Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
…
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke.
Mak Dizdar
Postoje trenuci koji daju iznenadnu jasnoću životu. Odjednom se sve mutno razbistri i čovjek u vedrini svoje duše bistro i duboko gleda život – mudro i iskusno, kao s neke uzvisice. Tmine slučajnoga, nevažnoga i bespotrebnoga tada se uklanjaju i pred nama se otvara novi horizont. Velika bol ili neočekivani životni dar uliju u naše biće beskraj kristalne jasnoće.
Postoje i mjesta sa kojih se život nekako bolje vidi. I naš, i život drugih ljudi.
Takvo mjesto, udaljeno od buke svakodnevlja, mjesto na kojem smo ponukani biti tihi i ozbiljni i kada se duboko susrećemo sa sobom i drugima – mjesto je groba.
Rijetko gdje čovjek može vedro jasnim pogledom tako dobro vidjeti život kao na groblju. To je onaj vidikovac koji nam proširuje horizonte do beskraja.
Tu u treptavim odsjajima svijeća kao da vidimo oči neba.
Tu se učimo zaboravljenom pijetetu i dopuštamo tišini da se nastani u nama. Pogled nam je usmjeren na "onu drugu obalu modre rijeke", naša zagledanost u daljine pomaže nam da dublje i vedrije budemo OVDJE. Život nam biva mjesto gdje postajemo i ostajemo ljudi.
Na groblju smo spremniji osluškivati i čuti možda nikad neizrečene rečenice koje nam je kratkoća života uskratila. Ali, tu ponovno čujemo i one riječi koje smo možda zajedno s pokojnicima pokopali. Pa se sjetimo odgoja i usnulih prijateljstava, zajedništva i pouka kao i brižnih riječi kojima možda nismo bili dorasli. Vrijeme kao da prestaje i ostaje samo mudro i tiho druženje koje nas dotiče i potiče.
Tu i sami, ispravljajući život, možemo kazati riječi za koje nismo imali hrabrosti ili vremena. To još jednom možemo potvrditi svoju ljubav i osjetiti dah ljubavi koja nikada ne umire.
GROBOVI I SUNCOKRETI
Uz jedno omanje i pomalo zapušteno seosko groblje uz željezničku prugu netko je posijao sjemenke suncokreta.
Suncokreti su uzrasli i okružili groblje svojim velikim, zanesenim cvjetovima.
I prašnjavo groblje umah se preobrazilo.
Natruli grobni križevi i ispucani i rasuti zemljani humci živnuli su i poveli se za krhkim suncokretima.
Čitavo je groblje od svanuća do smiraja zagledano u sunce, a potom čeznutljivo, ali u pouzdanju, čeka novo svanuće.
U svem prostranstvu usred kojeg se smjestilo to malo seosko groblje ono je najživlji korak vremena i prostora.
U njemu je život najzaštićeniji.
I ono se zagleda u lice svakome tko kraj njega prođe i pita:
"Jesi li i ti sunce?"
Što da mu čovjek odgovori?