tada postaje spontana i mi je lakše, bez poniženja ili srama prihvaćamo. Sugovornik bi trebao imati isti kodni jezik za enkripciju zagonetki i simbola kojima ga pikamo, ako nije tako život se pretvara u razgovor gluhih, babilonsku kulu pobrkanih jezika i svakodnevne nesporazume.
Sivo svakodnevlje nas koji put zaslijepi svojom jednoličnošću pa druge ne primjećujemo kao interesantne igrače u čarobnosti gesta, znakova i poruka.
Kad ne uspijemo u toj igri skrivača, kad ne naslutimo čarobni jezik simbola, skrivenoga ili tek nagoviještenoga bijesno se branimo: "Ako mu što treba neka rekne!" "Pa nije mutav!?" "Ne mogu ja stalno pogađati što hoće ili što mu treba!" "Ne znam što mu je i nemam snage pogađati!" "Tu sam i mogu čuti. Pomoći ću ako treba i ako mogu, ta nije beba, neka samo kaže…"
Upravo tako zvuči svakodnevni tresak vrata koja lupimo baš pred nosom osoba za koje ćemo kazati da su nam važne i da ih volimo.
Kad se danas prevrne u sutra žalimo za propuštenim i čudimo se svojoj sljepoći. A bilo je tako očito! Osoba nijemih riječi nam je cijelim bogatstvom simbola i znakovitih poruka panično govorila da nas voli, a mi smo mislili da se svađa. Govorila nam je da nas treba, a mi smo mislili da joj je samo malo dosadno.
Nismo vidjeli prve znakove umora, nevjere, razočaranja, a bili su tako očiti. Dragi su nam postali toliko svakodnevni da ne primjećujemo darove i znakove.
Što su rečenice jasnije i očitije, to je ponekad razumljivost teža. Nedorečenost je uvijek i izazov da mi sami neke misli domislimo i neke rečenice do kraja izrečemo. Prave riječi i poruke se obično ne izgovaraju nego otkrivaju.
Svinja!?
Vozim tako krivudavom cestom. Baš neposredno prije zavoja, vozačica automobila koje dolazilo iz suprotnog pravca otvori prozor i vikne mi
Svinja!
Jako se uzrujah što me žena koji nisam vidio nikad u životu nazvala svinjom! Mora da su joj se muškarci jako zamjerili u životu – pomislim pokušavajući se smiriti.
U tom trenutku, izašavši iz zavoja, gotovo naletjeh na svinju koja je stala nasred ceste!
|
- 23:47 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
18.11.2004., četvrtak
"I u mom gradu Vukovar svijetli"
I ja ću večeras zapaliti svoju svijeću
u ulici koja nosi ime grada koji mi je danas posebno u mislima.
Zapalit ću je da osvijetli ponajprije moju stazu.
Da makar malo razbije gorak zaborav.
I potakne na ljubav. Da ljubav!
Jer mržnja umire jedino od ljubavi.
"Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život
svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,13).
|
- 11:54 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
16.11.2004., utorak
Cijena dobrote...
"Isplati li se?" - ogromni upitnik stoji ispred vrata mnogih naših odluka. Što ulažem i što zauzvrat dobivam – svakodnevna je dvojba koja određuje mnoge moje korake. Investicija novca, vremena ili riječi, poklona ili pažnje – što će mi donijeti?
A dobrota? – je li se ona "isplati"? I kakav je tu odnos uloženoga i dobivenoga? I da li se kod dobrote "uloženo" može "vratiti" i "isplatiti"?!
Isplati li se popustiti na brvnu životne tvrdoglavosti, kad se nađem suprotstavljen sa slično tvrdom i usijanom glavom čovjekolikog ovna? Ima li smisla u svakodnevnoj blagosti na silovitost neotesanaca odgovarati krotkošću, prešutjeti makar imali bridak odgovor, darovati bez povoda i računice nošeni samo unutarnjim pozitivnim impulsom?
I k tome doživjeti nezahvalnost kao odgovor na dobrotu?
Isplati li se? I da li je logično biti dobar kad u matematici uloženog i dobivenog nema nikakvog pozitivnog zbroja i kad dobrota izaziva samo samilost i podsmjeh? I u mrzlim danima vjerovati u sunce i među lošim ljudima gajiti osmjehe i cvijeće – može li se uopće i koliko ima smisla?
Dobrota nije samo izbjegavanje lošega nego pozitivno opredjeljenje - puno truda i odricanja na strani dobra. I dobrota traži svoje junake i hrani se žrtvom. Postoje darovi koji se ne vide i sjeme čiji plodovi niču daleko od našeg vrta.
Dobrota prestaje biti samo matematika uloženog i dobivenog, nego se preobražava u stvaranje novog i drugačijeg svijeta, pomalo, na mrvice – strpljivo sijući sjeme koje će nekad poslije, negdje drugdje i nekome drugome donijeti radosni i puni plod.
Mogu li pogled prebaciti preko ogromne planine sebičnosti i očitih rezultata? Vidim li i preko granice vidljivoga i prepoznajem li smisao u slutnjama i dobrim željama?
Najljepši darovi su oni koji se uopće "ne isplate", koji su čisti dar ljubavi, lišeni svake matematike žele biti most između ljudi ne tražeći ništa zauzvrat...
I oni darovi u kojima u osmjeh i dobrotu upakirana donesem drugome sama sebe.
Tada se život mjeri i broji nekim drugim brojkama, brojkama srca
Neshvaćanje i nerazumljivost okoline samo povećava cijenu vrijednosti dobrote, kao što je dragocjeno zlato jer ga je malo ili kao što je prelijepo među neljudima pronaći čovjeka, ili dlan vode u pustinji, ili malo žara u ledenim danima.
Biti dobar znači u mraku paliti malo i nepostojano svjetlo i pokušavati nemoguće.
Biti dobar znači navečer biti ponosan na svoj dan i s radošću i novom nadom sanjati bolji svijet.
Pobirač stakla na plaži
Peteročlana obitelj uživala je na plaži. Djeca su se kupala u oceanu i gradila dvorce od pijeska, kadli se u daljini pojavi mala stara gospođa. Njezina sijeda kosa lepršala je na vjetru, a njezina odjeća bila je zamazana i poderana. Nešto je za se mumljala dok je na plaži pobirala stvari i stavljala ih u svoju vreću.
Roditelji su djecu pozvali k sebi i rekli im neka se drže podalje od stare gospođe. Kad je prolazila pokraj njih povremeno se saginjući i pobirući stvari, nasmiješila se obitelji. No, obitelj nije otpozdravljala.
Mnogo tjedana kasnije saznali su da si je mala stara gospođa zadala životnu zadaću da će na plaži pobirati krhotine stakla da djeca ne porežu noge.
|
- 22:36 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
13.11.2004., subota
Dijete i starac...
Dijete i starac hodaju zajedno.
Teško je odrediti je li tek jutro ili je dan već ozbiljno razgrnuo svoja jedra. Vrijeme je prestalo.
Drže se za ruke. Zapravo, starac se drži za dijete tako što prihvaća njegov maleni prst.
Jedno su drugome oslonac.
Dijete razigrano sitnim i nestašnim koračićima veze radosnu nit puta. Živahna pogleda, poput veselih žeravica očima neprestano užiže nove svijeće. Okice duboke kao beskraj stalno traže nove radosti.
Starac smireno i tiho ispituje stazu. Pogled mu je oprezno prikovan uz put kojim stupa.
Pogledavaju se često, bogati različtim smijehom.
Jedno su drugome radost.
Tako različiti i gotovo suprotni – jedna su osoba u kojoj zajednički krov nalaze razigranost i smiraj.
Žive u jednom biću poput snenog jutra koje sluti sunce i dana koji se u prekrasno purpurnom crvenilu pomalo gasi.
Kako ih pomiriti? I učiniti da istim dahom dišu i dijete i starac u meni?
Kako znati kad je važno iskustvo i oprez, a kada dati prednost srcu? Dijete i starac u meni razgovaraju, koji put se i prepiru, onda opet mire. Dva svijeta, dva jezika.
O, koje su to rasprave!
Zadivljeno i zbunjeno se okrećem prema jednoj pa prema drugoj strani. Obadvojicu ih jednako razumijem i volim. Dio su mene.
I kad se udruže život mi postaje prava bajka. Tada znam koja je prava mjera i osjetim da ponekad treba izgubiti mjeru.
O, dijete u meni – pomladi starca! Tvoja je rukica jača od njegova umora. Znaš ti dobro da je tako. Ali nikada nemoj pobjeći od brižnosti njegova budnog pogleda. To su granice tvojeg igrališta. Poštuj ih.
Nemoj da dječje postane djetinjasto!
MLADIĆ I STARAC
Vjerujem da se u svakom čovjeku u temelju njegove osobe kriju dva arhetipa: mladić i starac . U svakodnevnom životu kod većine nas dominira ili jedan ili pak drugi arhetip. Idealno bi bilo kad bi nam obojica bili dobri prijatelji.
A kad bi se ova dva arhetipa u nama idealno voljela i pazila, i na taj način idealno funkcionirala, onda bi nam to davalo ispravnu sliku oca.
Mladić u svemu stoji kao proljetni cvijet, a starac kao jesenska žetva.
Mladić je pun nade i očekivanja, on je optimističan...
Osobno se sjećam kako sam u mladenačkom razdoblju sam sebi često ponavljao: Stvarnost će tek doći, ona je još uvijek tu negdje, negdje izvan mene. Čak ni u mojim kasnim dvadesetim ova me misao nije u potpunosti napustila.
Netko je jednom dobro rekao: Mladi čovjek koji ne može plakati je divlji čovjek, a starac koji se ne može smijati je luđak. Duhovnost nas uči i plakanju i smijanju.
Mladić je pun nade i očekivanja, starac je puno stekao, mnogo zna, zna i voljeti... Mladić je uvijek spreman na iznenađenje, uvijek je spreman za nove pronalaske, za nova otkrića...
Starac odsijeva vedrinom i dobrotom koja sve prašta, neprestano se sjećajući prošlosti. No jedan drugoga moraju poštivati, kako na početku, tako i na kraju ljudskog života.
Richard ROHR
preveo: Š. GRGIĆ
|
- 22:21 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
10.11.2004., srijeda
Pismo prijatelju...
Svi smo mi uvijek dovoljno jaki da podnesemo ono što se dogodilo drugima.
La Rochefoucauld
Dragi moj prijatelju
Koliko sam puta iz neke tajne škrinje mudrih i iskusnih rečenica izvukao dar savjeta i podrške za tebe i druge meni drage ljude. I dok ih izgovaram možda se i sam čudim koliko mi je jasan tuđi život i kako imam britke i glasne odgovore na tvoja pitanja. Obično imam rješenje za sve tuđe probleme i čarobni izlaz u svim njihovim labirintima.
Kazat ću ti kako će te kroz život ono što te ne slomi ojačati i učiniti osjetljivijim prema drugima. Reći ću ti da je sreća uvijek u blizini tvojih vrata, da je ne trebaš tražiti predaleko i preuporno. Naći će ona tebe!
Kazat ću ti da osobe koje su te povrijedile nisu tebe vrijedne. Savjetovat ću ti da ponekad odlučno iza sebe zatvoriš vrata i zauvijek okreneš novu stranicu svoje povijesti.
Reći ću ti da slijediš svoje srce. Ono će ti uvijek biti svjetionik, čvrsta ruka, radost, ali istovremeno najiskreniji i najpošteniji sudac.
Govorit ću ti o ljubavi najljepšim riječima i napomenuti da se s ljubavlju ne kockaš i da je ona ono najvrjednije, što bez obzira na cijenu, u životu uvijek moraš izabirati.
Reći ću ti isto tako da svaka rana s vremenom zacijeli na svojoj vidljivoj površini, ali da se njene dubine liječe potpuno tek ljubavlju.
Isto tako ću ti kazati da ono što po vrletima i pustarama tražiš kao izgubljeno blago jest uvijek u tvojoj blizini. I kad se umoriš, i kad posustaneš i kad izgubiš nadu ono će se samo pronaći i dat će znak svoga postajanja pojavivši se na tvome dlanu.
Savjetovat ću ti kako ćeš proći kroz krizu i koliko ćeš ljudima vjerovati. Imat ću pravu rečenicu koja će dati odgovor na svako tvoje pitanje. Pouzdaj se u moje iskustvo.
Reći ću ti da svaka rana boli onoliko koliko joj dopustimo i da sami često dohranjujemo svoju bol.
Savjetovat ću ti da se baviš nečim lijepim i vedrim, da imaš otvorene oči i ruke za darove života.
Ponukat ću te da na zgarištu predugo ne oplakuješ zlo, radije postavi nove temelje i oprosti, ponajviše radi sebe i svojeg mira, jer je mržnja i zlopamćenje najveći ubojica onoga u kome živi, a tek poslije onih kojima je usmjerena.
Bol je tiha i treba je odbolovati strpljivo promatrajući kako pješčanik života prosipa svoje minute. Kad ih prođe dovoljna količina - bude lakše.
Opomenut ću te da svoj dom ne podižeš na nečijoj ruševini i da ne dopustiš da u planove tvoje sreće budu utkane tuđe suze.
Reći ću ti da je svakom danu dosta muke njegove i da je jutro uvijek mudrije od večeri i da novi dan donosi i nove horizonte. Sunce će i sutra biti ono od jučer, ali će na drugačiji način obasjavati ono što nam se danas činilo nerješivom enigmom.
Snage treba podjednako obilno i za nevolje i za iznenadne radosti.
Ali, prijatelju moj dragi - ja ne mogu živjeti u tvojoj koži niti do kraja upoznati tvoju dušu. Postoje putovi i prijelazi koje u životu moraš sam, doista sam, proći. Zato ti moje riječi mogu samo biti znak dobrohotnosti jednog prijatelja i ne puno više od toga.
Uostalom i ja, ovako blagoglagoljiv i savjetima bogat, uglavnom ostajem nijem sam pred samim sobom. Zamuckujem nemoćan kada sebi trebam nešto reći i sa sobom pošteno razgovarati. I sva logika rasplitanja čvorova i nemogućih izlaza koja je kroz savjete drugima toliko živahna i uvjerljiva, nije uvijek dovoljno jaka da sebi nešto kažem i sebe u nešto uvjerim. To ti moram priznati u ime našeg prijateljstva. A opet, doista mi je i važno čuti rečenice koje netko od mojh prijatelja budi zaspale u meni. Vjerujem da smo u tome slični.
KLAUN
U ordinaciju glasovitog psihijatra došao je naizgled vrlo uravnotežen, ozbiljan i uglađen čovjek. Nakon kratka razgovora liječnik je, međutim, otkrio da čovjeka muči osjećaj duboke potištenosti i da ga izjeda velika tuga.
Liječnik je vrlo savjesno pristupio liječenju, te na kraju razgovora reče pacijentu: "Zašto večeras ne biste pošli u cirkus koji je upravo stigao u grad? U njemu nastupa poznati klaun koji nasmijava i uveseljava ljude širom svijeta; svi govore o njemu, kažu da je jedinstven. I vama će biti dobro, vidjet ćete."
Nato onaj čovjek udari u plač govoreći: "Taj klaun sam ja".
|
- 11:27 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
07.11.2004., nedjelja
PUŽEVA MOLITVA
Znaš, Gospodine,
da ja nisam od najbržih,
sa sobom nosim svoju kuću,
sakatih sam nogu,
teško se odlučujem na put,
pogled mi doseže tek najbližu travku;
možda sam nekad
proplazio mimo tebe,
a da te nisam prepoznao
- oprosti, Gospodine –
uzet ćeš mi za dobro
i sluzavi trag po kamenu
i pričekati,
da k tebi stignu i oni
koji se, noseći svoj teret,
sporo kreću.
|
- 08:11 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
05.11.2004., petak
Tragovi života...
Na mome licu i na licu moje duše život piše svoje tragove i ostavlja svoje potpise. Kao na stablu godove.
To je pismo vidljivo i jasno. Na njemu iščitavamo nježne i grube dane našeg življenja. Svaki promašaj i kompromis, svaki uspjeh i sretni trenutak imaju svoj trag na prozoru moga bića. Kakvu priču priča moje lice?
Kao trag biča ostaje potpis svake nevolje. Također i ljepota našeg postojanja na licu ostavlja i svoje vedre, ali vrlo upečatljive staze. Tragovi suza i znakovi smijeha samo su neiskusnima slični.
Lice je pismo, živa i otvorena knjiga. Ono je moj opis, ali i potpis. Lice je otvorena vrata prema drugima, srdačna dobrodošlica u svijet prijatelja onima koje susretnemo, ali ponekad i teški oklop odbojnosti i daljine.
Postoje i mladenačka lica sa staračkim obličjem, prerano ostarjela lica koja i bez bora glasno pričaju o vrletima i hridima koje su nam, daleko od sigurnih luka, darovale utočište. Lica mladih staraca koja imaju umor bez godina i bore bez iskustva.
Ali i staračke bore znaju biti privlačne, lijepe i pitome. U njima možemo pročitati iskustvo i dobrohotnost, mudru strpljivost i poziv na bliskost. Takva umorna i vedra lica prepoznajemo kao putokaze i poticaje. Ljubimo ih! Ona su nam darovala život i naučila nas radosti.
OD ISUSOVA DO JUDINA LICA
U Milanu, na zidu blagovališta u samostanu Santa Maria delle Grazie nalazi se čuvena de Vincijeva Posljednja večera.
Pripovijeda se kako je umjetnik, na početku svoga rada na toj fresci, tražio model za Isusov lik. Našao ga je u licu jednoga mladića. Onda je godinama slikao likove apostola. Nedostajao mu je još samo Juda.
Umjetnik je dugo tražio lice koji bi odražavalo izdaju i duhovno rasulo. Nakon višemjesečnog traženja, umjetnik je u nekoj bijednoj milanskoj gostionici konačno pronašao željeni model. Promatrajući to lice i preslikavajući ga na fresku otkri kako je taj čovjek već jednom pozirao u njegovoj radionici. Bio je to onaj koji mu je nekoć poslužio kao model za Isusov lik.
|
- 23:08 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
01.11.2004., ponedjeljak
Prema drugoj obali...
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
…
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke.
Mak Dizdar
Postoje trenuci koji daju iznenadnu jasnoću životu. Odjednom se sve mutno razbistri i čovjek u vedrini svoje duše bistro i duboko gleda život – mudro i iskusno, kao s neke uzvisice. Tmine slučajnoga, nevažnoga i bespotrebnoga tada se uklanjaju i pred nama se otvara novi horizont. Velika bol ili neočekivani životni dar uliju u naše biće beskraj kristalne jasnoće.
Postoje i mjesta sa kojih se život nekako bolje vidi. I naš, i život drugih ljudi.
Takvo mjesto, udaljeno od buke svakodnevlja, mjesto na kojem smo ponukani biti tihi i ozbiljni i kada se duboko susrećemo sa sobom i drugima – mjesto je groba.
Rijetko gdje čovjek može vedro jasnim pogledom tako dobro vidjeti život kao na groblju. To je onaj vidikovac koji nam proširuje horizonte do beskraja.
Tu u treptavim odsjajima svijeća kao da vidimo oči neba.
Tu se učimo zaboravljenom pijetetu i dopuštamo tišini da se nastani u nama. Pogled nam je usmjeren na "onu drugu obalu modre rijeke", naša zagledanost u daljine pomaže nam da dublje i vedrije budemo OVDJE. Život nam biva mjesto gdje postajemo i ostajemo ljudi.
Na groblju smo spremniji osluškivati i čuti možda nikad neizrečene rečenice koje nam je kratkoća života uskratila. Ali, tu ponovno čujemo i one riječi koje smo možda zajedno s pokojnicima pokopali. Pa se sjetimo odgoja i usnulih prijateljstava, zajedništva i pouka kao i brižnih riječi kojima možda nismo bili dorasli. Vrijeme kao da prestaje i ostaje samo mudro i tiho druženje koje nas dotiče i potiče.
Tu i sami, ispravljajući život, možemo kazati riječi za koje nismo imali hrabrosti ili vremena. To još jednom možemo potvrditi svoju ljubav i osjetiti dah ljubavi koja nikada ne umire.
GROBOVI I SUNCOKRETI
Uz jedno omanje i pomalo zapušteno seosko groblje uz željezničku prugu netko je posijao sjemenke suncokreta.
Suncokreti su uzrasli i okružili groblje svojim velikim, zanesenim cvjetovima.
I prašnjavo groblje umah se preobrazilo.
Natruli grobni križevi i ispucani i rasuti zemljani humci živnuli su i poveli se za krhkim suncokretima.
Čitavo je groblje od svanuća do smiraja zagledano u sunce, a potom čeznutljivo, ali u pouzdanju, čeka novo svanuće.
U svem prostranstvu usred kojeg se smjestilo to malo seosko groblje ono je najživlji korak vremena i prostora.
U njemu je život najzaštićeniji.
I ono se zagleda u lice svakome tko kraj njega prođe i pita:
"Jesi li i ti sunce?"
Što da mu čovjek odgovori?
S. Lice
|
- 08:14 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
